Što su pokazala istraživanja tima stručnjaka za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta koje je obuhvatilo 70-ak srednjoškolaca, roditelja i stručnjaka od kraja 2014. do početka ove godine, tema je ovotjednog razgovora s dr. sc. Oljom Družić Ljubotina, docenticom s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Za početak, pojasnite istraživanje koje ste proveli, a u tome ste i osobno sudjelovali?
Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu proveo je istraživanje o siromaštvu srednjoškolaca u okviru projekta “Indikatori dobrobiti i siromaštva djece u Hrvatskoj u doba krize: Kako prekinuti začarani krug siromaštva djece?”. Iza projekta od studenoga 2014. do veljače 2016., stajao je tim uglednih stručnjaka, a istraživanje je provedeno u suradnji sa studentima Doktorskog studija socijalnog rada i socijalne politike Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Cilj projekta je bolje razumijevanje učinaka siromaštva na dobrobit i kvalitetu života djece i jačanje društvene odgovornosti za olakšavanje ovog prioritetnog socijalnog, te za pojedino dijete vrlo značajnog razvojnog problema. Također, svrha ovog projekta bila je da se na temelju produbljenog znanja o dječjem siromaštvu i riziku od siromaštva potaknu socijalne inovacije u smjeru programa usmjerenih na konstruktivne, konkretne oblike pomoći djeci i njihovim obiteljima te osnaživanje nacionalnih i lokalnih dionika za inovativne projekte koji bi sredstvima Europske unije mogli pokrenuti dodatne aktivnosti za prekidanje “začaranog kruga” siromaštva djece u RH.
Službena određenja i statistički pokazatelji u pravilu nude malo saznanja o realnosti/stvarnosti siromaštva, odnosno kako je to iz dana u dan živjeti i boriti se sa siromaštvom. Kako bi se to razumjelo bolje, ključno je bilo pitati djecu/mlade koja imaju iskustvo života u siromaštvu i uključiti ih neposredno u pronalaženje rješenja. Ovo je prvo takvo istraživanje o siromaštvu djece u Hrvatskoj.
Budući da su socijalne razlike sve izraženije i da siromaštvo u RH poprima zabrinjavajuće razmjere, logičnim se nameće pitanje što je tome uzrok?
Kao što je opće poznato, Hrvatska je velikim dijelom osiromašena zbog posljedica rata i tranzicije (posebice načina kako je provedena privatizacija). No, Hrvatsku je 2009. pogodila i velika ekonomska kriza koja je tijekom godina osiromašila znatan broj stanovništva. Pojavilo se tzv. “novo siromaštvo”. To znači da se među siromašnima povećao udio kućanstava koje vode radno aktivne osobe (bilo zaposlene ili nezaposlene), a raste siromaštvo među bolje obrazovanim osobama i među djecom. Mnoga kućanstva žive uglavnom u stanju zaduženosti, često kasneći s plaćanjem kredita, stanarina ili režija. Pojava nezaposlenosti među članovima takvih obitelji, koja je bila relativno česta u posljednjih nekoliko godina, neke je obitelji gurnula u siromaštvo. Također raste broj kućanstava u kojima ni jedna odrasla osoba nije zaposlena i koje su u posebno teškom materijalnom položaju. Povećavaju se rizici siromaštva za mlade koji se prvi put pojavljuju na tržištu rada, koji sve duže čekaju na zaposlenje, nemaju prava na naknade za nezaposlene, ili ostaju bez posla zbog kratkog staža zaposlenosti ili nesigurnosti zaposlenja (rad na određeno, ili povremeni rad). Povećava se i stopa dječjeg siromaštva, jer su roditelji djece u sve većem riziku od gubitka posla ili smanjenih zarada te većim troškovima obrazovanja. Nepovoljne posljedice gubitka posla posebice su prisutne u jednoroditeljskim obiteljima čiji se broj kontinuirano povećava u Hrvatskoj, ali i u obiteljima s troje i više djece. Gotovo svaka treća jednoroditeljska obitelj, ili obitelj s troje i više djece, u riziku je od siromaštva. Također, tijekom krize, povećao se broj građana koji žive u ekstremnom siromaštvu, što znači da se povećao broj beskućnika, korisnika pučkih kuhinja, siromašnih osoba čiji su prihodi daleko ispod linije siromaštva, ili su korisnici naknada socijalne pomoći.
Gdje je socijalni jaz najveći? Spušta li se taj problem čak do vrtića, kako upozoravaju stručnjaci?
Socijalni jaz vidljiv je na svim razinama, počevši od vrtića. Naime, djeca koja žive u uvjetima siromaštva nemaju prioritet za uključivanje u vrtić. Prioritet imaju djeca čija su oba roditelja zaposlena, što znači da naše društvo vrtić prije svega vidi kao mjesto za čuvanje djece dok roditelji rade. To je potpuno pogrešan pristup i zapravo na toj točki i počinje socijalni jaz i svojevrsna diskriminacija djece slabijeg materijalnog statusa. Što to znači? Ako su oba roditelja zaposlena, to znači da su te obitelji boljeg materijalnog statusa od obitelji gdje roditelji nisu zaposleni. Vrtić ne predstavlja samo sigurno mjesto za djecu dok roditelji rade, već je to iznimno važno mjesto u kojem djeca uče, razvijaju svoje psihomotorne kapacitete, crtaju, pišu, druže se s drugom djecom, stječu brojna iskustva, idu na izlete, u kazalište, jedni drugima na rođendane, itd. A za sve to djeca koja žive u uvjetima siromaštva zakinuta su, i još k tome veliki dio njih živi u obiteljima koje im ne mogu pružiti spoznaje i iskustva koja bi mogla dobiti u vrtiću.
Istraživanje UNICEF-a u Hrvatskoj, koje je proveo tim stručnjaka s našeg Studija, o tome kako žive predškolska djeca u uvjetima siromaštva pokazalo je da čak 76 % siromašne djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći nije uključeno u vrtić. Također, svako treće dijete iz obitelji korisnika socijalne pomoći nije bilo uključeno u program predškole u godini pred polazak u školu. I tu počinje socijalni jaz, jer upisom u 1. razred osnovne škole djeca iz obitelji boljeg materijalnog statusa, a koja su bila uključena u vrtić, imaju bolje startne pozicije od djece nezaposlenih roditelja, češće nižeg obrazovnog statusa, i još k tome nisu imali priliku biti uključeni u vrtić. Često se događa da ta djeca kaskaju godinama u obrazovnim postignućima, jer nisu imali jednake startne pozicije, niti su imali priliku, bar uključivanjem u vrtić, nadoknaditi ono što nisu možda mogli dobiti unutar svojih obitelji... Zato je pitanje uključivanja sve djece u vrtić jedno od prioritetnih pitanja i ne bi trebalo biti vezano uz financijske (ne)mogućnosti lokalnih zajednica, nego bi središnja vlast trebala preuzeti brigu o tome i omogućiti svoj djeci jednak pristup vrtićima.
Velika nezaposlenost nedvojbeno generira i porast siromaštva. Kako se stanje, kad roditelji ne rade, odražava na djecu, na njihov razvoj, školovanje...?
Kad govorimo o razvoju djece pokazalo se (kako u istraživanju UNICEF-a, tako i u našim istraživanju sa srednjoškolcima), kako se ne hrane kvalitetno, roditelji im često nisu u mogućnosti priuštiti raznovrsnu i zdravu prehranu. Također, istraživanje UNICEF-a pokazalo je da roditelji nisu u mogućnosti djeci priuštiti lijek koji se ne izdaje na recept (primjerice protiv bolova, temperature, kašlja i dr.). Tu se postavlja pitanje jednakog prava sve djece na zdravstvenu skrb. Što se tiče školovanja, istraživanje sa srednjoškolcima pokazalo je da je roditeljima teško financijski pratiti zahtjeve koje obrazovanje za sobom nosi. To su izdaci za knjige, školski pribor i opremu, izlete, maturalac, pristup internetu, izdaci za prehranu u školi, itd. Sve to veliki je izdatak za roditelje i snalaze se na sve moguće načine. Od toga da oni ili djeca rade povremene poslove, do toga da posude od rodbine ili susjeda. Također, neka djeca su navela kako se roditelji fokusiraju na jedno dijete u obitelji kojemu će pokušati omogućiti fakultetsko obrazovanje, dok se druga djeca odlučuju za strukovne škole, jer im one mogu najprije dati kruh u ruke. To je zaista tužna stvarnost koja je i nas, koji smo razgovarali s djecom i njihovim roditeljima, zatekla i potresla. Srednjoškolci koji žive u siromaštvu o svojoj budućnost razmišljaju u tri smjera - jedni se namjeravaju fakultetski obrazovati, drugi završiti strukovnu školu i što prije pronaći posao, dok treći planiraju otići u inozemstvo (najčešće kod rodbine koja će im pomoći u pronalasku posla).
Rezultati istraživanja upućuju kako nam treba bolji strateški i zakonski okvir unutar kojeg bi se moglo efikasnije suzbijati siromaštvo, napose siromaštvo djece. Kakva nam je zakonska regulativa potrebna, kakva nacionalna i lokalna politika prema tom pitanju?
U širem kontekstu Republika Hrvatska svojim izdvajanjima za financiranje programa namijenjenih obiteljskoj i dječjoj dobrobiti bitno zaostaje za prosjekom europskih zemalja i nalazi se među europskim zemljama s najnižim izdvajanjima u ovom području. Na ulaganja u djecu u Hrvatskoj još uvijek se ne gleda kao na investicije s visokim stopama povrata, nego kao na 'nisko produktivnu' potrošnju pa su zato i ulaganja u ove programe u Hrvatskoj relativno niska... Također, strateški i zakonski okvir, kada je riječ o siromašnoj djeci, nije dovoljno dobar. Štoviše, suočeni smo s lošim zakonskim rješenjima i izostankom akcijskih dokumenta. Također je ukazano na problem izostanka jasne nacionalne/lokalne politike osiguranja dobrobiti siromašne djece te na dominantni diskurs donositelja odluka da su socijalni izdaci za djecu - troškovi, a ne investicija. U području borbe protiv siromaštva djece nije bilo jasnog, posvećenog i konstruktivnog vodstva na nacionalnoj razini. Nadležna državna tijela stavljala su veći naglasak na zloporabama socijalnih pomoći, nego što su one stvarno prisutne i slala se kriva poruka o potrebama, pravima i životu siromašnih građana. Često smo suočeni s relativizacijom tog problema, što kao posljedicu ima nedovoljna ulaganja u djecu, nedostupnost i neodrživost usluga za djecu, ishitrene, politizirane akcije koje nisu utemeljene na stvarnim potrebama i dobrom raspolaganju resursima. Stručnjaci navode kao značajnu prepreku unaprjeđenja djelovanja u ovom području i uspostavu održivih i jasnih nacionalnih standarda za djecu u riziku od siromaštva i teritorijalni ustroj RH... Ponuđeno je niz načina kako da se unaprijedi postojeća situacija - od dječjeg proračuna, mobilizacije građana i civilnog sektora, osnaživanje uloga obrazovnih i odgojnih institucija, konstruktivnog uključivanja medija i drugo. Eksperti argumentirano navode da se moglo i moralo postići bolje i s postojećim resursima. No, političke elite uvijek mogu lako diskvalificirati takva mišljenja kao “popis dobrih želja”.
Siromaštvo se odražava i na lošu demografsku sliku Hrvatske. Što nam o tome možete reći? I kako komentirate novi proračun...?
Nisam sigurna je li siromaštvo ključno za lošu demografsku sliku Hrvatske. Činjenica je da je loša demografska slika prisutna i u mnogo razvijenijim državama od Hrvatske te da je loša demografska slika u negativnoj korelaciji s razvijenosti nekog društva. No, s druge strane, činjenica je i da se obitelji sve opreznije odlučuju hoće li imati više od jednog djeteta, s obzirom na ekonomsku (ne)sigurnost koja vlada u zemlji. Potrebna je sustavna politika koja će biti usklađena unutar nekoliko resornih ministarstava koje će se svako na svoj način baviti poticajnim mjerama koje će poboljšati demografsku sliku RH. Od Ministarstava gospodarstva, rada, zdravlja, obrazovanja, do Ministarstva socijalne politike i drugih... Što se tiče proračuna, vidimo da se odustalo od, primjerice, ukidanja subvencije srednjoškolcima za prijevoz. Kad bi se doista rezala sva stečena, socijalna prava, prije svega ona koja se odnose na najranjivije skupine, to bi dodatno pogoršalo ionako lošu demografsku sliku ove zemlje i prouzročilo još veći socijalni jaz u društvu.
Intervju vodio:
Preporučite članak: