S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić SlobFil je razgovarao o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.

 

Što je to urbana pravda, i u tom kontekstu, kada govorimo o socijalno osviještenim urbanističkim politikama – što bi donijelo rješavanje pitanja javnih stanova?

Termin urban justice ili u direktnom prijevodu urbana pravda, označava pravo na ravnopravnu mogućnost korištenja prostornih resursa i javnih servisa, uživanja u ekonomskim i kulturnim blagodatima svoje okoline, kao i mogućnost da ravnopravno učestvujete u kreiranju politika koje ih oblikuju. Na urbanizam možemo gledati kao na jedan od alata koji to omogućava.

Osvrnemo li se na urbanizam u Jugoslaviji, tadašnje su planske politike zastupale interese određene širim konsenzusom i idejom da je primarni cilj osigurati stanovništvu kvalitetno mjesto za stanovanje. To se radilo kroz planove koji su bili bolji ili lošiji, ali njihova je podloga prvenstveno bila osiguravati kvalitetu života ljudi, a onda i kontinuirano provoditi istraživanja o sadržaju i količini potreba društva. U Hrvatskoj se nakon 90-ih popularizira ideja da istraživanja tog tipa nisu nužno podloga za izradu urbanističkih planova ili promišljanja urbanizma pa se ona premještaju u stručne krugove i zatvorene tehnokratske analize, političke elite na njima ostvaruju političke poene i ozbiljne zarade, a razni developeri i akteri na tržištu sve veće profite.

Urbanizam je uvijek bio alat u rukama države, a s obzirom na temelje na kojima je državna politika u kapitalizmu uspostavljena, ono što urbanizam u konačnici proizvodi slika je tog društva i njegove države. Skraćeno, urbanizam za vrijeme i nakon 90-ih kod nas postaje alat za ostvarivanje što veće zarade na gradskim zemljištima te funkcionira u uskoj sprezi javnih ulaganja i privatnih profita, dok se mehanizmi demokratizacije procesa odluka i planova sve više sužavaju.

Kada govorimo o javnim stanovima, odnosno programima javnog stanovanja, smatram da bi, za početak, morala postojati razvojna strategija koja bi favorizirala programe neprofitne i javne stanogradnje, tako da gradovi koriste zemljišta u svojem vlasništvu kao zalog za proizvodnju povoljnijih kvadrata. To bi značilo da grad koristi svoje resurse ne bi li poboljšao šanse svojih stanovnika da uživaju sigurnost doma, a potom i aktivno kontrolira tržište najma time što pruža alternativu te sprečava gentrifikaciju gradskih jezgri. U tom bismo smislu mogli govoriti o jednom aspektu urbane pravde, odnosno raspodjeli resursa koja ide u prilog većini stanovnika grada. No gradovi se uglavnom promatraju kao resurs, pa tako i njihovi urbani planovi, odnosno njihovi urbanisti, vide prostor grada kao mrežu vrednijih i manje vrijednih parcela na tržištu.

Na koje načine države regije danas reguliraju pravo na stanovanje? Gdje tražiti i kako aktivirati učinkovite mehanizme odupiranja dinamici tržišta i nekontroliranom rastu rente – jesu li svojevrsni zaštitni mehanizmi mogući kroz oblike paralelnih struktura uspostavljenih na lokalnim razinama?

Bitno je sagledati ono što se trenutno događa u Zapadnoj Europi, odnosno način na koji se pravo na stanovanje regulira u kapitalističkom gradu, kroz proizvodnju javnih stanova i politika. U Hrvatskoj nemamo povijest reguliranja javnog stanovanja, a manjak te prakse poslužio je tome da živimo na svojevrsnom divljem zapadu tržišta najma. Što se tiče Zapadne Europe i njezinih gradova, želimo li naučiti nešto o njihovim stambenim politikama, moramo imati u vidu same politike, ali i organizirani otpor koji je te politike izborio. Konkretno, najbliži primjer takve borbe je Beč, često spominjan kao epitom javnog stanovanja u kapitalističkom gradu, gdje regulacija odnosa prema stanovanju i potrebama stanovništva traje od 20-ih godina prošlog stoljeća do danas.

Beč je primjer funkcionalnih gradskih politika koje osiguravaju socijalnu heterogenost svojih naselja i mogućnost da svi njegovi stanovnici imaju priliku živjeti u javnim stanovima. Tamo se gradilo i još uvijek se gradi veliki broj javnih stanova – neki podaci govore o tome da je i do 50% stambenih jedinica u gradu Beču javno, a na taj se način regulira i cijena stanovanja na tržištu. Cijena rente i kupovnog kvadrata ne može nekontrolirano divljati ako postoji alternativa.

Dakle, socijalne politike gradova kontinuirano bi trebale graditi alternativu tržištu, odnosno donositi regulative koje će određeni udio stambenog prostora maknuti s tržišta, kako bi država ili grad imali određenu kontrolu nad tržišnom dinamikom. Ideja da isključivo tržište može riješiti stambene potrebe zajednice potpuno je bizarna i nemoguća.

Također, treba izdvojiti još jedan element gradskih politika u Zapadnoj Europi – riječ je o takozvanoj kontroli rente na tržištu. Taj koncept ne znači da netko sjedi u uredu i određuje hoće li vama stanarina biti 300 ili 500 eura, nego se radi o mjerama koje se donose kako bi se regulirao odnos između najmodavca i najmoprimca. Na tržištu najma često možemo naići na slučajeve da vlasnik stana može stanare izbaciti iz stana ili im povećati najam bez posljedica jer nije obavezan nikakvim ugovorom. Kod nas su ti odnosi na papiru dijelom regulirani kroz Zakon o najmu, ali on se slabo primjenjuje, i procjena je da je u Zagrebu tek 10% tržišta najma pokriveno ovakvim ugovorima, a države i gradovi ne donose mjere koje bi poboljšale ovu situaciju na način kako su to, primjerice, učinili kada je u pitanju turistički smještaj.

Sve su to mehanizmi koji na neki način osiguravaju stambeno pitanje, i u tom smislu, gradovi moraju naći načina da se pobrinu za održavanje socijalne heterogenosti svojih kvartova i zaštite svoje stanovnike od nekontroliranih udara tržišta, kao što je porast stanarine u nekom dijelu grada, uslijed sve dužih turističkih sezona ili financijalizacije stanovanja.

Budući da su Jug i Istok Europe slabo pokriveni socijalno osviještenim stambenim politikama, a Sjever i Zapad pogođen neoliberalnim udarom na izborena prava, diljem Europe konsolidira se otpor komodifikaciji stanovanja i privatizaciji postojećeg javnog stambenog fonda. U Irskoj, Španjolskoj i brojnim drugim europskim zemljama, stvaraju se jaki društveni pokreti koji djeluju dvojako – kroz nešto što možemo nazvati paralelnim strukturama, koje u svojim temeljima imaju upisanu solidarnost i međusobnu pomoć onih koji su pogođeni stambenom krizom, kao i snažno zagovaranje novih politika koje bi uklonile dio stambenog prostora s tržišta.

U kontekstu sve invazivnijih i često vrlo klasno obilježenih posljedica gentrifikacije, maskiranih u ruho regeneracije i revitalizacije urbanih struktura, te pratećih borbi koje su se odvijale kod nas i u susjednim zemljama – smatrate li da je demokratsko upravljanje i socijalno planiranje urbanih prostora unutar kapitalističkih sustava moguće?

Gradovi su zone sukoba u kojima se neprestano konfrontiraju snage otpora i kapitala. Hoće li neki grad biti ugodno mjesto za život ovisi upravo o otporu stanovnika grada naspram volje kapitala da nam osnove za egzistenciju i društvenu reprodukciju pretvori u profitnu kalkulaciju. Planiranje, odnosno urbanizam grada, reflektira dinamiku tih odnosa pa zato i imamo ugodnije i manje ugodne gradove za život, a svi su ti gradovi nedvojbeno kapitalistički.

Naravno, u kapitalizmu nije moguće ostvariti egalitarni grad, kao ni društvo jednakih, ali to ne znači da se ne trebamo boriti da nam život bude lakši i kvalitetniji koliko god je to moguće, a ne prepustiti se ideji da će stvari sjesti na mjesto tek promjenom sustava.

Stoga, iako je u kapitalističkom okruženju očuvanje postojećih i stjecanje novih prava kontinuirano ugroženo, konkretno, na primjeru sustava stanovanja, a neoliberalni mehanizmi strukturno postavljeni da guraju balans prema što većoj zaradi developera i privatnika, svjedočimo i neprestanim pokušajima otpora i organiziranim akcijama koje se takvim procesima suprotstavljaju.

Imate bogato iskustvo rada u mnogim oblicima solidarnog udruživanja – neformalnim inicijativama i kolektivima, zadrugama… Kako tumačite njihovu društvenu ulogu u odnosu na dominantni politički sistem? Na koji način logika funkcioniranja državnih institucija i tržišne silnice ograničavaju razvoj i djelovanje paralelnih struktura uspostavljenih na principu zajedničkog dobra?

Ovo je kompleksno pitanje, ali s obzirom da se referirate na zajedničko dobro, držat ću se teme izgradnje u gradovima, odnosno korištenja javnih resursa u tom segmentu razvoja. Smatram da javna sredstva i javni resursi trebaju biti uposleni da pomažu ovakav tip inicijativa. Uzmimo za primjer zadružno djelovanje, kao element udruživanja koje može ostvariti neki oblik izgradnje unutar gradova. Trenutno ne postoje javni programi u kojima država ili grada potpomaže zajedničko djelovanje u cilju rješavanja stambenog pitanja.

Pozitivan primjer takvih javnih programa je Švicarska, koja unazad nekoliko godina snažno potiče zadružnu stanogradnju. Država tako sebi olakšava posao jer omogućuje da udruženi akteri, koji raspolažu određenom štednjom, tu štednju aktiviraju kroz izgradnju, a sami zadrugari mogu u procesu stanogradnje izbjeći posrednika i puno riješiti svoje stambeno pitanje. Postoje primjeri gradova u kojima takva praksa znači da su stambene zadruge, ako od grada dobiju financijski poticaj, pomoć u obliku korištenja zemljišta ili nešto slično, obavezne dati određeni broj stanova u socijalni fond. Na taj način omogućavate daljnji rast gradskog fonda stanova.

Eko-sustav u kojemu se potiče neki oblik paralelnih struktura, u smislu da uz kombinaciju javnih sredstava možete graditi i za sebe i za druge, nešto je što naša zakonska regulacija, kao ni ljudi koji sjede u tim uredima ili donose te politike uopće ne prepoznaju. Mnogi od njih nisu svjesni da su ljudi sami sposobni organizirati funkcionalne sustave koji bi bili korisni za grad ili državu. Primjerice, članovi Beogradske inicijative Pametnija zgrada, s kojom surađujem, jednom su prilikom razgovarali s predstavnicima jedne beogradske općine, s ciljem da im pomognu u izgradnji ovakvog tipa stanovanja. Predstavnici općine bili su krajnje sumnjičavi, nije im bila jasna logika iza ideje zadružne gradnje, odnosno smatrali su da se inicijativa na neki način želi okoristiti, jer „zašto bi itko gradio stanove, a da se pritom ne želi okoristiti?“.

Kao što sam već rekla, na jugu Europe javne politike obično ne prepoznaju ove mogućnosti. U tim slučajevima, paralelne strukture, odnosno tipovi organiziranja kakve vidimo u Grčkoj, Španjolskoj i drugdje, iznimno su važni jer šire ideju da se zajednički može funkcionirati, primjerice okupirati stambenu zgradu, naseliti unutra ljude i slično. Oni rade na političkom aktiviranju ljudi u zajednici i u društvenu svijest uvode ideju da se problemi mogu rješavati solidarnim djelovanjem, i da su resursi poput zemljišta zajedničko dobro, a stanovi ljudsko pravo, a ne roba.

Velik dio poteškoća u funkcioniranju paralelnih struktura leži u manjku materijalnih sredstava koja se usmjeravaju u takav oblik društvene reprodukcije, zbog čega postaje nužno prilagođavati rad okvirima postojećeg sustava i njegovih institucija (primjerice projektnom modelu financiranja civilnog društva). Može li se taj problem nadići? Pruža li projekt Etičke bankerazlog za optimizam i do koje mjere on uspijeva adresirati probleme održivosti postojećih paralelnih struktura?

Kod projektnog financiranja najčešće odlazi jako puno ljudske energije i rada na administriranje tih projekata, ali uvijek je moguće sačuvati barem dio radnog vremena koji nije određen projektom. U udruzi Pravo na grad trudimo se provoditi projekte koji su smisleni i primjenjivi u konkretnom trenutku, a istovremeno unaprijed razmišljati da određeni dio radnog vremena mora ostati slobodan za djelovanje koje se ne može projektno proračunati i obuhvatiti.

Važno nam je da, kada to situacija zahtijeva, možemo uskočiti u drugu organizaciju i s njom surađivati na određenoj temi. Pritom, svjedoci smo da je rezanje sredstava za rad civilnog društva mnoge od nas dovelo u još prekarniju situaciju, i što je još gore, gotovo onemogućilo zapošljavanje novih ljudi. OCD-ovi, koliko god u teoriji sporan format djelovanja, mogu omogućiti određenu stabilnost za politički rad, koji nadilazi isključivo projektni rad, a s obzirom da se prvenstveno radi o distribuciji javnih sredstava, kontraproduktivno je a priori biti protiv ovakvog oblika udruživanja i održivosti. Dakle, iako se radi o ograničenom modelu, OCD-ovi pružaju okvir za održivost (i potencijalnu platformu budućeg) pokreta.

Ako uzmemo primjere organiziranja koji nam danas mogu biti uzori, poput pokreta Plataforma de Afectados por la Hipoteca (la PAH) iz Španjolske ili velikog pokreta Indignados, treba imati u vidu da su mobilizaciju odozdo potpomogli upravo ljudi zaposleni u OCD-ovima, koji su poslužili kao kičma pokreta, jer su mu dali materijalnu održivost. Primjerice, Ada Colau, trenutna gradonačelnica Barcelone i lice lijevog municipalnog pokreta, dugogodišnja je aktivistkinja, koja je niz godina radila u udruzi Observatori DESC. Ova je udruga stoga i usmjerila svoje projektno djelovanje prema temama koje je proizvodio pokret, odnosno članice pokreta, poput Ade i ostalih organizatora. Dakle, možemo jasno pratiti kauzalne veze između pokreta i ove vrste organiziranja, i takvu vrstu savezništva još uvijek ne treba podcijeniti.

Što se tiče Etičke banke, članica sam dviju organizacija koje su članice ove banke. Jedna je udruga, druga zadruga, pa tako i taj mali primjer svjedoči o tome da je banka projekt koji pokušava okupiti što više aktera i poticati razmjenu znanja i resursa. Ono što je meni osobno zanimljivo u funkcioniranju Etičke banke jest da za neki tip djelovanja, primjerice stambenu zadrugu ili neki drugi neprofitni oblik izgradnje, u Etičkoj banci možete naći partnera kojeg ne možete naći u komercijalnim bankama. Koliko će to osloboditi određene grupacije od oblika projektnog financiranja o kojem smo pričali – zaista ne znam, to ćemo tek vidjeti.

S kolektivom Pulska grupa 2013. godine sudjelovali ste na Venecijanskom bijenalu s projektom „Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor“. Možete li ukratko objasniti ciljeve projekta? Do kakvih ste zaključaka vezanih uz organizaciju inicijativa otpora u Hrvatskoj došli tijekom tog i sličnih istraživanja?

U kontekstu Venecijanskog bijenala, koji se redovito prati u svim medijima, nama je bilo iznimno važno da u taj aspekt uključimo aktere, s kojima ćemo povezati teme kao što su Kamensko, Petrokemija i studentske blokade, jer smo za cilj imali ukazati koga bi arhitektura i urbanizam danas trebali predstavljati. Nakon što smo slijedom neobičnih događaja bili izabrani kao predstavnici Hrvatske, pitali smo se što za nas, iz nekog prostornog, stručnog rakursa, arhitektura i urbanizam zapravo predstavljaju. Onda, kao i danas, oni su za nas predstavljali cijeli niz točaka otpora i negiranja dominantnog diskursa koji nam nameću političke elite i mainstream mediji. Stoga smo napravili mapu otpora koja prikazuje prostor Hrvatske, ali ne onako kako ga inače vidimo, kao kiflu, nego kao prostor spajanja točaka u kojima se odvijao otpor za javna dobra i materijalne resurse.

Inicijative otpora međusobno su se povezivale, i nama se činilo važnim napraviti dokument te povezanosti. Ono što smo dobili bila je mreža unutar koje su otpori funkcionirali, a kroz intervjue s akterima pokušali smo iz prve ruke saznati što su ti otpori za njih značili i kako je tekla njihova borba – od toga što je njihov specifični problem do toga da je povezivanjem došlo do poopćavanja pojedinačnih problema. Uzeli smo period od 2009. do 2012., dakle, period od prve blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu do trenutka u kojem smo se tada nalazili. Pokušali smo razumjeti kako su se akteri pokreta, koji su bili veoma različiti – od studenata i tvorničkih radnika do aktera udruženih u obranu javnih ulica i protiv privatizacije obale, pronašli zajednički jezik – na koji su se način prenosila znanja u organiziranju, i u konačnici, kakav je prostor otpora stvoren, kako su se formirali i kakvi su bili zahtjevi tog otpora, kako ti akteri zamišljaju da bi njihovi gradovi trebali izgledati i koji bi odnosi u njima trebali postojati.

Do koje je mjere ova povezanost uspješna ne možemo kvantificirati, ali ona je danas vidljiva, naime vremenska blizina studentskog pokreta, obrane Varšavske i borbe radnica Kamenskog stvorile su prirodno razumijevanje između tema eksploatacije radnika i eksploatacije javnih dobara. Svi ti događaji na neki su način gradili znanje, diskurs i poveznice između različitih tema koje se često doživljavaju odvojenima – primjerice, pitanja prostorne pravde često se smatraju tematski odvojenima od pitanja rada i sl. Kroz ove sustave i kartografije otpora, kroz veze i mrežu aktera, razvilo se mnogo različitih inicijativa i organizacija koje se danas puno lakše povezuju nego prije šest, sedam i više godina. Mislim da su te poveznice iznimno važne, koliko god one možda još bile u svojem začetku.

S kojim je ciljem osnovana zadruga Otvorena arhitektura? Koje izvore financija koristite, s kojim tipom kolektiva surađujete i na koji način?

Zadruga Otvorena arhitektura osnovana je s primarnim ciljem da se ljudi koji rade u polju arhitekture organiziraju i surađuju na solidarnim principima. Moju generaciju i generacije nakon moje pogodila je potpuna prepuštenost tržištu – plaće su tijekom krize pale za čak 50%. Radna opterećenost je jako velika, a još od fakulteta, posebice s dolaskom Bolonjskog sustava, među kolegama u struci potiče se klima kompetitivnosti, iako to nije slučaj samo s arhitekturom.

Naša je ideja bila kroz zadrugu ostvariti mogućnost organizacije rada na principima nehijerarhijskog organiziranja, a da pritom u takvom obliku organizacije možemo biti jači. Primjerice, ako netko u jednom periodu ima puno posla, a netko drugi nema, otvara se mogućnost solidarnosti između članova zadruge. Uz to nam je bilo posebno bitno raditi na projektima za koje smatramo da su društveno korisni i djeluju pozitivno na vlastitu okolinu. Kada uđete u mainstream arhitektonske struke, najčešće radite u većim ili manjim uredima u kojima ste primorani prihvaćati bilo kakav tip posla. Primjerice, u zadnjem arhitektonskom uredu u kojem sam radila morala sam raditi stambenu zgradu za siromašne na rubu grada i stambenu zgradu za bogatije u centru grada. Vi odrađujete posao koji vam je dodijeljen, znate da je to pogrešno, ali novci vam trebaju, i nemate izbora jer je to omjer snaga i tako održavate status quo – investitor donosi posao, i arhitekt, u tom slučaju, pristaje biti samo ruka na mišu koja je alat dominantnih odnosa. Takva ideja o arhitekturi za nas je potpuno kriva i iz tog smo razloga krenuli u ovaj oblik strukovnog organiziranja.

Možemo li se još malo osvrnuti na neke od primjera borbi i praksi aktivista/kinja u Španjolskoj, koji/e su u određenom smislu uspostavili/e paralelne strukture kroz cijeli niz organizacija. Primjerice, spomenuti la PAH, koji se bavi pravom na stanovanje i zauzimanjem stambenih prostora, zbog posljedica krize koja je u zadnjih desetak godina snažno pogodila tamošnja prezadužena kućanstva pod hipotekom, suočivši ih s velikim brojem evikcija, samo je jedna od organizacija koja je donijela i neke ozbiljnije promjene u zemlji. Kako funkcionira la PAH?

La PAH je doista paralelna struktura, u smislu da je organiziranjem izvukla mnoštvo ljudi iz materijalnog i psihičkog očaja kroz kolektivno organiziranje. Sama organizacijska forma temelji se na tradiciji barcelonskog otpora, u kojem se oni pogođeni stambenom krizom udružuju i stvaraju mreže uzajamne pomoći za rješavanje pojedinačnih problema. Na taj se način znanje prenosi s iskusnih članova na nove članove i stvaraju novi aktivisti. Pritom, aktivnosti la PAH sežu dalje od rješavanja pojedinačnog problema. Naime, na osnovu prikupljenih iskustava radi se na zagovaranju i sudskim procesima u obrani prava na stan, odnosno prava na dom.

Za razliku od organizacija koje vidimo kod nas, a koje se koncentriraju na pojedinačne problematike (poput borbe protiv posljedica kredita u „švicarcima“, koju je vodila udruga Franak), la PAH je uz pomoć uspostavljene aktivističke mreže proširio svoje djelovanje u formiranje zahtjeva za promjenom sustava stambenog zbrinjavanja i stambenih politika u Španjolskoj. Pritom, kako sam već spomenula, veliku su ulogu u formiranju ovakve organizacije odigrali već iskusni aktivisti i aktivistkinje organizirani kroz različite kolektive i organizacije poput udruge Observatori DESC, iz koje potječe i Ada Colau, koja je niz godina bila glasnogovornica platforme.

La PAH je pritom samo jedna od organizacija koja je doživjela zamah nakon velikih španjolskih protesta iz 2011. godine, kada su u velikim španjolskim gradovima tisuće zauzele trgove. Iz toga su se proizašle i brojne srodne borbe poput one za besplatno javno zdravstvo, školstvo i slično. Iako ove organizacije funkcioniraju kao paralelne strukture koje osiguravaju djelovanje u zajednici naspram atomizirane nevolje kroz koju je svatko do tada prolazio individualno, svoju budućnost vide u direktnim sistemskim promjenama, i s tim u skladu djeluju.

Mislim da su principi na osnovu kojih je organiziran la PAH i njemu srodne organizacije veoma zanimljivi za analizu i djelomično primjenjivi na naš kontekst, odnosno, smatram da iz tog iskustva možemo dosta naučiti. Mi smo u sklopu Prava na grad dosta povezani sa španjolskim pokretima i nekoliko smo puta išli u posjetu ovim organizacijama. Nadam da smo uspjeli uvažiti njihova iskustva, ali i da ćemo ih u narednim godinama u većoj mjeri prenijeti i na naše gradove.

 

Razgovor vodile Karolina Hrga i Martina Nekić

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/ chensiyuan – chensiyuan, GFDL