S magistrom sestrinstva Slobodanom Bratićem razgovarali smo o aktualnostima u svijetu sestrinstva: počevši od obrazovanja medicinskih sestara, preko uvjeta rada i izrazima nezadovoljstva, do organiziranja i perspektiva u budućnosti.

Slobodan Bratić je magistar sestrinstva s dugogodišnjim iskustvom rada u bolnici i ustanovama primarne zdravstvene zaštite, a dio staža proveo je predajući u Medicinskoj školi u Puli. Potaknut rastućim nezadovoljstvom kolegica i kolega, Bratić se u više navrata angažirao oko mapiranja konkretnih problema unutar sestrinske zajednice.

Posljednja u nizu njegovih inicijativa bila je online anketa, kojom je želio objediniti iskustva medicinskih sestara i tehničara s radnog mjesta. “Početnu sam ideju dobio od nastavnika koji su, govoreći o vlastitim iskustvima nasilja kojem su redovito izloženi na radnom mjestu, pokušali pružiti podršku jedni drugima, te upoznati javnost s težim aspektima rada u školi”, govori nam Bratić. Međutim, dok se među nastavnicima kroz ovu akciju prikupio velik broj reakcija, među medicinskim sestrama odaziv je bio bitno niži. Razlog tome je, prema Bratiću – strah.

“Zdravstveni sustav je pred kolapsom, a medicinske sestre i tehničari to već dugo vremena osjećaju na vlastitoj koži. Godine nereda u sustavu nagrizle su i osjećaj solidarnosti između medicinskih sestara, tako da se one sada većinom osjećaju izolirano i bespomoćno.” Uvjerenje da se stvari teško ili nikako mijenjaju uzrok je i toga što se medicinske sestre teško odlučuju na kolektivne akcije poput štrajka.

Ponovnoj izgradnji zajedništva ne pomaže ni način rada koji dominira u glavnim sestrinskim organizacijama. Iz razgovora s medicinskim sestrama, kao i iz njihovih objava na društvenim mrežama, jasno je da komunikacija Hrvatske komore medicinskih sestara (HKMS) sa članicama teče, u najmanju ruku, otežano. Mnogi su uzrok tome pronašli u osobnim interesima istaknutih medicinskih sestara u HKMS, kojima su uvjeti rada medicinskih sestara i uređivanje sustava sestrinskog obrazovanja relativno nisko na listi prioriteta.

“Treba priznati da sestrinstvo u Hrvatskoj debelo zaostaje za svjetskim trendovima – rekao bih da kaskamo barem 20 godina za onim državama gdje je sestrinstvo adekvatno vrednovano”, govori Bratić. Kao profesor u srednjoj medicinskoj školi imao je priliku vidjeti kako to dolazi do izražaja već na samom početku strukovnog oblikovanja medicinskih sestara. “Gradivo je zastarjelo, a interesa za pisanje novih udžbenika – nema.”

Zbog toga dolazi do velikog rascijepa između realnih potreba u zdravstvenoj njezi i onoga za što su medicinske sestre i tehničari osposobljeni: “Recimo, danas u većini europskih zemalja postoji veća potreba za medicinskim sestrama sa znanjem i iskustvom rada u njezi neuroloških, onkoloških, i palijativnih pacijenata. Paradoksalno, u našem kurikulumu te su teme zastupljene kroz svega dvadesetak sati godišnje. S druge strane, puno se uči o stvarima s kojima se medicinske sestre vjerojatno neće susresti u praksi.”

Nakon što je 2011. godine uvedeno petogodišnje srednjoškolsko obrazovanje za medicinske sestre, došlo je do dodatnih komplikacija u osposobljavanju i uvođenju novih sestrinskih kadrova u sustav. “Današnji kurikulum formalno možda i predviđa jako puno vježbi, ali u praksi se jako malo toga stigne. Kolegice u bolnicama se često čude kada radite s medicinskim sestrama na stažu, jer njima često nedostaju osnovna znanja. To nije bio slučaj kod sestara koje su pohađale četverogodišnje medicinske škole i polagale stručni ispit.”

Posljednjih godina primjećuje se i razlika u motivaciji za upis srednjih medicinskih škola. Dio učenica i učenika, objašnjava Bratić, odlučuje se na struku u sestrinstvu zbog utjecaja popularne kulture: “Dolaze u školu pod dojmom slika medicinskih sestara s televizije, gdje je sve čisto i uredno. Kada na trećoj godini vide kako zaista izgleda rad u zdravstvenoj njezi, ozbiljno se razočaraju. Dio njih nakon toga ne ostaje u struci.”

Druga skupina učenika upisuje srednju medicinsku školu jer je to odlična baza za odlazak iz države. “Mi trenutno školujemo medicinske sestre za druge članice EU. Nakon mature, učenice i učenici već u 9. mjesecu imaju licencu i mogu otići raditi negdje gdje je plaća viša, a uvjeti rada humaniji. Uzmite na primjer Irsku ili Švedsku, gdje je plaća 3-4 puta veća, a radno opterećenje prihvatljivije nego ovdje. Zašto bi mlade medicinske sestre uopće razmišljale o ostanku?”

“Prijašnje generacije medicinskih sestara spremne su pristati na teške uvjete rada i niska primanja; mlade medicinske sestre i tehničari ne. Kada dožive negativno iskustvo u zdravstvenoj ustanovi, te medicinske sestre odluče se pobuniti; a kada vide da rezultata nema, odlučuju se na odlazak.” Naime, danas se medicinske sestre i tehničari nalaze u bitno boljem položaju na tržištu rada u odnosu na razdoblje prije deset godina. S obzirom na to da je u zemljama EU potražnja za medicinskim sestrama i drugim kadrovima iz polja zdravstvene njege velika, mlade medicinske sestre i tehničari znaju da će relativno lako naći posao, nastavlja Bratić.

Napominje i kako posebnu skupinu problema predstavlja odabir predavača u srednjim školama. Kao jedan od malobrojnih pozitivnih primjera u tom kontekstu navodi Školu za medicinske sestre Vinogradska, koja je odmah pri uvođenju novog srednjoškolskog programa privukla bolničke sestre i ponudila im stalni radni odnos. U drugim slučajevima, kao nastavnice se zapošljava prvostupnice sestrinstva bez puno praktičnog iskustva: “Nastavnice u srednjim medicinskim školama trebale bi imati barem 5 godina praktičnog iskustva, ali trenutno se, zato što nedostaje kadrova, zapošljavaju sestre ravno s fakulteta, koje često uopće nisu radile u zdravstvenim ustanovama.”

Na pitanje mogu li ozbiljne promjene sestrinskog obrazovanja dovesti do konkretnih poboljšanja, Bratić odgovara da je to malo vjerojatno ako paralelno ne dođe do poboljšanja uvjeta rada i plaća. “U upitniku kojeg sam nedavno proveo, kolegice su rangirale razloge iz kojih su dale otkaz ili razmatraju odlazak iz ustanova u kojima trenutno rade. Kao glavni razlog navele su visinu plaće: mnogi na nju pristaju zato što znaju da je sigurna, ali je daleko od razine koja bi omogućila pristojan život.”

Drugi na popisu razloga bio je mobbing. “Čak 90% medicinskih sestara koje su popunile upitnik rekle su da su doživjele neki oblik mobbinga. Dok se s tim problemima ne razračunamo, teško je planirati bilo što drugo”, zaključuje Bratić.


Intervju vodila: Ana Vračar
Izvor naslovne fotografije: Pixnio