Large amelia horgan

Suvremeni je rad anksiozan jer od radnika traži da stalno “radi na sebi”, objasnila je Amelia Horgan na svojem predavanju na 15. Subversive festivalu. Što je još sve ova britanska istraživačica detektirala kao probleme suvremenog polja rada i kakva rješenja nudi pročitajte u tekstu naše Martine Domladovac.

 

S popuštanjem mjera zaštite od pandemije Covida-19 i željama da se vratimo na “staro normalno”, važno je osvijestiti da nema ništa normalno, niti neizbježno u radu unutar kapitalizma. Ovom temom bavila se Amelia Horgan, autorica knjige Lost in Work (Puto Press, 2021) na predavanju Sloboda na poslu, sloboda od posla: otpor i suvremeno radno mjesto, održanim u sklopu ovogodišnjeg 15. Subversive festivala.

Pandemija Covida-19 u zadnje je dvije godine ukazala na nepregledne probleme globalnog ekonomskog sustava, ali i utjecala na svojevrsnu promjenu percepcije rada, poslova i njihove neizvjesne budućnosti. Horgan se u izlaganju osvrnula na razvijanje nove svijesti o radu proizašle iz nedavnih ključnih događaja koji su transformirali radne odnose te pokušala kontekstualizirati recentne rasprave o budućnosti rada koje su uglavnom koncentrirane oko dva predložena rješenja – transformaciju rada ili njegovo ukidanje.

Za razumijevanje trenutnih okolnosti i svijesti o radu, Horgan spominje tri važna momenta koji su je oblikovali. Nimalo iznenađujuće, neoliberalizam i rastakanje radničkih organizacija i radničkih prava, promjene pravnih okvira koji definiraju rad pa i gubitak pristupa radu obilježili su ovo razdoblje. Tržište je prošireno i na područja koja su se nekad smatrala zajedničkim dobrom, a kao možda najzanimljiviji moment javlja se nova vrsta radnika/radnice – netko tko radi na sebi, svojim znanjima i vještinama kako bi postao „potpunija“ osoba i samim time korisniji radnik/radnica. Za ovo se veže i novo, anksiozno iskustvo vremena koje se sve više ubrzava jer svaka osoba postaje čuvar i skrbnik svojih vlastitih vještina i vlastitog kapitala oko kojeg treba biti odgovoran, drugim riječima – ne smiješ tratiti svoje vrijeme!

Iz lošeg u gore…

U ovakvoj situaciji 2008. godine nastupa gospodarska kriza koja dovodi do daljnjeg smanjenja plaća, radničkih prava i radničke moći pregovaranja.. Stagnacija plaća te oslanjanje radnika na dodatne prihode izvan regularnog posla, indikator su trajanja krize u trenutku pojave Covida. Istovremeno, ulagani kapital išao je prema novim tehnologijama i “tehnološkim platformama” koje su generirale nove vrste uglavnom loše percipiranih poslova.

U uobičajenom pokušaju smanjivanja troškova poslodavci su pokušavali kopirati nove „platformske“ oblike rada. Popularan postaje takozvani „privremeni radnik/radnica“ (kod nas možda poznatiji kao "agencijski radnik"). Privremeni radnici vrlo su praktični za poslodavce jer predstavljaju minimalni trošak, potpuno su zamjenjivi i zato spremni na bilo kakve ustupke poslodavcu. Horgan ističe kako taj instantno zamjenjivi radnik/radnica na neki način definira moment u kojem se nalazimo.

Istovremeno, brišu se granice između rada i slobodnog vremena, što djelomično proizlazi iz prirode novih vrsta rada, a djelomično zbog promjena u menadžmentu rada koji sada inzistira na tome da se na poslu ponašamo kao da smo prijatelji i „velika obitelj“. Druga krajnost je disperzija i izolacija radnika. Sve češći je rad od doma i oslanjanje na svoje resurse kao i pretvaranje svojih svakodnevnih aktivnosti i hobija u poslove i zaradu.

Menadžment i kontrola također su postepeno evoluirali. S obzirom na prirodu ekonomskih odnosa unutar kapitalizma, prisila na rad mora biti konstantna, jedino što se mijenja su metode prisile, a one ovise o trenutnim potrebama poslodavaca. Trenutno vlada takozvani emocionalni stil menadžmenta rada kojim se discipliniranje radnika provodi stvaranjem različitih emocionalnih pritisaka.

Covid-19 i nova percepcija rada

S globalnom pandemijom 2020. godine došlo je do raznih promjena u svijetu rada, ali i do nove svijesti o radu kako takvom.

U momentu kad su raditi trebali samo „neophodni radnici“ počelo se postavljati pitanje što to uopće znači. Što je neophodan rad i kako će se on tretirati na kraju su određivali poslodavci i država, a njihove odredbe na kraju najčešće nije pratilo vidljivo povećanja plaća. „Neophodni rad ima dva lica“ kaže Horgan „može se interpretirati kao nešto bolje i humanije, vrsta posla koja nam je potrebna da bi preživjeli. Predstavlja neko buduće društvo u kojem se korisnost određuje demokratski i kolektivno, ali isto tako, govori kao da već živimo u tom društvu, kreiranom prema svačijim potrebama“.

Razdoblje pandemije još je detaljnije pokazalo razlike u teretu kućanskog rada i socijalne reprodukcije, pokrenulo je nove rasprave o tome što danas uopće smatramo radom, a razvile su se i internetske zajednice oko ideje da se rad kao takav dokine. Npr. subreddit stranice gdje su članovi raspravljali o stvarnoj potrebi za pojedinim radom, idejama o više slobodnog vremena i slično, doživjele su veliku popularnost i rast tijekom pandemije. U nekim situacijama članovi takvih zajednica organizirali bi se i sudjelovali u stvarnim akcijama solidarnosti, ali dominantno njihovo je djelovanje ostalo vezano za virtualni prostor, online rasprave i objavljivanje memova.

Foto: Reddit


Osim ideja dokidanja rada, sve intenzivnije se raspravlja i o potrebama za radikalnim transformacijama rada. Potaknuti pandemijskim uvjetima rada, javlja se ideja rada od kuće kao prakse koja prvenstveno ide na ruku radnicima. To je možda točno za neke profesije, no zanemaruje se da time disperzija radnika još više raste. Istovremeno, javlja se struja koja zagovara emocionalno odvajanje od rada, jer posao je samo nešto što radimo jedan dio dana i trebamo u njemu što manje emocionalno sudjelovati. Kod ovog pristupa također se zanemaruje potencijal organiziranja u radnoj zajednici i povezivanja s drugim kolegama, tvrdi Horgan.

Kamo dalje?

Tijekom i posebno nakon barem načelnog kraja pandemije došlo je do povećane mobilnosti unutar tržišta rada. Pojava je, čini se, poslodavcima stvorila dovoljno neprilika da je čak iskovan termin "The Great Resignation". S obzirom na to da u tržišnoj ekonomiji, bez obzira na sve, moramo nastaviti raditi, ova pojava nije nikad mogla dovesti do bilo kakvih značajnijih pomaka. Sve što se dogodilo bile su neuobičajeno velike migracije radnika unutar samog tržišta rada. Ipak, ovo možemo uzeti kao indikator svojevrsne težnje za promjenom uvjeta i percepcije rada. Pitanje ostaje na koji način će mu se pristupiti.

Tehnologija i sudjelovanje u objavljivanju i konzumaciji online sadržaja može nam stvoriti osjećaj pripadnosti i sudjelovanju u „otporu“ iako nikad nismo sudjelovali u organiziranju ili bili član neke organizacije. Podizanje svijesti da radnici nisu sami svoj proizvod na kojem trebaju raditi i koji trebaju poboljšavati samo da bi preživjeli je važno, ali podizanje svijesti ne može biti samo u internetskom prostoru. Da bi zaista bilo operativno, ono se mora događati i u realnom svijetu, kroz opipljivu suradnju i otpor.

Drugo pitanje je adresiranje razlika između kvantitativnog i kvalitativnog – želimo li više vremena ili bolji posao. Horgan tvrdi da trebamo oboje. Primarni cilj pritom je smanjiti broj radnih sati koliko god je to moguće, a zatim i poboljšati kvalitetu rada. „Trebamo se organizirati oko zahtijevanja manje rada, zahtijevanja kvalitetnijeg rada, ali i kvalitetnije provedenog slobodnog vremena – oslobođenog različitih prekida koje nam nameće posao. Redukcija rada bez poboljšanja njegove kvalitete nije dovoljna, pogotovo ako se uzme u obzir socijalna podjela rada, uključujući i kućanski rad“, objašnjava Horgan.

Ključno je i detektirati što je točno „neophodan rad“, da li je to minimum koji je potreban da ne bi nastala šteta i kako ćemo se prema tom radu odnositi.

Potpuna emocionalna odvojenost od radnog mjesta i ignoriranje te strane našeg identiteta također nije produktivna jer nas ograničava u organiziranju i pokušajima da radna mjesta i sam rad napravimo boljim. Umjesto toga potrebne su nam strateške političke akcije i organiziranje kako bi postigli bilo koji od ovih ciljeva, zaključuje Horgan.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Facebook Subversive festivala, Radnička prava
Tekst napisala:

Martina Domladovac




    Preporučite članak: