"Kad radnici imaju moć, ovaj grad bolje funkcionira za sve“, poručio je njujorški gradonačelnik Zohran Mamdani predstavljajući početkom rujna inicijativu kojom želi povećati stopu sindikalne organiziranosti radnika u privatnom sektoru.

Njujorški gradonačelnik Zohran Mamdani potpisao je 3. rujna ove godine uredbu kojom osniva novu gradsku službu pod nazivom Gradonačelnikov ured za radničku moć. Nekoliko dana kasnije, na Dan rada koji Amerikanci obilježavaju prvog ponedjeljka u rujnu, Ured je i službeno predstavljen javnosti.

Gradska administracija opisala ga je kao prvi ured takve vrste u Sjedinjenim Američkim Državama, sa zadatkom informiranja radnika o njihovim pravima, pružanja pomoći pri organiziranju te povezivanja sa sindikatima. Radnička moć je na internetskoj stranici Ureda definirana kao sposobnost radnih ljudi da imaju stvarni utjecaj na svoja radna mjesta, svoje zajednice i svoj grad.

Ured će voditi Tony Perlstein, nekadašnji lučki radnik u luci New Yorka i New Jerseyja, sindikalni dužnosnik i bivši organizacijski direktor Sindikata radnika u automobilskoj industriji (UAW), jednog od najvećih i najutjecajnijih sindikata u SAD-u. Rad Ureda nadgledat će Julie Su, Mamdanijeva zamjenica za ekonomsku pravdu, što je nova pozicija koju je gradonačelnik uspostavio nakon preuzimanja vlasti. Su je u Bidenovoj administraciji obnašala dužnost vršiteljice dužnosti američke ministrice rada.

Ured planira organizirati javne rasprave o važnim radničkim pitanjima, povezivati radnike sa sindikatima, koordinirati rad s gradskim agencijama radi provođenja istraživanja te razvijati prijedloge politika na temelju informacija dobivenih od samih radnika. Njegovo osnivanje nadovezuje se na rad gradskih ureda za zaštitu podstanara i podršku uličnim prodavačima, a sve u sklopu Mamdanijeve platforme priuštivog života, odnosno nastojanja gradske administracije da pomogne skupinama koje su posebno pogođene visokim troškovima života u New Yorku.

Zamjenica Su je pojasnila da Ured ne namjerava preuzeti sindikalni posao. Drugim riječima, njegova zadaća nije izravno organiziranje radnika na radnim mjestima, nego pružanje informacija o njihovim pravima, povezivanje sa sindikatima i drugim radničkim organizacijama te savjetovanje o mogućnostima organiziranja. Potreba za takvom podrškom nije zanemariva. Prema procjenama američkog Instituta za ekonomsku politiku, više od 60 milijuna radnika u SAD-u željelo bi biti u sindikatu, ali nisu sindikalno organizirani.

Pogledajmo kakve su brojke u samom gradu bile podloga za ovakav potez Mamdanijeve administracije. U njujorškom javnom sektoru gotovo dvije trećine radnika članovi su sindikata. New York je tu znatno iznad američkog prosjeka za javni sektor, u kojem je sindikalno organizirana približno trećina radnika i radnica. No ono što Mamdanijev ured pokušava promijeniti vrlo je niska sindikaliziranost u privatnom sektoru koja je, iako više nego dvostruko viša od mizernog američkog prosjeka od 6 %, i dalje na samo 14,3 %.

O kakvom je negativnom trendu riječ, dovoljno govori podatak da je 1986. godine sindikaliziranost u privatnom sektoru New Yorka iznosila 25,3 %. Danas, kada se zbroje privatni i javni sektor, u New Yorku je sindikalno organiziran otprilike svaki peti radnik, odnosno njih 20,5 %. Ono što je posebno poražavajuće jest činjenica da je to i dalje dvostruko bolje nego na saveznoj razini, gdje je sindikalno organizirano samo 10 % radnika.

Za Zagreb ne postoje precizne i s njujorškim podacima usporedive brojke o sindikalnoj organiziranosti po sektorima. Ni za Hrvatsku nemamo dovoljno svježu i cjelovitu sliku. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, 2018. godine sindikalno je organizirano bilo 20,8 % radnika, dok noviji podaci o članstvu sindikalnih središnjica upućuju na daljnji pad sindikalne organiziranosti. Zato se zagrebačka situacija ne može pouzdano svesti na jednu brojku, a još manje izravno uspoređivati s New Yorkom.

Procjene se kreću od 70-80 % sindikalne organiziranosti za gradske i komunalne službe te 5-10 % za privatni sektor. Kada zbrojimo javni i privatni sektor Zagreb je vjerojatno nešto bolji od državnog prosjeka koji je na oko 20 % kao i državnog prosjeka za javni sektor koji se procjenjuje na 50-60 %.

Osim problema slabe sindikalne organiziranosti u privatnom sektoru, posebno je važno pitanje zaštite radnika u mikro i malim poduzećima. Prema Fininim podacima, u Zagrebu je 2025. godine poslovalo 54.075 poduzetnika.

U poduzećima s manje od 20 zaposlenih, prema Zakonu o radu, poslodavci nisu dužni imenovati posebnu osobu ovlaštenu za primanje i rješavanje pritužbi vezanih uz zaštitu dostojanstva radnika.

To ne znači da su radnici zakonski nezaštićeni, ali znači da nemaju zajamčen taj dodatni mehanizam zaštite. Takav imaginarni zagrebački ured, ako se već ne bi bavio poticanjem sindikalnog organiziranja, mogao bi barem imati važnu funkciju podrške radnicima u zaštiti dostojanstva u slučajevima mobinga, spolnog uznemiravanja i rodno uvjetovanog nasilja na radnom mjestu, ali i drugih oblika diskriminacije.

Za razliku od New Yorka, u kojem postoje precizni podaci o sindikalnoj organiziranosti javnog i privatnog sektora, u Zagrebu nemamo ni dovoljno jasnu statističku sliku problema. No izostanak pouzdanih brojki ne bi smio biti izgovor za izostanak politika kojima bi gradska vlast pružila konkretnu podršku radnicima u zaštiti njihovih prava i sindikalnom organiziranju.

Mamdani je na 14,3 % sindikaliziranosti privatnog sektora upalio crveno svjetlo i odlučio osnovati Ured čiji je glavni zadatak pomoći radnicima da se sindikalno organiziraju. Koliko nisko postotak mora pasti da se crvena lampica upali u Zagrebu, ostaje nam vidjeti.

„Kad radnici imaju moć, ovaj grad bolje funkcionira za sve“, poručio je Mamdani predstavljajući novi Ured. Njegova predanost radničkim ciljevima bit će stavljena na veliku kušnju krajem godine, kada istječu kolektivni ugovori na gradskoj razini i započinje nova runda pregovora koja će utjecati na stotine tisuća radnika.

Foto: Flickr, Pexels




    Preporučite članak: