Sindikati posjeduju sredstva koja mogu usmjeriti u sindikalno organiziranje i rast, piše Chris Bohner. No, umjesto toga, slijede defenzivnu financijsku strategiju.

 

Unatoč rastu borbenosti radnika u posljednje vrijeme, broj članova sindikata te njihova rasprostranjenost već desetljećima opadaju. Ali detaljniji uvid u stanje radničkih financija pokazuje da sindikati posjeduju ekonomske resurse koji bi im mogli omogućiti da preokrenu taj negativni trend.

Standardna objašnjenja za slabljenje radničkog pokreta okrivljuju naše očigledno nepravedne zakone o radu, masivne korporativne napade na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje te ekonomske trendove poput pada proizvodnje.

Ali radništvo nije pasivni promatrač. Sindikati posjeduju sredstva koja mogu usmjeriti prema sindikaliziranju novih radnika i rastu. No umjesto toga odabiru defenzivnu financijsku strategiju.

Pogledajmo Nacionalno udruženje za obrazovanje (National Education Association). Od 2010. godine njegovo se članstvo smanjilo za gotovo 300.000 ljudi – dok se njegova imovina i više nego udvostručila.

Udruženje zaposlenika automobilske industrije (United Auto Workers) je od 2007. naovamo doživjelo pad članstva od 20 posto, no unatoč tome u posljednje je tri godine na sindikalno organiziranje potrošilo tek nešto manje od 10 posto budžeta.

Prije 25 godina John Sweeney je nakon strastvene debate o strategiji sindikalnog organiziranja odabran za vođu AFL-CIO [Američka federacija rada i Kongres industrijskih organizacija, najveće udruženje sindikata u Sjedinjenim Državama, op.prev.]. Sweeney je za pridružene sindikate postavio ozbiljne organizacijske ciljeve i predložio da 30 posto svojih budžeta ulože u sindikalno organiziranje. Mnogi od njih su se usprotivili i taj je cilj potiho napušten.

Danas je UNITE HERE (moj bivši sindikat) jedan od rijetkih sindikata koji u sindikalno organiziranje ulaže značajna sredstva, gotovo pedeset posto svog proračuna – zbog čega stalno ima operativni manjak te troši više nego što može uprihoditi od članarina. No, zahvaljujući tome, riječ je o jednom od najbrže rastućih sindikata u pred-pandemijskom periodu, uz povećanje članstva od 34 posto između 2010. i 2019. godine.

Puni love

Veliki sindikati su 2021. godine uprihodili 18 milijardi dolara (većinom od članarina) i potrošili 15,5 milijardi na operativne troškove – što ostavlja višak od 2,5 milijardi dolara.

Iako su prihodi u radničkim organizacijama mnogo manji nego u poslovnim udruženjima, značajno su veći od prihoda organizacija za zaštitu okoliša, ljudskih prava te političkih organizacija.

Organizirani radnici 2021. godine raspolagali su s imovinom u neto vrijednosti (imovina minus dugovanja) od 31,6 milijardi dolara. Toliko posjeduje samo još jedno udruženje u Americi: Zaklada Billa i Melinde Gates, 48 milijardi dolara.

Dok se članstvo u sindikatima između 2010. i 2021. godine smanjilo za više od 700.000, ukupni prihodi u tom su desetljeću porasli za 33 posto zahvaljujući povećanju članarina (prosjek je porastao s 778 dolara po članu iz 2010. na 1.089 dolara po članu u 2021) i značajnom rastu prihoda od ulaganja, iznajmljivanja i ostalog, poput vladinih sredstava za edukaciju i tantijema od prodaje članskih listi [u SAD-u udruge mogu prodati kontakte svojih članova raznim kompanijama koje im onda nude svoje proizvode, op. prev.].

Istovremeno, sindikati su za 20 posto smanjili broj zaposlenih – 2021. imali su 24.540 zaposlenika manje nego 2010, što je smanjenje radne snage od 20 posto. (Broj rukovoditeljskih pozicija u sindikatima se, pak, povećao za 64 posto te tako sada više od 10.000 zaposlenika sindikata zarađuje preko 125.000 dolara godišnje.)

Osim toga, sindikati su u tom razdoblju godišnje u prosjeku isplaćivali 78 milijuna dolaranaknade za radnike u štrajku – manje od pola posto vrijednosti neto imovine ili prihoda ostvarenih u većini godina tog perioda. Općenito, rashodi sindikata tijekom tog desetljeća porasli su tek za 18 posto.

Rezultat toga je da su sindikati stvorili značajne viškove u svojim proračunima te se njihova neto imovina više nego dvostruko povećala. Ako se ovi trendovi nastave, sindikalna imovina bi se do 2031. mogla još jednom udvostručiti.

Utvrđeni sindikalizam

Ove brojke pokazuju da je radnički pokret na raspolaganju imao značajna sredstva koja je mogao uložiti u novo sindikalno organiziranje i rast – ali to nije učinio. (Navedeni podaci dolaze iz Labor-Management Reporting and Disclosure Acta, prema kojem sindikati svake godine moraju predavati financijske izvještaje. Oni su službeno dostupni na internetskim stranicama Odsjeka za rad. Za svoju sam financijsku analizu koristio obrazac LM-2 koji koriste radničke organizacije s godišnjim primanjima od 250.000 dolara i više. Manji sindikati koji koriste obrazac LM-3 ili LM-4 nisu uključeni. Podaci za prihode i imovinu koji su uključeni u ovaj članak predstavljaju ukupan zbroj svih sindikata koji su koristili obrasce LM-2. Za više detalja o metodologiji, pročitajte puni izvještaj na radishresearch.org.)

Umjesto toga, ako uopće možemo govoriti o nekoj promišljenoj strategiji, radnički pokret slijedi onu koju je u članku iz 2013. izložio istraživač Richard Yeselson: Utvrđeni sindikalizam.

Yeselson kaže da se, zbog ograničenja Zakona o radu i „nezainteresiranosti radničke klase“, radnički pokret ne bi trebao upuštati u „dugačke i skupe kampanje za organiziranje novih sektora“. Sindikalno organiziranje radnika „oduzima previše vremena“, napisao je, „i neisplativo je u smislu novaca i zaposlenika koje je potrebno uložiti tijekom trajanja tog procesa“.

Smatra da radnički pokret treba „raditi na podupiranju područja u kojima je već jak“ i „branitiregije, sektore i tvrtke u kojima je još uvijek snažno zastupljen“.

Dotad, sindikati trebaju „čekati da radnici kažu da im je dosta“ – do trenutka u kojem će radnici sami „militantno obznaniti da žele sindikate“.

Već smo odavno trebali primijeniti radikalno drugačiji pristup. Ne smijemo dopustiti da se radnički pokret skriva iza ideje kako nema sredstava za financiranje masovnog sindikalnog organiziranja. Ima.

Trebamo zahtijevati da naši sindikati – od lokalne razine sve do središnjice AFL-CIO – podrže trenutni uzlet sindikaliziranja masivnim ulaganjem resursa.

Radnički pokret teoretski bi si mogao priuštiti da:

Zaposli 20.000 novih sindikalnih organizatora. S obzirom na to da sindikalna gustoća iznosi tek oko deset posto, svaki postojeći sindikat ima mogućnost širenja i organiziranja unutar svoje industrije, nadograđujući postojeću snagu.

Prava se moć krije u radnicima koji mogu voditi sindikalne kampanje. Radnički pokret raspolaže financijama za novačenje i treniranje radničkih vođa koji jedva čekaju postati dijelom šireg radničkog pokreta te organizirati svoje kolege radnike.

Poveća financiranje radničkih centara i nezavisnih sindikata – povećavajući zajmove i donacije na 1.5 milijardi dolara.

Radnički pokret trenutno troši samo 382 milijuna dolara na donacije i zajmove udruženjima radnika, 1,2 posto svoje neto imovine. S druge strane, zaklade moraju isplaćivati 5 posto kako bi bile izuzete od plaćanja poreza.

Deseci milijuna nesindikaliziranih radnika nemaju legalno pravo na sredstva radničkog pokreta, no možda imaju moralno.

Radikalno poveća štrajkačku aktivnost, trošenjem jedne milijarde dolara godišnje na naknade za radnike u štrajku – što bi bilo 10 puta više nego što sindikati troše u ovom trenutku.(Povezano: Chris Hedges: Strike! Strike! Strike!)

Stvori novu organizaciju (ili više njih) vrijednu 3 milijarde dolara, koja će se moći angažirati u rizičnijim akcijama građanskog neposluha poput protuzakonitih štrajkova, bojkotiranja kompanija koje su u sporu sa svojim radnicima ili suprotstavljanja ograničavajućim zakonskim odredbama glede mirnih okupljanja i protesta.

Povijesno gledano, protuzakonite taktike bile su presudne za razvoj radničkog pokreta. No, u zadnje vrijeme sindikati bježe od aktivnosti zbog kojih bi mogli snositi financijsku odgovornost jer bi to moglo ugroziti prihode radničkog pokreta.

Zato bi radnički pokret mogao, kao što Joe Burns predlaže u knjizi Reviving the strike, stvoriti podružnice koje će se upuštati u militantnije aktivnosti – modificirajući korporativnu taktiku „dvostruke sise“ [eng. double-breasting, op.prev.], u kojoj tvrtka u kojoj je uspostavljen sindikat pokreće sestrinsku tvrtku bez sindikata.

Zamislite što bi dogodilo kada bi te nove podružnice pružale financijsku pomoć radnicima i sindikatima koji se suprotstavljaju zabranama štrajka za državne službenike, opirale se zabranama mirnih prosvjeda, i kršile dogovore o izbjegavanju štrajkanja u privatnom sektoru.

Porastom broja štrajkova u organiziranim sektorima ekonomije, krajolik bi mogao početi nalikovati onom iz 1930-ih, kada se drastično povećao broj članova sindikata.

Zašto se to ne događa?

Dakle, što nas priječi da zauzmemo ofenzivniji pristup? Financijska inertnost.

Čak i uz smanjenje broja članova, radnički pokret (kao cjelina) uspio je stvoriti velike viškove u proračunu i gotovo udvostručiti svoju neto imovinu. Reforma Zakona o radu i pojačano sindikalno organiziranje ne čine se nužnima za ekonomsku stabilnost radničkog pokreta, barem ne kratkoročno.

Agresivniji bi pristup mogao prekinuti desetljećima dugu pat poziciju sindikalnog organiziranja u SAD-u – ali i podvrgnuti radnički pokret znatno većem financijskom riziku.

Drugi je izazov to što su resursi radništva raspršeni na više od 10.000 organizacija grupiranih u više od 100 sindikalnih udruženja.

No čak i kada bi dio tih sindikata značajno povećao svoja ulaganja (kao što je CIO, Udruženje industrijalnih organizacija, učinilo u tridesetima), mogao bi značajno utjecati na stanje stvari.

Alternativa – nastavak čekanja na reformu Zakona o radu – neprihvatljiva je. 2010. godine činilo se da će radnički pokret uspjeti osigurati Zakon o slobodnom izboru zaposlenika (eng. Employee free choice act), ali su ih u tome spriječili „umjereni“ demokrati i članovi Senata. Trenutno se čini da će PRO Act (Zakon o zaštiti prava na organiziranje) poraziti isti igrači.

Za promjenu odnosa moći, radnički pokret morat će srušiti tvrđavu sindikalizma, ugroziti svoje značajne financijske prihode i financirati široku paletu strategija kako bi iskoristio ovaj povijesni trenutak.

Teško je vjerovati da će ta promjena doći s vrha. Vjerojatnije je da će doći zahvaljujući radnicima koji se suprotstavljaju svojim sindikalnim vođama kako bi štrajkali protiv globalnih korporacija; pokretima za demokratizaciju sindikata; radnicima iz javnog sektora, čak i bez službenih sindikata, koji se opiru državnoj zabrani štrajkanja; članovima koji podržavaju kandidate ljevice usprkos sindikalnim političkim direktivama; nezavisnim sindikatima koji se opiru uvriježenim mudrostima; i mladim radnicima koji nestrpljivo čekaju promjenu i nemaju sluha za birokratske hijerarhije.

To je poredak snaga koji bi mogao „slijediti trag novca“ i zgrabiti prihode radničkog pokreta koji je propustio zgrabiti trenutak.

Fond za sindikalno organiziranje AFL-CIO

Izvršni odbor AFL-CIO odobrio je povećanje glavarina – iznosa koji mu plaćaju pridruženi sindikati – kako bi prikupio 10,8 milijuna dolara za fond za sindikalno organiziranje. Taj će fond ukupne izdatke na rukovodećoj razini u idućoj godini povećati na 105 milijuna dolara, što je dvanaest-postotno povećanje u odnosu na ovu godinu. No to je ukupno još uvijek mnogo manje nego što je AFL-CIO potrošio nedavne 2017. godine.

Kasne 2017. AFL-CIO otpustio je desetke zaposlenika kao dio svog plana restrukturiranja, čime je započeo razdoblje smanjenja izdataka. Proračun AFL-CIO za 2018-2019. koji je procurio u javnost pokazao je da udruženje sindikata troši manje od 10 posto sredstava na sindikalno organiziranje (naspram 30 posto koliko je trošilo desetljeće prije), kao što je svojevremeno izvijestio Hamilton Nolan, novinar specijaliziran za radnička pitanja. Čak je i novi fond za sindikalno organiziranje od 10,8 milijuna dolara mnogo manji od onog što udruženje troši na politiku. Ipak, blago je ohrabrujuće što AFL-CIO povećava izdatke. A kada bi cijeli radnički pokret slijedio njihovim stopama i povećao ulaganja u sindikalno organiziranje za 12 posto, to bi bilo oko 1,9 milijardi dolara novih sredstava u radničkom pokretu.

E, to bi već bilo nešto.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: tajnik američkog Odsjeka za poljoprivredu Tom Vilsack, leđima okrenut kameri, sa štrajkašima Udruženja zaposlenika automobilske industrije pred tvornicom John Deere u Ankenyju u Iowi, 20. listopada 2021. Foto: USDA/Lance Cheung/Radnička prava

Tekst preveo: Filip Peruzović
Tekst napisao:

Chris Bohner

Preporučite članak: