Svako malo možemo pročitati vijest da je još jedan poduzetnik ili politički moćnik tužio nekog novinara zbog, recimo, duševne boli koju mu je prouzročio neki od novinarovih članaka. Takva se tužba naziva SLAPP tužbom, a o tome kako ona funkcionira i što Europska unija radi kako bi takve tužbe ograničila pročitajte u novom tekstu našeg Nikole Kožula.

 

„Čuo sam njezin vrisak. Ali čim je pustila glas, pretvorila se u vatrenu kuglu.“ Tako je jedan umirovljenik iz sela Bidnija u unutrašnjosti Malte opisao događaj ubojstva kojem je svjedočio. Radi se o atentatu na Daphne Carauna Galiziu, istraživačku novinarku i aktivistkinju, koja je 16. listopada 2017. godine ubijena autobombom. Na svom blogu Aktualni komentar (eng. Running commentary) pisala je o korupcijskim aferama brojnih malteških moćnika. U trenutku njezine smrti protiv nje je vođeno pet kaznenih postupaka zbog klevete i 43 parnice zbog povrede časti i ugleda. Tužitelji su bili premijer, zastupnici parlamenta, guverner centralne banke, razni biznismeni… Iz ovog tragičnog događaja lako je uočljiv odnos moći i slobode govora u suvremenom svijetu – tko bude istraživao mutne poslove moćnika, može očekivati da će biti zasut gomilom tužbi i život će mu se pretvoriti u kafkijanski proces s potencijalno tragičnim svršetkom.

Premda su ubojstva novinara iznimno važna tema, ovaj tekst bavit će se onime što nasilju uglavnom prethodi, a to su zlonamjerni sudski postupci protiv onih koji svoj glas dižu zarad javnog interesa. Pojava kod koje se legitimni zakonski postupci (npr. parnice) ne koriste sukladno njihovoj zakonskoj svrsi (npr. zaštita nečijih prava), već radi pasiviziranja tuženog, nazivamo strateška tužba protiv javne participacije (eng. SLAPP – strategic lawsuit against public participation). U zadnjih deset do petnaest godina navedene prakse udomaćile su se u Europskoj uniji, posebice u Hrvatskoj koja odlučno drži vrh ljestvice zemalja s najvećim brojem takvih tužbi.

Što je to SLAPP tužba?

Zgodnu kraticu SLAPP skovali su američki pravni teoretičari krajem osamdesetih godina kada su navedene prakse prvi put uočene. Bitan izraz krije se iza slova S – strateška (tužba) – i on određuje prirodu tužbenog zahtjeva. Kazneni postupci ili parnice ne vode se zbog zaštite ili ostvarivanja određenih prava, već su dio maliciozne strategije: spriječiti progovaranje o temama od javnog interesa kako bi se zaštitili privatni interesi tužitelja koji su, dakako, u sukobu s javnim. Laički rečeno, radi se o zlouporabi prava na zaštitu prava. Nije bitno hoće li tužitelj uspjeti ili ne, cilj postupka je financijski i psihički iscrpiti tuženika kako bi se on nadalje auto-cenzurirao. Dakle, postupak je sam sebi svrha. Osim što na taj način djeluju na tuženika, strateške tužbe imaju jak indirektan utjecaj na ostatak javnosti jer pokazuju kakvim će pritiscima biti izloženi krenu li putem obrane javnih interesa (tzv. zamrzavajući učinak, eng. chilling effect).

Strateške tužitelje lako je prepoznati po kriteriju moći koju uživaju u određenom društvu. To su najčešće političari, poslodavci, suci i drugi „ugledni“ građani osjetljivi na vlastite duševne boli. Osim njih, tu su i korporacije te javne institucije kao pravne osobe. Dvije su najčešće pravne osnove za podizanje SLAPP tužbi, pa tako i u Hrvatskoj: kazneno djelo klevete (članak 149. Kaznenog zakona) i zahtjevi za naknadu neimovinske štete zbog povrede časti, ugleda, privatnosti, dostojanstva itd. (članak 19. Zakona o obveznim odnosima). Evo primjera:

„Tko pred drugim za nekog iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita, kaznit će se novčanom kaznom (…) Tko djelo iz stavka 1. ovoga Zakona počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom od petsto dnevnih iznosa“ (čl. 149. KZ-a).

Pažljivo pročitajte ovu odredbu Kaznenog zakona i razmislite biste li se usudili za poduzetnika koji park u vašem kvartu kani pretvoriti u shopping centar reći da je uzurpator.

SLAPP u Hrvatskoj

Upravo je to dilema s kojom se susreću mnogi novinari i aktivisti u Hrvatskoj i šire. Prema podacima Hrvatskog novinarskog društva, protiv novinara i medija aktivno je najmanje 945 tužbi – 910 parničnih postupaka za naknadu štete zbog povrede časti, ugleda i sl. i 35 kaznenih – a najduži spor vodi se protiv Večernjeg lista i traje već 33 godine.

Važno je naglasiti kako nisu sve ove tužbe SLAPP tužbe jer se njihov pravi broj ne zna, ali podatak govori da su pritisci na medije iznimno veliki. Naime, ukupni tužbeni zahtjevi teški su 5,4 milijuna eura. Prema procjenama Ministarstva pravosuđa i uprave, 79 aktivnih postupaka moglo bi se svrstati u kategoriju SLAPP, a prema podacima organizacije Koalicija protiv SLAPP tužbi u Europi (Coalition Against SLAPPs in Europe; CASE) u pitanju su 33 postupka. Kada se bilo koji od ovih podataka stave u odnos s brojem stanovnika – jasno je zašto smo na vrhu europske liste po količini SLAPP tužbi.

Valja i spomenuti neke od poznatijih primjera SLAPP tužbi u Hrvatskoj. Osječki sudac Zvonko Vrban dobio je prošle godine prestižnu nagradu „najveći pravosudni bully u Europi“ organizacije CASE zbog niza tužbi teških oko sto tisuća eura protiv portala Telegram.hr i posebice istraživačkog novinara Drage Hedla.

Nadalje, investitor Razvoj golf, koji stoji iza pokušaja realizacije štetnog projekta izgradnje golf terena u Dubrovniku, pokrenuo je kazneni i parnični postupak protiv troje aktivista iz Zelene akcije. Njihov grijeh je što su pokretanje arbitraže od strane dotične tvrtke protiv Republike Hrvatske sa zahtjevom odštete od petsto milijuna eura nazvali „reketarenjem“, a općinski sud u Dubrovniku osudio ih je za kazneno djelo klevete s kaznom od preko deset tisuća eura. “Nama koji živimo od plaće, taj iznos ugrožava egzistenciju. Zelenoj akciji, koja se financira strogo namjenskim sredstvima putem javnih natječaja, prijetnja ovakvom kaznom znači prijetnju zatvaranjem”, dodala je Željka Leljak Gracin iz Zelene akcije. Osim tih slučajeva, i protiv portala kojeg upravo čitate također je podignuta SLAPP tužba, ali o tome ćemo posebno pisati nakon pravomoćnosti tog sudskog procesa.

Anti-SLAPP direktiva i Zakon o medijima

Regulacija ove važne problematike događa se na dvije razine. Prva je donošenje tzv. Anti-SLAPP direktive na razini EU i novi Zakon o medijima koji predlaže aktualna Vlada. Oba akta su u postupku izrade i od njih ne bi trebali očekivati ekspresno rješavanje ovog problema. Cilj njihova donošenja je prije svega potreba da se što je više moguće izbalansira odnos moći, pravno i financijski, između tužitelja i tuženika u SLAPP postupcima. Osim toga, takvi postupci znatno opterećuju nacionalne sudove.

Kada govorimo o anti-SLAPP direktivi, koncept je sljedeći:

1. Odnosi se na sve vrste zahtjeva ili postupaka građanske ili trgovačke prirode;
2. Odnosi se samo na sporove koji imaju prekogranične implikacije;
3. Postupci koji se odnose na javno sudjelovanje o stvarima od javnog interesa;
4. Zaštita od „očito neosnovanih“ ili „zlonamjernih“ sudskih postupaka protiv novinara i boraca za ljudska prava;
5. Uvođenje postupovnih jamstava: (i) pravni lijekovi protiv zlonamjernih postupaka (naknada štete, naknada troškova postupka i novčane kazne) te (ii) rano odbacivanje očito neosnovanih sudskih postupaka.

Važno je naglasiti da je Direktiva ograničena na slučajeve koji imaju prekogranične implikacije. Pojednostavljeno govoreći, to znači da će Direktiva štititi novinara koji iz Hrvatske piše o aferama u Mađarskoj npr. o Mol-u. No, kako je zakonodavac svjestan da je takvih slučajeva malo, pojam “prekograničnost” definira se šire pa se, osim geografskog kriterija, uvodi i kriterij relevantnosti za javni interes ostatka EU. Npr. sud može procijeniti da je neka afera INA-e s plinom relevantna za više država članica jer će se posljedice osjetiti i u Sloveniji koja taj plin uvozi (hipotetski slučaj). Kada bi se zbog pisanja o takvom slučaju podigla SLAPP tužba, sud bi je mogao prijevremeno odbaciti bez obzira na to što su i tužitelj i tuženik iz Hrvatske. Ovako ekstenzivno tumačenje prekogranične implikacije namjerava obuhvatiti što veći broj SLAPP postupaka, iako je jasno da većinu vjerojatno neće, ali to ovisi o naknadnoj primjeni i tumačenju. Osim toga, cilj je zaštititi novinare od tzv. klevetničkog turizma odnosno situacije u kojoj tužitelji s Islanda mogu tužiti nekoga iz Danske pred sudom u Londonu jer su britanski zakoni najpovoljniji za one koje se navodno kleveće. Takvi postupci su najskuplji i najopasniji za novinare i aktiviste.

Što se tiče Zakona o medijima, već sama najava podigla je buru i optužbe za cenzuru medija. No, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ističe da je cilj uskladiti Zakon s preporukama EU kako bi se omogućilo rano odbacivanje SLAPP tužbi.

„Ublažavanje“ direktive

Ovakav prijedlog Direktive nedavno je doživio svoje prve „udarce“. Naime, Vijeće Europske unije (koje zastupa interese država članica) značajno je ublažilo tekst Direktive. Glavne kritike odnose se na ublažavanje definicije prekograničnih implikacija (odnosno što se smatra slučajem koji ima prekogranične posljedice) te brisanje odredbe o naknadi štete za tuženike. Takav razvoj ove Direktive za Radnička prava komentira novinarka, aktivistica i sindikalistica Maja Sever. “Prije svega, mi u startu smatramo da ni sama Direktiva ni Preporuke nisu dovoljno jak pravni okvir. Podržavamo ih jer je to siguran prvi korak. Osnovni razlog je to što se Direktiva odnosi samo na prekogranične slučajeve, a mi u Hrvatskoj imamo možda jedan takav. No, jasno nam je kako funkcionira europska regulativa i zašto se ne može državama članicama zadirati u nacionalno zakonodavstvo na taj način.

Moj osobni stav je da je do slabljenja Direktive došlo zbog toga što ulazimo u izbornu godinu i političari slabe svoja prejaka obećanja. Sjećam se da su nakon ubojstva Daphne Galizie i europski parlamentarci i Europska komisija bili jaki na riječima. Obećavali su da će se donijeti zakon da će se zaštititi novinare. Onda se dogodilo to ublažavanje – stajalište koje je predstavilo Vijeće EU o definiciji prekograničnih slučajeva zapravo u konačnici ne pokriva zadovoljavajući broj SLAPP tužbi. Ne znam koga bi takva Direktiva uopće zahvatila. Ono što bi nama u Hrvatskoj znatno olakšalo situaciju je mogućnost ranog odbacivanja tužbe (early dismissal).”

Što se tiče brisanja odredbe o naknadi štete koju bi novinari pretrpjeli tijekom samog postupka, Sever smatra da je to užasno zabrinjavajuće. “Manji i neovisni mediji u Hrvatskoj iscrpljeni su SLAPP tužbama upravo zbog izostanka naknade štete koju su pretrpjeli. Sve i ako u konačnici i dobijete neku tužbu, pitanje je hoćete li opstati tim putem plaćajući sudske troškove, putovanja na sudske rasprave u drugim gradovima, odvjetničke usluge, trošenje vremena po sudnicama umjesto rada u redakciji itd.

Svjedočimo u brojnim zemljama pa tako i u našoj da su mnogi političari preko državnih institucija koriste SLAPP tužbe za pritiskanje medija. Njima nije u interesu da se to zgodno rješenje za cenzuru zapravo počne rješavati.”

Upravo je zato interesantno pratiti donošenje novog Zakona o medijima čiji je radni nacrt tek nedavno procurio u javnost. Maja Sever primjećuje da se ključna državna tijela ovdje ponašaju kontradiktorno te da je ključ rješenja da različite institucije surađuju. “Ministarstvo kulture i Ministarstvo pravosuđa prave se kao da žive u paralelnim svemirima. S jedne strane, Ministarstvo kulture predlaže određena rješenja kako bi zadovoljilo europski kontekst, a s druge predstavnici Ministarstva pravosuđa u Vijeću EU glasaju za slabljenje Direktive. Bez političkog djelovanja tih dvaju ministarstva i bez političke odluke u Banskim dvorima ne može niti odjel za medije u Ministarstvu kulture ni bilo koje drugo Ministarstvo samostalno riješiti ovaj problem. Trenutno nam nedostaje prava politička odluka Andreja Plenkovića za tako nešto.”

Iako je odlukom Vijeća EU učinjen korak unazad, to ne znači da je tekst Direktive finalan. Europski parlament predložio je ambiciozniji tekst od onog kojeg je Vijeće predložilo. Ovisno o ishodu trijaloga između Komisije, Parlamenta i Vijeća, moglo bi se očekivati da će kompromisna verzija biti nešto između – not great, not terrible.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Pxfuel/Radnička prava
Tekst napisao:

Nikola Kožul

Preporučite članak: