Kada ste zadnji put gledali film u kojem glavnu ulogu igra – životinja? Naš Filip Peruzović sinoć.
Sinoć smo u kinu Tuškanac gledali izvrstan film koji na veliko platno umjesto ljudskih lica stavlja jednu običnu kravu i omogućuje nam da na devedeset minuta vidimo kako svijet izgleda iz njene perspektive. Premisa je jednostavna, rezultat vrlo potresan i više nego dostojan jednog članka.
Kakve veze krave imaju s radničkim pravima, pitate se? Imaju, vidjet ćete, no o tom potom, nećemo odmah srljati kao bik na crveno.
Dakle, danas je na repertoaru dokumentarni film Krava (Cow) Andree Arnold iz 2021. Riječ je o posljednjem filmu u naoko prilično heterogenom opusu jedne od najproslavljenijih suvremenih britanskih (a i svjetskih) redateljica. Naime, Arnold je redateljsku karijeru započela trilerom Crvena cesta, nastavila socijalno-glazbenom dramom Akvarij, nakon čega je uslijedila povijesna kostimirana drama u vidu adaptacije Orkanskih visova Emily Brontë, zatim gotovo trosatni spoj filma ceste, socijalne i romantične drame zvan American honey te konačno Krava, dokumentarni film u cinema-verité stilu.
Unatoč žanrovskoj šarolikosti, srce svih njezinih filmova čine protagonisti koji su obespravljeni članovi društva čiji glas nitko ne čuje. U Crvenoj cesti riječ je o bivšem zatvoreniku, u Akvariju o djevojci iz jednog od najsiromašnijih predgrađa Londona, u Orkanskim visovima o siročetu Heathcliffu kojeg Arnold u svojoj interpretaciji tog klasika dodatno marginalizira dajući ulogu crnom glumcu, a u American Honey o izgubljenoj američkoj mladeži koja nema „ni kučeta ni mačeta“.
Krava je u tom smislu svakako nastavak Arnoldinih preokupacija, s obzirom na to da je u tom filmu, svom dokumentarnom prvijencu, u prvi plan odlučila staviti jednu od bezbrojnih anonimnih životinja koje u našoj antropocentričnoj kulturi nemaju ni prava ni glasa. Riječ je o kravi Lumi koja živi i radi na industrijskoj mljekarskoj farmi u engleskom Kentu.
Film započinje rođenjem njezine kćeri, koja joj odmah biva oduzeta i s kojom Luma kasnije neće imati više nikakvog kontakta, dok će jedina poveznica između njih dvije biti tragične sudbine koje će dijeliti. Lumino mlijeko, koje je majka priroda namijenila njenoj kćeri, farmeri odmah spremaju za ljudsku upotrebu, dok se njoj daje umjetno. Scena je istovremeno apsurdna i potresna, jer Luma, iz čijeg je vimena stroj upravo isisao sve do posljednje kapi mlijeka, promatra kako njena kćer pije lažno mlijeko iz bočice s gumenim nastavkom koji treba simulirati pravo vime, ono koje stoji pored nje, ali joj je nedostupno.
Već iz početnog prizora postaje jasno kako će se sve u njihovim životima, uključujući i njihovo trajanje, odvijati ovisno o sposobnosti davanja mlijeka. Pražnjenje vimena kroz film se provlači kao lajtmotiv, dobivajući gotovo ritualno značenje. Ne treba ni reći kako je procedura vrlo daleko od romantičnih prizora alpskih pastira koji golim rukama nježno muzu vime. U stvarnosti se ono odvija upotrebom industrijskih strojeva u ograđenim metalnim pregradama dok se kravama pušta idiotska popularna glazba kakva se može čuti u trgovačkim centrima većine europskih gradova. Kao da im nije naneseno dovoljno štete, nego uz sve to moraju još i slušati Brunu Marsa.
Paralelnom montažom naizmjence pratimo živote Lume i njene telice, s naglaskom na ovu prvu. Riječ je o vrlo inteligentnoj odluci, zbog toga što na taj način kroz Luminu kćer možemo vidjeti i sve etape života koje je ona sama proživjela, prije nego smo je zatekli kao odraslu kravu na početku filma. Životi su to o kojima nije lako pisati, još ih je teže gledati, a najteže živjeti. Reći ću samo da neke od scena prikazuju paljenje rogova telicama kako im ne bi nastavili rasti, brušenje kopita, te krave koje su se upravo otelile i prikopčane su na stroj za davanje mlijeka dok krvave posteljice doslovce vise iz njih. Tijekom filma pratit ćemo kako Lumino vime groteskno raste, poprimajući mutantske proporcije i gotovo joj onemogućujući kretanje. Miljama je to daleko od prizora veselih kravica na zelenim proplancima koje nam kroz reklame podastire mliječna industrija.
Vrijedi napomenuti kako nije riječ o klasičnom aktivističkom filmu na kakve smo uglavnom navikli, u kojima docirajući glas naratora komentira brutalne i teško podnošljive prizore snimljene skrivenim kamerama koje su prokrijumčarili zaposlenici mliječne ili mesne industrije s grižnjom savjesti, ili pak zakamuflirani aktivisti. Takve snimke često izazivaju upravo reakcije suprotne od željenih, antagonizirajući gledatelje koji se osjećaju napadnuto i prozvano. Također, industrije čije se loše prakse u filmovima prikazuju imaju vrlo jednostavan, uvijek isti odgovor: riječ je o iznimkama, o farmama koje ne slijede propise, i nije pošteno zbog toga napadati sve ostale.
No, Krava je mnogo pametniji film od toga. Kao prvo, u njemu nema naratora, i Arnold izbjegava ikakvo direktno iznošenje stava ili autorski komentar. Film je zaista maksimalno jednostavan, i u njemu se naprosto nižu dokumentarne snimke života nekolicine krava na jednoj od boljih industrijskih farmi koja poštuje propise.
I upravo je u ovome drugom ključ šokantnosti i potresnosti samog filma. U njemu nije prikazana trula jabuka, neka odmetnuta polulegalna farma na kojoj se koriste brutalnim metodama za eksploataciju životinja. Ne, prikazana je uređena britanska farma čiji su vlasnici pristali na snimanje filma znajući da nemaju što sakriti jer poštuju apsolutno sve propise.
A jednom kada vidite kako izgleda kravlji život po propisima, morat ćete se zapitati zašto su propisi takvi kakvi jesu i što s njima nije u redu. Ne bi li ono najmanje što bi tim životinjama čovjek mogao dati zauzvrat za „usluge“ koje mu pružaju bilo da počne poštovati njihova elementarna prava? Ako se ono što čine policijski psi i psi vodiči smatra radom, zbog čega u nekim zemljama imaju zakonom propisane pauze i nakon radnog vijeka odlaze u zasluženu mirovinu kod udomiteljskih obitelji, ne bi li se i sve ono što Luma i bezbrojne životinje poput nje obavljaju za čovjeka moglo tako vrednovati? Tada bismo ih mogli tretirati kao radnike, a ne kao imovinu.
Preporučujem vam da pogledate film i procijenite sami. Ono što je sigurno jest da nakon toga bocu mlijeka ili komad sira nećete moći gledati na isti način.
(Kad smo kod toga, na povratku iz kina u tramvaju mi se dogodila najneobičnija stvar. Naime, sasvim sam slučajno čuo razgovor u kojem je jedna osoba drugoj spominjala kako se Krava može pronaći na torrentima i pomislio, gle, kako je neobično što spominju nelegalno skidanje filma kojim se upravo bavimo na Radničkim pravima. Eto, naprosto sam poželio tu anegdotu podijeliti s vama.)
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Izvor naslovne fotografije: YouTube screenshot
Tekst napisao:
Preporučite članak: