Mnoge su se firme već izvještile u taktikama za razbijanje sindikata (union busting). U našoj ćemo maloj Početnici za antisindikalno djelovanje izdvojiti neke od tih taktika, kako bismo ih lakše prepoznali kad se s njima susretnemo. Piše Dunja Kučinac.
Zamislimo da smo radnici u popularnom američkom Starbucksu koji poduzimaju svoje prve sindikalne korake i da nam je naš šef Howard Schulz upravo poručio da on „nije protiv sindikata“ nego je samo „za Starbucks“. Ako nam istog časa nije zazujalo u ušima od ove PR bezvezarije, zasigurno će početi čim Schulz nastavi sa svojim instant lekcijama iz bilo koje kapitalističke početnice i pojasni nam da je kompanija „dospjela tu gdje jest upravo zato što u njoj nije bilo sindikata“. Nećemo mu ni jedne sekunde vjerovati da nije protiv sindikata ne samo zato što nije smislio uvjerljiviju govoranciju, nego i zato što svojim cjelokupnim ponašanjem njegova firma pokazuje suprotno: jednom rukom otpušta radnike naklonjene organiziranju i zatvara sindikalizirane poslovnice, a drugom ih putem stranice kompanije plaši članarinama i štrajkovima na koje će ih sindikat prisiljavati. Schultz je, dakle, itekako kontra sindikata, samo to ne smije reći baš tim riječima. Dva su razloga za to: osim što radnici u Americi, kao i ovdje, imaju zakonsko pravo na sindikalno organiziranje i kompanije ih u tom ne bi smjele opstruirati, javna podrška američke javnosti sindikatima dosegla je visinu koju nije imala još od 1965. godine.
Ovaj drugi podatak ne čudi s obzirom na to da već neko vrijeme čitamo o valovima sindikalizacije koji, baš kao Starbucks, zapljuskuju cijeli niz velikih i popularnih firmi u Sjedinjenim Američkim Državama, a koje smo do sada poznavali uglavnom kao simbole američkog konzumerističkog sna: od Amazona, Trader Joe'sa i Applea do Tesle i Chipotlea. Kako pratimo tamošnje radničke uspjehe, tako pratimo i propale pokušaje borbe, kojima redovito kumuje snažni i dobro uhodani union busting, u doslovnom prijevodu razbijanje sindikata. Ovaj se termin kod nas koristi znatno rjeđe nego u SAD-u, a odnosi se na različite prakse koje poslodavci koriste kako bi opstruirali sindikalizaciju ili kako bi, jednom kada sindikat ipak uđe u njihovu firmu, oslabili, diskreditirali i u konačnici što više onemogućili njegovo djelovanje.
Priče o unon bustingu gomilaju se godinama na brojnim sindikalnim stranicama i društvenim mrežama, kao i u američkim i drugim međunarodnim medijima koji prate radničke teme. Među njima ovom prilikom možemo izdvojiti urnebesan, ali i itekako informativan prilog televizijskog voditelja, komičara i političkog komentatora Johna Olivera. Svima im je cilj ne samo javno razotkriti brutalni antisindikalizam koji čelnici kompanija poput našeg Schultza dosljedno refleksno niječu s figom u džepu, nego i osnažiti radnike i sindikate da se nose s iscrpljujućim pritiscima, napadima, zastrašivanjem, odugovlačenjem i obeshrabrivanjem koje nerijetko, da ne kažemo najčešće, prelazi ili izigrava granice zakona.
Kako se razbijanje sindikata pakira da ne zvuči tako
Bez obzira na razlike u specifičnostima konteksta i zakonodavstva, američki nas antisindikalizam snažno podsjeća na drame koje posljednjih godinu dana pratimo na domaćem terenu, osobito među radnicima kontakt centra City Connect ili trgovačkog lanca Plodine. Zbog toga ćemo ovaj ljetni prilog radničkoj štampi iskoristiti da usporedimo lekcije poodmaklog i široko raskrinkanog prekooceanskog union bustinga i stanje na domaćem terenu, za što će nam biti potrebna dva teksta.
Prije svega valja reći da velik dio, odnosno oko 75 posto kompanija u SAD-u koje se trude zaustaviti sindikalizaciju, angažira vanjsku pomoć iz redova privatnika specijaliziranih za union busting. Činjenica da se oni obično nazivaju pravnim firmama ili, recimo, firmama za konzultacije o sindikalnim pitanjima (union consulting companies) puno nam govori o ruhu koje se navlači kada se razbijačina sindikata na van želi prikazati nevinije nego što jest.
Za autorsorsane se ”pravnike” i ”konzultante” izdvajaju lijepe pare: suočen sa sindikalizacijom, samo je Amazon prošle godine platio 14,2 milijuna američkih dolara za union busting. Pardon, za „informiranje radnika o njihovim pravima“, kako je svrhu tih ogromnih ulaganja objasnila njihova glasnogovornica. Dnevnica od 3 tisuće dolara za vanjskog konzultanta, koji će menadžere u firmi obučiti kako da se nose sa sindikalnim strujama među radnicima, u biznis računici kompanija poput Amazona očito je dugoročno isplativa. Dapače, trošak razbijanja sindikata je, kako pišu strani mediji, postao trošak redovnog poslovanja firmi.
Bez obzira na to što, koliko nam je poznato, tržište specijaliziranih privatnih stručnjaka za union busting još nije doživjelo značajan uspon van SAD-a, većina taktika koje američki biznismeni štreberski preuzimaju od svojih savjetnika u određenoj mjeri i raznim varijantama koriste se i drugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. U našoj ćemo maloj početnici za antisindikalno djelovanje izdvojiti neke od tih taktika, a u prvom ćemo tekstu krenuti od “mekših”: širenja antisindikalne propagande, plašenja radnika i radnica te zavlačenja i iscrpljivanja novoosnovanih sindikata.
Antisindikalna lekcija br. 1: o sindikatu sve najgore
Pri crnjenju sindikata i isticanju navodno negativnih posljedica sindikalizacije firma će obično koristiti sve dostupne komunikacijske kanale: tiskane materijale u prostoru, web stranice, direktne poruke i pozive te komunikaciju uživo, kako onu individualnu, tako i kolektivnu.
U Americi su osobito ozloglašeni obavezni grupni sastanci s radnicima koji se zovu captive audience meetings (u doslovnom prijevodu „sastanci sa zarobljenom publikom“) i služe upravo antisindikalnoj propagandi. Obično će firma radnike upozoravati na to da je sindikat „nepotrebna treća strana“ koja se gura između njih i priječi (do tada navodno) kvalitetnu i izravnu komunikaciju, ali i narušava dobru atmosferu i prisne odnose u firmi.
Uvjeravanje da će sindikat nešto „uništiti“ često se nadopunjava argumentom da sindikat naprosto „neće uspjeti“ u svom naumu, odnosno da će ga na putu za bolje radne uvjete preteći ni manje ni više nego sama firma. „Union can't. We can“ (“Sindikat ne može. Mi možemo”), poručuje primjerice Amazon plakatima u WC-u svojim radnicima, barem onima koji su bili te sreće da uhvate vremena i uspiju se dočepati tog WC-a umjesto da pišaju u bocu.
Obavezan dio horor priča koje kompanije plasiraju o sindikatima je i njihova navodna „pohlepa za radničkim parama“ i „skupoća“ sindikalnih članarina. Dok je američka aviokompanija Delta Airlines radnicima poručila da za 700 dolara godišnje sindikalne članarine mogu radije kupiti najnoviju igraću konzolu, domaće su Plodine igrale na nešto višu razinu emocionalne ucjene i radnike pitale jesu li svjesni da za cijenu članarine radije mogu kupiti nešto vlastitoj djeci.
Iskustva Regionalnog industrijskog sindikata (RIS-a) u City Connectu, firmi u vlasništvu švedskog Transcoma, o kojima se već više puta pisalo, a ovom prilikom o njima razgovaramo sa sindikalnim povjerenikom Igorom Čudićem, u dobroj mjeri rezoniraju sa žargonom o suvišnosti ili štetnosti sindikata. Nedugo nakon što su se autali poslodavcu, kaže Čudić, tadašnji sindikalni povjerenik i njegovih dvoje zamjenika pozvani su na sastanak sa šefovima na kojem su prozvani kukavicama jer se „nisu odmah javili njima i razgovarali o svojim problemima umjesto da se sindikalno organiziraju“.
U više je navrata od tada firma koristila priliku da među radnicima ocrni sindikat. Kao razlog da prošle godine, primjerice, radnici prvi put nisu pozvani na božićni domjenak, na jednom je sastanku naveden „loš imidž firme koji je sindikat plasirao na van“. Više su puta zalaganje sindikata za bolje radne uvjete iz firme predstavljali u iskrivljenom svjetlu, govori Čudić i navodi jedan od primjera: „Tražili smo da se, kada radnik odlazi na bolovanje, sukladno tome smanjuje target potreban za ostvarivanje bonusa, kao što je to bilo u slučaju odlazaka na godišnji. Umjesto toga, firma je napravila obratno: ukinula princip smanjivanja targeta i u slučaju godišnjih, a na van plasirala da je to tražio sindikat. Mi smo nakon toga radnicima dijelili isprintani mail u kojem se jasno vidio naš zahtjev, ali su se papiri koje smo ostavljali na stolovima vrlo brzo nakon toga bacali. Kada smo pokrenuli i predali peticiju da se bonus shema uredi, team leaderi su zvali jednog po jednog radnika s te liste na razgovor. Neki su nakon toga brisali svoj potpis s peticije i rekli da su ih preplašili. Govorili su im stvari poput pa šta ti to treba, stvaraš lošu atmosferu ili mi smo tim“.
Antisindikalna lekcija br. 2: sijanje svih nijansi straha
Osim zastrašivanja radnika negativnim učincima koje će sindikat navodno imati na njihov novčanik i cjelokupni posao, firme im obično na razne načine daju do znanja da sudjelovanje u sindikatu nije poželjno.
Tu svrhu ima već i naizgled nevino ispipavanje i raspitivanje šefova i voditelja oko sindikalnog članstva. Neki od američkih union bustera, dapače, menadžere treniraju da budu u stanju pripravnosti i naćule uši kako bi na vrijeme pohvatali spominje li netko od radnika pojmove koje se “obično povezuje sa sindikatom”. Referira li se nedajbože netko od njih na living wage, odnosno dostojanstvenu plaću – oprez, mora da u džepu ima sindikalnu iskaznicu!
Jedna od prvih prijava koju su poslali upravi City Connecta kao Radničko vijeće, dok je sindikat vršio njegovu funkciju, govori Čudić, ticala se upravo ovog problema: team leaderi su ispitivali radnike u firmi tko je sve u sindikatu. Mada već ovakvo “suptilno” mapiranje odnosno popisivanje sindikaliziranih od strane voditelja može uplašiti radnike, u City Connectu nije stalo na tome. Neki od RIS-ovih članova kasnije su dobivali i puno direktnija upozorenja da bi držanje strane sindikatu moglo biti loše za njihovu poziciju u firmi. Jednu od članica sindikata nadređeni su, čujemo od Čudića, zvali na razgovor na kojem su joj rekli da si je “članstvom u sindikatu zacementirala poziciju u firmi”, aludirajući time da može zaboraviti na napredovanje, nakon čega se ona radi stresa iščlanila. Drugoj radnici, koja je svojim kolegama sugerirala da se oko problema na radnom mjestu obrate sindikatu, team leaderica je poručila da “ne pljuje u tanjur koji je hrani”.
Sugeriranje radniku da sindikalizacijom sam sebi podmeće klipove pod noge nije nimalo neobična taktika zastrašivanja. Njena najpoznatija varijanta je plašenje da će sindikalnim aktivnostima – traženjem većih plaća i boljih uvjeta – u konačnici radnici iskopati rupu ispod sebe samih, odnosno dovesti posao, kompaniju, kafić ili dućan na rub propasti. Ako im poslodavac kaže da će ih sindikat dovesti do financijske propasti, savjetuje svojim članovima američko-kanadski Sindikat radnika u prehrambenoj industriji i prodaji (United Food and Commercial Workers International Union; UFCW), trebaju ga tražiti da im to dokaže i uvidom u svoje financijske izvještaje.
Među vijestima iz Amerike čitamo i da dio kompanija sve više nastoji preuzeti retoriku različitih društvenih pokreta za jednakost i pomoću nje se predstaviti progresivnijima od sindikata, a radnike pritom uplašiti konzervativnošću sindikata kao utočišta isključivo starijih muškaraca, s podtekstom da su u pitanju tradicionalni seksisti i rasisti. Poznat je, primjerice, video koji je procurio s jednog captive audience sastanka koja proizvodi vegansku hranu No Evil Foods koja je uvjeravala radnike da je njihova podrška „starim bijelcima“ u sindikatu slična podržavanju Trumpa i da bi sindikat mogao kočiti firminu „borbu za bolji svijet“. Dok god se u bekstejdžu prodavaonice veganskih šnicli i kebaba otpuštaju sindikalizirani radnici, teško da nas itko može zavarati da je tu riječ o nekakvim progresivnim politikama, a ne o dobroj staroj kapitalističkoj eksploataciji.
Antisindikalna lekcija br. 3: odugovlačenje i iscrpljivanje sindikata
Jedna od široko poznatih taktika oslabljivanja sindikata, osobito onih mlađih, je i njihovo izmaranje odugovlačenjem pregovora. Upravo to im savjetuju i stručnjaci za union busting: otezati proces pregovora oko kolektivnog ugovora i kočiti rad sindikata na svakom njegovom koraku. Jedno od istraživanja, piše Guardian, pokazalo je da u 52 posto slučajeva novoosnovani sindikati ne uspijevaju potpisati kolektivni ugovor u prvih godinu dana, a njih 37 posto u prve dvije godine nakon osnivanja. Ovakvo “kašnjenje rezultata” trebalo bi, antisindikalisti pretpostavljaju, ne samo izmoriti i iscrpiti sindikalne članove, nego i demotivirati radnike i demonstrirati im da su sindikati neučinkoviti i ne donose praktički ništa. Starbucks, Trader Joe’s, Amazon, Chipotle – nitko od njih, nakon vala uspješnog organiziranja, još nije potpisao kolektivni ugovor. Starbucks je već optužen da odbija i izbjegava pregovaranje, baš kao i Amazon. Da iscrpljivanje uzima svoj danak pokazuju i najnovije vijesti o razmiricama i podjelama u Amazonovom sindikatu.
Odugovlačenja i zavlačenja ima i u City Connectu, o čemu smo nedavno već pisali na ovom portalu. Glavni tajnik RIS-a Nikola Ptić tada je opisao da kolektivni pregovori ne idu najbolje i da su u nekoliko mjeseci imali tri postupka mirenja. Preko prvog mirenja u jeseni prošle su godine prisilili firmu da započnu pregovore, ali su oni otežani jer se Čudića u firmi sprečavalo, navodno radi potreba posla, da sudjeluje na sastancima na kojima se pregovaralo.
Drugim postupkom mirenja uspjeli su se usuglasiti s firmom da Čudić mora moći sudjelovati na pregovorima, ali su nakon toga u firmi uslijedile smjene upravljačkih kadrova koji su do tada s njima pregovarali, što je dodatno usporilo proces. “Novi članovi uprave su se oglušili na naš zahtjev da se pregovori nastave. Zbog toga smo pokrenuli treći postupak mirenja. Nedavno smo imali kolektivne pregovore s novom upravom City Connecta, no ti pregovori nisu prošli najbolje jer poslodavac cijelo vrijeme zavlači i odbija ponuditi bilo kakva materijalna prava kojima bi se poboljšala situacija u firmi”, objasnio je Ptić i dodao da se, tijekom svog tog zavlačenja, paralelno događaju pritisci na Čudića i druge članove sindikata. Odugovlačenje, dakle, istovremeno kupuje vrijeme firmi i iscrpljuje sindikat, a ovo drugo osobito je problematično ako imamo na umu visoku fluktuaciju radnika koja je česta na niskoplaćenim poslovima u kontakt centrima poput City Connecta i koja već sama po sebi značajno otežava zadržavanje i širenje sindikalnog članstva.
Iako nisu imali na službenom speed dialu nekog od američkih konzultanata, čini se, dakle, da su se i naši domaći šefovi i menadžeri ipak uspjeli dokopati kakve skripte za brzinsko štrebanje union bustinga koja kruži iz ruke u ruku uspješnih kapitalista. U idućem tekstu nastavljamo listati našu antisindikalnu početnicu, na čijim nas stranicama čekaju teškaške taktike – infiltracija antisindikalne struje među same radnike, a onda i direktni udarci sindikatima kroz otkaze.
Glavni cilj union bustinga je, podsjeća nas na kraju svog skeča John Oliver, ubijanje momentuma, razjedinjavanje radnika i iscrpljivanje sindikata. Dok šefovi bildaju mišiće za ostvarivanje tog nauma, radnicima i sindikatima preostaje da bildaju vlastite – ne samo da na vrijeme prepoznaju antisindikalne napade, nego i da ih izdrže i suprotstave im se.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Joe Piette/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: