Prošlu nedjelju ujutro nas je usred epidemije korone iz sna prenuo potres. Ono što je korona nagovijestila i izbacila na površinu, potres je samo jače istaknuo, a to je koliko ovakve epidemije i nepogode najviše pogađaju one najranjivije. Čitamo tako na Telegramu da su iz studentskog doma Cvjetno naselje izbačeni studenti kako bi se u isti mogli useliti oni kojima su stanovi i zgrade uništeni u potresu, iako u Zagrebu ne nedostaje praznih stambenih jedinica u koje bi se ljudi mogli smjestiti. Čitamo dalje da je u taj studentski dom pokušao ući i jedan gospodin kojega su nedavno deložirali, a kojega nisu pustili da to učini.

Mnogi od nas u ovim trenucima ostaju u svojim domovima, ako nam poslovi i životi to omogućuju, ali za velik broj naših sugrađana to je luksuz. Što je s onima koji nemaju doma poput beskućnika ili migranata ili onima kojima dom predstavlja prijetnju? Upravo u ovakvim trenucima krajnje neizvjesnosti oni najranjiviji najviše nastradaju.

Naši sugovornici ispričali su nam na koji način ova epidemija utječe na neke od onih koji se nalaze u najugroženijim skupinama – beskućnike, migrante te žrtve nasilja u obitelji.

Izolacija kao privilegija

Govore nam da #ostanemodoma. No, što je s onima koji doma nemaju? Onima kojima domovi predstavljaju opasnost? Što je s beskućnicima koji spavaju u ruševinama? Koliko je njih u nedjelju ujutro spavalo u ruševinama i koliko ih je možda nastradalo, a da to ni ne znamo?

Beskućnici su jedna od najugroženijih skupina općenito, a u trenutcima pandemije, situacija im je dodatno otežana. Oni su izrazito ugroženi zbog uvjeta u kojem žive poput činjenice da nemaju krov nad glavom, da nemaju pristup hranjivim obrocima te niskog imuniteta zbog tih istih uvjeta života, kao i činjenice da ne mogu #ostatidoma, jer doma - nemaju.

Kako na svom Facebook profilu piše Hrvatska mreža za beskućnike, u napuštenim vagonima na zagrebačkom glavnom kolodvoru na kojem, prema njihovim riječima, boravi oko 50 do 70 osoba (prema izjavama beskućnika, brojka se kreće oko 100). Kažu da je samo u Zagrebu na ulici minimalno 700 ljudi, dok udruga Fajter tu brojku procjenjuje na čak 1000 do 2000. Točne brojke doduše, vrlo je teško saznati zbog specifičnosti beskućništva, jer beskućnici su redovito u pokretu i njihova ukupna brojka u Hrvatskoj nije točno poznata. Zbog epidemije koronavirusa zatvaraju se udruge koje beskućnicima pružaju za život neophodnu pomoć. S radom je prestao i Dnevni boravak za beskućnike koji dva do tri puta tjedno beskućnicima pruža krov nad glavom, dakle, mjesto druženje, prostor za popiti kavu i pojesti nešto, za odmor, mjesto gdje mogu oprati odjeću, otuširati se...

Međutim, sukladno preporukama, i ta je udruga trenutno obustavila rad. Korisnicima su dani brojevi mobitela na koje se mogu javiti kako se ne bi osjećali kao da su digli ruke od njih, ali preporuka Stožera moraju se pridržavati. Na stanje u kojem se nalaze beskućnici upozorava i Mile Mrvalj iz Udruge Fajter te navodi kako je veliki problem što udruge više ne mogu obilaziti beskućnike jer ih se tjera s mjesta gdje se inače okupljaju, iz parkova i trgova.

Slika 1 - Hrvatska mreža za beskućnike

Ili kako na svojoj Facebook stranici upozorava Hrvatska mreža za beskućnike: „Imućni i oni s malo ušteđevine ispraznili [su] dućane, dezinficirali kuće, dezinficirali radne prostore, nabavili maske, mnogi [su] se povukli u toplinu doma svog itd., a mi, ne peremo i ne dezinficiramo ruke jer nemamo gdje niti s čime, ne poboljšavamo svoj imunitet jer nemamo s čime, ne mjerimo temperaturu jer nemamo s čime, nemamo liječnika da mu se obratimo, nemamo telefon da nazovemo besplatni telefon, nemamo TV i Internet da čujem preporuke drage Alemke i dragog Vilija, nemamo se gdje skloniti ako se uvede karantena...,a možda za koji dan nećemo imati niti pučku kuhinju. Na sreću neću morati u samoizolaciju, neće niti znati za mene, a i gdje bi me i stavili. Znam da će mi policija pisati kazne, ali i do sada su to radili, i tako ih ne mogu platiti“, prenoseći priču jednoga beskućnika.

Nije li Grad – uz toliki broj praznih stanova, hotela i AirBnB-ova – mogao naći bar privremeni smještaj tim ljudima, ne samo beskućnicima, već i onima koji su nastradali u potresu? A što ne bismo napravili i veći skok, pa zatražili da se beskućnicima omogući krov nad glavom i trajno riješi stambeno pitanje?


Posljedice krize ponovno će se prelamati preko najsiromašnijih

Za komentar kako ova epidemija utječe na one najsiromašnije upitali smo i Nedjeljka Markovića, predsjednika Hrvatske mreže protiv siromaštva. On kaže kako je u Hrvatskoj „rizik od siromaštva i socijalne isključenosti dvostruko veći za osobe koje žive u ruralnim područjima nego li u gradovima. U Hrvatskoj, osobe koje žive u ruralnim područjima češće žive od prihoda od poljoprivrede, rade u slabije plaćenim industrijama ili uslužnim djelatnostima, češće su zaposlene u nedržavnom sektoru, a značajan udio stanovništva je pretežno starije dobi i nižeg obrazovanja čiji su prihodi mirovine, češće one niže - obiteljske.“

Stoga će ekonomske i socijalne posljedice i ove krize, kao i one 2008. godine, na svojim leđima najviše osjetiti najsiromašniji i najosjetljiviji, kaže nam: „Oni na selima koji ovise o socijalnim transferima, npr. mirovinama, i češće rade u nedržavnom sektoru koji već nosi prve posljedice krize u vidu otkaza ili smanjenja plaća“.

Upravo je socijalna mreža ono što velik broj ljudi spašava tijekom kriza poput gubitka posla. Oni koji se nemaju na koga osloniti vrlo često ostaju bez domova i postaju beskućnici, žive vrlo teško. „Važno je osigurati dobru zaštitnu mrežu i povećati ulaganja u socijalnu skrb tijekom i nakon krize jer ne smijemo ponoviti greške krize od 2008. - 2015. godine gdje su prve žrtve recesije bili upravo najstariji, najsiromašniji, djeca, mladi. Ta kriza nam je donijela demografsku katastrofu, iseljavanje i društveni pesimizam - ponavljanje istih grešaka možda nećemo podnijeti u dugoročnom razdoblju“, kazao je Nedjeljko Marković, predsjednik Pragme i Hrvatske mreže protiv siromaštva.

Migranti – zaboravljeni, napušteni, strah za vlastite živote njihova je svakodnevica

Što se tiče migranata koji su napušteni na granicama tvrđave Europa, a sada posebno zaboravljeni u trenutku kada su sve granice zatvorene za migracije, oni se nalaze u limbu – pomoć države ionako nisu imali, no sada su ostali i bez pomoći volontera, budući da je kretanje ograničeno.

Transbalkanska solidarnost je nedavno u otvorenom pismu poručila kako sa širenjem virusa Covid-19 ionako teška situacija u kojoj se nalaze postaje još zahtjevnija i teža te su zatražili hitnu akciju odgovornih. Međutim, odgovor nadležnih izostaje, a strah za vlastite živote koji mnogi od nas trenutno osjećaju u ovo vrijeme egzistencijalnih kriza koje neminovno dolaze s epidemijama, potresima i ekonomskom neizvjesnošću za migrante su nažalost svakodnevica.

Aktivistkinja Ivana Perić iz Transbalkanske solidarnosti govori nam kako se trenutno na prostoru zemalja Balkana nalazi više desetaka tisuća izbjeglica i migranata. „Dio ih je u centrima koje je točnije zvati logorima, a velik dio je na ulicama, u šumama, ispred autobusnih postaja, u improviziranim šatorima. Oni nemaju dom u koji se mogu skloniti, nemaju sapuna i tople vode da peru ruke, nemaju dežurnog doktora, nemaju nikakvih uvjeta za samoizolaciju i zaštitu.“

Slika 3 i 4 - Natpis na marketu u Bihaću, Foto: Pomoć izbjeglicama u BiH


Punkt u Velečevu - Foto: Crveni križ Općine Ključ

Ljudi su prepušteni sami sebi i nekolicini lokalnih volontera koji još ne odustaju, kaže Perić, a i ti lokalni volonteri imaju sve manje kapaciteta za pružiti pomoć.

„Takva situacija je neodrživa, a siguran u ovoj situaciji pandemije nije nitko, dok svi nisu zaštićeni. Pandemija ne može služiti kao izlika za daljnju represiju, zlostavljanje i progon izbjeglica i migranata već je prilika da se napokon uvaži da se radi o ljudima koji imaju pravo na dostojanstven život, ovdje, sada, s nama. Kao i da se napokon uvaži da nisu problem izbjeglice i migranti, već sustav koji tjera ljude da stalno žive u izvanrednim stanjima, što je problem s kojim Europa sada dolazi u doticaj,"

Što kada je dom – najnesigurnije mjesto?

A što je s onima koji trpe nasilje u obitelji? Za njih, a to su u većini slučajeva žene, dom je najnesigurnije mjesto, pogotovo tijekom ovakvih perioda (koji su ionako stresni) kada se savjetuje bivanje isključivo kod kuće. Za komentar smo zamolili Brunu Nedoklan, psihologinju koja radi u udruzi B.a.b.e - Budi aktivna. Budi emancipirana. Ona nam je, između ostaloga, rekla kako je ta udruga tijekom ovog razdoblja bilježi povećan broj poziva te kako posebice u ovakvim trenucima velike neizvjesnosti, stresa i nestabilnosti dolazi do povećanja nasilja u obitelji.

Za osobe žrtve nasilja u obitelji jako je važno imati i osobu od povjerenja, koja je upoznata sa situacijom kod kuće, kojoj se osoba može obratiti u bilo kojem trenutku, ističe Nedoklan.

„Poznato je da u uvjetima ekonomske neizvjesnosti i socijalne nestabilnosti, kao što je i slučaj kod trenutno prisutne epidemije, dolazi do povećanja obiteljskog nasilja. Zbog predloženih mjera ljudi sve više ostaju kod kuće zbog vlastite i tuđe sigurnosti, no u slučaju obiteljskog nasilja govorimo o situaciji povećane nesigurnosti za osobu koja trpi obiteljsko nasilje. Žrtve, koje su najčešće žene i djeca, prisiljene su biti doma ili u bliskoj prisutnosti nasilnika. U izolaciji, pa tako i u slučaju samo-izolacije, žrtve su dodatno izložene nasilju, jer im je otežan pronalazak odgovarajuće podrške.“, kazala nam je Nedoklan.

Ističe kako je udruga B.a.b.e. posljednjih dana zaprimila povećan broj poziva i email upita vezanih uz  obiteljsko nasilja. Tako nešto su u udruzi i očekivali, a povećan broj upita zaprimaju i druge organizacije, kako kod nas, tako i u svijetu.


Slika 3 - B.a.b.e.

„Savjetujemo da naprave potrebne korake kako bi zaštitile sebe i djecu koja su izložena tom nasilju. Svaka osoba najbolje poznaje situaciju u kojoj se nalazi te mora procijeniti kako tražiti i dobiti potrebnu zaštitu te ostati sigurna. U tom procesu je nužno tražiti zaštitu. Važno je obratiti se i posavjetovati se s organizacijama koje se bave žrtvama nasilja, koje trenutno rade putem telefona, e-maila i društvenih mreža. Sve SOS linije rade kao i do sada. Udruga B.a.B.e nudi besplatno pravno i psihološko savjetovanje na broju 0800 200 144 i na 098/ 982 4641 te isto tako može se poslati i upit na babe@babe.hr. Policiju se treba kontaktirati u slučaju donesene odluke o prijavi nasilja“, ističe Nedoklan.

I dok je svijet zbog korone doslovno stavljen na pauzu i neki u njemu ostaju zaboravljeni, uz gospodarske reperkusije koje će neminovno doći nakon krize morat ćemo se nositi i s brojnim pogreškama u koracima koje sada radimo u odnosu prema najranjivijima.

Autorica teksta: Matea Grgurinović
Izvor naslovne fotografije: Hrvatska mreža za beskućnike

Matea Grgurinović


Preporučite članak: