Ne toliko iz straha koliko iz općenitosti njihovih problema, naši sugovornici zatražili su da ostanu anonimni. "Nije bitno kako se zovem, svima nam je isto. Nekima je gore nego meni jer su morali dizati kredite da bi počeli proizvodnju, a sad su u škripcu. Ne tražimo ništa, samo da nam vrate ono malo koliko je bilo. S tim mislim da bismo nakratko mogli preživjeti." Proizvode vrhunsko mlijeko, dobiveno prema standardima zapada i izmuženo po tisućljetnim tradicijama hrvatskih sela. Prije tri godine s ratarima su zauzeli traku Vukovarske pred Ministarstvom poljoprivrede i isposlovali cijenu od 2,60 kune po litri. Prvi su prekinuli svoju mirnu pobunu, tik pred seljački plenum. "Ni ne sjećam se toga prosvjeda, toliko sam izbezumljen. Ne sjećam se što je bilo jučer, a ne prije tri godine! Postajem senilan. Uđem u kuću i ne znam po što sam došao. Seoski život je postao previše stresan."
Danas se građanskim, ili bolje rečeno seljačkim neposluhom opet bore za svoja prava i za svoj novac. Nijedna ponuđena cijena otkupa svježeg sirovog mlijeka ne pokriva troškove proizvodnje mlijeka pa do profita mogu doći samo veći posjednici i proizvođači. "Ostajemo dok nešto ne izborimo. Ako ne uspijemo, ugasit ću svoj OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, op. a.). Imam 28 krava o kojima se moram brinuti. Imam dvoje djece, jedno je malo, a drugo na fakultetu koji plaćam preko 9.000 kuna, a to je bez troškova studiranja i života u gradu. Što će biti s njima, ne znam. Živimo striktno od poljoprivrede. Uredno plaćam državi sve poreze, nisam ništa dužan. Sve do lipe sam dosad plaćao."
Dug u krug
I drugi mljekari s kojima smo pričali imaju čiste račune. Da nemaju, ne bi ostvarili pravo na dobivanje državnih poticaja. S druge strane, država na vrijeme ne isplaćuje ni poticaje ni eventualni novac za otkup mlijeka i, zahvaljujući upravo tome, mljekari kasne s otplatama kredita (bez kojih ni ne mogu u proizvodnju) pa im rastu zatezne kamate dok ne dođu na rub bankrota, a tada banke velikim proizvođačima veoma povoljno prodaju zemljišta i farme pod hipotekom. Princip je dakle isti kao i s tvornicama: dužni su državi dok je ona dužna njima, ali oni snose posljedice duga, a država ne. "Država je nama dužna skoro cijele poticaje za 2011, i za zemljišta, i za blago, i za mlijeko koje smo isporučili. Nisu ih do kraja isplatili, čujem da su nešto jučer uplatili za nekih mjesec-dva, ali ne znam točno, nisam bio doma. Obrađujem 24 hektra zemlje koju zakupljujem od države i plaćam 1.200 kuna po hektaru. Veliki istu vrstu zemlje dobivaju za 180 kuna po hektru. Tu nigdje nema logike, ne znam tko je to sastavljao, je li bivša vlada kriva ili netko drugi. Tako dalje ne ide. Ovo je socijalni problem. Ako naša država može podnositi da ne radimo ništa, da živimo na teret države, možemo i tako živjeti. Nemamo zaštite. Vlada nas je ostavila, eto, sad smo ničiji."
Otkad su izašli na ulice nitko iz državnog vrha nije ih posjetio niti je ijedna druga udruga osim mljekarskih pokazala interes za njihove probleme. Žive u nesigurnosti dok im se iz dana u dan pokušava prodati nova priča. "Nije nitko bio od političara. Dolaze naši ljudi iz raznih udruga koji nam prenose tijek pregovora. Od vlasti – nitko. Apeliram na gospodina Milanovića da nam pomogne. Ima ljudi koji su u goroj situaciji, ali ne može njemu biti izgovor 'drugi nemaju cipele'! Mi ih, hvala Bogu, imamo, ali ih ni mi za koji dan više nećemo imati. Mi radimo. Ne čekamo socijalnu pomoć pred vratima. Mi se borimo za to da radimo. Nemamo izbora. Ne možemo pustiti životinje da pokrepaju. Nikad nisam bio ništa dužan. Ne želim svojoj djeci ostaviti neplaćeni porez ili druge dugove, završit će u Zagrebu na Glavnom kolodvoru. To nije rješenje."
Objasnili su nam i zašto prodaja po predloženim cijenama ne može pokriti troškove proizvodnje.
"Otkupljuje se samo mlijeko od 3,8% do 4,8% mliječne masti. (Od jedne litre svježeg dobiju se dvije ili tri litre prerađenog mlijeka, ovisno o postotku mliječne masti. op. a.) Da bismo to postigli, moramo paziti na prehranu stoke. Uzimamo i soju i suncokret i druge dodatke koje miješamo s hranom. To je sve povezano s troškovima. Naprimjer, ako dobijem svojih 15000 kuna mjesečno za mlijeko, od toga moram 3000 kuna mjesečno dati veterinaru koji svaki dan pregledava krave. Ako ga se ne pozove, životinja će mi se razboljeti i krepati. Oko 3500 kuna dajem za smjesu soje i suncokreta. Ima tu raznih ulaganja, recimo treba sijeno posaditi, pokositi pa osušiti. Treba silaža. Treba gorivo. To su ogromna ulaganja i s ovom cijenom koja je bila dosad mogli smo održavati pozitivnu nulu, tek toliko da smo novac okretali, ali da se može reći 'zaradio sam nešto', kao što se moglo za vrijeme Tita, ne može. Tada si od svoga rada mogao kupiti novi traktor. Ako nisi imao za porez, dao si tele. Nisu te kao danas tjerali u sve veći dug. Mehanizacija nije bila tako jaka, istina, i traktori su bili jeftiniji. Nismo imali poticaje, ali smo imali za život, to je najvažnije."
Jugoslavenski san
Glavni mljekarski problem mogli bismo opisati kao neoliberalizm uživo. Vlast (i prošla i sadašnja) donosi zakone u dogovoru s raznoraznim savjetnicima, gotovo u pravilu iz privatnog sektora. Oni su nerijetko izlobirani od velikih proizvođača mlijeka, ali prije svega idu u prilog multinacionalnim kompanijama poput Lactalisa (Dukata) ili Megglea, a nikako malim proizvođačima. Vlast zaboravlja običnog čovjeka, a on se sam sve češće osjeća kao kmet. "Prije devedesetih godina, kada je bio onaj komunistički režim, nama je bilo vrlo dobro. Kako je od devedesetih krenula ova demokracija, krenulo je i pranje novca. Sad nas sve pripremaju da propadnemo. To je čista činjenica, nema se što o tome usuglašavati niti raspravljati."
"U Jugoslaviji nismo imali poticaje, ali smo imali zagarantiranu cijenu proizvoda. Što se god na selu proizvelo, od igle do lokomotive, sve se moglo prodati. Sad više ne znaš što će biti sutra. Danas je cijena ovakva, sutra je astronomski velika. Više se ništa ne može prilagoditi, ne može se pokrenuti proizvodnja tako što ćete neku matematiku staviti na stol: sad je to toliko, sad ću ja zaraditi toliko, toliko sam te godine zaradio, toliko sam imao rashoda. Ako danas nisi kupio umjetno gnojivo, sutra mu je cijena porasla za 15%. Ulaganja ljudi koji imaju 100 hektara zemlje broje se u tisućama kuna. Od 1. ožujka gnojivo je poskupilo, a još nam nisu isplaćeni poticaji. Nemamo ga čime kupiti. Gorivo je otišlo skoro na 7 kuna. Kad sam kretao sa proizvodnjom (1994. op. a.), litra plave nafte bila je, sjećam se, oko 2,40 kuna. Sad je 6,35 kuna. Na početku smo dobro poslovali, ali poticaji kao da su tu da nas unište. Treba nam zagarantirana cijena mlijeka, kao i bilo kojeg poljoprivrednog proizvoda – da mi znamo za što radimo – i da joj se prilagodi cijena repromaterijala. Ne može ovako; sve raste divlje, a mi ostajemo na istom. I još nam se smanjuje! Ogorčen sam. Svaki proizvod ima svoju cijenu u dućanu, samo naše mlijeko nema. Kupujemo ga po astronomskim cijenama, a još hrvatski građani piju loše mlijeko, a ne ono koje smo mi proizveli. Naše mlijeko, ja mislim, ide za izvoz. Tu je jak lobi protiv kojeg ne možemo ništa. Naši ljudi piju uvezeno mlijeko. To je drastična razlika, ne može se to uspoređivati. Mi smo još uvijek ekološka zemlja, još uvijek nemamo toliko naprednu genetiku u prehrani. Još uvijek smo mi na onom ostalom sistemu koji je najzdraviji."
Nesporazumi s vladama
Sporazum o utvrđivanju modela izračuna otkupne cijene svježeg sirovog mlijeka koji je 23. veljače 2012. u Ministarstvu poljoprivrede potpisalo troje predstavnika udruga mljekara, od kojih je barem dvoje, riječima naših sugovornika, sumnjivog legitimiteta, uopće ne nudi cijenu mlijeka, već predlaže otkup prema izračunu prosječne cijene otkupa svježeg sirovog mlijeka u Njemačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Rumunjskoj i Francuskoj, izražene u eurima i preračunate u kune:
Cijena mlijeka određuje se na osnovu mjesečnog izvješća o cijeni mlijeka u Europskoj uniji i to na osnovu onog dijela izvješća koji se odnosi na države Njemačka, Francuska, Mađarska, Slovenija i Rumunjska (prosjek 5 nabrojanih država) prema zajednički dogovorenom izvoru podataka (DG Agri). U izračunu cijene mlijeka koriste se podaci iz navedene tablice koji se odnose na prosječnu cijenu kod 5 nabrojanih država u tri zadnja raspoloživa mjeseca. Prosječna cijena utvrđuje se na način da se vrijednost cijene mlijeka u eurima iskazana za svaki od ova tri mjeseca pomnoži sa prosječnm srednjim tečajem eura za svaki od ovih mjeseci prema podacima Hrvatske narodne banke. Iz ovih podataka izračunava se prosječna cijena mlijeka izražena u kunama koja se primjenjuje za mjesec u kojem je mlijeko isporučeno.
Zanemarimo li činjenicu da je kvaliteta mlijeka potpuno izuzeta iz Sporazuma (niti se u njemu navodi da su parametri za otkup mlijeka različito definirani u navedenim zemljama), mljekarima je problematična kratkoročnost rješenja. "Za bolju i kvalitetniju poljoprivredu treba nam neka dugoročna garancija, ne za mjesec-dva. Gospodin ministar rekao je: 'za tri mjeseca ćemo vidjeti što će biti'. Za tri mjeseca pola nas je propalo! To su ogromni krediti, napravile su se farme. Mali neće moći opstati. Nažalost, mislim da će moja djeca ići u zoološki vrt ako budu htjela vidjeti kravu. Neću više moći podmirivati dugove, a znate i sami što se događa kad ne možete podmiriti dugove. Nisi podmirio danas, sutra ti stiže opomena i moraš platiti još 100 kuna. Koliko znam ljude koji su se upustili u mljekarstvo, većinom imaju cijelu farmu pod hipotekom i čekaju svoje sudbine. A to su ogromne kamate, banka ne čeka nego ih podiže. To bi trebalo isto stabilizirati, ali ne možemo mi to stabilizirati kad nam je imovina prodana ili pod hipotekom. Nekada je bilo lakše jer smo imali zadruge, ali u ovakvim uvjetima propadamo svejedno, samo danas propadamo svatko za sebe, a u zadrugama bismo propali zajedno. Ministarstvo mora donijeti dugoročna rješenja, umjesto da nudi mrvice. Dosta je nesloge i među seljacima. Jedni dobiju nešto pa popuste, njima je svejedno za dobit kad moraju plaćati dugove. Nas 85% koji nismo potpisali za ovu sramotnu cijenu bismo po njoj svi propali za tri mjeseca."
Drugi građani ne pokazuju mnogo solidarnosti: "Ne možete mladom čovjeku iz grada koji nije iskusio što je selo dokazati koliko je to posla. Onaj koji je vidio kravu samo na slici ne može osjetiti nikakvu razliku u mlijeku. Stariji ljudi će još i znati što je pravo mlijeko, ali mladi nemaju razumijevanja. Pa i vodu piju iz boce! Vidite i sami da smo dovedeni na rub propasti, a svi samo gledaju koja je cijena mlijeka u dućanu. Cijelo društvo je poremećeno. Potpredsjednik je obećao da će do rujna nešto napraviti. Ne možemo mi čekati jesen! Godinama su nas spuštali i mi se godinama moramo uspinjat, a s ovakvim stanjem za tri mjeseca propadamo. Držat ću ga za riječ i javiti mu se u devetom mjesecu, ali ne vjerujem da će se išta promijeniti."
Osim toga što otkupna cijena u Sporazumu nije jasno definirana, problematičan je i način isplate novca. Ne isplaćuje se na vrijeme, zaostaci se cjepkaju i isplaćuju malo po malo u dugom vremenskom periodu u kojem mala domaćinstva propadaju. "Da su barem na vrijeme isplaćivali! Danas ne dobivamo novac, samo bahatost. Mislim da to nije zavrijedio ni hrvatski radnik ni seljak. Bio bi red da dođe tu gospodin ministar, jer smo mi njega birali, a ne on nas. Mi smo oduvijek miroljubiv narod, spremni smo na dijalog. On nama ne odgovara i mislim da nije kompetentan za poljoprivredu. Nije stručna osoba za to. Na toj poziciji mora biti čovjek koji barem nešto zna o poljoprivredi. On meni napravi mjesečni izračun da krava mora proizvesti toliko i toliko mlijeka. Teorija je jedno, drugo je praksa. Ne mogu ja garantirati da ću se sutra ujutro probuditi živ ili da mi se krava neće razboljeti."
Krava nije stroj
Nestručnost i nekompetentnost vlasti vidljiva je iz uvjeta i očekivanja koji se pred mljekare postavljaju. "Oni nas tjeraju na veliku proizvodnju mlijeka po kravi. Hajmo usporediti. Na primjer, da mene netko prisiljava da što više jedem i što više da radim od 0 do 24 sata, ne bih to mogao, tu mora čovjek popustiti. Vozite auto cijeli dan i on mora popustiti, a to je stroj. Krava je živo biće. Jutarnji podoj može dati 20 litara mlijeka, a večernji 5, to se ne može predvidjeti. Samo par sati čini razliku. Kad jednom izgubi mlijeko, ne može se preko noći vratiti. Treba vremena, mjesec-dva dobre prehrane da bi ona opet počela dobro davati."
Dobra prehrana danas znači skupa prehrana. Stoga ne čudi što je naš sugovornik vrlo pesimističan po pitanju opstanka malih seoskih gospodarstava. "Nisam neki ogromni proizvođač, ali moja cijela familija živi od toga. Ne mogu nigdje otići, ja sam 24 sata dnevno u poslu. Ujutro sjedam u traktor, krećem na njivu. U tri sata se moram vratit opet pa sam do osam u štali. Moj radni dan je subota, nedjelja, vikend. Ne znam što da radim od umora. Mljekarstvo je najteža grana u poljoprivredi, najviše tu posla ima jer se baviš i ratarstvom i stočarstvom. Razmišljali smo o osnivanju udruge da zakupimo neku mljekaru i da sami svoje mlijeko prerađujemo, ali mi smo preslabi. To su jaki lobiji, giganti koji će nas ugušiti."
Pitali smo ga javljaju li se slični problem s otkupom žita. "Gledajte, mi smo velik problem otvorili. Ako propadnu mljekari, sljedeći su žitni profiteri, tako ih zovem. Njima je život lakši. Pokose žito i odu na more mjesec dana. Krava je živo biće, ne možete nju ostavit samu mjesec dana, a još se bavimo i ratarstvom da bismo im uzgojili hranu. Na sam Badnjak mi je u dva sata, koliko mi je trebalo da večeram, uginulo tele. Krava se otelila dok nas nije bilo i radi toga sam izgubio 2500 kuna, koliko vrijedi tele. To je jedna plaća. To sam mogao spriječiti, ali moram svaka dva sata provjeravati kako je stoka, uključujući i noć, kad prekidamo san i provjeravamo." Usto se događaju svakakve nesreće na koje mljekari ne mogu utjecati niti ih mogu predvidjeti. "Krave su mi nedavno potrgale pojilicu. Nije toliki problem pokupiti vodu koliki je problem platiti popravak pojilice. Država ne pokriva takve nezgode. Za to postoje osiguravajuće kuće, ali kad nemam za struju, ne razmišljam o osiguravanju blaga. To košta. Ne može se osigurati samo jednu kravu, morate osigurati sve ili ništa."
Čak i ako odustanu od govedarstva, nitko im ne jamči da će uspjeti prodati stoku niti da će, ako uspiju, svoj novac dobiti. "Ako odvedem kravu u klaonicu, npr. u Podravku, čekam novce po tri mjeseca, a za to vrijeme moram sve plaćati. Ne platiš struju, HEP ti je isključi. Struja je skupa, plaćamo je oko 2500 kuna mjesečno i svake godine nam dođe još oko 5000 kuna nadoplate. Tražili su da moderniziramo farme i postavimo strojeve, ali ne isplaćuju nam poticaje kojima bismo takvu modernizaciju platili. Za njih smo mi nula, ništa, smeće. Vlada Republike Hrvatske ne može zaštititi svoje građane, a mi smo ovu državu stvarali. Bio sam hrvatski branitelj i za to nikad ništa nisam tražio. Sramota je da su im strani lobiji važniji od njihovih građana."
Pacifikacijom do propasti
Već je spomenuto da su cijene otkupa zemlje drastično veće malim gospodarstvima nego velikima. Iako je ta drastična razlika najveći problem, nikako nije jedini. "Općine su rukovodile raspodjelom zemlje. Umjesto da su prednost dale ljudima iz općine, svojim stanovnicima, zemlja je prvo ponuđena velikim gospodarstvima. Svi imaju ugovore na 20 godina, ali općina ne može ništa ponuditi da mladom čovjeku koji bi se htio baviti poljoprivredom, bilo ratarstvom, bilo stočarstvom, osigura da neće propasti. Ako nema zemlju, ne može se baviti ničim. Neki su pograbili i više nego što im je trebalo, ali i za mrvice smo se morali krvavo boriti. Vodio sam pravi birokratski rat kad sam se izborio za svoja 24 hektra zemlje. Prvo su mi htjeli dati više nego što sam tražio (35 hektara, op. a.), ali ja to ne mogu održavati i nisam to prihvatio. Onda su mi nudili zemlju koja je više od 10 kilometara od moje kuće. Bio bih u trošku samo da dođem do njive! Sve sam uredno platio, imao sam čiste papire i svejedno je spor razvučen na dva tjedna svakodnevnih bitki. Kako mi netko može dati nešto na što nisam ni licitirao? Netko drugi bi rekao 'dobro je da sam išta dobio', ali nisam mogao prihvatiti takve uvjete."
Na upit jesu li drugi olako prihvaćali birokratske pogodbe, rekli su nam da vjerojatno ima tih koji su prihvatili mnogo manje nego su tražili, ali da su se danas svi mljekari pobunili. To, međutim, nije mnogo: "2009. je bilo oko 58000 mljekara, ostalo nas je oko 14800. Nedavno sam s prijateljem koji se bavi otkupom stoke doslovno ispraznio Podravinu. To su krave za izvoz u Bosnu i odvedene su skoro sa svih seoskih gospodarstava. Sumnjam da će se ikad vratiti u to selo. Pod ovim uvjetima sigurno neće. U mojoj općini je svaka druga kuća imala eventualno tri-četiri krave. U jednoj ulici su bili sve stočari i ratari. Sad ih ni nema. U drugom selu su se tradicionalno bavili stočarstvom, a sad je u cijelom selu na trideset domaćinstava ostala jedna jedina krava."
Europska budućnost
U Sporazumu koji većina mljekara nije potpisala cijena otkupa svježeg sirovog mlijeka u Hrvatskoj ne samo da je prilagođena, nego je određena prema cijenama otkupa mlijeka u zemljama članicama Europske unije. Zanimalo nas je i što naši sugovornici misle o ulasku u EU i hoće li po njihovim mišljenjima život poljoprivrednika biti bolji ili lošiji. Nisu bili nejasni: "Europska unija je brod koji tone. Ovi naši su promijenili Zakon o referendumu da bi ispalo da su ljudi za, ali većina građana se nije ni izjasnila. To je zajednica kojom vladaju banke, to su milijunski iznosi koje mi ne možemo ni zamisliti. Jedino što bi moglo dobro izaći iz toga je kontrola naše vlasti, ali ni europski političari nisu bez mane. Tko nam garantira da neće i oni biti korumpirani? Nitko. Ne znamo što radimo i ovo je srljanje u maglu. Pojedinci, njih možda 10%, su namakli toliko novaca, a za običnog čovjeka nikoga nije briga. Srednja klasa, mi koji nit imamo nit nemamo, tjera se u siromaštvo. Čak i ovo malo što imamo ne bismo imali da nije bilo kredita za koje ljudi plaćaju i po 75000 kuna mjesečno. Kako da to s ovim sramotnim cijenama pokrijemo? Tu nema logike. Predračune rade ljudi koji nikad nisu primili poticaje, ne znaju ništa o tome i zato njihove objave nisu realne. Jedno se piše, a drugo je stvarno stanje. Dok mi uđemo u EU, većina nas više neće poslovati."
Dok smo razgovarali, dio seljaka krenuo je na Markov trg, ali iz medija smo saznali da nisu do njega došli, iako je izmjenama zakona okupljanje na tom trgu odnedavno dopušteno. "Otišli su na Markov trg kao podrška, ali teško da će se tu išta postići. Otkupljivači žive u uvjerenju koje su plasirali mediji da mi kupujemo nove traktore. Nikad u životu nisam imao novi traktor. Uvijek sam kupovao polovni, i to bez kredita, jer se bojim kamata koje će morati otplaćivati moja djeca kad ja ne budem mogao. Ova banda je pokrala sve što se moglo pokrasti i sad uzimaju ljudima zemlju i budućnost. Stalno se isti krug ljudi vrti. Isti ljudi sjede u Saboru. Oni trebaju odgovarati nama, a ne mi njima. Sad treba stisnut, to se ne može dalje podnosit."
Zahtjevi ili prohtjevi?
Mali proizvođači gotovo su nezaštićeni pred krupnim kapitalom. Usto ih mediji prikazuju kao lijenčine i potrošače, isto kako se opisuju gotovo sve društvene skupine koje pokažu ikakav otpor zakonima i odlukama koje smatraju nepravednima: studenti ne uče, radnici su lijeni, a seljaci samo sišu poticaje. Dakako da takve objave imaju malo veze s istinom i da su plaćene od kapitalista i njihovih lobija. Razlog za to je jednostavan: ljudi se, vjerujući da je pobuna neopravdana, ne solidariziraju s otporom, nego se okreću jedni protiv drugih misleći da su njihovi problemi izolirani. S druge strane nam trube da je kriza, da tržište pati, da je nestabilno, da mu se trebamo prilagoditi. Hrvatski mljekari koje smo upoznali prilagođeni su tržištu, suprotno onom što se o njima u medijima piše. Problem je što tržište nije prilagođeno njima. Tržište će danas odrediti cijenu mlijeka, a sutra broj studenata upisanih na fakultete. Tržište nam dakle određuje visinu cijena, potrebu školovanja, vrijednost umjetničkih djela...
Tržište danas upravlja društvom, umjesto da društvo upravlja tržištem. Ovi mljekari se protiv takvog nečovječnog sustava mirno bore. Umjesto zaključka navodimo njihove zahtjeve, a čitatelji neka sami procjene koliko su ti zahtjevi nerealni prije nego ponovno osude protestno prolijevanje mlijeka:
- niži PDV za obrtna sredstva u poljoprivredi (pojeftiniti ulazne troškove);
- preraspodjela bespovratnih sredstava (subvencija, poticaja) da se uzme velikim korisnicima (što si veći, manje sredstava);
- stroža kontrola;
- stvaranje zadružne ili državne prerađivačke industrije;
- uvesti veću kontrolu nad uvozom hrane ili sirovine osobito kada dovode do ovakvih problema (pri tom ne možemo spriječiti uvoz ali možemo zakonskim okvirima zaštiti domaću proizvodnju nekim drugim modelom);
- uvjetovati veći udio domaće komponente u proizvodima i trgovačkim lancima;
- educirati potrošače za proizvode proizvedene u RH;
- na prvo mjesto staviti zaštitu domaće proizvodnje;
- dopunske djelatnosti – za njih treba nacionalna strategija i dugotrajan proces
Tekst napisali:
Preporučite članak: