Mario Kikaš piše o dvadesetpetogodišnjoj višedimenzionalnoj krizi u zagrebačkom SC-u i nedavnim najavama o gašenju kulture kao jedne od temeljnih djelatnosti Studentskog centra.

 

Permanentna kriza SC-a

Zadnju etapu razvoja „permanentne krize“ Studentskog centra popločao je novi model organizacije centra koju je predložio sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak, a prihvatilo sanacijsko vijeće. To tijelo zajedno o sa upraviteljem „provodi“ drugu po redu sanaciju poslovanja najvećeg studentskog centra u državi u posljednjih dvadeset godina. Prema predloženom organizacijskom modelu, djelatnost kulture se izdvaja iz temeljnih djelatnosti Centra, a što je bila još od njegova osnutka pedesetih, zajedno sa prehranom i smještajem studenata i postaje dio Samostalne službe za kulturu, sport i informiranje (sic!).

Studentski centar u Zagrebu osnovan je 1957. u jeku naglog razvoja postratne zemlje i izgradnje novog socijalističkog društva. Prosvjetiteljski model socijalističke modernizacije kulturi je davao važno mjesto u formaciji nove visoko-kvalificirane radne snage. To najbolje ovjekovječuje razgovor sa nekadašnjim studentom-direktorom SC-a Vlatkom Škaricom nastao u sklopu projekta Lokalne baze za osvježavanje kulture (BLOK) prije tri godine koji se među ostalim bavio i poviješću SC-a u vremenu kad su studenti aktivinije sudjelovali u proizvodnji i upravljanju SC-om. Međutim, taj model se počeo lagano topiti još osamdesetih koje danas valoziramo kao zlatno doba SC-a, poprište nastanka  novih kazališnih praksi te onoga što se u nepreciznoj klasifikaciji kulturnih pod-sektora naziva: urbanom kulturom. Devedesete su pak SC-u donijele početak spomenute permanentne upravljačke krize koja traje do danas, a koju obilježavaju stalni financijski problemi i dugovi, sukobi među zaposlenicima, učestale sanacije poslovanja, nebriga o infrastrukturi SC-a i rast interesnih zazubica različitih figura koje su devedesetih i dvijetisućitih godina prodefilirale samim Centrom, Sveučilištem u Zagrebu, Ministarstvom obrazovanja i znanosti te Gradom Zagrebom.

Vrijedne nekretnine

Meritum problema SC-a je u njegovom prostornom resursu koji iako nagrižen raznim lošim upravljačkim praksama još stoji u širem središtu grada obrubljen na jugu EPH-om koji je pod tim imenom otišao u povijest, a na zapadu Agrokorom čiji se odlazak u povijest očekuje sa strepnjom u idućih nekoliko mjeseci. Ta slika možda najbolje pokazuje nekretninsku vrijednost Studentskog centra. I u tom ključu valja čitati zadnju odluku sanacijskog upravitelja kojeg je na to mjesto postavila Oreškovićeva vlada prošle godine uz blagoslov Studentskog zbora i sveučilišne uprave, čije zazubice sigurno nisu male pogotovo sad kad su izmislili prorektorsko mjesto za „upravljanje prostorom“. A scenarij te nekretinske jednadžbe je vrlo jednostavan i već uspio u nekim sličnim slučajevima (Imunološki zavod,  Hrvatke željeznice): potpuno zapuštanje infrastrukture, nepostojanje ikakve „razvojne“ perspektive i interesa vlasti (UNIZG-a i izvršne vlasti) da se stvori ta perspektiva i uloži u razvoje (ljudskih, prostornih i tehnoloških) kapaciteta u SC pa da primjerice studenti umjetničkih akademija mogu raditi projekte koji nisu tehnološki zaostali u godinama kada su se otvarale Galerija SC i MM-centar kao nositelji „inovativnih“ praksi šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih.

No perspektiva je upravo suprotna od naših želja: SC-kultura je posljednjih nekoliko godina stalna  meta napada uz racionalno-nacionalnu argumentaciju: da puno troši i da kultura koja se proizvodi u SC-u nije ono što žele studenti, odnosno zavičajne udruge koje popunjavaju većinu u studentskim zborovima UNIZG-a još od devedesetih. I dok su dosad donekle pragmatične sveučilišne vlasti (rektor Bjeliš sa svojom upravom) uz par studentskih glasova (umjetničke akademije i FFZG) te zaposlenike Kulture promjene uspjeli spriječiti  pozive na gašenje  SC-kulture, nova raspodjela političkih snaga na sveučilištu i u središnjoj vlasti, vjerojatno je dugoročno presudila kulturi u SC-u.

Duga povijest zanemarivanja i mogući novi frontovi

Pritom, valja naglasiti da najavljeni preustroj organizacijskog modela SC-a koji podrazumijeva spajanje kulture sa sportom i informiranjem u samostalnu službu, ne znači njeno potpuno gašenje, ali svakako predmnijeva njeno drastično produkcijsko i prostorno smanjenje, a onda i smanjenje ljudskih resursa. Međutim, ono se nije dogodilo iznenada, s imenovanjem trenutnog sanacijskog upravitelja ili pak u trenutku kada su zapuhali novi politički reakcionarni vjetrovi. Problem SC-a treba tražiti u njegovoj dugoj povijesti zanemarivanja i prepuštanja tijeku vremena i nebrige koja ne ide samo na konto velikih igrača. Mnogi prostorni kapaciteti SC-a prepušteni su prašini da ne bi slučajno stvarali konkurenciju komercijalnim prostorima, primjerice oko Studentskog doma Stjepan Radić, a sam prostor Studentskog centra – do prije deset godina poprište svih bitnih filmskih festivala u gradu – zbog nebrige nije više mjesto uz koji ćete vezati ikakav šušur, pa makar bio i festivalski.

Jedino što nas trenutno veseli sindikalna je mobilizacija zimus oko potpisivanja kolektivnog ugovora kao znak mogućih promjena i radikalizacije radničke borbe unutar centra. Valja vidjeti da li je slična  radnička mobilizacija moguća i oko teme degradacije kulture u SC-u zajedno sa primarnim korisnicima – studentima. Jer bez ta dva stupa i njihove solidarne koalicije, nema ni kulture ni SC-a. Iz te suradnje se treba razviti novi organizacijski model SC-a kao sušta suprotnost predloženoj racionalizaciji koja vodi nestanku SC-a. Treba „udrit kontru“.

 

Izvor naslovne fotografije: sczg.unizg.hr