Tijekom regionalnog sastanka People’s Health Movement (PHM) u Zagrebu od 8. do 10. studenog 2019. razgovarali smo s Vittorijom Agnolettom - talijanskim liječnikom, političarom i bivšim članom Europskog parlamenta za Južnu Italiju od 2004. do 2009. godine. Agnoletto je radio u Nacionalnom odborom za AIDS pri talijanskom Ministarstvu zdravstva i Nacionalnom koordinacijskom odboru za istraživanje lijekova pri Uredu Premijera Italije. Specijaliziran je za medicinu rada te trenutno radi kao liječnik za osobe s invaliditetom, a predaje i na Sveučilištu u Milanu. Bavi se i novinarstvom, vodi radio emisiju na Radio Popolare te je aktivist u području zdravstva u udruženju Medicina Democratica.

Možeš li nam ukratko opisati kakva je situacija s talijanskim zdravstvenim sustavom? U 2000. bio je proglašen jednim od najboljih u Europi. Kakva je situacija danas?

Situacija se definitivno promijenila. Godine 2000. naš je sustav bio najbolji zbog reforme koja je provedena 1978, kojom je utemeljen javni i univerzalni zdravstveni sustav, financiran iz poreza. Trebalo je puno godina da taj zdravstveni sustav proradi; možemo reći da je on 1990-ih bio na vrhu. Ali to se kosilo s određenim privatnim interesima koji su organizirali jak pritisak na talijansku vladu. Promjene su došle u nekoliko koraka. Prvi korak je bio odluka da privatni sektor može surađivati s javnim sustavom. Drugi korak je bio zakon koji je oboljelima naložio financijsku participaciju prilikom posjeta liječniku, obavljanju dijagnostike, pregledu ili dobivanju lijeka. Participacija je vezana uz uvođenje tzv. karte (ticket), s objašnjenjem da liječnici traže previše pregleda, dijagnostike, posjeta i da se uvođenjem karte tome pokušalo stati na kraj. Karta se mijenjala kroz vrijeme, i sada imamo regionalnu i nacionalnu kartu. Katkada je karta za jednostavne dijagnostičke preglede u javnom sektoru, primjerice mamografiju, skuplja od istog pregleda u privatnom sektoru. Privatni sektor smatra da će, ako im ponudi dovoljno nisku cijenu za jednostavnije preglede, ljudi u njemu ostati i ako otkriju neku bolest. Treći je korak vezan uz problem plaća: privatni sektor više plaća liječnike pa je veliki dio radnika iz javnog sektora prešao u privatni. Isto tako, devedesetih je Vlada odlučila financijski “poduprijeti” doktore koji rade u javnom sustavu tako što im je omogućila da posvete par sati privatnom radu u okviru javnog sustava.

Tijekom regularnog radnog vremena ili nakon?

Formalno, zakon je odredio da tako mogu raditi poslije radnog vremena i da rad za privatni profit mora predstavljati mali postotak tjednog radnog vremena. Ovakav oblik rada zove se intramoenia i trebao bi omogućiti ljudima da posjete točno određenog liječnika: ljudi plate, liječnik dobije dio novca, a dio ide javnoj ustanovi. U praksi je situacija puno drugačija: korištenje intramoenia raste, a paralelno se produljuju liste čekanja. Shvaćate, ljudi kažu, OK, platit ću intramoeniu i tako zaobići listu čekanja. Ali to nije pravo rješenje za liste čekanja, niti je to bila originalna svrha intramoenie. Sada se vlada pokušava opravdati tako što govori bolnicama da ne mogu koristiti praksu intramoenia na štetu vremena predviđenog za dijagnostičke preglede u javnom sektoru. Ali to je samo formalno, u realnosti bolnice imaju puno intramoenia.

Slika 1 - Rad na terenu


Problem lista čekanja često se pojavljuje i u medijima u Hrvatskoj. Možeš li nešto više reći o poteškoćama koje liste čekanja uzrokuju u Italiji, i kako se vlada nastoji nositi s njima?

Rekao bih da su one jedan od najvećih problema talijanskog sustava, čeka se po nekoliko mjeseci neovisno o kompleksnosti pretrage. Dio problema je što su u svim regijama odlučili zatvoriti puno javnih bolnica i javnih zdravstvenih usluga na terenu. Da se referiram na osobno iskustvo, nedavno sam se obratio zdravstvenom sustavu zbog problema s očima svog 8-godišnjeg sina i rečeno mi je da će na pregled čekati 20 mjeseci. Osoba koja mi se javila na broj za narudžbe unutar javnog sektora uputila me na privatni broj za slučaj da ne želim tako dugo čekati. Pregled kod privatnika se, naime, može obaviti idući dan. Već to što vas javni sustav upućuje na privatni je ozbiljan problem, to bi trebalo biti neprihvatljivo, javna zdravstvena služba je dio sustava, ne bi vam smjeli reći da idete privatniku.

A ostali problemi?

Pa, recimo, drugi problem je rastuća cijena karte za pregled u javnom sektoru i posljedično guranje sve više ljudi u privatno osiguranje. Ako usporedimo talijanske podatke s ostalim zapadnim zemljama, Italija je dugo vremena imala nizak udio osiguranika s privatnim zdravstvenim osiguranjem, prvenstveno zbog dobre kvalitete zdravstvenog sustava. Posljednjih godina broj ljudi s privatnim osiguranjem raste. Na tom polju je došlo i do nekih začuđujućih razvoja događaja, npr. prije dvije godine je jedan od najvećih sindikata, metalurški sindikat, potpisao kolektivni ugovor s privatnim zdravstvenim osiguravateljem za svoje članice i članove. Milijun osoba i njihovih obitelji je od javnog odjednom prešlo privatnom osiguravatelju. Mjesec dana kasnije još neki sindikati su napravili isto. Jedina kategorija radnika koja je odbila to rješenje bili su radnici u javnom sektoru jer su rekli da ako izaberu privatni sektor, rade protiv vlastitog radnog mjesta. Drugi problem osiguranja je taj da ako imate privatno osiguranje, uplaćujete znatno manje poreza, što je veliki trošak za javne financije, a indirektno i za financiranje javnog zdravstvenog sustava. Dakle, omogućavanjem i poticanjem privatnog osiguranja, vlada šteti sama sebi - prilično nevjerojatno da toliko inzistiraju na tome.

Koliko se sustav oslanja na rad migrantskih zdravstvenih radnika? Kakav je stav pacijenata i sustava prema njima?

Mi smo jako sretni da ljudi dolaze jer nemamo svojih doktora i sestara. Naime, prije nekoliko godina vlada je odlučila ograničiti broj upisa na medicinske fakultete i dodatno su ograničili upise na specijalizacije. Sada trebamo doktore i sestre, a nema ih. I umjesto da se makne ograničenje medicinskim fakultetima i otvore specijalizacije, vlada zatvara bolnice.

Slika 2 - Medicina Democratica aktivno je radila na zaustavljanju potpisivanja TTIP-a


Prema mom mišljenju postoji i drugi razlog za manjak zdravstvenih radnika u javnom sustavu. Vlada je zatvorila javne bolnice da bi gradila nove bolnice s privatnim financijskim kapitalom i zbog toga ona sada ovisi o radu privatnih, profitnih bolnica. Primjerice, u Milanu, vlada regije Lombardije želi zatvoriti dvije bolnice, San Carlo i San Paolo, i otvoriti potpuno novu bolnicu. Ta nova bolnica bi trebala imati 200 kreveta manje nego prijašnje dvije, u zgradi u privatnom vlasništvu uz javnu organizaciju sustava. U ove dvije bolnice imamo dva hitna medicinska prijema, a u novoj bolnici će biti samo jedan prijam za hitne slučajeve. Do sada, u Lombardiji smo imali zdravstvene usluge na terenu te bolničke usluge. Sad je regionalna reforma zatvorila zdravstvene usluge na terenu i ograničila ih samo na bolnice. Posljedica toga je da nema prevencije.

Postoje li velike regionalne razlike između Juga i Sjevera Italije kada je u pitanju zdravstvena zaštita?

Ako se gleda kvaliteta usluga, na sjeveru su usluge bolje, bolje nego na jugu, nema sumnje. Ali na sjeveru Vlade više privatiziraju sustav od onih na jugu. Usluge su dobre, ali puno ljudi mora plaćati te usluge. Postoje još dvije stvari. Jedna je da trenutno u Italiji, posebice na sjeveru, postoji jaka diskusija o pitanju Da li je individualno najbolje? Puno medija piše o personaliziranoj medicini, a to se odnosi na genetički molekularnu medicinu gdje doktor može propisati lijek točno za oboljelog. Jasno je, s druge strane, da se za to treba puno platiti. Sve to ovisi o privatnom sektoru, a Vlada sada, s više od stotinu milijuna eura godišnje, potiče takve inicijative. S druge strane, imate puno ljudi koji nisu u mogućnosti ići bilo kakvom specijalistu jer je lista čekanja preduga, a ne mogu si priuštiti privatni pregled.

Kakva je situacija u Lombardiji?

Regija Lombardija na zdravstvo troši veliki dio proračuna, a ¾ od toga otpada na kronične bolesti. Pritom su se odlučili za privatizaciju liječenja kroničnih bolesti. Vlada regije nam je rekla - imate kroničnu i akutnu bolest: za kronične bolesti morate izabrati s liste privatnih grupa i javnih pružatelja zdravstvene zaštite. Morate izabrati jednu od tih opcija i oni onda rade s vama u vezi kronične bolesti. Akutne bolesti ostaju u domeni javnog sektora. To je besmisleno; vi ste cjelovita osoba i simptomi i posljedice kroničnih i akutnih bolesti često su povezani. Privatne grupe idu okolo po Lombardiji i regrutiraju osobe s kroničnim bolestima. Ako osoba potpiše ugovor s takvom privatnom kompanijom, od tog trenutka više ne može koristiti javnu zdravstvenu zaštitu za kronične bolesti. Vlada regije financira takve kompanije i potiče ljude da potpisuju ovakve ugovore, govoreći da ako potpišete ugovor s privatnom tvrtkom, imate responzivnijeg pružatelja zdravstvene zaštite. Međutim, ključno je da regionalna vlada ne može obvezati osobu da potpiše privatni ugovor s privatnom kompanijom jer postoji ustavna razina koja to brani. Građani to mogu napraviti, ali po izboru. U suprotnom bi vjerojatno bilo još gore.

Kakav je bio odgovor zajednice na uvođenje ove politike? Je li došlo do angažmana civilnog društva?

Regija je poslala oko 3 milijuna pisama svim ljudima u Lombardiji koji pate od kroničnih bolesti, s upitom da potpišu ugovor. Tada smo mi, Medicina Democratica, organizirali nevjerojatnu kampanju. U jednoj godini imali smo 260 večernjih debata, skoro svaki dan smo objašnjavali da ljudi razumiju što za njih znači potpisivanje takvog ugovora.

Slika 3 - Javni paneli u organizaciji Medicina Democratica


Pokazali smo da jedna takva privatna grupa ovisi o privatnom kapitalu Ujedinjenih Emirata, a druga iz Južne Afrike, i to smo objavili u emisiji na Radio Popolare. Do sada, nakon 2 godine, regija je uspjela uvjeriti samo 10% ljudi s kroničnim bolestima da prijeđu privatnim kompanijama. Mi još uvijek čekamo odluku suda vezano uz problematičnu praksu da privatnici uokolo obilaze ljude i nude im svoje usluge, ali ipak ostaje činjenica da je regija potrošila milijune javnog novca na kampanju radi servisiranja privatnog interesa.

Zanimljivo koliko regionalna vlada u praksi utječe na funkcioniranje zdravstvenog sustava.

Da, to je vezano uz promjenu Ustava od prije nekoliko godina, koju je uvela vlada lijevog centra. Od tada, zdravstveni sustav je dobrim dijelom decentraliziran i ovisi o središnjim  vladama regija. To znači da nacionalna vlada donosi opće zakone i odlučuje što javni sustav financira, ali regije su te koje organiziraju zdravstveni sustav. Tako da sada praktički imamo 21 različiti zdravstveni sustav u Italiji. Pritom je važno napomenuti kako je prethodna desna vlada već nekoliko puta željela mijenjati Ustav kako bi zdravstvena zaštita ovisila samo o regijama.

Slika 4


Odluke desnice, centra i ljevice ne razlikuju se po pitanju privatizacije zdravstva, što također utječe na funkcioniranje sustava i težinu situacije. Zato je situacija u javnom zdravstvu još teža. I dok Vlada raspravlja o ovakvim pitanjima, mi smo organizirali front sa sveučilišnim profesorima kako bi se obranili od potpune regionalizacije cijelog zdravstvenog sustava. Postoji puno grupa i odbora koji su protiv ovakve politike. Općenito, takve grupe su nastale kada je vlada određene regije odlučila zatvoriti neku bolnicu ili drugu ustanovu. Medicina Democratica želi povezati različite grupe i organizirati nacionalni odbor za borbu, da obranimo javne servise. Borimo se da se prekine ograničenje upisa na specijalizacije i općenito na medicinske fakultete.

Borbu često vodimo i na sudu jer smatramo da su odluke pojedinih regija suprotne Ustavu. Naime, članak 32 Ustava kaže da svi mogu ići doktoru bez obzira na to mogu li si to financijski priuštiti. Također, članak 3 kaže da država mora ukloniti prepreke s kojima se ljudi susreću prilikom ostvarivanja svojih prava (a regije su podilaženjem privatnom sektoru ta prava počela ugrožavati), pa tako i prava na zdravlje. Sada čekamo puno presuda i odluka protiv regija na temelju ovakvih sporova. Osim toga, trudimo se i stalno informirati ljude o tome što se događa u zdravstvu, npr. ja vodim radio emisiju na Radio Popolare, koju je moguće slušati u Sjevernoj Italiji i koja svaki tjedan nastoji povezati male borbe protiv komercijalizacije javnog zdravstva na terenu.


Intervju vodila i prevela:

Snježana Ivčić

Preporučite članak: