„Menadžerske ugovore smatram i dan danas, a smatrao sam i onda, protuzakonitim. Jer Zakon o radu točno kaže kako se sklapa ugovor o radu... U pojedinim hotelima tada se davalo stotine i više polu-menadžerskih ili posebnih ugovora”, govori Eduard Andrić našoj Anji Vladisavljević koja je istražila što su to menadžerski ugovori i zašto sve više turističkih firmi radnicima ni ne nudi ugovor o radu, već ih prisiljava da potpisuju menadžerske ugovore.

 

Neizbježni dio svake ljetne sezone opsesivno je brojanje noćenja, posjetitelja i gostiju, kao i uspoređivanje s prethodnim godinama ili konkurentnim ljetnim destinacijama. No broje se i deseci tisuća radnika kojih u turističkom sektoru nedostaje. Loši radni uvjeti, kršenje radničkih prava, ugovori na određeno vrijeme i rad na crno doveli su do toga da se domaći radnici sve manje odlučuju na rad u turizmu, pogotovo sezonski. Istovremeno, oni koji još uvijek u tom sektoru rade, bilo da su privremeni, stalni ili višegodišnji radnici, također osjećaju taj manjak koji se odrazio na opseg posla i radno vrijeme. To što su još uvijek u istom sektoru ili u istoj kompaniji, međutim, ne znači da im se status poboljšao i da su u manje prekarnoj situaciji.

Već dugi niz godina, preciznije preko desetljeća, sindikate brine jedna dosta raširena, a za radnike nepovoljna praksa – sklapanje menadžerskih ugovora za turističke i ugostiteljske radnike. Iako titula po kojoj su takvi ugovori dobili svoj kolokvijalni naziv zvuči laskavo, oni radnicima dodatno produbljuju ionako nesiguran status.

Radnik koji potpiše takav ugovor, naravno, nema nikakve menadžerske ovlasti, a nema ni ona prava koja bi imao na normalnom ugovoru o radu. Menadžerske ugovore poslodavci u turističkim kompanijama, primjerice velikim hotelima, potpisuju s nerukovodećim osobljem kako bi im bili na raspolaganju u bilo koje vrijeme. Nedefinirano radno vrijeme u menadžerskim ugovorima počiva na pretpostavci da za menadžere, zbog posebnosti njihovih poslova, radno vrijeme nije moguće mjeriti ili unaprijed odrediti. To je za poslodavce iz sektora poput turizma, koji i inače iscrpljuje radnike prekovremenim i nereguliranim radom, iznimno povoljan dogovor i kad u pitanju nisu menadžeri.

“Poslodavcima su takvi ugovori najpogodniji zato što eliminiraju bilo kakvu pravu evidenciju radnog vremena... Ne evidentiraju se praznici, noćni rad, nedjelje. I s druge strane, poslodavcu ih je jednostavno budžetirati, sastaviti kao fiksni trošak”, rekao je za Radnička prava Zoran Ćato, povjerenik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD) u jednom od hotela na obali.

Neke radnike privuče potpisivanje takvih ugovora jer im se nudi viša plaća od one koja je definirana kolektivnim ugovorom i pripadajućim im tarifnim prilozima, odnosno pri određivanju plaće u menadžerskom ugovoru ne uzima se u obzir minimalna bruto plaća za pojedine kategorije radnika (u rasponu od jednostavnijih poslova kao što su čistačica, spremačica ili portir, do složenijih poput konobara ili kuhara specijalista). No u situacijama kad sindikati ispregovaraju rast plaća, radnicima na menadžerskim ugovorima iznos plaće ostaje onakav kakav se nalazi na ugovoru.

Prema trenutnom kolektivnom ugovoru u sektoru turizma i ugostiteljstva, radnik ima pravo na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radi i, kada se za to ostvare uvjeti, na dodatke poput onoga za radni staž, rad u posebnim uvjetima, uvjetima težim od uobičajenih, a također ima pravo na povećanje osnovne plaće za rad blagdanima, nedjeljom, noću ili za prekovremeni rad. Menadžerskim ugovorima radnici su zakinuti i za te dodatke.

Ćato kaže da različito osoblje potpisuje takve ugovore: “Recimo, u zadnje vrijeme, to većinom budu i konobari i kuhari, gotovo cijela administracija. Oni su se zbog tih plaća počeli iskorištavati sve više i vidim u zadnje vrijeme da dosta niže pozicioniranih radnika koji nisu neki voditelji smjena ili koji nemaju neke posebne ovlasti dobivaju te ugovore”.

Eduardu Andriću, predsjedniku Sindikata turizma i usluga Hrvatske (STUH), također su poznate takve prakse. “Poslodavcima je tako lakše određene ljude zadržati na određenim pozicijama. Tim bruto ugovorima daje se veća plaća nego što bi u tom momentu radnik imao da je na radnom mjestu s nekim koeficijentom koji imamo u tarifnom prilogu. Ali ga se i dovodi u poziciju da je ovisan o tom poslodavcu, mora mu biti 24 sata na raspolaganju, pojaviti se i kada je slobodan, ako ga on zove da mora doći i tako dalje. Tako da poslodavac tu ima neku neograničenu slobodu u odnosu na tog zaposlenika, slobodu da njime upravlja”, kaže nam Andrić.

“Kad ga potpisuju, ljudi u tom momentu nisu svjesni što taj ugovor znači u odnosu na kolektivni ugovor koji mi sklapamo, o kojemu stalno pregovaramo, dogovaramo sporazumima razno razne stimulacije i prava radnika. Neki su postali svjesni toga kad je prošlo dvije-tri godine pa su vidjeli, recimo, da je ostatak radnika koji imaju normalni ugovor o radu dobio nekakva povećanja, neka prava koje oni nemaju, jer toga nema u polu-menadžerskom ugovoru kojeg su potpisali. I onda postaju svjesni. Znate, dovede ih se u tu poziciju. Kaže direktor: ‘Ja te trebam na tom i tom radnom mjestu, morat ćeš potpisat takav ugovor, ako ne – doviđenja’. To je jednostavno situacija gdje ljudi popuste, ne razmišljaju puno, potpišu”, nastavlja Andrić.

Ćato se prisjetio da je i sam bio u sličnoj situaciji kad je tek počeo raditi, prije kojih deset godina: “Bilo je tako da se čovjek dovede pred gotov čin. Ja sam tada tek počinjao raditi, isticao mi je ugovor i onda je bilo: ‘Potpiši ovaj ugovor ili ništa’.” Uočio je i da poslodavci znaju iskoristiti tri godine koje su predviđene za ugovore na određeno pa umjesto da radniku nakon toga vremena daju ugovor na neodređeno, ponude mu menadžerski ugovor. Međutim, kaže i da su danas okolnosti nešto drugačije zbog nedostatka radne snage pa radnici mogu češće mijenjati poslodavce. Uz to, ima slučajeva kad sami radnici traže takav ugovor. Primjerice onim sezoncima koji odrade vrlo kratak period (dva-tri mjeseca) on ne čini preveliku štetu jer ionako ne uspijevaju maksimalno iskoristiti sve prednosti koje nosi tarifni sistem.

Na margini zakona

Profesorica na Katedri za radno i socijalno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, Ivana Grgurev, objasnila nam je kome su zapravo namijenjeni menadžerski ugovori.

“Pojam 'menadžerski ugovori' kolokvijalni je naziv za ugovor člana uprave društva kapitala o obavljanju poslova u upravi kao i za ugovor o radu pojedinih vodećih radnika (onih koji spadaju u tzv. viši i srednji menadžment). Svrha i namjena menadžerskih ugovora jest urediti prava i obveze ugovornih strana jer ugovor o radu često nije prikladan za uređenje ugovornog odnosa između navedenih stranaka (menadžera i društva kapitala). Naime, jedan od ključnih elemenata radnog odnosa je podređenost radnika poslodavcu. To znači da radnik slijedi upute poslodavca i radi pod njegovim nadzorom. Kada je priroda rada takva da nema podređenosti – takav je slučaj rada člana uprave dioničkog društva jer on preuzima funkciju poslodavca i nema nadređenu osobu jer prema propisima nije obvezan raditi prema uputama nadzornog odbora – tada nije za ugovorni odnos prikladan ugovor o radu. Menadžerskim ugovorima uređuju se primanja menadžera, obveza čuvanja poslovne tajne, zabrana konkurencije, osiguranje menadžera, osiguranje odgovornosti i tako dalje”, pojasnila nam je Grgurev.

Kaže nam i da menadžerski ugovori nisu posebno regulirani odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakonom o radu: “Menadžerski ugovor je neimenovani ugovor, što znači da mu se ni sadržaj ni naziv nisu ustalili ni tipizirali”. Dodaje da nije upoznata s praksom sklapanja menadžerskih ugovora s nerukovodećim osobljem u turističkom sektoru.

“Ako takva praksa postoji, pretpostavljam da se na taj način pokušavaju izbjeći odredbe Zakona o radu kojima se štite radnici kao slabija ugovorna strana u radnom odnosu. Međutim, takva je praksa besmislena jer kada postoje svi elementi radnog odnosa (dobrovoljnost, naplatnost, osobna činidba rada i podređenost) tada se, bez obzira na naziv i sadržaj ugovora, takav ugovor smatra ugovorom o radu i na radnika se primjenjuju svi (propisima i profesionalnim izvorima radnog prava, kao što su kolektivni ugovori i pravilnici o radu) zajamčeni radno-zaštitni mehanizmi”, tvrdi profesorica s Pravnog fakulteta.

Prema njoj će inspektor rada, prema čl. 10. st. 2. Zakona o radu, utvrditi da je riječ o sklopljenom ugovoru o radu, kada uoči da, „s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca posao koji radnik obavlja ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos“.

Sindikati su ipak skeptični kad je u pitanju intervencija inspektorata. Ćato kaže da problem leži u tome što menadžerski ugovori nisu zakonom definirani i da postoje različita tumačenja oko toga tko ih i kako može koristiti. Andrić kaže da zbog nedostatka kadrova inspektorat rada ne može toliko često izlaziti na teren.

STUH je još prije deset godina upozoravao na probleme vezane uz menadžerske ugovore, kada je novi vlasnik Liburnia Riviera Hotela novim pravilnikom o sistematizaciji poslova i radnih mjesta predvidio da 46 posto radnih mjesta bude uređeno menadžerskim ugovorima. Sindikat se takvom pravilniku oštro usprotivio jer im je bilo „nedopustivo da osim direktora (ukupno 15 radnih mjesta) koji bi eventualno i mogli imati menadžerski ugovor, menadžeri postaju i voditelji službi kao i specijalisti, kontrolori i administratori“.

I Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) bila je svjesna problema kad je 2016. godine u izvještaju o socijalnom dijalogu u sektoru ugostiteljstva i turizma pisala kako su ondje prekarni oblici rada prisutni u visokom postotku. Kao najčešće oblike prekarnog rada naveli su ugovore o radu na određeno vrijeme, sezonsko zapošljavanje, studentski rad te angažiranje radnika preko agencija. „Zaposlenici na rukovodećim položajima od najniže razine na više potpisuju ugovore koji nisu karakteristični za radni odnos i ne spominju se u Zakonu o radu (takozvani menadžerski ili posebni ugovori)“, stoji u navedenom izvještaju.

Iako je tema nije bila intenzivnije medijski pokrivena (neki od „svježijih“ tekstova objavljeni su 2016. godine), oba sindikalca kažu nam da su problematični ugovori još uvijek aktualni.

„Menadžerske ugovore smatram i dan danas, a smatrao sam i onda, protuzakonitim. Jer Zakon o radu točno kaže kako se sklapa ugovor o radu... U pojedinim hotelima tada se davalo stotine i više polu-menadžerskih ili posebnih ugovora i mi smo reagirali. Imali smo tu temu i na Socijalnom vijeću za turizam... i rečeno je da u određenom društvu ne smije biti više od 15 posto zaposlenih na tim polu-menadžerskim ugovorima“, prisjetio se Andrić i dodao: „I dalje sam i dalje protiv takvih ugovora i na svakom sastanku i skupu radnika tumačim da to nije u redu i da treba imati normalni ugovor o radu“.

Ćato kaže da je i SIKD radio na rješavanju ovog problema, adresirajući resorna ministarstva i institucije. Također, kroz godine su s nekoliko strana prikupili stručna tumačenja prema kojima menadžerske ugovore ne bi trebao imati nitko ispod rukovodećih pozicija. „I dalje pokušavamo djelovati oko toga i svi imamo osjećaj da bi se samo trebala naći prva osoba koja će odnijeti na sud takav ugovor. Pravni stručnjaci govore da bi on sigurno pao na sudu kad bi se našao netko tko će tužiti“, zaključuje.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: Jorge Royan/Radnička prava
Tekst napisala:

Anja Vladisavljević

Preporučite članak: