Iz Irana do nas dolaze vijesti o građanskim protestima i izbjeglice koje godinama pokušavaju naći bolji život u Europi. Dopustite si da do vas dođe i film Panaha Panahija “Put pod noge” – nećete požaliti.
Nakon što smo u prošlom Džemperu krstarili luksuznom, 250 milijuna dolara vrijednom jahtom, u posljednjem ovogodišnjem izdanju svoje putovanje svijetom nastavljamo krivudavim iranskim cestama. Na programu je recentni film Put pod noge (Jadde Khaki) Panaha Panahija, u kojem četveročlana iranska obitelj kreće na putovanje koje će joj nepovratno promijeniti život. Stoga popijte draminu i vežite sigurnosni pojas, jer dugačak i neizvjestan put je pred nama.
Iran je u posljednje vrijeme u žarištu svjetske pozornosti zbog građanskih protesta koji su započeli ubojstvom Mahse Amini 16. rujna 2022. te se otada šire zemljom poput plamena. Do danas su u pokušajima suzbijanja protesta vlasti usmrtile barem 458 osoba, uključujući i 63 djece, iako je realan broj poginulih vjerojatno mnogo viši. U protestima sudjeluju i iranski filmaši koji su već poznati po dugoj tradiciji suprotstavljanja autokratskom režimu pa je tako dosad privedeno barem 150 osoba iz iranskog svijeta filma, pri čemu niti svjetski priznati umjetnici ne prolaze lišo. Naime, zbog sudjelovanja u prethodnim protestima, u zatvoru se još otprije nalaze i proslavljeni redatelji Mohammad Rasoulof te Jafar Panahi, otac upravo Panaha Panahija, redatelja filma Put pod noge kojim ćemo se u ovom tekstu baviti. Rasoulof je dobio zatvorsku kaznu od godine dana te dvije godine zabrane snimanja filmova, no Jafar Panahi prošao je mnogo gore. U kućnom je pritvoru još od 2011. te je dobio zabranu snimanja 20 godina, makar ih je otad u inat vlastima uspio proizvesti čak četiri. No, ove je godine, zbog podrške jednom od prethodnih protesta (a zapravo zbog svojih filmova, kritičnih prema postojećem režimu) poslan na izdržavanje šestogodišnje kazne.
To je dakle klima u kojoj je nastao film Put pod noge 38-ogodišnjeg debitanta Panaha Panahija i u kojem se on bavi upravo pokušajem bijega od represivnog okruženja. Riječ je o njegovom prvom dugometražnom filmu koji je odmah završio u programu Director's Fortnight filmskog festivala u Cannesu te osvojio glavne nagrade na festivalima u Londonu i Singapuru. Već je njime pokazao da je od oca osim talenta naslijedio i hrabrost te spremnost za kritiziranje vladajućeg režima.
Nadajmo se samo da neće i on zbog toga završiti u zatvoru.
Oprez: tekst koji slijedi sadrži spoilere
Film prikazuje četveročlanu (ili peteročlanu, ovisno kako gledate na ulogu kućnih ljubimaca) iransku obitelj srednje klase – sredovječne roditelje, starijeg (20) i mlađeg (6) sina te njihovog psa, koja se u sivom džipu vozi prema neimenovanoj granici. Razlog njihovog putovanja isprva nije jasan, no iz očeve i majčine zabrinutosti te šutljivosti starijeg sina lako je naslutiti kako nije riječ o bezbrižnom obiteljskom izletu, nego o nečem mnogo ozbiljnijem. Kasnije ćemo doznati da se radi o posljednjem zajedničkom obiteljskom putovanju jer stariji sin napušta zemlju u kojoj za njega nema budućnosti.
Film je inspiriran stvarnim životom, s obzirom na to da je Panahova sestra Solmaz morala napustiti zemlju i nastaniti se u Parizu jer se njihov otac Jafar bojao za njezinu sigurnost jer je već jednom bila uhićena zbog pojavljivanja u njegovom filmu Krug. No, riječ je o situaciji koja je daleko od izoliranog slučaja jer je ilegalno napuštanje zemlje sve raširenija pojava u Iranu, iz kojeg sve veći broj mladih Iranaca i Iranki bježi kako bi sreću potražio daleko od represivnog režima, loše ekonomske situacije ili oboje, pa je tako jedna od postaja na njihovom dugačkom putu često i Lijepa Naša.
Težini i bremenitosti predloška Panah Panahi vrlo uspješno parira humorom kojim je prožet cijeli film. Po tome se, kao i po prštavoj energiji, razlikuje od iranskih filmova na kakve smo inače navikli u djelima Abbasa Kierostamija ili njegovog oca Jafara koje odlikuje svojevrsni minimalizam. Put pod noge kao da američkim indie filmovima ceste duguje jednako koliko i klasičnom iranskom filmu, i upravo se u tom neobičnom spoju vrlo različitih filmskih uzora krije jedinstvenost filmskog rukopisa Panahija Mlađeg.
Film je vrlo pitak i njegovih 90 minuta prolazi vrlo brzo zahvaljujući odlično razrađenoj obiteljskoj dinamici. Tu je bradati otac sa slomljenom nogom koja osim komične igra i simboličku ulogu, prikazujući istovremeno njegov gubitak autoriteta i svojevrsni slom patrijarhata. Prema sinu koji odlazi on je naoko grub i kritičan, čime pokušava prikriti činjenicu da je i sam shrvan njegovim odlaskom. Majka je obećala da neće plakati niti spominjati odlazak, no ne može si pomoći jer je tuga zbog odlaska prvorođenog svako toliko preplavljuje. Ona je ujedno prikazana i kao najsposobniji član obitelji koji zapravo drži konce u svojim rukama, čime se u mikrokozmosu sivog džipa pokazuje naličje iranskog patrijarhata. Neočekivan i vrlo progresivan element je sposobnost (i spremnost) roditelja, a pogotovo majke, da se šale na račun svojih sinova, pretežito mlađeg, koji jedini ne razumije tragičnu prirodu izleta i konstantno izvodi pizdarije, pokušavajući se postaviti u središte pozornosti roditelja.
Najbolji trenuci filma sadržani su u dvije briljantne scene, od kojih prva sadrži posvetu Stanleyu Kubricku i filmu 2002: Odiseja u svemiru, gdje se potpuno neočekivano događa iskliznuće u magični realizam, te u kulminacijskoj sceni rastanka. Umjesto u nizu krupnih planova koji će biti prenabijeni značenjem, emocijom, a vrlo vjerojatno i patetikom, Panahi je posljednji zajednički trenutak obitelji odlučio prikazati u jednom jedinom totalu. Rezultat je mnogo emotivnija i potresnija scena no što bi bilo lice bilo koje uplakane majke ili slomljenog oca. Širina kadra u ovom slučaju korespondira sa širinom redateljevog talenta.
Ipak, nije riječ o filmu bez zamjerki. Najveća se može uputiti pretjerano eksplicitnom kraju, koji potpuno odudara od suptilnosti i profinjenosti kojom je film ispripovijedan sve do te točke. Kao da se Panahi uplašio da gledatelji neće shvatiti poantu filma, pa ju je servirao nekoliko puta u različitim oblicima, što je velika šteta jer je razvodnio sve što je gradio do tada. Ipak, osim te mane koja se može oprostiti u debitantskom ostvarenju, riječ je o vrlo zrelom filmu koji tematizira kritično pitanje većine mladih Iranaca i Iranki u ovom povijesnom trenutku: otići ili ostati?
Za Panaha Panahija odgovor je jednostavan. „Razmatrao sam odlazak, naravno. Ali problem je u tome što su za mene filmovi strast i jedini mogući način izražavanja, a ne mogu ih raditi nigdje drugdje. Mogu snimati filmove samo o ljudima koje poznajem u dušu, čije odnose razumijem.“
Ili, kao što je to još poetičnije rekao veliki iranski redatelj Abbas Kierostami: „Kada voćku s korijenom izvadite iz mjesta na kojem raste i preselite je drugdje, više neće davati ploda. Čak i ako hoće, taj plod nikada neće biti jednako dobar. To je prirodni zakon. Kada bih napustio svoju zemlju, mislim da bih i ja bio poput te voćke.“
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimka zaslona, YouTube/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: