U Čakovcu je uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 21. rujna održana tribina o mogućnostima organiziranja i uvjetima rada u tekstilnoj i kožarskoj industriji. Priliku smo iskoristili da razgovaramo s Anom Vragolović, jednom od govornica na tribini, koja se tekstilnom industrijom bavi unutar Hrvatskog centra za radničku solidarnost, partnera kampanje Clean Clothes, međunarodne organizacije za prava radnika u tekstilnoj industriji, a za Radnički portal piše o uvjetima rada u raznim granama industrije, pa tako i tekstilnoj.

1. Možeš li mi, za početak, reći nešto o radnim uvjetima u tekstilnoj i kožarskoj industriji?

Najveći problemi u industriji su niske plaće, rad preko ugovora na određeno, neisplata prekovremenih sati i nehuman odnos nadređenih prema radnicima. Plaća radnika vrti se oko minimalca dok stvarni mjesečni troškovi života dosežu iznos između 7.000 i 10.000 kuna. Troškovi mogu biti još veći u jesen i zimu, kad treba kupiti knjige za školu, drva za grijanje i sl. ili kad iskrsne neki iznenadni trošak, poput popravka auta. Radnici se snalaze tako što rade na drugim poslovima, nešto u fušu, prodaju povrće iz bašće... Mlađi među njima su dodatno nezadovoljni jer si ne mogu priuštiti stan i planirati samostalan život.

Ugovori koji se produžuju iz mjeseca u mjesec sve su češća pojava, a radnicima su glavni izvor stresa, jer donose neizvjesnost i nemogućnost planiranja. Zlouporaba također nije rijetka pojava – u jednoj firmi u Osijeku poslodavac svakih nekoliko mjeseci ‘otpusti’, odnosno ne produži ugovor starim radnicima, i traži nove. U zadnjem navratu posao je izgubilo njih desetak, a čula sam da si je nakon toga jedan otpušteni mladić oduzeo život. Mogu pretpostaviti da su pritisci na radnom mjestu i neproduživanje ugovora odigrali svoju ulogu u tome. Kako kažu radnice i radnici, mobbing je svakodnevan, kao i vika, galama, vrijeđanje radnika i već dobro poznate ucjene s vrha „ako vi nećete, ima tko hoće“ i „otići ćemo u drugu državu“. Poznat mi je i jedan slučaj zaključavanja radnica u tvornici gdje se proizvodi za Benetton i Missoni, skupe talijanske brendove. Radnice su nakon 13 sati rada htjele ići kući, a vlasnik ih je zaključao da ostanu još neko vrijeme raditi. U toj firmi radnice su morale raditi po normi triput većoj nego što je uobičajena. Slično je u Boxmarku, firmi koja proizvodi kožna sjedala za skupe marke automobila. Radnice moraju svakodnevno kroz svoje ruke provući 1.950 komada odjeće. Čak i ako netko uspije doseći normu oni mu je povećaju, a ako pogriješi u žurbi da ju dosegne kažnjavaju ga/ju oduzimanjem od plaće.

U Boxmarku su mnoge radnice zbog pritiska završile na tabletama za smirenje ili doživjele psihički slom. Poslodavcima je bolovanje nepotreban trošak, pa otežavaju njegovo korištenje – u Olimpias tekstilu u Osijeku ne isplaćuju regres i božićnicu ako radnik ima više od 15 dana bolovanja. U Boxmarku je sličan princip, uz to da prije isplate spomenutih dodataka povećaju pritisak kako bi radnici napravili nešto zbog čega bi bili prisiljeni uzeti bolovanje, kako im onda ne bi morali isplatiti dodatke. Prisutna je i diskriminacija po spolu – u nekim firmama žene se boje reći da su trudne zbog straha od neproduživanja ugovora.

Uvjeti su nehumani, ne poštuju se rad i radnici, radi se puno i ne ostaje vremena za privatni život.


Tablica 1. Prosječne netto plaće zaposlenih u tekstilnoj industriji sjeverozapadne Hrvatske - RIS

 Tekstilna industrija: Prosječne netto plaće i broj zaposlenih u sjeverozzapadnoj Hrvatskoj

2. Koliko otprilike radnica radi u toj industriji?

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u tekstilnoj industriji radi oko 3.000 radnika, u kožarskoj oko 9 i pol, a u proizvodnji odjeće 11.000. Od ukupno 23.500 radnika žena je 19.400, odnosno 83 posto.

 

3. Možeš li mi navesti neke pozitivne akcije iz tekstilne i kožarske industrije kada su se radnice uspjele izboriti za svoja prava?

Tekstilna industrija većinom je neorganizirana, što je prvi razlog zašto nije bilo puno akcija. Ako ih je bilo, onda su bile „divlje“, npr. radnici Boxmarka u Slavonskom Brodu su prošle godine zaustavili strojeve, ali akcija je trajala koji sat, nije nastavljena i pretvorena u štrajk, pa se zbog toga uvjeti nisu mogli promijeniti.

Sindikat koji organizira najveći broj radnika u tekstilnoj industriji ne radi posao koji bi trebao, ne bori se za prava svojih članova, nego čak radi protiv njihovih interesa. Na primjer, u jednoj tvornici obuće u Zagorju u kojoj je izbio divlji štrajk zbog kašnjenja plaća, povjerenik tog sindikata došao je tek nakon nekoliko dana i potom savjetovao radnike da umjesto borbeno, štrajkom, probleme pokušaju riješiti mirnim putem, jer on "vjeruje direktoru kao socijalnom partneru". Koliko je njegovo povjerenje u direktora koristilo radnicima dovoljno govori podatak da je tvornica danas u stečaju, da ima upola manje radnika nego u vrijeme divljeg štrajka te da je jedan dio pogona zatvoren. Osim toga, tvornice poput Calzedonije brane sindikalno organiziranje – neće to reći javno – ali će antisindikalnim aktivnostima i zastrašivanjem radnika u tvornici nastojati obeshrabriti organiziranje.

Ipak, ima tu i tamo pozitivnih primjera. Poznat mi je slučaj kad je nekolicina radnica firme koja proizvodi za poznati brend, svjesna vrijednosti svoga rada, odlučila tražiti povećanje plaća. Nakon gotovo godinu dana razgovora sa šefovima, odugovlačenja, pokušaja iscrpljivanja, rekle su da će dati otkaz ako im ne ispune zahtjev. Tu su se nadređeni zamislili i naposljetku povećali plaće. U požeškoj Orljavi je Novi sindikat putem suda izborio isplatu prekovremenih sati za svoje članove. Isto tako, da nije bilo nekih štrajkova, poput dvomjesečnog štrajka 2016. u DTR-u, tvornica bi se zatvorila davno prije veljače 2017., a radnice ne bi mogle izboriti svoja potraživanja. Ovi primjeri nam pokazuju da je moguće izboriti se za prava ondje gdje postoji svijest o važnosti organiziranja.

 

4. U opisu tribine koju ste nedavno održali piše sljedeće: "Država predstavlja sjeverozapadnu Hrvatsku kao najkonkurentniju regiju, financijskim i drugim sredstvima potiče dolazak stranih investitora, jer „spašavaju industriju“, a ne kontrolira kako se privatnici ponašaju prema radnicima." Možeš li mi to pojasniti primjerima?

Kad je Boxmark otvarao pogone u Zagorju lokalna vlast mu je izašla u susret oko komunalnih naknada. Bili su smješteni u slobodnoj zoni s posebnim uvjetima rada, tj. financijskim pogodnostima za investitore, poput neplaćanja ili manjeg plaćanja carina, poreza ili komunalija. Od kad smo ušli u EU nema carina, što je također olakotna okolnost za "investitore". Osim spomenutog, Boxmark je 2017. od Vlade dobio bespovratnu potporu u iznosu od 3,7 milijuna kuna. Boxmark je četvrti po veličini izvoznik u Hrvatskoj što je naša Vlada vidjela kao uspjeh koji treba nagraditi, međutim, nisu se osvrnuli na uvjete rada, a oni su kao već spomenuti – minimalac, eksploatacija, psihičko nasilje, pritisci.

Navest ću još jedan primjer koji nije iz sjeverozapadne Hrvatske. Dolazak Benettona u Osijek prije 19 godina odobrila je i novčano pomogla tadašnja lokalna vlast, jer će “omogućiti našoj tekstilnoj industriji da krene putem oporavka” i jer se radi o “razvojnoj šansi koju se ne smije propustiti”. Benettonova firma u Osijeku ove je godine za dio radnika dobila subvencije u obliku Potpore za očuvanje radnih mjesta, financirane iz fonda EU preko Ministarstva rada. To znači da država, uz pomoć EU (i novca koji, između ostalog, i mi uplaćujemo za članarinu), umjesto poslodavca plaća trošak njihove radne snage i drži ih na minimalcu, odnosno, poklanja novac “stranom investitoru” koji profit odnosi izvan zemlje. Model je sličan Vučićevom modelu subvencioniranja stranih kompanija kao poticaja za zapošljavanje koje su dio neoliberalnih mjera koje provodi Vlada Srbije. U konkretnom slučaju, razlika je u tome što se te mjere u Srbiji financiraju izravno iz državnog budžeta, i što su uzele više maha, npr. u obućarskoj tvornici Geox u Vranju subvencije su pokrivale 97 posto plaća. Geox je u 2016. ostvario prihod od 900 milijuna eura.

Također, otvaranje Benettonovih kooperantskih firmi, npr. firme Bra.pag u Antunovcu, predstavljeno je kao “suradnja novog investitora i Općine po pitanju smanjenja komunalnog doprinosa radi budućeg zapošljavanja mještana”. Nova radna mjesta znače nisko plaćene poslove i izrabljivanje radnika. Iako je inspekcija rada nekoliko puta bila u Bra.pagu i tu i tamo utvrdila neke “nepravilnosti”, vlasnik je jednostavno platio kaznu i nastavio uobičajeno raditi.

Tablica 2. Prosjećne netto plaće u kožarskoj i obućarskoj industriji sjeverozapadne Hrvatske - RIS

 

5. U tekstilnoj industriji izgubljeno je gotovo 100.000 radnih mjesta i ona je jedva preživjela privatizaciju 90-ih i premještanje tvornica u Aziju. Međutim, proizvođači su se nedavno krenuli vraćati u ova područja i tako, primjerice Ivana Biočina koja se ekstenzivno bavi tekstilnom industrijom u svojoj najnovijoj knjizi “Proizvedeno u Hrvatskoj” tvrdi kako hrvatska tekstilna industrija ima budućnost. Možeš li to komentirati?

U područje jugoistočne Evrope dolaze vlasnici velikih modnih brendova – strani kapitalisti, vrlo često iz zapadne Evrope, odnosno zemalja centra, koji traže jeftinu radnu snagu i zemlje koje nude subvencije, a uz to imaju slabe zakonske regulative, kako bi eksploatacija bila olakšana. Dodatan motiv za dolazak u Hrvatsku je to što je članica Evropske unije, pa je protok robe olakšan – nema carina. Uz neoliberalnu Vladu koja podržava tzv. investitore kao spasitelje, budućnost industrije je crna – radnici će i dalje biti roblje stranih brendova, a Hrvatska kolonija evropskog centra.

Međutim, imamo kvalitetnu radnu snagu, znanje, naslijeđe tekstilnih giganata, nekad smo imali kvalitetne proizvode poput DTR-ovih košulja, cijenjene i u inozemstvu, koji se mogu obnoviti, postoje mogućnosti za razvoj novih vrsta tekstila. Uvjeti za obnovu industrije i proizvodnje postoje, no bez organiziranog radničkog otpora i zahtjeva artikuliranih u tom smjeru situacija se neće mijenjati.

 

6. Što radnice mogu učiniti da se poboljšaju uvjeti?

Radnice moraju shvatiti da ne moraju podnositi nasilje nadređenih i raditi za minimalnu plaću, da zaslužuju dostojanstvene radne uvjete i plaću od koje mogu normalno živjeti. Potrebno je u javnosti što više govoriti o izrabljivanju u industriji, kako bi informacije došle do što većeg broja ljudi. Moramo se organizirati u borbene sindikate i povezati s radnicama tekstilnih firmi i s radnicima zaposlenim u drugim industrijama. Kroz borbene sindikate moguće je vršiti pritisak na tzv. poslodavce i poboljšati uvjete, organizirati uspješne štrajkove. Da bi problem počeli rješavati na sistemskoj razini, moramo ga usmjeriti ne samo prema stranim brendovima koji iskorištavaju jeftinu radnu snagu, nego i prema vladama koje taj rad prodaju, jer su oni na istoj strani. Potrebno je graditi radnički pokret, a s tim se mora početi iz baze, od radnika.

 

Intervju vodila: Matea Grgurinović
Autorica naslovne fotografije: Katerina Duda