Jučer je započeo bijeli štrajk radnika u sanitetskom prijevozu – oblik štrajka u kojemu se radi sporije kako bi se stvorili zastoji u funkcioniranju neke ustanove – kao njihov direktni odgovor na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zabrani štrajka koji je Hrvatski sindikat sanitetskog prijevoza (HSSP) pokrenuo poštujući sve procedure. Konačnu odluku sud je donio 10. ožujka i time potvrdio presudu zagrebačkog Županijskog suda od 10. veljače. Da podsjetimo, poslodavac – Nastavni zavod za hitnu medicinu Grada Zagreba – tužbom je tražio zabranu samo dva dana nakon pokretanja. Nakon što je štrajk ekspresno zabranjen nepravomoćnom presudom, radnike u Zagrebu podržali su radnici iz drugih gradova kroz štrajkove solidarnosti, organizirane u dva navrata, kako bi pokazali da nezadovoljstvo nije samo u glavnom gradu. O uvjetima rada, zabrani štrajka i budućim akcijama razgovarali smo s radnicima Krunoslavom Blaževićem, Tomislavom Cerovcem, Mišelom Majetićem i Božidarom Jakelićem.

Srozavanje statusa radnika u sanitetskom prijevozu

Vozači i medicinski tehničari zagrebačkog sanitetskog prijevoza organizirani u Hrvatski sindikat sanitetskog prijevoza započeli su štrajk u srijedu, 5. veljače 2020., zahtijevajući da se njihova radna mjesta prepoznaju u Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova i da im se koeficijenti vrate na razinu iz 2011., kad su razdvojeni hitna i sanitetski prijevoz, a koeficijenti smanjeni.

Do te godine djelatnosti hitne pomoći i sanitetskog prijevoza obavljale su se pod ustanovama za hitnu medicinsku pomoć u većim gradovima, a u manjim pod domovima zdravlja. Timovi su se sastojali od vozača, liječnika i tehničara, koji su obavljali tzv. hladne prijevoze (vožnje na kontrolu, dijalize i sl.) i hitne prijevoze (pomoć u nesrećama na cesti). Reformu hitne medicinske pomoći pokrenula je 2008. godine Vlada RH uz pomoć programskog zajma Svjetske banke od 18 milijuna eura, a nositelj projekta bilo je tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi na čelu s Darkom Milinovićem. Osnovan je 21 županijski zavod za hitnu medicinu, a sanitet je ostao u nadležnosti domova zdravlja. Podijeljena su vozila i ljudi, određeno je što pripada hitnoj, što sanitetu. Nakon razdvajanja radnicima u sanitetu smanjeni su koeficijenti, a time i plaće, iako su količina i opseg poslova ostali isti.

Fotografija 1 - Poziv na štrajk!

“Koeficijent vozača hitne ostao je na 0,95, a nama je kroz par mjeseci snižen na 0,776. Radi se o razlici od 1.000-1.500 kuna. Mi i dalje radimo hitne prijevoze između bolnica, premještaje ili izvanredne prijevoze. Događa se da vozimo pacijenta iz prometne, koji ima politraume (ozljede više organa), na infuziji je ili adrenalinima. Doktor nam kaže da upalimo sirene i vozimo kroz crveno, radi se, dakle, o hitnom prijevozu. No, to nam nije priznato, jer čl. 10. Pravilnika o sanitetu kaže da sanitet ne smije imati hitne prijevoze. Obavljamo, naravno, i redovne, hladne prijevoze, dijalize i sl. Posla ima preko glave”, kaže Tomislav Cerovac, povjerenik HSSP za Karlovačku županiju i vozač u sanitetu.

Vozačima i tehničarima u Zagrebu koeficijenti su smanjeni 2016., a plaće su pale za oko 1.200-1.500 kn. U nekim županijama koeficijenti su ostali isti, a po kojim kriterijima se određivalo kada će se kome smanjiti našim sugovornicima nije poznato.

Na problem koeficijenata nadovezuje se problem neprepoznavanja radnih mjesta u Uredbi o nazivima radnih mjesta, što je i razlog zašto su niži koeficijenti mogući. Radno mjesto “vozač u sanitetskom prijevozu” svrstano je u kategoriju “Ostala radna mjesta”, a “Medicinski tehničar u sanitetskom prijevozu” u kategoriju “Zdravstveni radnici primarne zdravstvene zaštite”. Ni jedno ni drugo ne vrednuje adekvatno rad sanitetskih radnika – njihov posao je fizički težak, jer većinom prenose nepokretne ljude, nerijetko na visoke katove, pa prenesu i tonu dnevno preko svojih leđa, rade u različitim atmosferskim uvjetima, vikendima, noću, bez adekvatne opreme i zaštite.

Otežani uvjeti rada i improvizacija zbog manjka radnika

Zbog nedovoljnog broja radnika, a velike potrebe za sanitetskim prijevozom, vozači su vrlo često prisiljeni kršiti propise, npr. voziti više ljudi nego što je dozvoljeno, samo kako bi sve pacijente na vrijeme prevezli na preglede. Nerijetko moraju sami prevoziti pacijente, bez tehničara koji bi tokom vožnje brinuo o njima, što se, prema riječima naših sugovornika, događa na dnevnoj bazi u većini gradova.

“Manjka i vozača i tehničara. Od Karlovca do Bolnice za plućne bolesti i tuberkulozu Klenovnik su dva sata vožnje. S pacijentom bi trebao biti tehničar koji mu stavlja kisik, no nema ga – ti, vozač, stavljaš kisik. Sam si s pacijentom, moraš svaki čas stajati i provjeravati je li sve u redu. Vozimo i za Lipik, lječilište za one koji su prebolili moždani udar. Vožnja traje tri sata, čovjek kojemu je oduzeta jedna strana leži u kombiju, a ja svakih 10 minuta otvaram prozor i pitam – je li vam dobro, treba li vam što. On kuca ako nešto treba, moraš stajati i zbrinuti pacijenta. Ovakvim načinom rada narušava se i naš dignitet, ali i dignitet pacijenta, kao i njihovo zdravlje”, kaže Tomislav Cerovac.

Isto potvrđuje i vozač Božidar Jakelić, povjerenik Sindikata medicinskih sestara i tehničara iz Šibenika: “80 posto našeg vremena sami smo u vozilu, moramo raditi stvari za koje nismo plaćeni ni obučeni, prepušteni smo iskustvu. Kad dovezeš čovjeka kući nema tko pomoći, moraš improvizirati, s rodbinom ili susjedima, milijun puta sam morao zvoniti na vrata da mi netko pomogne. Bilo bi puno lakše kad bi tehničar bio u vozilu, i što se tiče posla oko papira, upisa pacijenata itd. Ako sam vozač, onda sam vozač. A ako moram raditi i ostalo, neka se to nekako vrednuje.”

Fotografija 2 - 'Zahtjevi za obnovu voznog parka se zanemaruju'

Vozači u sanitetu moraju polagati tečajeve za reanimaciju i zbrinjavanje ozlijeđenih osoba, kao i vozači hitne, a ako naiđu na prometnu nesreću obavezni su zbrinuti pacijenta do dolaska hitne pomoći. Radnici u manjim mjestima imaju manji broj intervencija dnevno, ali prelaze velik broj kilometara. U Zagrebu sanitetski timovi odrađuju dnevno i do 500 intervencija, od toga stotinjak hitnih, iako su hitna i sanitet formalno odvojeni, što znači da dio radnika mora obavljati poslove u oba odjela.

“Bilo bi normalno da sanitet pomogne u slučaju elementarnih nepogoda, to je specifična situacija, ali kad imamo 20-30 posto hitnih prijevoza, onda to više nije izvanredno, nego rutina koja se koristi. Moj izlazak u noći je 20 posto jeftiniji od vozača Zavoda za hitnu medicinu, zato što on ima veći koeficijent, a radi isti posao. Oni su u 3. kategoriji, a mi u kategoriji ‘Ostalo’, bez obzira što sudjelujemo u prijevozu i što smo uvijek u dodiru s pacijentima – svakog pacijenta kojeg vozim moram primiti i staviti u vozilo”, objašnjava Božidar Jakelić.

Krunoslav Blažević, medicinski tehničar iz Zagreba objašnjava kako se kombiniraju poslovi zbog manjka radnika i razliku između tehničara u hitnoj i sanitetu: “U Zagrebu radi četrdesetak medicinskih tehničara, osamdesetak vozača. Tehničara manjka pa se radi u sivoj zoni – u deset ekipa sanitetskog prijevoza rade dva vozača, od kojih jedan glumi tehničara. Takve ekipe voze i hitne stvari, hipertenzije, tahikardije... ne radi se samo o prevoženju na kontrole. Kontrole rade do 15 sati, a mi radimo 24 sata. Sve nakon 15 sati više-manje vozimo na hitnu.

Hitne prijevoze trebali bi voziti timovi hitne T2, no njih na neki način štede. Što se odgovornosti tiče, ja sam kao tehničar sam i ja odgovaram za pacijenta, dok je u hitnoj odgovoran doktor. Radio sam oba posla dok nas nisu podijelili 2016. Neke tehničare i danas koriste na hitnoj, u slučajevima gdje doktor ne treba ići, a koje bi trebao raditi tim T2, samo što smo manje plaćeni. Radimo u uvjetima koji nisu normalni, kombiji koje koristimo su olupine, ne znam kako prođu tehnički, konstantno se kvare, zato i postoji problem u vremenskom prijevozu pacijenata. Opreme nemamo, improviziramo sa svime.”

"Za prijevoz koristimo kombije koji su olupine"

Zahtjevi za obnovu voznog parka se zanemaruju, tvrde naši sugovornici. Vozila dobivaju od hitne – ona ima normu za korištenje od pet godina starosti i 200.000 km, a auti podliježu periodičnom pregledu. Nakon što rok korištenja prođe, vozila se prepisuju na sanitet, a budući da se radi o drugoj pravnoj osobi, idu samo na klasični pregled, iako se i dalje koriste za hitne vožnje. Sugovornici su nam rekli da svakodnevno imaju problema s vozilima - u mnogima nema grijanja, vrlo često se događa da se neki od kombija zapali, još češće da pokvareni kombi odvuče vučna služba, a bilo je i slučajeva ispadanja motora.

Kvaliteta i dostupnost opreme razlikuju se od grada do grada – radnici u Zagrebu imaju kakvu-takvu opremu, ali u Karlovcu nemaju UKV radio, nego službene telefone, ni kofer s opremom za reanimaciju, udlage i dasku za imobilizaciju pacijenta, iako postoji Pravilnik koji navedeno propisuje kao obveznu opremu.

“Da se nađu u prometnoj nesreći, oni ne mogu pomoći čovjeku. Mogu započeti s reanimacijom usta na usta, pa se lako i zaraziti”, kaže Mišel Majetić, predsjednik HSSP i vozač zaposlen u Nastavnom zavodu za hitnu medicinu Grada Zagreba. U slučaju Nastavnog zavoda odgovoran za opremu je Grad Zagreb, kao njegov vlasnik, no gradonačelnik nije pokazao interes za probleme sanitetskih radnika. Tek povremeno se uloži u nova vozila, recimo Zagreb je 2018. dobio 10 novih vozila, no nema sustavnog ulaganja.

Prilikom prijevoza pacijenata vozači i tehničari u doticaju su s infektivnim bolestima, krvi, teškim traumama i politraumama. Sugovornik iz Šibenika rekao nam je da ondje nisu dobili ni zaštitne maske, jer ih trenutno zbog korona virusa nema na tržištu. O problemima s opremom radnici su ranije nekoliko puta obavještavali medije, no nitko nije objavio te informacije.

Fotografija 3 - 'Olupine' se često kvare

U manjim gradovima radi se u smjenama, uz institut pripravnosti, koji može trajati od 16 do 24 sata. Pripravnost je, prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, „oblik rada kada radnik ne mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći“. Naknada za pripravnost iznosi 3% osnovne plaće za 16 sati, i 5% za 24 sata, a vrijeme koje radnik provede na radnom mjestu (u konkretnom slučaju u vozilu) na hitni poziv plaća se kao prekovremeni sat. Ovaj tip rada ne računa se kao radno vrijeme, osim ako se pripravnog radnika ne aktivira, stoga nema ni ograničenja broja sati provedenih u stanju pripravnosti. Radi se zapravo o nazivanju stvari drugim imenom kako bi se prikrilo da se radi o radu i ponešto uštedjelo.

“U nedjelju sam bio pripravan cijeli dan, plaćeno je 7 kn na sat za javljanje na telefon. Iz pripravnosti koja je trajala do 22 sata idem u noćnu smjenu, do 7 ujutro, pa sam slobodan do 14 sati i idem u drugu smjenu. Nema logike, nema 12 sati pauze. U pripravnosti mogu napraviti 1.000 km, a mogu ležati kod kuće, ovisi o sreći. To im je jeftinije, da su organizirana dežurstva, morale bi se i smjene organizirati. Prije nego sam ovdje radio mislio sam da je zdravstvo vojni sistem, ali ovo je čista improvizacija”, govori Šibenčanin Božidar Jakelić.

U Zagrebu se rade i noćne smjene, a za noć su angažirane samo dvije ekipe, iako se pod granicu računa šire područje grada (Dugo Selo, Zaprešić, Velika Gorica). Uz sve navedeno, radna klima je loša, čemu pridonose namjerno stvorene podjele i loš odnos poslodavaca prema radnicima.

Borbeni odgovor radnika na sudsku zabranu štrajka

Borba radnika u sanitetu traje već nekoliko godina – sadašnji predsjednik HSSP-a Mišel Majetić preuzeo je vodstvo sindikata prije dvije godine, a tada je bio najavljen štrajk iz istih razloga. U 2019. sindikat je ponovno prošao kroz proces mirenja nakon kojeg nije bilo rezultata: “Nakon pet sastanaka u procesu mirenja bilo je dogovoreno da će se Uredba o nazivima radnih mjesta izmijeniti, te da će se formirati radna grupa u roku od 90 dana, u koju će biti uključeni i predstavnici sindikata. Rok za osnivanje radne grupe istekao je 12. siječnja, sindikat je ponovno poslao zahtjev, no ništa se nije dogodilo. Pitali smo članove što žele, a preko 60 posto se izjasnilo za štrajk. Mi ne želimo kolaps, ali nismo imali izbora. Samo smo dobivali obećanja i govorili su nam “čekajte”. Pa dokle…”, pita se Majetić.

Sindikalni povjerenik HSSP-a za Karlovac rekao nam je da i oni na lokalnoj razini već minimalno dvije godine pokušavaju ukazati na situaciju u sanitetskom prijevozu, te su se za rješavanje problema obratili županiji, svome ravnateljstvu i pročelniku za zdravstvo, no bez rezultata.

Fotografija 4 - Velik odaziv na štrajk

Na samom početku štrajka poslodavac je ometao njegovo provođenje preraspodjelom radnika i uvođenjem dodatnih radnika ZET-a i vozača i medicinskih sestara iz drugih ustanova. Radnici su pod pritiscima i prijetnjama otkazima ugovora na određeno pristajali odrađivati posao za koji nisu obučeni. Par dana poslije Nastavni zavod Grada Zagreba tužbom je tražio zabranu štrajka, jer prema čl. 198. Zakona o zdravstvenoj zaštiti štrajk nije moguće organizirati u zavodu za hitnu medicinu, čiji su zaposlenici vozači i tehničari zagrebačkog saniteta. Prema mišljenju Hrvatskog sindikata sanitetskog prijevoza ta odredba Zakona kosi se s Ustavom RH koji jamči pravo na štrajk, a čl. 5. Ustava propisuje da zakoni kao dokumenti niži po rangu moraju biti u suglasnosti s Ustavom, stoga je sindikat podnio žalbu Vrhovnom sudu na odluku zagrebačkog Županijskog suda.

Majetić komentira apsurdnost konačne odluke suda: “Razočarani smo, htjeli smo vjerovati da je Vrhovni sud bolji od Županijskog, ali desilo se još jedno kršenje ustavnog prava na štrajk. Sud je iznad Ustava stavio odredbe zakona, iako bi trebalo biti obrnuto. Ispada da u građevini koja se zove zavod nitko nema pravo na štrajk – čistačice, portiri, administratori, ni mi kao kategorija “Ostali”. Dolazimo do apsurdne situacije – kad smo tražili da nam se vrate nepravedno umanjeni koeficijenti koje imaju vozači hitne medicinske pomoći, u Ministarstvu su se branili govoreći da više ne radimo iste poslove i ne možemo imati koeficijent kao hitna. No, kad treba zabraniti štrajk, onda jesmo radnici hitne.”

Prijetnje i pritiske podnose i štrajkači, no nastoje okupiti što veći broj u sindikat, kako bi bili spremni za buduće akcije. Veliko nezadovoljstvo radnika potvrđuje učlanjenje novih radnika u HSSP i povezivanje sa srodnim sindikatima. Odlučni u borbi za poboljšanje svog položaja, u vrijeme čekanja odluke suda počeli su se organizirati i radnici saniteta u drugim gradovima, te su podršku štrajkačima u Zagrebu pružili u obliku dva štrajka solidarnosti, organizirana 12. i 18. veljače. “Uspjeli smo dići 70 posto domova zdravlja – Karlovac, Duga Resa, Šibenik, Knin, Zadar se solidarizirao, Vukovar, Vinkovci, Gradiška, Bjelovar, Virovitica, Požega, Daruvar”, kaže Tomislav Cerovac.

Jučer su radnici iz Drniša, Duge Rese, Karlovca, Knina, Ogulina i Županje započeli bijeli štrajk. U sektoru saniteta to znači da će obavljati poslove točno onako kako kaže pravilnik. Trenutno ih se, protivno članku 10. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja sanitetskog prijevoza, iskorištava da rade i djelatnost hitne pomoći. Također, obavljat će samo prijevoze koji su ugovoreni prema čl. 12. Pravilnika – 24 sata unaprijed za destinacije udaljenosti do 150 km, a 48 sati ranije za destinacije duže od 150 km. Trenutno se radnicima događa da moraju u danu odraditi 30 posto prijevoza dogovorenih isti dan.

“Nastavljamo s aktivnostima u skladu sa zakonskim mogućnostima. U međuvremenu razgovaramo i s drugim sindikatima, npr. iz domova zdravlja, tako da nije isključen štrajk domova zdravlja”, zaključuje Cerovac.

“Ne odustajemo od rješavanja situacije. Ja imam osnovnu plaću 3900 kn, a radim jako odgovoran posao. To je smiješan iznos”, kaže Jakelić,

Isto poručuje i Majetić: “Probat ćemo okupiti domove zdravlja što više možemo. Uredba o koeficijentima je autonomna odluka Vlade, no oni poznaju samo silu, moraš napraviti problem da bi se nešto promijenilo.

Slamanje štrajkova sudskim putem

U zadnje tri godine već je pet štrajkova zabranjeno putem suda, a razlozi su različiti – od procjene suda da sindikat nije pregovarao u dobroj vjeri (Croatia Airlines) ili proizvoljnog mišljenja da organizacijska pitanja fakulteta (Hrvatski studiji) nisu razlog za štrajk, do navodnih propusta sindikata tokom procesa mirenja i pokretanja štrajka (Infra-grad Obrovac, SDF Žetelice, PZC Varaždin). Štrajk radnika sanitetskog prijevoza šesti je u nizu. Korištenje suda u svrhu uskraćivanja temeljnog prava na borbu za radničke interese polako postaje modus operandi, zbog toga ćemo morati pronaći alternativne načine borbe koje sud neće moći osporiti.

Radnici u sanitetu organizirali su štrajk solidarnosti u nekoliko gradova u Hrvatskoj, a ovaj tip organiziranja sadrži potencijal za širu radničku solidarnost i jači napad na poslodavce, osobito u slučajevima kad su mjesta zaposlenja raspršena po cijeloj državi. Organiziranju putem štrajkova solidarnosti u prilog ide i činjenica da za njihovo pokretanje nije potrebno proći proces mirenja – dovoljna je najava poslodavcu i pokretanje dva dana nakon početka štrajka u čiju se potporu organizira. Bijeli štrajk također može biti vrlo efektivan način borbe, pogotovo u slučajevima kad poslodavac od radnika traži obavljanje niza poslova koji nisu u opisu njegovog radnog mjesta, što je slučaj i u mnogim drugim firmama. Jednaku važnost kao razrađene metode borbe ima solidarnost, zajedništvo, međusobno povezivanje i sindikalno organiziranje.


Napisala: Ana Vragolović
Naslovna fotografija: Brid

Ana Vragolović


Preporučite članak: