Large matewan

Natjerali su vas da se borite – bijeli protiv obojenih, domaći protiv stranaca, selo protiv sela, a na svijetu zapravo postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji rade, i oni koji ne rade. Vi radite, a oni ne. To je sve što trebate znati o svom neprijatelju“, izgovara sindikalist Joe Kenehan rudarima u štrajku 1920. godine. Štrajk u Matewanu dramatizirao je John Sayles 1987. godine, a zašto je taj film rudarsko svjetlo radničke nade pročitajte u novom „Džemperu za vinograd“.

 

Što borba za radnička prava, glas Dartha Vadera, alt-folk kantautor Bonnie Prince Billy i spot za pjesmu Born in the U.S.A. Brucea Springsteena imaju zajedničkog?

Doznat ćete ako pročitate ovaj članak. Ali prije toga trebate pregrmjeti malo statistike.

U posljednjih tridesetak godina postotak radnika u Sjedinjenim Američkim Državama koji su članovi nekog sindikata smanjio se s 20 posto 1983. godine na 10,3 posto 2021. To je nastavak trenda smanjenja koji je započeo 1954. kada je članstvo u sindikatima bilo na vrhuncu, te iznosilo 35 posto radnika. Situacija je opasna i zabrinjavajuća, pogotovo kada se uzme u obzir kakve su žrtve radnici i radnice morali podnositi u vrijeme kada su sindikati tek bili u nastanku i borili se za svoje mjesto pod suncem, suprotstavljajući se golemoj i ubojitoj (doslovce) kapitalističkoj mašineriji. Nije se stoga loše povremeno prisjetiti tih početaka. Kada je bilo mnogo patnje, bola, krvi i smrti.

Ali i nade.

U jednom od prošlih izdanja Džempera za vinograd pisali smo o krvavom incidentu u Ådalenu u Švedskoj iz 1931. godine, kada je vojska usmrtila petoro ljudi. Danas ćemo se posvetiti masakru u Matewanu i načinu na koji je prikazan u istoimenom igranom filmu Johna Saylesa, američkog nezavisnog filmaša koji je široj javnosti poznatiji kao autor kultnih video spotova za Brucea Springsteena poput Glory Days, I'm on Fire i Born in the U.S.A. Eto poveznice broj jedan.

Film počinje u trenutku u kojem Stone Mountain Cole Company, tadašnja rudarska megakorporacija, smanjuje plaće rudarima. Radnici odlučuju štrajkati, i u pomoć im dolazi Joe Kenehan, sindikalni oganizator, kojeg šalje United Mine Workers (sindikat koji još uvijek postoji). Već pri dolasku Joe svjedoči situaciji u kojoj lokalni, bijeli rudari fizički nasrću na hrpu crnih radnika pristiglih iz Alabame, koje predvodi Few Clothes u maestralnoj interpretaciji Jamesa Earla Jonesa (široj javnosti poznatiji kao glas Dartha Vadera u Ratovima zvijezda).

Crni radnici tako ni krivi ni dužni postaju meta, jer im je kompanija prešutjela da u Matewan dolaze raditi kao štrajkolomci. Osim njih, pristižu i Talijani koji su u Ameriku došli trbuhom za kruhom i nemaju gotovo nikakvog iskustva rada u rudnicima. To je miješanje rudarske populacije inače bila prokušana taktika rudarskih kompanija kojom su sprječavale da se radnici sindikaliziraju, smatrajući da će teško prevazići međusobne razlike i netrpeljivosti. Joeov je pristup sindikalnom organiziranju i štrajkovima Gandhijevski put nenasilja – vatrenim govorom preklinje rudare da ne posežu za jednako prljavim sredstvima kao njihovi poslodavci te da ostanu čistih ruku. Taj govor vrijedi prenijeti u cijelosti jer, kada bi se riječ „rudar“ zamijenila s, npr. „građevinski radnik“ ili „taksist“ ili „dostavljač“, mogao bi se od riječi do riječi držati i danas:

„Želite da vas tretiraju kao ljude? Da prema vama budu pošteni? Pa, za tu rudarsku kompaniju vi niste ljudi. Vi ste alat. Poput lopate, ili kolica za ugljen, ili potporne grede. Iskorištavat će vas dok se ne istrošite ili ne slomite, ili dok se rudnik ne sruši na vas, i onda će nabaviti novi alat. I svejedno im je koje je boje i odakle dolazi. Boli ih briga koliko ugljena možete iskopati ili koliko dugo vaša porodica ovdje živi. Ako stojite sami, vi za te ljude niste ništa više od govna. Mislite da je ovaj čovjek vaš neprijatelj? [pokazujući na Few Clothesa] Ovo je radnik! Bilo koji sindikat koji ne prihvati ovog čovjeka nije sindikat nego jebeni klub. Natjerali su vas da se borite – bijeli protiv obojenih, domaći protiv stranaca, selo protiv sela, a na svijetu zapravo postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji rade, i oni koji ne rade. Vi radite, a oni ne. To je sve što trebate znati o svom neprijatelju.“

Njegova ideja radničke solidarnosti biva prihvaćena, što je kasnije bez riječi izraženo u lijepoj i emotivnoj sceni u kojoj trojica rudara – jedan bijeli Amerikanac, jedan crni Amerikanac i jedan Talijan – zasviraju zajedno i to svaki na svom instrumentu, u svojoj glazbenoj tradiciji, zajedno stvarajući jedinstvenu i prekrasnu melodiju. U toj je sceni, kao i u cijelom filmu, sadržan Saylesov humanizam i optimizam, u kojem pokazuje kako su ljudi u svom najboljem i najjačem izdanju kada djeluju zajednički.

SPOILER ALERT

Na žalost, složna idila kratko traje. Kao što je u to vrijeme bilo uobičajeno, rudarska kompanija ne preza ni od kakvih trikova i metoda kako bi suzbila štrajk te spriječila sindikalno organiziranje. U Matewan šalju privatnu detektivsku kompaniju Baldwin-Felts kako bi obavila njihov prljavi posao. S obzirom na to da većina rudara živi u smještaju koji je u vlasništvu rudarske kompanije, neumoljiva logika „detektiva“ kaže da dok štrajkaju nisu zaposlenici kompanije i stoga nemaju pravo živjeti u prostorima koji su u njenom vlasništvu. Naoružani i nemilosrdni, čitave radničke obitelji preko noći izbacuju na cestu, nakon čega one nastavljaju živjeti u improviziranom izbjegličkom naselju izvan grada, spavajući u šatorima. Okrutnost detektiva u filmu nije nimalo predimenzionirana nego je, štoviše, još i ublažena. Kao što kaže i sam Sayles, stvarni detektivi bili su još i gori – trovanje mlijeka koje je Crveni križ slao djeci rudara u štrajku samo je jedan od primjera njihove okrutnosti.



Radnici se solidariziraju i odolijevaju raznoraznim pokušajima zastrašivanja dok ih detektivi kontinuirano pokušavaju isprovocirati raznim metodama. U tome konačno i uspiju kada hladnokrvno prerežu grkljan jednom od maloljetnih mladića koji rade u rudniku. Joe pokušava rudare odvratiti od sukoba, no nikakav pacifizam ne može zaustaviti bijes i gnjev zbog smrti nevinog mladića. U sekvenci koja bi vrlo lako mogla pripadati i nekom vesternu, rudari i detektivi koji predstavljaju rudarsku kompaniju sukobljavaju se. Bilanca sukoba sedmoro je mrtvih detektiva i trojica rudara, među kojima je i Joe. Njegova filmska smrt nije slučajna, jer utjelovljuje neuspjeh nenasilnog pristupa rješavanju problema u situaciji u kojoj jedna strana ne preza ni od kakvih brutalnosti. Unatoč gubicima, rudari su odoljeli, ujedinjeni kao nikad, i uspjeli barem za kratko spriječiti pokušaj razbijanja štrajka. Joe je pao kao žrtva te borbe, ali sindikalnu štafetu preuzet će petnaestogodišnji Danny, najmlađi rudar kojeg tumači Will Oldham iz vremena prije nego što će postati Bonnie Prince Billy. Sindikalizam je postao njegova nova religija koju će propovijedati od tog dana nadalje.

KRAJ SPOILERA

Nije slučajno što je Sayles odlučio ekranizirati događaje iz Matewana, s obzirom na to da prikazuju veliku pobjedu rudara i trenutak u povijesti u kojem se sindikalni plamen poput požara počeo širiti Amerikom. Želi nas podsjetiti na vrijeme optimizma i zanosa, u kojem se – barem za trenutak – činilo da bi povijest mogli ispisivati radnici, a ne poslodavci.

Jer je u stvarnosti nakon Matewana uslijedio niz poraza za radnički pokret. Šerif Sid, koji je stao na stranu rudara, mučki je ubijen pred svojom ženom s petnaest hitaca iz pištolja dok je nenaoružan hodao prema sudnici. Taj je događaj bio povod pokolju na Blair Mountainu, najvećem radničkom ustanku u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Preko 10.000 naoružanih rudara sukobilo se s tri tisuće štrajkolomaca i redarstvenika. Nakon njihovih inicijalnih uspjeha, intervencijom predsjednika Hardinga na lokaciju je poslana profesionalna vojska koja je razbila prosvjed, uz konačnu bilancu od preko stotinu mrtvih. Nije slučajnost što je Hardingov tajnik riznice i bliski suradnik Andrew Mellon, jedan od tada najbogatijih ljudi u Americi, bio vlasnik rudnika. Kapitalistička država je, očekivano, stala na stranu rudarskih kompanija i njihovih vlasnika, na štetu rudara. Nakon toga, članstvo u sindikatima doživjelo je velik pad, i oporavilo se tek u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Iako Saylesov film ima pokoju manu, poput pretjerano crno-bijelog prikazivanja detektiva i rudara, pri čemu su jedni prikazani kao arhi-zlikovci a drugi poput junaka iz partizanskih filmova, u srcu njegovog filma gori svjetlo jednako jako poput onog na rudarskim naglavnim svjetiljkama početkom stoljeća. Ono osvjetljava davno zaboravljene predjele i zakutke u kojima se kriju bolni i krvavi počeci radničke borbe, i služi kao podsjetnik na period kada su ljudi bili spremni dati svoj život u borbi za više dobro, za prava i bolje sutra onih koji će doći nakon njih. Na vrijeme kada ih nije bilo strah suprotstaviti se detektivima, vojsci, vladajućem poretku, i staviti sve na kocku zbog svojih uvjerenja.

To je nešto čega se nije loše podsjetiti u današnje doba kada broj članova sindikata opada i kada postoji realna prijetnja da će ono za što su se generacije i generacije radnika borile i izborile propasti. Kao što će nakon bankrota rudarske kompanije za koju je radio reći Terry Steele, jedan od potomaka rudara iz Matewana: „Stvari za koje su se borili u matewanskom masakru iste su za koje se borimo i danas. Ono što su naši preci ostvarili, danas nam se oduzima. Izgleda kao da smo počeli sat okretati unazad.“

No, umjesto predaje i prepuštanja malodušju, trebamo prihvatiti ono najdragocjenije što nam Saylesov film nudi: nadu. Jer postoje znakovi da se stanje stvari polako počinje mijenjati: u posljednjih nekoliko godina potpora američke javnosti sindikatima počela je rasti. Radnici platformskih kompanija već se neko vrijeme bore za svoja prava i neke su bitke već dobili. Time nastavljaju borbu koja je započela prije više od jednog stoljeća. Radnici iz Matewana, Ådalena i tisuća drugih mjesta istrčali su svoju dionicu štafete, mnogi od njih pritom dajući i svoje živote.

Sada je na nama red da istrčimo svoju.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: snimak zaslona YouTube, Radnička prava

Tekst napisao:

Filip Peruzović


    Preporučite članak: