Large sarah jaffe   work wont love you back

“Rad iz ljubavi je, ukratko, prijevara.“ zaključuje Sarah Jaffe u svojoj novoj knjizi “Posao ne uzvraća ljubav: Kako smo radi predanosti poslu i dalje eksploatirani iscrpljeni i sami”. U njoj nas autorica podsjeća da je posao ustvari sranje - kada naša aktivnost koju možda i volimo postaje sredstvo preživljavanja na kapitalističkom tržištu, ne radi se više u hobiju, već o poslu. A radna mjesta i dalje karakterizira manjak autonomije i potpuno podređenost naših aktivnosti proizvodnom procesu koji je tu radi ostvarivanja profita. U takvim okolnostima ostaje malo mjesta za ljubav, a često se pod krinkom “ljubavi prema poslu” od radnika zahtijeva još više požrtvovnosti i rada. Više pročitajte u pregledu knjige koji je napisao naš novi suradnik Marin Živković.


Otac moje prijateljice je znao govoriti da je bolje ništa ne raditi nego posao koji voliš. Ta izjava je otada bila predmetom mnogih interpretacija od toga da je posao koji voliš nešto što te oduzima od svakodnevnog života do toga da je jednostavno veći užitak ne raditi u odnosu na to da radiš. Tridesetak godina kasnije teorija rada ga sustigla;

Knjiga „Posao ne uzvraća ljubav: Kako smo radi predanosti poslu i dalje eksploatirani iscrpljeni i sami“, autorice Sarah Jaffe izvrsno podsjeća na (nažalost) ne tako davno zaboravljenu premisu da je posao ustvari sranje. Dualna priroda posla koji je u isto vrijeme većini nas (jedino) sredstvo preživljavanja i radi toga nužnost te s druge strane mjesto eksploatacije, mobinga, iscrpljenosti i diskriminacije stvara kontinuiranu dilemu kako se odnositi prema poslu. U kapitalizmu kvaliteta posla je proizvod kontinuirane borbe između kapitala i radništva i ovisi o tome za što smo se (kolektivno) izborili. Naravno, da parafraziram Marxa, ljudi upravljaju svojom sudbinom ali to ne rade u uvjetima koji sami biraju. U tom kontekstu važno je biti svjestan i promjenjive prirode odnosa moći. Nova dominantna paradigma da u poslu trebamo tražiti nešto što nas ispunjava ili nešto što volimo, ali i utjecaj globalizacije u kontekstu mogućnosti seljenja proizvodnje su znatno promijenili odnose moći u korist kapitala.

„Automobilski radnici, koji su redovito pozivali na štrajkove do ispunjenja zahtjeva, odjednom su dovedeni u poziciju da se tvornice drže otvorenim (kako se proizvodnja ne bi preselila). Joshua Clover, u svojoj knjizi Riot, Strike, Riot, nazvao je to "zamkom afirmacije": situacijom u kojoj je "rad zaključan u poziciju potvrđivanja vlastite eksploatacije pod krinkom preživljavanja". (Jaffe, 2021.)

Bez razdvajanja rada i preživljavanja, posao će ostati mjesto nejednakih odnosa moći, a suprotnost eksploataciji - glad i smrt. I dalje ostaje aktualna dosjetka Joan Robinson: „U kapitalizmu je jedino gore od toga da si eksploatiran to da nisi eksploatiran.“ Biti zaposlen je poželjno stanje, a nezaposlenost je put ka depresiji, socijalnoj isključenosti i naravno siromaštvu.

„..radite ono što volite i nećete raditi ni jedan dan u životu“ postala je narodna mudrost, čija je istinitost vjerojatno vječna - koja se proteže sve do pećinskog čovjeka za koje pretpostavljam da su zaista uživali u tom lovu na mamute ili što već. Umjesto da „nikad ne radimo“, stvarnost je da radimo duže nego ikad, a od nas se očekuje da budemo dostupni čak i kad tehnički ne radimo. Sve to stvara stres, tjeskobu i usamljenost. Rad iz ljubavi je, ukratko, prijevara.“ (Jaffe, 2021.)

Glavni teza koju Jaffe izlaže u knjizi je da se alijenacija i eksploatacija radnika u kapitalizmu maskira konceptom rada iz ljubavi te kroz svoju knjigu izlaže primjere takvih poslova, ali i načine na koji su se radnici organizirali i demaskirali takav rad  te se tako se izborili za bolji položaj.

„Jednostavna stvarnost rada u kapitalizmu je da radnik ne kontrolira mnogo toga na poslu. Ta se činjenica ne mijenja ako je posao manje-više ugodan, ili ako se plaće povećaju za dolar na sat ili za deset dolara na sat. Marksistički koncept alijenacije radnika ne odnosi se na vaše osjećaje; radi se o tome imate li moć odlučiti gdje ćete i koliko ćete raditi te hoćete li kontrolirati ono što radite ili uslugu koju pružate...Eksploatacija nije samo ekstra loš posao ili posao koji vam se posebno ne sviđa. To su zablude koje nam nameće mit o radu. Eksploatacija je najamni rad pod kapitalizmom, gdje rad koji uložite proizvodi veću vrijednost nego što su plaće koje isplaćujete. Eksploatacija je proces u kojem netko drugi profitira od vašeg rada. To je istina bez obzira jeste li dadilja koja zarađuje 10 USD na sat, dopuštajući svom poslodavcu da zaradi mnogo više novca na svom visoko plaćenom poslu, ili programer u Googleu zarađujući 200.000 USD godišnje, dok Google zarađuje više od 7 milijardi USD. Rad iz ljubavi samo je najnoviji način na koji se ova eksploatacija maskira. No, radnici sve više skidaju tu masku.“ (Jaffe, 2021.)

Sentiment koji se iščitava u knjizi se dobro nadopunjuje knjigom The Amateur Andyja Merrifielda koji između ostaloga kaže da bi „mnogi možda voljeli slagati cigle, instalirati vodovodne ili električne sustave, poučavati i projektirati, predavati i istraživati, petljati po automobilskim motorima, voziti kamion. Ali problem je u tome što ova ljubav nije hobi - to je posao. I upravo ovo kvari sve. Problem nije u sadržaju onoga što rade, koliko u obliku načina na koji to rade, kontekstu njihovog posla: organizaciji, tvrtki, šefu, zahtjevima koji se postavljaju pred zaposlenike, brzini koju moraju savladati, zadaće koje moraju izvršiti, užurbanosti i intenzitetu rada, njegovu trajanju i prinudi.“ (Merrifield, 2017)

Knjiga „Posao ne uzvraća ljubav“ je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu Jaffe analizira poslove koje radimo iz ljubavi (ili uz privid ljubavi) te su to redom poslovi koji su rodno obilježeni tj. te potplaćene ili neplaćene poslove koji se obavljaju iz ljubavi (a ne za primjerenu plaću) u pravilu obavljaju žene. Plaćeni i neplaćeni kućanski rad, prodaja, rad u obrazovanju i neprofitnom sektoru su fokus poglavlja, ali pod takve poslove još potpadaju i rad u sektoru njege, pozivnim centrima i ugostiteljstvu.  U drugom dijelu se analiziraju poslovi za koje se pretpostavlja da volimo raditi te je sam posao u stvari nagrada. To su poslovi za koje vrijedi pretpostavka da bismo trebali biti zahvalni što ih uopće možemo raditi kao što je umjetnički rad, rad u IT-u ili u sportu. Svako poglavlje ima istu strukturu; prvo izlaže individualni problem konkretne/og radnika/radnice u području rada, potom objašnjava kontekst kako je došlo do takvog odnosa moći u tom području rada, a poglavlje zaključuje povratkom na radnika/radnicu i kako je pridruživanjem ili pokretanjem sindikalne borbe utjecao/ala na poboljšanje radnih uvjeta u svom području rada.

Stvaranje dojma da volite posao postaje “dio posla”

Rad iz ljubavi možda najsnažnije posljedice ostavlja upravo na roditelje, najčešće majke prema kojima se stvaraju očekivanja da budu „dobre majke“ koje su zadužene za kućanske poslove, a u isto vrijeme imaju posao koji nije prepreka „primarnoj zadaći“. Teži se ravnoteži između privatnog i poslovnog života, ali privatni život je zapravo šifra za obitelj tj. neplaćeni kućanski rad. Jaffe kaže da se ideja plaćenog kućanskog rada još uvijek shvaća neozbiljno iako je taj rad često nekome posao. Bogate obitelji redovito outsourcaju svoj kućanski rad (također ženama). Udomitelji mjesečno dobivaju naknadu za troškove smještaja djeteta, te osobnu naknadu za  brigu za dijete, a dvije majke u Hrvatskoj bi teoretski mogle otvoriti svaka svoj bejbisiterski obrt i dobiti potporu za samozapošljavanje od HZZ-a da si međusobno čuvaju djecu (parafrazirano za hrvatski kontekst). Tako bi dobivale naknadu od preko 50.000 kuna godišnje svaka za isti posao koji su do sada obavljale besplatno.

Fokus glavne protagonistice poglavlja, samohrane majke koja ima ambiciju razvijati svoju umjetničku karijeru, je zagovaranje UBI-a (univerzalnog temeljnog dohotka) jer bi „joj UBI mogao ukloniti brigu oko novaca i omogućiti joj da provodi vrijeme sa svojom kćeri - a i da ima vremena za sebe, da proširi svoju umjetničku praksu i uloži u druge odnose.“ (Jaffe, 2021.) Važno je napomenuti da se i plaćeni kućanski rad također debelo oslanja na rad iz ljubavi. Radnicama (dadiljama, kuharicama, čistačicama...) se tepa da su dio obitelji, a odnos koji je razvijen s djecom služi kao poluga za gore radne uvjete. Vapaj roditelja: „Znam da je zadnji čas, ali ona jedino tebe voli od svih dadilja“ i slične emocionalne ucjene stavljaju radnice u težak položaj. Kako odbiti rad ili se izboriti za bolje radne uvjete, a da u isto vrijeme ne riskiraš povrijediti dijete o kojem se brineš ili još gore, da to ne bude okidač koji prekida taj odnos u potpunosti. Sličan problem imaju profesori/ice i učitelji/ice. Kada oni štrajkaju, odmah iskaču dušebrižnici koji navodno brinu za dobrobit djece i kako će obustava nastave utjecati na njihovo obrazovanje.

Srećom, takve taktike nisu uvijek uspješne te primjeri štrajka u SAD-u gdje je argumentacija bila fokusirana na bolje radne uvjete kao preduvjet boljeg obrazovnog sustava, ali i primjer štrajka obrazovnih radnika/ica u Hrvatskoj koji je unatoč dugom trajanju kontinuirano imao visoku podršku javnosti pokazuju da je moguće uspješno suprotstaviti se takvom narativu. Jaffe kao rješenje za bolji položaj plaćenog kućanskog rada također nudi primjer uspješnog sindikalnog organiziranja. Radnice organizirane u NDWA (The National Domestic Workers Alliance su se uspjele izboriti za plaćeni godišnji, bolovanje i bolje zdravstveno osiguranje u nekim američkim državama iako je bilo puno izazova jer su radnice atomizirane na svojim radnim mjestima i ne viđaju druge radnice.

Rad u maloprodaji je na posebno lošem glasu radi uvjeta rada. Uz to od radnika/ice se očekuju da srdačno pozdravi svakog kupca, a zloglasni Wallmart, jedan od najvećih poslodavaca na svijetu, čak zapošljava osobe čiji je jedini posao da pozdravljaju ljude prilikom ulaska u  trgovinu. Tako kupcima žele prodati dobru atmosferu.  „Ovaj rad - koji je sociologinja Arlie Russell Hochschild slavno nazvala "emocionalni rad" - ostaje glavna komponenta posla maloprodaje i ključna razlika između njega i rada u tvornici. Ako stojite iza pokretne trake za automobile, nije važno smiješite li se ili se mrštite, ali vaš propust da odajete ugodno raspoloženje na prodajnom mjestu može vam pokvariti radni dan (osobito ako se oslanjate na provizije ili napojnice). Stvarati dojam da volite posao postaje “dio posla”, napisala je Hochschild.

Jaffe cjelinu završava s pitanjem rada u neprofitnom sektoru. Rad koji obavljaš radi više svrhe, radi višeg cilja za koji vrijedi žrtvovati i vikende i popodneva i pristati na nikakvu plaću. „Prečesto sam viđala kako se strast prema društvenim promjenama pretvorila u oružje protiv samih ljudi koji ponajviše rade“... Studije su otkrile da neprofitne organizacije u Sjedinjenim Državama i Kanadi imaju veće stope fluktuacije osoblja u odnosu na ostatak tržišta rada - znak da se na radnike/ice vrši pritisak da rade dugo i naporno te da ne vide bijeg od te rutine osim odlaska na novi posao ili možda novi sektor. Organizacije krive male proračune i škrte donatore, ali također je istina da je dio kulture  neprofitnog sektora „učiniti više s manje.“ (Jaffe, 2021.) Jaffe piše o SAD-u, ali situacija nije ništa drugačija ni kod nas. Osobno mogu posvjedočiti da mi se, dok sam radio za 1600 kuna mjesečno, sugeriralo da ostanem prekovremeno jer „vidi kako se drugi trgaju“.

Uzrok takvog mentaliteta je naravno sistemski. Kako je većini radnika 100% plaće pokriveno iz projekata (a za većinu projekata da se dobro odrade potrebno je više rada od onoga navedenog u prijavi) teoretski je nemoguće da raspisivanje novih projekata ne bude ili na volonterskoj bazi ili na uštrb drugih projekata. „Profesionalizacija neprofitnog sektora sada ga je učinila prihvatljivijim radnim mjestom za muškarce, ali ga je neumoljivo učinila i srednjoklasnim poslom. Priliv muškaraca dodao je novu promjenu u tradiciju ženske požrtvovnosti koja je već ugrađena u povijest nevladinog sektora: "kaubojski mentalitet" koji proizlazi iz političkog i radnog organiziranja, koji cijeni najteži posao, najveću predanost, kao pokazatelj posvećenosti cilju. Ravnoteža između posla i privatnog života nešto je čega se ti radnici odlučuju odreći, propuštajući uvidjeti da upravo ti izbori ubrzo postaju uvjeti za posao - nešto što postaje problem tek kasnije, kad žele uzeti slobodno. Obje rodne tendencije proizvode izgaranje (burnout), a one koje ipak izgore ocjenjuje se kao nedovoljno predane ili nedovoljno radikalne. Oni koji su napredovali u organizaciji kroz takav stil rada onda to nameću drugima.“ (Jaffe, 2021.) Jaffe naravno ne propušta istaknuti licemjerje organizacija koje u isto vrijeme zagovaraju radnička prava i feminističke vrijednosti dok se simultano te vrijednosti ne odražavaju na radništvo tih organizacija. Pomalo je i ironično da Jaffe cijelu knjigu kao recept nudi radničko organiziranje ali usput ne spominje da i taj rad nosi puno boljki rada iz ljubavi. Osobe koje se posvete sindikalnom radu također iz ideala i radi zaštite (drugih) radnika žrtvuju svoje slobodno vrijeme, vikende, uvijek su dostupni i (u pravilu) nemaju bog zna kakve plaće, barem oni koji najviše rade. S druge strane, da se vratimo na sam naslov knjige, sindikalni rad je i dalje najbolje oružje protiv eksploatacije i usamljenosti (u radnom kontekstu).

"Pripravništvo - rad iz nade"

Svijet umjetnosti je svijet u kojem je posebno izražen rad iz ljubavi. Taj posao, koji mnogi uopće ne bi tako nazvali, karakterizira visoka razina kreativnosti, a sami umjetnici vide produkt svojeg rada kao ekspresiju vlastitog bića, bez obzira može li ta ekspresija staviti hranu na stol. U svijetu umjetnosti postoji jasna podjela na superzvijezde koje lagodno žive od umjetnosti i na one koji moraju imati drugi posao, najčešće povezan s umjetnošću, ali ne u direktnoj proizvodnji umjetničkih djela kako bi se uopće mogli „sa strane“ baviti umjetnošću. „Umjetnik je postao idealan radnik za neoliberalno doba iako je upravo u doba neoliberalizama sve teže uspjeti kao umjetnik....Posao može biti uzbudljiv, ispunjavajuć, kreativan, mjesto za samoizražavanje, ali morate odustati od ideje da znate da će doći iduća plaća. Ako je sam rad njegova vlastita nagrada, šefu je mnogo lakše reći radnicima da šute i izgledaju zahvalno.“ (Jaffe, 2021.)

Pripravnički staž, neplaćeni ili slabo plaćeni, bez zasnivanja radnog odnosa ili uz obvezu ostanka kod istog poslodavca određeni broj godina, kao dio studentske ili učeničke prakse ili kao obveza nakon završenog obrazovanja je tip rada kojim se mnoge od nas uvodi na tržište rada. Mladi (u pravilu) pristaju na taj tip rada jer nemaju baš drugog izbora i jer se nadaju da će trenutna žrtva rezultirati dobro plaćenim poslom nekad u budućnosti. „Ono što doista definira pripravnika, na kraju je nada. Znanstvenici na području komunikacija Kathleen Kuehn i Thomas F. Corrigan skovali su izraz "rad iz nade" kako bi se primijenio na "neplaćeni ili premalo kompenzirani rad koji se u sadašnjosti obavlja, često zbog iskustva ili izloženosti, u nadi da će uslijediti mogućnosti za zaposlenje u budućnosti". Rad iz nade je zmija koja jede svoj rep, a pripravnik je radnik nade par excellence. Radeći besplatno kako bi jednog dana dobio jedan od onih poslova koje vrijedi voljeti, pripravnik je sredstvo kojim se nepredvidljivi radni uvjeti i oblici podređenosti koji su uobičajeni za rad na mjestima s niskim plaćama uvlače u sve veći broj drugih radnih mjesta. Opravdano meritokratskim mitom da će najbolji pripravnici dobiti posao, stažiranje zapravo smanjuje plaće uvođenjem novog najnižeg doplatka u sustav, omogućujući tvrtkama da zamijene pripravnike za početnike. Pripravnici zamjenjuju upravo one zaposlenike kakvim se nadaju postati.“

Svojedobno sam tvrdio, suprotno dominantnom narativu da mladi ne žele raditi, da brojke pokazuju suprotno. Nevjerojatan broj mladih je pristao raditi za naknadu od 1600 kuna na godinu dana rada u struci bez radničkih prava i bez garancije budućeg zaposlenja. Unatoč tome je prevladavao stav da posla ima za one koji žele raditi i da je visoka stopa nezaposlenosti mladih posljedica nekih obilježja mladih generacija kao što su lijenost  i nezainteresiranost. Danas shvaćam da su mladi htjeli posao, ali ne i raditi u tim uvjetima. A ako su i htjeli raditi, sigurno nisu htjeli raditi osam, a često i više sati dnevno. Ali čak i ako su htjeli raditi više, sigurno nisu htjeli da si od tog rada ne mogu ništa priuštiti te da im samostalan život djeluje kao neostvarivi san. Neplaćen staž u Hrvatskoj je vjerojatno kao posljedicu imao i smanjenje  početničkih plaća što jasno potvrđuje tezu da takav ulazak na tržište rada pod svaku cijenu, a mogli bismo reći i pod nikakvu cijenu, dugoročno upravo šteti oblicima zaposlenja koje smatramo kvalitetnima.

IT industrija je meka za ljude koji traže jednostavna rješenja na tržištu rada; „Zatvorila se tvornica? Nema veze, neka upišu tečaj programiranja. Ionako fali programera.“ Naravno, slabo se priča o tome kako će hrpa novih programera utjecati na cijenu i uvjete rada u IT sektoru. Već sada je vidljiv trend da su početne plaće u IT sektoru usporedive s početnim plaćama u drugim sektorima za koje je potrebno visoko obrazovanje gdje bi se moglo reći da čak i taj IT sektor poprima obilježja rada iz nade gdje ulazni poslovi služe kao zalog za budućnost. Jaffe u ovom poglavlju naglašava kako se rad u IT sektoru pokušava prikazati kao nešto zabavno gdje je rad maltene igra. Na primjeru industrije razvoja video igara prikazuje kako se stvara rad iz ljubavi u tom sektoru. S jedne strane radno okruženje koje poprima sva obilježja dnevnog boravka sa svojim foteljama i bean bagovima pa čak i stolovima za stolni tenis i slično te s druge strane obećanje rada na nečemu što je zabava - kao da je raditi nešto zabavno i proizvoditi nešto što je zabavno korisnicima jedno te isto. Suprotno takvoj percepciji, industrija video igara je obilježena suludim rokovima radi kojih se prije završetka igre rade maratonske radne sesije radi kojih mnogi radnici u industriji izgaraju i u pravilu nakon nekoliko godina napuštaju rad na video igrama. Tip zaposlenika koji se traži je netko tko „nema obitelji, nema prijatelja i nema odgovornosti izvan ureda; u uredu se zadovoljavaju sve njihove potrebe i daju igračke kako bi se vječno osjećali kao da imaju devetnaest. (Facebook i Apple čak nude svojim zaposlenicima zamrzavanje jajnih stanica, nudeći tehnološko rješenje problema usklađivanja posla i obitelji, barem na neko vrijeme, tako da se i žene mogu pridržavati pravila "nema obitelji izvan radnog mjesta".)“  (Jaffe, 2021.)

IT sektor je sve zloglasniji po osmišljavanju novih načina zaobilaženja radnog zakonodavstva i radničkih prava, ne samo za zaposlenike u sektoru već za veliki broj nezaposlenih i siromašnih. Gig ekonomija je nekolicini „genija“ omogućila da postanu  milijarderi, a u isto vrijeme tisuće ljudi ostavila ispod granice siromaštva gdje je nemoguće planirati budućnost, iznimno teško utjecati na uvjete svojega rada, ili imati neke od davno izborenih prava kao što je pravo na godišnji ili bolovanje. Dostavljači, čistači, vozači i mnogi drugi su radi „pametnih“ aplikacija osuđeni na rad od narudžbe do narudžbe u isto vrijeme plaćajući proviziju aplikacijama za svaki ugovoreni posao, a ti “fleksibilni” poslovi često penaliziraju odbijanje narudžbi čak i u situacijama gdje postavljena cijena (od strane platforme) ne pokriva ni troškove usluge.

Za svijet sporta Jaffe naglašava kako, kao i polje umjetnosti, gdje je dio superzvijezda izvrsno plaćeno i vidljivo, ipak većina sportaša ne može preživjeti samo od sporta. Sport je nešto što puno ljudi radi u slobodno vrijeme pa se lako svrstava u rad iz ljubavi iako profesionalno bavljenje sportom može ostaviti dugoročne probleme sa zdravljem i malo karijernih prilika nakon tridesetih godina kad sportaši u pravilu završavaju svoje profesionalne karijere. U isto vrijeme, vlasnici klubova i izvršni direktori nemaju takvih problema. Svijet sporta je također jedno od najvidljivijih bojišta za poboljšanje uvjeta rada. Poznati su primjeri kako su žene izborile jednaki iznos nagrada na najvećim teniskim turnirima ili kako su američke nogometašice (višestruke svjetske prvakinje i puno popularnije od svojih muških kolega) izborile pravo na jednaku plaću, a nastavljaju s borbom i da ta plaća bude pravedna. S druge strane uvjeti rada sportaša na američkim sveučilištima i dalje ostaju teren na kojem je potrebno izboriti veća prava.

Budućnosti u kojoj su preživljavanje i rad vječno razdvojeni

Sve u svemu, Jaffe nudi izvrstan, ako ne i motivirajući pregled raznih zanimanja. Jasno daje do znanja da naš doživljaj rada utječe na moć radništva, a ljubav prema poslu čini sastavni dio kapitalističke hegemonije. U isto vrijeme nudi jasan recept borbe protiv istoga, a to je prokazivanje štetnih efekata rada iz ljubavi putem sindikalnog organiziranja. U finalnom poglavlju Jaffe kaže, parafrazirajući film The Usual Suspects, da je najveći trik koji je kapitalizam uspio izvesti je uvjeriti nas da je posao naša najveća ljubav.

Zaključno, rekao bih da ova knjiga dobro doprinosi narativu da budućnost kojoj trebamo težiti u kontekstu radničkih prava nije ona u kojoj uistinu postoje poslovi koje radimo iz ljubavi već ona u kojoj smo oslobođeni imperativa rada. Ona budućnost u kojoj su preživljavanje i rad vječno razdvojeni. 2015. godine Nick Srnicek i Alex Williams su izdali knjigu „Inventing the future“ u kojoj argumentiraju da bi upravo svijet bez (kapitalističkog) rada trebao biti jedan od glavnih zahtjeva ljevice. To podrazumijeva univerzalni temeljni dohodak kao i punu automatizaciju u službi društva, a ne pojedinaca koji posjeduju sredstva za proizvodnju. Kraće radno vrijeme, tj. manje rada, u tom kontekstu postaje središnji zahtjev koji je preduvjet ostvarenja drugih zahtjeva. Argumentiraju da kraće radno vrijeme povećava radničku moć jer dovodi do veće zaposlenosti, a situacije gdje nema rezervne radne snage su upravo situacije gdje su radničke borbe najučinkovitije. Možda će se tako stvoriti i pritisak za ukidanje onoga što je pokojni David Graeber nazivao Bulšit poslovi tj. poslovi koji gotovo ničemu ne pridonose tj. koji su toliko besmisleni i nepotrebni da čak ni zaposlenik ne može opravdati njihovo postojanje iako će to tek rijetki priznati.

Raspravljajući nedavno s prijateljem o tezi ove knjige on je spomenuo da bi mu ok bilo jedno vrijeme ne raditi, ali da nakon nekog vremena više “ne bi znao što sa sobom”. Ostvarivanje putem posla te oblikovanje kompletnoga života oko zaposlenja uvelike nam onemogućuju da uopće zamislimo drugačiji svijet.  Važno je zato, u borbi protiv te hegemonije, razvijati načine ostvarivanja koji nisu posao. Teško je zamisliti da bismo radili iste stvari svaki dan da nam posao nije imperativ. I upravo zato moramo kontinuirano osvještavati da to što na nekom mjestu provodimo osam sati, bez obzira kako se taj dan osjećali, nije posljedica osobnog izbora ili ekspresija naše ljubavi i interesa već je direktna posljedica odnosa moći. U pripremi za promjene takvih odnosa moći važno je znati što sa sobom kad nam nitko ne govori što raditi. Tako se između ostaloga i navikavamo na drugačiji svijet bez čega je promjena nemoguća. Kada razmišljamo o poslu moramo se uvijek pitati kako nešto može biti toliko precijenjeno, a u isto vrijeme toliko potplaćeno!


Izvor nalsove fotografije: Red pepper
Autor teksa:

Marin Živković


    Preporučite članak: