"Ne vjerujte svemu što pročitate o sindikatima, pogotovo ako o tome piše Daily Mail." Ellie Mae O'Hagan piše o šest najčešćih mitova o sindikatima koji se provlače javnim prostorom i raskrinkava ih na temelju primjera iz sindikalne prakse i pravne regulative. Pročitajte prijevod teksta iz Guardiana.
Jučerašnja naslovnica Daily Mail-a zapela mi je za oko: objavljeno je kako sindikati u današnje vrijeme plaćaju svoje članove kako bi stupili u štrajk. Priznajem da sam gotovo ostala impresionirana umijećem tog đavoljeg sluge da alkemizira skandale iz nečega posve prozaičnog, što me potaknulo da počnem razmišljati i o drugim mitovima o sindikatima koji se često provlače u javnosti. Promotrimo šest učestalijih, kako bismo ih što bolje opovrgnuli.
Sindikati plaćaju svojim članovima da idu u štrajk
Ovaj je mit novost za mene, no, uzevši u obzir kako je jučer završio na naslovnicama, možda bismo mogli s njime i početi. Članovima sindikata uskraćuje se plaća kada stupe u štrajk. Oni koriste pravo na uskraćivanje rada, a ne pravo da budu plaćeni jer su uzeli slobodan dan s posla. To je razlog okončanja štrajka rudara – naprosto više nisu mogli živjeti bez plaće. Daily Mail zapravo govori o štrajkačkom fondu sindikata, koji se koristi ne bi li se pokušalo spriječiti da članovi sindikata zapadnu u financijske teškoće kao rezultat gubitka naknade za rad tijekom štrajka. Stupanje u štrajk je ljudsko pravo, zajamčeno Općom deklaracijom o ljudskim pravima, a sindikati imaju pravo na korištenje sredstava kako bi nadoknadili primanja bez kojih će članovi sindikata ostati tijekom štrajka. Radi se o nečem posve drugačijem od implikacije koju povlači Mail – da kao rezultat poduzimanja štrajkačke akcije učitelje očekuje neka vrsta iznenadnog novčanog jackpota. Uzgred rečeno – Mark Serwotka, glavni tajnik sindikata zaposlenih u javnim i komercijalnim uslugama (Public and Commercial Services union), štrajkačkom fondu svoga sindikata donirao je 80,000 funti vlastita novca, nakon što je predsjedništvo glasalo protiv njegova prijedloga da mu se smanji plaća. Eh, ta prokleta sindikalna vlastela.
Sindikati imaju slobodu organiziranja štrajka kada god to požele
Vjerovali ili ne, ova zemlja ima najrestriktivnije sindikalne zakone u zapadnom svijetu. Kada do štrajka i dođe, on je rezultat neuspjelih pregovora, a ne militantnih komunjara koje traže sukob. Prisjetimo se štrajka vozača naftnih tankera iz 2012. godine. Pokrenut je nakon 18 mjeseci nepopustljivosti poslodavca – naravno, o tome nećete čitati u novinama.
Sindikati uništavaju gospodarstvo
Konkretno, ovaj mit se pojavljuje u dva oblika: u prvoj varijanti sindikati ucjenjuju cijelu zemlju prijetnjom štrajka. Prisjetite se priglupog savjeta Francisa Maude da se napune kontejneri, kada se činilo da će vozači naftnih tankera ići u štrajk. Vlast, potpomognuta tiskom, rado širi paniku kada god se na vidiku ukaže mogućnost štrajka. Međutim, činjenica je da su sindikati zakonski obvezni najaviti poslodavcu pokretanje postupka održavanja referenduma o stupanju u štrajk među svojim članovima sedam dana unaprijed. Sindikati ne „prijete“ nikomu kada obznane poslodavcima da će saznati što njihovi članovi misle o štrajkanju; oni samo slijede zakon o sindikalnom djelovanju. Mogu postojati okolnosti u kojima je za sindikate povoljnije da neslužbeno pokrenu referendum među članovima (primjerice, ukoliko su u tijeku pregovori u kojima bi tenzije mogle porasti uslijed mogućnosti štrajka), no o tome nećemo ništa čuti, jer to zakon ne dopušta.
Druga varijanta ovoga mita jest ideja da su, iz nekog neobjašnjivog razloga, sindikati inherentno pogubni za gospodarstvo. Imajući na umu da su tijekom protekle četiri godine sindikati upućivali tek suzdržane zahtjeve za radnim mjestima i gospodarskim rastom, nije mi jasno zašto je toliki broj medijskih komentatora uvjeren kako sindikati smjeraju k tome da unište društvo. Bilo kako bilo, mnoge publikacije pokazuju kako postoji jaka korelacija između snažnih sindikata, niske razine nejednakosti i uspješnih gospodarstava. Jaki kolektivni ugovori također mogu smanjiti platni jaz među spolovima.
Sindikati se bave samo organiziranjem štrajkova
Sindikati čine i mnoge druge stvari. Primjerice, TUC ima impresivan Union Learn program koji obučava zaposlenike. U 2012. godini, TUC Education omogućio je edukaciju i obučavanje više od 52,000 sindikalnih predstavnika. Unite the Union pomaže radnicama/cima u domaćinstvu koje često žive u vrlo teškim uvjetima, da nauče engleski jezik i da se informatički opismene kako bi mogle/i komunicirati sa svojim obiteljima iz domovine te voditi kvalitetniji život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svi glavni sindikati na međunarodnoj razini podržavaju inicijative za socijalnu pravdu. Zapravo, i ja sam počela pisati o Latinskoj Americi zahvaljujući sindikalnom pokretu, nakon što sam prisustvovala sindikalnoj konferenciji na kojoj sam doznala kako je u Kolumbiji još od 1980-ih ubijeno više od 2.000 branitelja ljudskih prava i ljudskopravaških aktivista.
Vlada subvencionira sindikalne aktivnosti
Mnogim zaposlenicima u sindikalnom pokretu nije bilo neobično da trenutak u kojem je baš ovaj mit počeo kolati koincidira s 2010. godinom kada su Torijevci došli na vlast. 2011. godine Savez poreznih obveznika (TPA – TaxPayers' Alliance) objavio je istraživanje u kojemu se navodi da su porezni obveznici sindikatima platili 113 milijuna funti.
Mit se odnosi na „plaćeno slobodno vrijeme“ (facility time) – vrijeme dodijeljeno sindikalnim predstavnicima za obavljanje određenih aktivnosti u ime sindikata, tijekom kojega im se primanja neće rezati. Navedene aktivnosti uključuju pregovaranje s poslodavcima o plaćama i uvjetima rada, zastupanje radnika u žalbenim i stegovnim postupcima, osiguravanje obučavanja, obavljanje posla zdravstvene zaštite i zaštite na radu, te vlastito pohađanje edukativnih sesija. Kako mnogi sindikalni povjerenici rade u javnom sektoru, TPA je to svrstala u kategoriju „sindikata koje subvencionira vlada“.
Zapravo, neću osporavati istraživanje koje je provela TPA, samo ću priložiti nekoliko dodatnih informacija. Istraživanje Laburističke stranke pokazuje da kada uključite privatni sektor, plaćeno slobodno vrijeme košta 431 milijunta funti godišnje. No, ono je također pokazalo da plaćeno slobodno vrijeme uštedi između 476 milijuna i 1,1 milijardi funti. Radi se o uštedama postignutima kao rezultat manje parničnih postupaka, bolovanja, nezgoda na radu i otpuštanja, kao i veće produktivnosti. Možda je to i razlogom zašto među poslodavcima nije bilo ozbiljnijih apela za ukidanjem plaćenog slobodnog vremena, premda mu je David Cameron obećao „stati na kraj“.
Sindikati ne čine ništa za obične ljude
Zapravo, ovaj mit je istinit. Osim plaćenog godišnjeg odmora, osmosatnog radnog vremena, plaćenog bolovanja, dokidanja dječjeg rada, borbe za jednaku plaću, bolju zdravstvenu i sigurnosnu regulaciju, borbu protiv diskriminacije na radnom mjestu, sindikati nisu učinili ama baš ništa.
Pretpostavljam kako je od svih ipak najveći mit da javnost mrzi sindikate. Svatko tko je imao doticaja sa sindikatom na svome radnom mjestu može prepoznati njegove prednosti. Možda je upravo zato anketa iz 2011. godine pokazala kako javnost sindikalnim čelnicima vjeruje više nego li bankarima, poslovnim liderima, političarima i – na nesreću Daily Mail-a – novinarima. Gle ti čuda.
S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš
Objavljeno na Guardianu 13. studenog 2014.
Tekst napisala:
Preporučite članak: