Osim desetljećima smogom zakrivenog neba u brojnim svjetskim megalopolisima, zahvaljujući pandemiji koronavirusa ukazalo se još i nešto - neuralgične točke brojnih nacionalnih zdravstvenih sustava, koje su se u ovoj nepredviđenoj situaciji našli pred pucanjem. Temat travanjskog izdanja francuskog časopisa Le Monde Diplomatique posvetio se upravo tome, te ćemo u ovom članku prenijeti nekoliko ključnih teza koje seciraju mlohavo tkivo kolabirajućih zdravstvenih sustava. 

Jedna se od njih odnosi na toliko spominjanu “krivulju” i njezino izravnjavanje, koje je postalo opsesija svakog ministra zdravstva koji iole drži do sebe, pa tako i našeg Vilija Beroša. Naučili smo tako da je “naša” krivulja linearna, znamo nacrtati i njen graf, i hvalimo se kako je bolja od tuđih. 

No, u raspravama i natjecanjima oko toga čija je krivulja bolja, i raznim spekulacijama o tome kako je još poboljšati, o jednoj se stvari ne spekulira. Ona se uvijek uzima zdravo za gotovo, kao granitna i nepokolebljiva činjenica, poput one da sunce svakog jutra izlazi - a to je broj bolesnika koje je određeni zdravstveni sustav u stanju zbrinuti, ponekad simboliziran i “brojem raspoloživih kreveta”. On se uzima kao datost i ne propituje se, kao nešto do čega je došlo providnim i neosporivim autoritetom

Slika 1 - uz inzistiranje na ‘poravnanju krivulje’ potrebno je i ponovno povećati, štednjom i privatizacijom osakaćene, kapacitete javnog zdravstva

Istina je, nažalost, mnogo banalnija. Broj kreveta ne određuje neki nevidljivi usud ili kozmički zakon, nego ga diktira naš dobri stari prijatelj - kapitalizam.

Zdravstvo je naime jedan od sektora u kojima se najviše rezalo nakon velikih financijskih kriza poput one 2008. Brojke to neumoljivo pokazuju. 1980. godine, Francuska je raspolagala s 11 bolničkih kreveta na 1000 stanovnika. Danas, 2020. godine, raspolaže s njih tek 6. U Sjedinjenim Američkim Državama, riječ je o 7.9 kreveta na 1000 stanovnika 1970. godine naspram 2.8 kreveta 2016. godine.  Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, Italija je 1980. raspolagala s 9.22 kreveta na 1000 bolesnika, danas je riječ o tek 2.75. Rezanje troškova je mantra koja se ponavljala u bolnicama i zdravstvenim sustavima diljem svijeta, kao da je riječ o proizvodnji čavala ili konfeta, a ne o spašavanju ljudskih života. Dovelo je to do toga da se u jeku pandemije u nekim zemljama ozbiljno razmatralo o uvođenju dobne granice za pristup intenzivnoj njezi. Drugim riječima, uspostavljanju granične dobi nakon koje se, zbog preopterećenosti sustava, više neće ulagati resurse, ni ljudske ni financijske, u spašavanje nečijeg života.

Posljedica je to alarmantnog stanja u sustavima javnog zdravstva većine zemalja Europske Unije,  i njihove potpune nepripremljenosti na situacije koje odskaču od normalnih i uobičajenih. Brojni se radnici zdravstvenih sustava u europskim gradovima danas nalaze u situaciji bolje poznatoj ratnim liječnicima, koji na poprištima ratnih zbivanja moraju odlučivati tko ima najviše šansi za preživljavanje, s obzirom da ne postoje resursi da bi se spasilo sve.

Riječima Marca Roste, liječnika na čelu jedinice intenzivne njege u San Donatu, jedna je od najtežih stvari koje talijanski liječnici moraju raditi kroničnom bolesniku koji neće dobiti respirator reći da će sve biti dobro. To je laž koja nas uništava, kaže.

Ali moraju je ponavljati iz dana u dan, jer drugog izbora nema.

Je li to uistinu tako?

Ili su taj “drugi izbor” svojim lošim odlukama i postupcima ukinuli isti oni političari i ostali moćnici koji se danas licemjerno zahvaljuju liječnicima i svim ostalim “herojima”, kako ih velikodušno nazivaju, pritom ignorirajući činjenicu da je njihovo herojstvo potrebno upravo zbog postupaka tih istih političara koji su doveli do toga da zdravstveni djelatnici moraju poduzimati nadljudske napore za nešto što bi se, da su za to osigurani uvjeti, moglo rješavati na mnogo mirniji i bezbolniji način. Uz više resursa, i ljudskih i financijskih, uz veći broj raspoloživih kreveta i testova za otkrivanje zaraze, ranije spomenute krivulje ne bi se morale izravnavati preko leđa liječnika i liječnica.

Slika 2 - Vojska prevozi leševe u Italiji

Kako točno izgleda ta izopačena kapitalistička zdravstvena računica? Dublji uvid možemo steći na francuskom primjeru. Od 2004. godine u francuskim javnim bolnicama postoji nešto što se zove T2A, i služi “tarifikaciji djelatnosti”, to jest - određivanju cijene obavljenog rada. Ta nezgrapna kratica služi za određivanje budžeta zdravstvenih ustanova proporcionalno pruženim medicinskim uslugama, od kojih se svaka fakturira poput bilo koje transakcije u, recimo, Prehrani ili Konzumu. Time se ustanove javnog zdravstva uključuju u tržišnu utakmicu s privatnim zdravstvenim ustanovama s kojima su se prisiljene boriti za financiranje. Kako bi te novoformirane zdravstvene “tvrtke” bile rentabilne, moraju smanjiti “troškove proizvodnje” - smanjiti broj kreveta, dana godišnjeg odmora svojim zaposlenicima, reducirati troškove plaća kao i ukupan broj radnih mjesta - drugim riječima, eliminirati koliko se može i svesti sistem na ono ‘najnužnije’. 

Što nije baš funkcioniralo ni prije globalne pandemije nepoznatog virusa. 

No, kao što pišu francuski liječnici André Grimaldi, Anne Gervais Hasenknopf i Olivier Milleron, potrebno je raspolagati strukturom javnog zdravstva koja će uvijek držati ljudstvo i krevete u stanju pripravnosti. Kao što se vatrogasce ne plaća isključivo kada gase vatru, nego i kada u kasarni čiste svoja vozila i čekaju zvuk sirene, tako bi i u zdravstvenom sustavu trebao postojati određeni suvišak vrijednosti na raspolaganju za izvanredne slučajeve.

Na žalost, prema kapitalističkoj logici, to nije isplativo

Stoga treba biti svjestan da su mnogi od smrtnih slučajeva izazvanih aktualnom pandemijom mogli biti spriječeni, i da za njih nije odgovoran virus nego nemilosrdna logika kapitalizma i politički oportunizam koji s njim ide ruku pod ruku. 

Postoje li maske i rukavice koje će nas zaštititi od njih?


Autor teksta: Filip Peruzović
Izvor naslovne fotografije: Facebook

Filip Peruzović


Preporučite članak: