Vojska i tenkovi ispunili su ulice čileanskih gradova, dok je desničarski predsjednik Sebastian Pinera na nacionalnoj televiziji izjavio kako je Čile u ratu s „moćnim neprijateljem koji je spreman koristiti nasilje bez ikakvog susprezanja“. Taj 'neprijatelj', kako ga on naziva, ustvari je narod Čilea koji već tjednima izlazi na ulice kako bi se suprotstavio neoliberalnim politikama Vlade koje uzrokuju siromaštvo i nejednakost, ali i represiji kojom ih se nastoji ušutkati.

Iskra koja je zapalila Čile bili su prosvjedi srednjoškolaca i studenata protiv povećanja cijena karte za vožnju podzemnom željeznicom u Santiagu. Pokret odbijanja plaćanja abnormalno skupog javnog prijevoza ubrzano se proširio i među ostatkom gradske populacije te je doveo do paralize sustava.

Povećanje cijena javnog prijevoza samo je jedno u nizu povećanja osnovnih životnih troškova u jednoj od najnejednakijih zemalja svijeta (koja je ujedno 'pionir neoliberalizma' i svjetski rekorder u broju potpisanih sporazuma o slobodnoj trgovini). Stoga ne čudi što su se prosvjedi ubrzo proširili ostatkom države te prerasli u jedne od najvećih uličnih demonstracija posljednjih desetljeća.

Da je podizanje cijene prijevoza bio samo povod svjedoči i to da su se demonstracije u međuvremenu proširile diljem zemlje, a mobilizirali su se i sindikati, studenti, feminističke grupe, ekološki aktivisti - zajedno tvoreći novi društveni blok. S druge strane, desnica okupljena oko vlade, poslovne klase i medijskih korporacija sustavno radi na kriminalizaciji prosvjeda.


Kao odgovor na iskazivanje nezadovoljstva u pojedinim je regijama proglašeno izvanredno stanje što je omogućilo slanje vojske na ulice i uvođenje policijskog sata. Pinera je također uveo  zabranu javnog okupljanja - mjeru koja nije uvođena još od vojne diktature generala Pinocheta.

Ovakva razina represije je bez presedana u novijoj povijesti zemlje, a prema organizacijama za ljudska prava uhićeno je 2500, ozlijeđeno nekoliko stotina, a ubijeno više od 15 ljudi. Zabilježeni su i slučajevi mučenja te seksualnog nasilja.



No, nasuprot namjerama Vlade da represijom uguši pokret, prosvjednici prkose policijskom satu te nastavljaju okupirati javne površine, a u ponedjeljak je održan i generalni štrajk. Uz ostavku predsjednika zahtjeva se i rast plaća, 40-satni radni tjedan,  poboljšanje radničkih i sindikalnih prava, nacionalizacija strateških energetskih sektora, otpis studentskog duga, poništenje privatizacije mirovinskog sustava, progresivno oporezivanje, itd. Stoga ne čudi da Vladino popuštanje u obliku odustajanja od povećanja cijena prijevoza nije imalo efekta na prosvjednike.   

Daljnji razvoj situacije je nepredvidiv. Svakodnevno se uvode nove zabrane, a vojska pojačava svoju prisutnost na ulicama. S druge strane, ljudi nastavljaju prkositi policijskom satu dok se radnici u sve većem broju priključuju štrajku.

-------------------------------------------------------------------
Vijest napisao: Jakov Kolak
Izvor fotografija: Facebook


Tekstualni Izvori:

https://jacobinmag.com/2019/10/chile-protests-fare-hike-general-strike
https://peoplesdispatch.org/2019/10/22/chileans-defy-curfews-state-of-emergency-and-continue-their-resistance/
https://jacobinmag.com/2019/10/chile-protests-public-transit-austerity-democracy