Kao što to obično biva s velikim ličnostima, postoji puno načina na koje se može govoriti o Georgeu Orwellu, puno avenija koje vode do glavnog trga.
Na tom trgu postoji kip kojeg su podigli libertinci i skeptici, a koji predstavlja samo jedno od Orwellovih lica. Predstavlja društvenog kritičara, angažiranog novinara i borca za obespravljene. Iako se u takvom kipu mogu ocrtati njegove stvarne osobine, mogu se vidjeti i osobine društva koje ga cijeni - Orwellovo djelo je znatno cjenjenije u našem vremenu, nego što je bilo u njegovom - najprodavaniji je bio tijekom pandemije 2020. Takvo društvo voli stvarati ikone od ljudi iz prošlosti i graditi kipove koji iz višeznačnog i nejasnog čine jednostavno.
Orwell se često naziva najvećim engleskim piscem 20. stoljeća, no on je takav naziv zaslužio više svojom socijalnom angažiranošću nego estetskom vrijednosti. On je, bez sumnje, bio izniman pisac i uspješan u onome što je sam smatrao ciljem svog stvaralaštva - da izvrši sintezu između političke i umjetničke svrhe - no njegove knjige nemaju nešto što imaju neki od njegovih suvremenika poput Joycea i Eliota, a to je neiscrpnost značenja. Može se čak reći da su Orwellove knjige romanizirane verzije njegovih eseja.
Životinjska farma, na primjer, odlična je analiza jednog povijesnog trenutka (boljševičke revolucije u Rusiji) i služi kao upozorenje protiv tiranija općenito, no ona nema onu višeznačnost i kompleksnost koju mora imati zaista izvrsna knjiga. To ne omalovažava Orwellovo nasljedstvo, već samo želi reći da njegova veličina nije toliko na polju književnosti, koliko na polju novinarstva i esejistike.
Orwellov kip, odnosno ideja koju imamo o ovom piscu, jest najprije naša potreba za otporom i opreznošću u svijetu koji ima sve više i više alata za kontrolu. Ovaj tekst ne želi uništiti taj kip, niti mu se diviti, jedino što želi jest opisati kako taj kip izgleda i kakvu ulogu ima u društvu danas.
Orwell je iza sebe ostavio šest romana, tri dokumentarne knjige te mnoštvo eseja i članaka. Opisivao je svijet koji je bio istovremeno znatno drugačiji, a opet po mnogočemu isti kao onaj danas. Govoriti o Orwellu znači prepoznati elemente njegovog doba u našemu, promatrati njihov povijesni hod, njihovu promijenjenu, a opet trajnu, prisutnost. Orijentiri njegovog stvaralaštva bili su britanska kolonijalna prisutnost u Africi i Aziji, rast fašizma u Europi, prijetnja ruskog komunizma koji se europskim lijevim intelektualcima činio kao utopija, a Orwell ga je smatrao utjelovljenjem one sirove okrutne moći koja želi vladati i tijelom i umom - totalitarnom vlašću.
Trajna briga bila mu je pozicija radnika i nižih klasa, te društvena uloga socijalizma, s kojim će Orwell tijekom cijelog života imati kompliciran odnos. Problem socijalizma početkom 20. stoljeća bio je u tome što se činilo da su liberalne demokracije poput Velike Britanije i Francuske izumi buržujske klase koja provodi kolonijalizam preko oceana i kapitalizam kod kuće kako bi ugnjetavao prava nebijelaca i domaćih radnika, dok su antidemokratski i samo nominalno proradnički pokreti poput fašizma i komunizma krajnje okrutni i totalitarni. Socijalizam se trebao, prema Orwellu, izboriti da nađe svoje mjesto između ovih dviju krajnosti. To je, moglo bi se reći, bio Orwellov životni cilj - pisanjem stvoriti apologiju socijalizma u svijetu u kojem ljevičari štuju manijake poput Lenjina, Molotova i Staljina.
Tako je izgledalo Orwellovo vrijeme, iz tih elemenata izrasli su svijetovi koje danas nazivamo orvelijanskim. Iz okrutnosti kolonijalizma nastao je roman Burmanski dani (1935.), koji sikće i šušti šumovima džungle, a govori o dekadenciji britanskog carstva. Glavni lik John Flory doslovno umire od usamljenosti, jer uviđa da engleski imperijalizam raste iz jednog potpuno nehumanog odnosa prema svijetu, u kojemu su iskreni odnosi među ljudima nemogući, a prekrasna prostranstva Azije postaju mjesta zagušljivog i dosadnog progonstva.
Iz Barcelone, gdje se protiv Francovih fašista borio na strani španjolskih ljevičara, nastao je memoar Kataloniji u čast (1938.). Iz Londona, u (neoružanom) sukobu sa staljinistički orijentiranim engleskim ljevičarima, nastala je Životinjska farma (1943.). Na samom kraju života, gledajući kako pobjednici Drugog svjetskog rata režu svijet na ideološke blokove, u velikom strahu od širenja totalitarizma u pobjedonosnim demokracijama, napisao je svoj najveći i najpoznatiji roman - 1984. (1949.), što je ništa manje nego politički opis pakla, jedne perpetualne dušegupke koja predstavlja krajnji cilj svake totalitarne ambicije.
Tražiti totalitarizam u današnjici predstavlja komplicirani zadatak. Mnogi griješe tako da preslikavaju slike iz prošlosti na sadašnjost. To je zabluda, jer iako je istina da se povijest ponavlja, fenomeni se nikada ne pojavljuju u istom obliku više puta. Drugim riječima, ako će se sile od kojih je Orwell strahovao vratiti, one sigurno neće nositi iste boje koje su nosile tada. Moglo bi se početi s prepoznavanjem jedne ključne činjenice, a to je da se totalitarizam koristi kao opis političkog režima, no on je zapravo stanje uma. Um je posljednja granica slobode. Gruba sila može održati skupinu na vlasti tek određeno vrijeme - totalitarni režim mora osvojiti ljudski um kako bi osigurao perpetualnu vlast. Politika je na neki način unutarnji proces, gdje je um bojišnica, a ljudska sloboda ništa drugo doli nagon da se on zaštiti.
Čitava poetika romana 1984 je što predstavlja ljudski um kao golo i nemoćno biće koje se koprca i posustaje pod udarima čizmi, željeza, kemije i radiovalova. Takvo osvajanje se može izvesti naglo, kao što se dogodilo Winstonu u sobi 101, a može se odvijati i sporo, s postepenim oslabljivanjem ljudskih sposobnosti kritičkog rasuđivanja, skepse, znatiželje i razuma, polaganim zamućivanjem istine te izvrtanjem političkog rječnika. Traženje totalitarizma u današnjem svijetu stoga ne mora biti u promatranju kako ljudi vladaju, već kako razmišljaju.