Studentsko doba često romantiziramo kao najljepše – ili bar jedno od najljepših – razdoblja u životu. No, kako pokazuje priča naše sugovornice, studenti se u današnjoj Hrvatskoj ozbiljno bore za svoju egzistenciju. Koronavirus ukazao je na krhkost njihove pozicije kao radnika/ca, a potres i njihovo prisilno iseljavanje iz doma još jednom pokazao da je neke odluke najlakše prelomiti preko leđa studenta.
„Studenti su informaciju o mobilizaciji (preseljenju iz doma, op.a.) saznali preko Facebook grupe 'Ekipa s Cvjetnog' u kojem ih Domski odbor Cvjetnog naselja obavještava o različitim novostima u domovima, pa tako i o odluci nadležnih u Studentskom centru toga dana, kada je bio potres. Nisu imali mogućnost pripremiti se za cijeli proces jer se sve odvilo jako naglo i gotovo nenajavljeno, ali i jako nepromišljeno, jer je bilo puno rupa u organizaciji.“
Ovako počinje priča naše sugovornice o prisilnom preseljenju studenata iz studentskog doma Cvjetno naselje kada su oni doslovno izbačeni iz svojih soba u koje su potom bili smješteni ljudi čije su kuće i domovi potpuno uništeni u potresu. Umjesto da ih Grad smjesti u brojne prazne stanove diljem Zagreba, lakši i kraći put bio je onaj preko leđa studenata. Odnos prema studentima koji je izašao na vidjelo ovakvim prisilnim iseljenjem samo ukazuje na to koliko su vladajućima studenti nebitna stavka. Veliki broj studenata se u svom studentskom životu suočava s nizom problema – od neadekvatnog i/li preskupog smještaja, rada uz studij (zbog čega se posljedično ne mogu posvetiti studiju), visokih troškova studiranja... Tome svjedoči i priča naše sugovornice koja je htjela ostati anonimna, stoga ćemo je u ovom tekstu zvati Ivana.
Loša šala
„Prvotno, nakon što smo saznali, nastala je velika panika jer su studenti bili zbunjeni i u strahu što će se dalje desiti, još pogotovo nakon nekoliko potresa koji su zadesili Zagreb tog dana. U dvorište doma ušlo je nekoliko kombija SC-a i rečeno nam je da u te kombije odnesemo naše stvari te da će se one prevest' na Savu (SD Stjepan Radić, op.a.), a nas će ZET-ovi busovi odvest' oko 17 sati. Ljudi su mislili da je sve ovo zapravo šala, ali ipak nije bila“, kaže nam Ivana i nastavlja kako su potom još – kada su prebačeni na Savu – studenti morali čekati bar još sat vremena jer su čistačice morale provjeriti koje su sobe prazne i gdje ih mogu smjestiti. Svoje stvari su potom mjesec dana držali u kuferima i crnim vrećicama jer su u ormarima bile stvari – drugih studenata, onih u čijim su sobama bili.
Neki studenti koji su uspjeli doći u Zagreb samo su pokupili svoje stvari iz Cvjetnog i otišli doma, jer se većina nastave ionako prebacila online. Neki, međutim, poput naše sugovornice nisu mogli otići doma i to iz više razloga. Prvi je taj što ima starije roditelje i članove obitelji te se bojala za njihovu sigurnost zbog epidemije koronavirusa. Uostalom, ona ni nema mogućnost učiti i raditi od doma, izvršavati svoje studentske obaveze te je tako ostala u studentskom domu.
Pošto dom?
Ivana nam kaže kako se Studentski zbor uspio izboriti za poseban sustav cijena u navedenoj situaciji, ali na kraju nitko zapravo nije znao koliko plaća ili bi trebao platiti. “Time je komplikacija nastala krajem ljetnog semestra, kada su se studenti trebali iseliti, a na računima su se pojavljivali iznosi paušala ili dugova od prije, za koje studenti nisu bili informirani. Dapače, niti blagajnice nisu znale o čemu se točno radi”, kazala nam je.
Još je pojasnila kako je zbog zavrzlame s kategorijom studenata u koju su je stavili morala za dva mjeseca stanarine platiti ukupno 1.400 kuna, iako su joj prvotno govorili da neće platiti ništa, budući da spada u kategoriju studenata koji su došli s Cvjetnog, te stoga ne bi trebala platiti niti stanarinu, niti paušal od 100 kuna. U toj situaciji velikog troška stanarine i činjenice da je zbog koronavirusa izgubila posao koji joj joj je nužan kako bi mogla studirati, bila je prisiljena posuđivati novac. Planirala je biti na ljetnom smještaju zbog traženja posla i nije kako sama kaže “mogla samo tako stvoriti 1.400 kuna i još 900 kn za ljetni smještaj”.
Financira se sama, kaže, a ovoj joj je najteže studentsko razdoblje: “Radila sam jedan posao koji mi je pokrivao sve moje studentske potrebe i stanarinu, ali poslodavac me je prestao zvati na smjene. Kad sam ja zvala, rečeno mi je da će me trebati samo ne znaju kada”.
Samo da napomenemo da u Hrvatskoj veliki broj studenata radi, iako se o tome malo govori – prema brojkama koje je 2016. godine objavilo Ministarstvo obrazovanja čak 68,73 posto studenata je samo u toj godini radilo i obavljalo nekakav tip rada preko studentskog ugovora. A kako to izgleda najbolje nam može pokazati Ivanin primjer. "Ja sam dobila dojam da se studente generalno gleda kao da smo šljam. Kritiziraju nas po pitanju rada kao da smo mala djeca, ne razmišljajući o tome da smo spremni potruditi se, naučiti raditi i zaraditi si za život. Nije ni lako studirati i raditi. Očekuje se od tebe da imaš nekog radnog iskustva u tome što želiš radit' i ne da im se podučavati te jer se očekuje da to već znaš, primjerice kako radit' na kasi ili osnova komunikacije s ljudima (Ivana je nekoliko godina radila u dućanu, op.a.), iako u većini slučajeva poduke i treninzi nisu plaćeni.”
“Drugo, poslodavci često uče studente iste poslove kao i zaposlenike (obračun, rad na blagajni, reklamacije), što studentima ne piše u opisu posla niti se ikad navelo u razgovoru za posao”, kazala nam je. Između posla i fakulteta često joj je ostaje gotovo ništa slobodnog vremena za sebe, osim za prespavati nakupljeni umor. Je li joj teško organizirati se? Odgovara da nije, jer jednostavno nema drugog izbora, zbog financijske situacije prisiljena je raditi. Ocjene joj ne pate, ali osjeća utjecaj na osobno zdravlje, kako psihičko, tako i fizičko: “Utječe na moje zdravlje zato što smo ponekad stvarno opterećeni. Neki poslodavci znaju umjesto jednog zaposlenika staviti studenta koji radi isto kao i zaposlenik, ali za manju plaću i to me jako smeta”, kaže.
A mora raditi jer između ostaloga rastu i troškovi života studenata, pa tako podaci EUROSTAT-a pokazuju da su troškovi života po semestru akademske godine u Hrvatskoj 2014. iznosili otprilike 13 tisuća kuna, dakle, ukupno 26 tisuća po akademskoj godini.
Budućnost pred krahom
Ivana dodaje i da se studenti ozbiljno bore za svoju egzistenciju, iako se u javnosti o studentskom životu gotovo uopće ne priča u takvom kontekstu. “Nekoliko mojih prijatelja je ostalo bez posla, neki odmah kad je krenula karantena, neki nakon otvaranja granica, jer jednostavno nema potrebe za njima. Ja sam dobra dva mjeseca tražila novi studentski posao da mogu vratiti dugove od stanarine koju sam platila i da mogu živjeti u gradu da ne budem na grbači mojih roditelja”. Osjeća i strah što nju i njene kolege čeka idućih nekoliko godina jer “izgleda da nikoga nije briga za nas studente, niti za našu budućnost koja je već za pred krahom, a kamoli kada krenemo raditi”.
I Ivana je u pravu, za studente nikoga nije briga – od vladajućih do poslodavaca. Oni im predstavljaju tek jeftinu radnu snagu koju je najlakše odbaciti u vrijeme krize poput ove. Studenti gotovo da uopće nisu zaštićeni, a opet će prihvatiti bilo koji posao koji im dođe jer se – kao i velika većina u ovoj državi – bore za golu egzistenciju.
Autorica fotografija: Ivana Perić
Autorica teksta:
Preporučite članak: