Osoba sam s invaliditetom od rođenja, imam 25 godina, krećem se isključivo u invalidskim kolicima, dijagnoza mi je cerebralna paraliza koja se definira kao stanje, a ne kao bolest. Znači, oduvijek i zauvijek u kolicima! Danas sam student Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ostao mi je diplomski i smatram se mladom osobom s invaliditetom. Riječ invaliditet doživljavam samo kao izraz koji govori o mojim dodatnim potrebama.
Mobilnost osoba s invaliditetom podrazumijeva mogućnost da svaka osoba koja ima neki oblik invaliditeta, a koji utječe na sposobnost kretanja u prostoru, može pristupiti svim javnim i privatnim prostorima te uslugama kao i sve druge osobe. Pojam mobilnosti većina osoba s invaliditetom poistovjećuje s pojmom slobode. Ako zbog stepenica ne možete izaći iz stana, ako ne možete otići na toalet, ući u taksi, u tramvaj, autobus, dućan, apoteku … vaša građanska prava su uskraćena i vaša sloboda je upitna. Mobilnost osoba s invaliditetom je otežana u svim zemljama na svijetu pa tako i kod nas.
Od 2000. godine do danas situacija kod nas poboljšala se u području ostvarivanja prava, mobilnosti i u pogledu upoznavanja šire javnosti s teškoćama i potrebama s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. Poboljšanje mobilnosti uglavnom se odnosi na spuštene nogostupe, zvučne semafore, niskopodne tramvaje i autobuse, prilazne rampe, prilagođene sanitarne čvorove. O ovim promjenama na bolje svjedočim u Zagrebu i u većim hrvatskim gradovima, ali to još nije niti izbliza zadovoljavajuće. Još čekam niskopodni tramvaj na stanici, jer svi to još uvijek nisu.
Promjenu na bolje, promjenu prema inkluziji u društvu i obrazovanju potakla je UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom koju su ratificirale i uvele u svoje zakonodavstvo sve zemlje EU. Hrvatska je i zbog pristupanja EU morala poduzeti korake prema naprijed i zadovoljiti preporuke Strategije za osobe s invaliditetom EU-a. Prema procjenama Europske komisije, u Europskoj uniji živi oko 100 – 120 milijuna osoba s invaliditetom, i taj broj je u porastu. Ako se uzme u obzir i rastući trend starenja stanovništva i posljedični porast broja umirovljenika razumljiva je pojava odredbi o prilagođavanju postojeće infrastrukture, primjerice prilagođavanje ulaza u prostore privatne i javne namjene ili ugradnja liftova u stambene zgrade bez obzira na broj katova. Pomoću ovakvih mjera se postavljaju novi standardi gradnje koji uvelike pridonose povećanju mobilnosti osoba s invaliditetom. Glavni kamen spoticanja je i dalje implementacija jer u većini slabije razvijenih članica EU postoji značajan problem spore birokracije i nedostatak političke volje. Upravo su to glavna područja u kojima se osobe s invaliditetom trebaju više aktivirati, primjerice aktivizmom u političkim strankama, udrugama ili kroz održavanje debatnih tribina.
Foto: N. Giovannucci
U svome gradu/zemlji primjećujem jedan gorući problem a to je nedostatak samopouzdanja kod osoba s invaliditetom, što je prvi preduvjet za aktivno uključivanje u društveni život uopće. Moje obrazovanje bilo je u redovnom sustavu – osnovna škola, gimnazija i sada fakultet, sve u svemu, nije bilo nimalo lako. Družeći se s vršnjacima i mlađom djecom bez teškoća i s teškoćama shvatio sam da je najteže srednjoškolsko doba. U toj dobi svi se počinjemo samostalno susretati s novim poteškoćama i počinje razumijevanje kompleksnosti određenih životnih situacija koje stoje na putu. Nadasve, počinjemo uviđati kako nas drugi vide i doživljavaju.
Samozastupanje je svjetski pokret koji se bavi edukacijom samih osoba s invaliditetom kako bi kroz razne radionice uspjeli prevladati svoj strah od javnog nastupa i kako bi što bolje artikulirali svoje ideje i stavove, te kako bi se što bolje pripremili za aktivnu participaciju u samom društvu na način zagovaranja svojih mišljenja i stavova i na taj način promijenili svoj status u društvu. Prvi cilj radionica je osvještavanje samih osoba s invaliditetom da se moraju socijalizirati, družiti, kretati, biti vidljivi, kako bi ih nakon određenog perioda društvo počelo percipirati kao sebi ravnima i počelo uključivati u razne druge aktivnosti. Drugi cilj je osvijestiti ulogu u zastupanju i onih osoba s invaliditetom koje to same ne mogu, a treći i možda najvažniji je da ljudi kada vide osobu s invaliditetom prvo ne percipiraju kolica, hodalicu, štap, crne naočale, nego samu osobu. Znam da zvuči utopijski ali jedino s takvim pristupom možemo prisiliti kotač da se okreće u pravom smjeru.
Kako osobno osjećam uključenost osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u nekoj sredini? Imam sreću da s roditeljima ili društvom dosta putujem. Pogledi prema meni govore mi o stupnju razvoja neke sredine po ovom pitanju. Djeca koja „bulje“ i viču – mama, mama i prstom pokazuju na mene jasno govore o uključenosti i mobilnosti osoba s invaliditetom u toj sredini. Djeca koja u vrtiću imaju prijatelje s teškoćama, koja u razredu imaju frenda s teškoćama… ne obraćaju pažnju na mene, štoviše, pridrže vrata na ulazu…
Zaključno, kako se osobe s invaliditetom trebaju ohrabriti za uključivanje u svakodnevni život zajednice, tako i se i ostatak populacije treba „ohrabriti“ za prihvaćanje različitosti u istoj toj zajednici.
Naslovna fotografije: Radnička Prava
Autor teksta:
Preporučite članak: