Barba Ivan na Zelenoj tržnici na Žitnjaku prodaje povrće na veliko već godinama. U Zagrebu živi više od pola stoljeća, ali u glasu mu se još čuje jug zemlje, malo dalmatinsko mjesto u kojem je odrastao. Iznad Žitnjaka zora sviće, a on dijeli poljoprivredne savjete dok živahno razvrstava robu. Pitam ga gdje je izučio poljoprivredni zanat, s obzirom na to da je kao mladić doselio u Zagreb. „Od Bugara”, kaže.

Ništa mi nije jasno, pa odmah zamišljam barbu Ivana kako putuje po bugarskim selima kao mladić. Možda se tamo i oženio, možda još uvijek u Bugarskoj ima djecu, neki drugi život, daleko od Zelene tržnice Žitnjaka. Iz kratkog maštanja o njegovim prošlim životima, Ivan me naglo prekida: „A bogati, pa glavni su poljoprivrednici u Zagrebu bili oni. Al' vas ništa ne uče u tim školama?”

Priznajem mu da je ovo prvi glas. Inače bih mislila da se možda radi o jednoj od njegovih šala, ali vidim da je ozbiljno iznenađen mojim neznanjem. Pitam ga da mi priča više, ali već dolaze drugi kupci, a on nije čovjek od ćakule kad treba raditi. „Ja san ti da sjeme, na tebi je sad da sadiš”, govori i šalje ća i mene i vreće mahuna koje vučem.

Idućih se dana bacam na istraživanje o povijesti bugarskih poljoprivrednih radnika u Zagrebu. Ivanova rečenica odzvanja mi u glavi – je li namjerno rekao ono o sjemenu? – jer je jedna od prvih priča na koju naiđem ona o bugarskom radniku kojemu je posvetu ispisao Renato Huško, vlasnik OPG-a Huško, iz sela Stupničke Šipkovine, blizu Zagreba.

Huško se, predstavljajući svoj OPG, prisjeća čovjeka koji je njegovu obitelj naučio sve o poljoprivredi. Huško tako piše: „Moja priča počinje u Bugarskoj tamo negdje oko 1920-te, kada je jedan mladić odlučio krenuti stopama svojih sugrađana. Izljubivši uplakanu majku, prima posljednje upute ponosnog oca i malu posudicu u koju je stalo cijelo obiteljsko blago. U ono vrijeme nije bilo sjemenja na svakom ćošku, to je bilo vrijeme dok je još vladala priroda, a ne kemijski laboratoriji i razno razni hibridi. Da, mladić je primio od oca par sjemenki obiteljske salate i to mu je značilo više od svog blaga ovoga svijeta. Sjemenke koje život znače, sjemenke u kojima je cijela bit njegova postojanja, sjemenke s kojima je srasla cijela povijest i ponos njegove obitelji. Ne ide na put sam, sa sobom vodi stoljetnu tradiciju svoje obitelji utkanu u tih par sjemenki salate. Dolazak na plodna tla kraj Save nisu značile kraj nevolja za tog mladog Bugara. Nisu svi Bugari dolaskom ovdje odmah bili gazde, tek nekoliko njih. Ostali su mukotrpno radili kod njih, uglavnom za hranu i smještaj. Naš junak ima tek 16 godina i proći će još godine i godine dok se ne odluči krenuti svojim putem. Radi 16-18 sati dnevno za koricu kruha, no nije sam. U kasno večernjim satima snagu crpi ljubomorno čuvajući i nježno milujući onih par sjemenki salate”.

Na području Španskog i Podsuseda i danas se mogu pronaći ostatci bugarskih vrtova (Foto: I.P.)


Huškov junak jedan je od mnogih koji su kao migrantski radnici bolji život tražili uputivši se prema zapadu. Intenzivnije migracije bugarskih povrtlara započinju u drugoj polovini 19. stoljeća, a masovne razmjere poprimaju početkom 20. stoljeća, naročito u periodu između dva svjetska rata. Radnici trbuhom za kruhom pristižu u periferije svih većih gradova Austro-Ugarske, pa tako i Zagreba. Vrtovi i polja koja obrađuju ubrzo postaju poznati kao „bugarije”,  a jedan dio bečke tržnice Naschmarkt kolokvijalno se zvao „bugarski stan”.

Zbog potrebe za jeftinom radnom snagom u poljoprivredi više zemalja tada uvodi posebne propise za uvoz radne snage. Ministarstvo poljoprivrede Slovačke prvi takav sporazum s Bugarskom sklapa još 1876., Čehoslovačka 1930-ih. Neke države nisu sklapale sporazume, ali su imale razrađenu zakonsku regulativu o prijemu vrtlara, pa se tako u Srbiji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije godišnje izdavalo pet do šest tisuća “baštovanskih pasoša”, a i u Hrvatskoj su se između dvaju svjetskih ratova također izdavali privremeni boravišni dokumenti za takve radnike, o čemu piše Jadranka Grbić Jakopović u radu Bugarski vrtlari: refleksije o povijesti urbanog vrtlarenja u Hrvatskoj.

Ispočetka su radnici iz Bugarske dolazili sezonski, radili pola godine kao najamni sezonski radnici i radnice, i zatim se vraćali u Bugarsku. Radni dan na zemlji trajao je od 16 do 20 sati, od rane zore do sumraka, dokle god je bilo danjeg svjetla. Uvečer se povrće pralo, razvrstavalo i pripremalo za odvoženje na tržnice. S vremenom je dio radnika trajno ostao ovdje, pa tako danas u Hrvatskoj živi oko 350 Bugara i Bugarkinja, a dio njih i dalje se bavi poljoprivredom, o čemu piše novinarka Diana Glasnova, autorica monografije Bugarski vrtlari u Hrvatskoj (knjigu je izdala Nacionalna zajednica Bugara u RH).

U Zagrebu su se bugarski povrtlari počeli trajnije naseljavati u prvoj polovici 20. stoljeća, u kućicama sa slamnatim krovovima po rubovima Maksimirske šume. Obrađuju vrtove i polja na području Maksimira, Črnomerca, Žitnjaka, Trnja, Svetica, Remetinca, Savske Opatovine, Španskog, Podsuseda. Na karti Zagreba koja prikazuje područje Španskog i Prečkog 1944. godine, u jednom je dijelu, uz današnju Petrovaradinsku cestu, upisano „bugar, vrt” (označeno zelenom bojom na fotografiji).

Karta Zagreba 1944.


Neurbanizirane krajeve s lošom i teško obradivom zemljom radnici su uz jako puno rada s vremenom pretvorili u prave male tvornice za povrće. Zahvaljujući njihovom radu izbor povrća na zagrebačkim tržnicama postaje raznovrsniji i bogatiji, a neke vrste povrća koje su donijeli održale su se do danas. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bugarski povrtlari značajno su pomogli i u opskrbi brojnih njemačkih i austrijskih gradova, čije su se uvozne mogućnosti tada drastično smanjile.

1947. godine u Jugoslaviji je započela izgradnja željezničke pruge Šamac – Sarajevo, jedan od najvećih arhitektonsko-građevinskih projekata na ovim prostorima. Za potrebe prehranjivanja više tisuća ljudi koji su radili na izgradnji pruge, preko tisuću hektara zemljišta pretvoreno je u vrtove, a za obrađivanje vrtova angažirani su upravo „bugarski baštovani”.

U periodu doseljavanja bugarskih poljoprivrednih radnika sitni novac u nas se prvi put počeo nazivati „bugarima”. Osim što su radili za male nadnice, bugarski vrtlari na kraju dana su povrće prodavali za kovanice, siću, pa je njihova svakodnevica u jeziku ostala upisana do dana današnjega.

Na području Španskog i Podsuseda i danas se mogu pronaći ostatci bugarskih vrtova, iako ih iz godine u godinu „jedu” stambeno-poslovni kompleksi i trgovački lanci. U toplo predvečerje u Španskom jedan čovjek pažljivo plijevi pomidore, znoj s vrata briše starom krpom. S desne mu strane strši Konzum koji je potpomogao rasturavanju hrvatske poljoprivrede, a s lijeve stambeni kompleks naziva West Residence. Njegov lik na tren djeluje kao fatamorgana na međi koja se sužava. Europska polja i danas beru strani sezonski radnici, i nije se puno promijenilo za one koji nas teškim radom prehranjuju i one koji nas izrabljuju – prve zaboravljamo, druge zovemo poduzetnicima. Riječima barbe Ivana: „Al' vas ništa ne uče u tim školama?”


Autorica naslovne fotografije i teksta:

Ivana Perić


Preporučite članak: