Sektor komunalnih usluga u 2023. godini obilježile su borbe i nastojanja za poboljšanjem radnih prava. Osim o zagrebačkom prosvjedu u siječnju, o štrajkovima, niskim plaćama i kroničnom nedostatku komunalnih radnika čitali smo ove godine i u vijestima iz Rijeke, u Splitu su se također tražile veće plaće i bolji radni uvjeti, a i pulski su sindikalci upozorili da su plaće male i da se radnici ne javljaju na natječaje. Prije par dana potpisan je i prvi kolektivni ugovor u varaždinskoj Čistoći, kojim su poboljšane plaće i niz drugih radničkih prava.
„Tisuće vrijednih ruku za stoljeće zagrebačke Čistoće“ – slogan je pod kojim Holdingova podružnica ove godine slavi stoti rođendan. S obzirom na to da, prema informacijama na webu, u ovom trenutku Čistoća ima oko 1900 zaposlenika, dakle ne baš tisuće njih, vrijedne ruke iz slogana su, lako moguće, zapravo ruke građana. Misli se, valjda, na reformu odvoza koja nastoji „potaknuti korisnika na odvajanje otpada na kućnom pragu“ i famozne plave vrećice koje su prošlog mjeseca isto tako obilježile godišnjicu. Umjesto paušala za odvoz, usluga se zadnjih godinu dana naplaćivala prema načelu „onečišćivač plaća“ iz aktualnog Zakona o gospodarenju otpadom.
Prva godina vrećica poslužila je i kao povod za medijske rekapitulacije plavog (ne)uspjeha pa je tako T-portal vrećice prozvao fijaskom upozoravajući na to da je prodaja vrećica u prvoj polovini ove godine bila skoro četiri puta manja od planirane, na što je direktor podružnice Davor Vić pokušao ponuditi protuargumente, naglašavajući da je riječ o višegodišnjem projektu i da su već postignuti određeni koraci naprijed. Svi čitatelji koji vole brojke, mogu ih pronaći u Holdingovom polugodišnjem izvještaju za ovu godinu, a mi smo se umjesto brojanjem vrećica, prihoda i rashoda, obilježavanju Čistoćinih obljetnica odlučili pridružiti razgovorom s radnicima.
Ako njihove vrijedne ruke i nisu nužno one iz ponosnog firminog slogana, svakako jesu te koje plave vrećice, kontejnere i kante prazne, kipaju i odvoze s gradskih ulica kako bi Zagreb bio funkcionalniji i čišći. Te su iste ruke, svi se jako dobro sjećamo, početkom ove godine i prosvjedovale („nezakonito štrajkale“, kako su optuživane) zahtijevajući bolje materijalne i druge radne uvjete. Novi Kolektivni ugovor na razini cijelog Holdinga podigao je plaće, ali nismo zaboravili ni da je prosvjed u Čistoći (koji je zasigurno bio zaslužan za brže i solidnije rezultate kolektivnih pregovora) okončan obećanjima radnicima koje su tada – u želji da što prije deeskaliraju situaciju – potpisali gradonačelnik Tomislav Tomašević i Vić.
Jedno od tih obećanja bila je i bolja osnovna oprema za higijensko-tehničku zaštitu (HTZ oprema). „Bila nam je obećana odmah, među točkama koje će se prve riješiti. Do dana današnjeg se ništa od tog nije riješilo, čak je i gora situacija nego što je bila“ govori glavni sindikalni povjerenik Novog sindikata u Čistoći Pavao Barbarić. „Odgovorno tvrdim i stojim iza toga da niti jednog komada osnovne zaštitne opreme – hlača, jakni, majica, cipela sa zaštitnom željeznom kapicom – trenutno nema na skladištu“ tvrdi Barbarić, objašnjavajući da nove radnike u podružnici praktički nemaju u što obući: „Radnici prihvate posao, sjede i ne smiju izaći na teren jer ne smiju raditi bez osnovne zaštitne opreme. Odu do skladišta, gdje im naši skladištari kažu da trenutno nemaju opreme. Kažu da bi trebala svaki čas doći, ali taj 'svaki čas' vam traje još od prvog, drugog mjeseca ove godine. To je katastrofalno.“
Nije samo pitanje zaštitne opreme ostalo neriješeno i neispunjeno, upozorava Barbarić: „Ni parking nije riješen. Na sve radnike Čistoće kojih je oko 1900 osigurano je 10 parkirnih mjesta. Po meni je to čisto mazanje očiju. Stojim kod toga da su novim Kolektivnim ugovorom radnici više izgubili nego dobili“ govori Barbarić. I sama plaća trebala je, kaže, biti bolje riješena kako bi pratila inflaciju koja stalno raste. Kada smo 9. studenog provjerili stranicu Zagrebačkog Holdinga, bio je otvoren natječaj za 25 komunalnih radnika u Čistoći, kojima se nudila plaća od 1040 eura bruto mjesečno. Neto je to oko 760 eura. Otprilike dva tjedna ranije, tražilo se još 50 radnika. „S obzirom na uvjete rada i po kojim se sve vremenskim uvjetima radi, mislim da za tu mizeriju od plaće nitko neće doći raditi“ govori Barbarić. U podružnici zato i dalje, kaže, „masovno fali radnika“, zbog čega se ne mogu koristiti ni godišnji odmori ni slobodni dani kada radnici žele i trebaju, nego samo kada se ukaže nekakva prilika koja je isto, napominje, pod velikim upitnikom. „Ako niste zatražili slobodan dan na samom početku mjeseca, ne možete ga dobiti jer kažu da nema ljudi. To je praktički izrabljivanje jer nemate dovoljan fond dana odmora i u biti ste uvijek u prekršaju“ slično opisuje Siniša* koji je radio kao vozač u Čistoći dugi niz godina.
Upravo zbog toga što nedostaje radnika u Čistoći se ne može napredovati, kaže Siniša potvrđujući ono o čemu su radnici govorili i kada smo s njima razgovarali proljetos: bez obzira na kvalifikacije, komunalni će radnik teško moći napredovati do mjesta vozača jer ga – naprosto – nema tko zamijeniti. Radi manjka se, nastavlja, dodatni posao prebacuje na postojeće radnike, a zna se kršiti i pravilo o tome da uz vozača na kamionu Čistoće moraju biti još dva radnika: „Nema ljudi pa poslovođa na program [pojedinačni plan za odvoz] od 1000 kanti, recimo, doda još 200, a pošalje vas s jednim čovjekom na kamionu. Morate to obaviti – poslovođa vrši pritisak na tog jednog radnika.“
Osim radnika, i dalje fali i kanti i kontejnera, govori nam pak komunalni radnik Ivan* koji radi ovaj posao više od 20 godina i te kante (koje radnici nazivaju posudama) svakodnevno prazni: „Nema dijelova, nema posuda. Ne popravljaju se već godinu dana. Čak se vuku posude bez kotača.“ Osim opreme, sugovornici tvrde da nema poboljšanja ni u voznom parku. Prema informacijama dostupnima na stranicama podružnice, Čistoća trenutno raspolaže sa 168 vozila za odvoz otpada iz domaćinstava i od ostalih korisnika. To nije dovoljno prvenstveno zato što, kako napominje Siniša, ni ta postojeća vozila praktički nisu za vožnju. Dok Barbarić procjenjuje da je trenutno u voznom parku neispravno 50 do 60 posto vozila, prema Sinišinoj je procjeni takvih vozila oko 80 posto, dok je 30 posto onih koja uopće ne bi smjela ići u promet. Na puno vozila, tvrdi, nisu skroz ispravne kočnice ili volani: „Ta se vozila gura jer program [plan za odvoz] mora ići. Bitno je da izađete van, a segment opasnosti za život i vas i ljudi koji rade s vama je druga priča. Na to nitko ne gleda.“ S obzirom na to da nedostaje radnika i vozila, Čistoća je, kaže Siniša, morala proširiti programe kako bi se moglo sve pokupiti: „Umjesto dva, mora ići jedan kamion i onda se njega pretovari. Vozila su svaki dan maksimalno pretovarena.“
Jednu od opasnosti predstavlja i duga vožnja u rikverc na koju su vozači često prisiljeni jer, prema Zakonu o gospodarenju otpadom, otpad se mora prikupiti na mjestu njegovog nastanka, a u mnogim se uskim ulicama vozila ne mogu okrenuti, o čemu smo već pisali ranije. Iako se prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama vozač smije kretati unatrag „samo na kratkom dijelu ceste“, Siniša tvrdi da se u nekim ulicama zna ići i po kilometar, kilometar i pol u rikverc: „Ta ulica je pritom opterećena osobnim vozilima, vozač se mora provlačiti. To je katastrofa za vožnju, ne može se to nekom objasniti dok ne sjedne da vidi kako se to radi. Nakon sat vremena takve vožnje vi ste umoran čovjek.“ I inače je jako zahtjevno voziti kamione u prometnoj gužvi u kojoj su ulice pritom pretrpane osobnim vozilima: „Vi u svakom segmentu prolazite na konac, mic po mic, da ne biste oštetili neko vozilo i morali zvati policiju. Normalno je da vas to demotivira u poslu.“
Zbog toga što se kvarovi ne rješavaju kako bi trebali, vozači su demotivirani da ih uopće prijavljuju: „Vozač neće prijaviti kvar jer sutra neće imati kamion na svom programu. Dakle – ide se do maksimuma. Ako vi i prijavite kvar jer želite imati ispravan kamion, onda ne valjate. U tome je problem.“ U Čistoćinom je voznom parku zbog toga loša atmosfera, a vozače koji se suprotstave se ocrnjuje, kaže Siniša. Poslovođe, smatra, radnike ni malo ne štede: „Ako bude nevrijeme i komunalci završe mokri, poslovođa ih ne želi pustiti kući nego moraju sjediti takvi i razboljeti se. Ti si kao radnik tamo nitko i ništa.“ U Čistoći fali, smatra, poštovanja prema radnicima, a slično podcrtava i Ivan koji smatra da je odnos poslovođa prema radnicima sve lošiji i sve „funkcionira na bazi ljubimaca“. Zbog svega navedenog, kaže, radnici i dalje odlaze, čak i oni stariji koji su naviknuti na sve uvjete: „A ti radnici su osovina firme, srž koja se uništava. Nema svjetla na kraju tunela.“
Ni dok traje jesen Čistoćine stogodišnjice, dakle, optimizam vodstva firme ne uspijeva postići osobito zarazan efekt u radničkim redovima. Umjesto slavljeničkim sloganima, 2023. godina među komunalcima je, čini se, puno više odzvanjala nezadovoljstvom i pobunama. Osim o zagrebačkom prosvjedu u siječnju, o štrajkovima, niskim plaćama i kroničnom nedostatku komunalnih radnika čitali smo ove godine i u vijestima iz Rijeke, u Splitu su se također tražile veće plaće i bolji radni uvjeti, a i pulski su sindikalci upozorili da su plaće male i da se radnici ne javljaju na natječaje. Prije par dana potpisan je i prvi kolektivni ugovor u varaždinskoj Čistoći, kojim su poboljšane plaće i niz drugih radničkih prava. Stvar je jednostavna: da se u tisuće vrijednih ruku stave veće plaće, nove uniforme i ispravni kamioni, sigurni smo da bi slogane firme puno spremnije ponavljali i izgovarali i sami radnici.
*Imena (osim Pavla Barbarića iz Novog sindikata) su radi zaštite sugovornika izmijenjena. Prava imena su poznata redakciji portala.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Lucija Makovica/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: