Profesorica s ljubljanskog Filozofskog fakulteta, autorica knjige Restauracija kapitalizma, govori nam da je društveni otpor neizbježan i nužan. „Vlada na umjetan način legalizira izvanredno stanje, kako bi u budućnosti lakše opravdala prisutnost vojske na ulicama u svojstvu represivnog organa, koji će tada legalno nastupiti kao organ progona i kriminalizacije najslabijih“, upozorava.


Talijanska je vlada pod pritiskom kapitala, koji između ostalog financira i kampanje pojedinih političara i njihovih stranaka, napravila – u svrhu osiguravanja zdravlja ljudi – katastrofalnu pogrešku. Umjesto da je nakon zatvaranja vrtića, škola i drugih javnih ustanova istovremeno izdala odluku o privremenoj općoj obustavi svih proizvodnih pogona koji nisu nužni za preživljavanje, talijanska je vlada, pod pritiskom udruženja poslodavaca Confindustria, tu odluku prepustila vlasnicima kapitala. Time je potkopala učinak zatvaranja javnih ustanova i prisilne karantene ostatka stanovništva.

Kapital ne donosi odluke u korist zdravlja ljudi, već zdravlja vlastitih investicija i privatnih bankovnih računa. Tako je samo u Milanu – središtu Lombardije, gdje se bilježi najveći broj preminulih – 300.000 ljudi bilo prisiljeno nastaviti s radom u proizvodnji proizvoda koji nisu nužni, što je te ljude i njihove obitelji izložilo novim i nepotrebnim zarazama. Uslijedio je niz štrajkova koji su zahvatili čitavu sjevernu Italiju, a o kojima srednjostrujaški mediji, koji istovremeno propagiraju krilaticu Ostanite doma te bi te štrajkove trebali poduprijeti, šute. Štrajkalo je 700 radnica u tvornici Electroluxa iz Solare, 450 tekstilnih radnika u Mantovi, radnici Hitachijeve podružnice u Toskani, radnici tvornice Fiat-Chrysler u blizini Napulja s 6.000 zaposlenih, venecijanski lučki radnici… Svi su zahtijevali odgovarajuću zaštitu i prekid proizvodnje koja nije nužna. Talijanska je vlada tu odluku prihvatila tek dva tjedna nakon zaoštravanja epidemiološke krize, u subotu, 21. marta. Prekasno.

„Zato je 'Ostanimo doma' i na našem prostoru, gdje poduzeća većinom zaustavljaju proizvodnju tek tamo gdje je došlo do zastoja u opskrbnom lancu, krilatica koja prikriva klasnu segregaciju između onih koji mogu i onih koji ne mogu ostati kod kuće, ali bi trebali.“

Ostanimo doma u Sloveniji je postala krilatica kojom Vlada – a bez minimalnog preispitivanja je preuzimaju i drugi – odgovornost vezuje jedino za pojedince i pojedinke, te na podlozi Odluke o privremenoj zabrani okupljanja ljudi ograničava mogućnosti njihova kretanja i druženje u javnom i privatnom prostoru. Kapitalu tu odgovornost ne nalaže, a još manje propisuje. Tim više, tom odlukom, koja bi trebala biti usmjerena na očuvanje zdravlja stanovništva, istovremeno izuzima radnike i radnice u proizvodnji općenito, dakle ne samo u onim pogonima koji su nužni za proizvodnju roba neophodnih za preživljavanje. Kao da rad desetaka i stotina ljudi na istim proizvodnim trakama, koji se nalaze jedni drugima u neposrednoj blizini i u većini slučajeva bez odgovarajuće zaštite, ne predstavlja oblike druženja opasne za zdravlje radnika i radnica te njihovih obitelji.

Slika 1 - Mogućnost ostajanja doma je privilegija


Dok vlada u vremenu epidemije svima drastično ograničava kretanje i druženje na javnim površinama, kapitalu tek preporučuje i na njega apelira da se po vlastitoj procjeni pobrine za zaštitu radnica i radnika, što znači da ga na to ne obvezuje nikakva odluka ili zakon, te da po vlastitoj procjeni u najboljem slučaju tek reorganizira proizvodnju. To znači da upravljački/menadžerski i razvojno-inženjerski kadar radi iz sigurnosti doma, a većina je zaposlenih i posljedično njihovih najbližih još uvijek izložena opasnosti zaraze, jer očito i proizvodnja roba koje nisu nužne za preživljavanje, kao što su automobili, televizijski aparati i druge u ovom trenutku posve suvišne stvari – umjesto da se proizvodnju usmjerilo u opskrbu zaštitnih maski i respiratora – mora teći neometano unatoč epidemiji. Pritom se poslodavci mogu nadati i izdašnim subvencijama države. Profit se nalazi iznad ljudi i njihovog zdravlja.

Zato je Ostanimo doma i na našem prostoru, gdje poduzeća većinom zaustavljaju proizvodnju tek tamo gdje je došlo do zastoja u opskrbnom lancu, krilatica koja prikriva klasnu segregaciju između onih koji mogu i onih koji ne mogu ostati kod kuće, ali bi trebali. Da bi se to dogodilo potrebna je tek obična odluka vlade, koju umjesto toga više brine aktivacija 37.a članka Zakona o obrani, te okupljanje i druženje ljudi na javnim površinama kao i osuda pojedinaca i pojedinki koji se navodno ponašaju neodgovorno. Vlada se žuri s aktivacijom članka 37.a, kojim bi se policijske ovlasti dodijelile vojsci, moguće čak i u pripremi te iz straha od štrajkova i društvenog otpora koji će uslijediti nakon mrvica koje je vlast u premošćivanju krize odredila za zaposlene. Istovremeno prešućuje neodgovorno postupanje kapitala te ga čak podržava.  


Izvanredne okolnosti

Vlasti, koje tvrde da ne stvaraju izvanredne okolnosti, već da ih stvara kriza, manipuliraju. Izbijanje epidemije ozbiljna je zdravstvena kriza, koju je čim prije potrebno ograničiti i obuzdati, jer svima umanjuje mogućnost za preživljavanje, a naročito ranjivih društvenih skupina. Aktivacija članka 37.a i proširivanje policijskih ovlasti na vojsku, koja bi navodno trebala nadzirati granice, a realno unutarnje kretanje stanovništva, samo je po sebi oblik stvaranja izvanrednih okolnosti, što s neutralizacijom epidemije nema nikakve veze. Za učinkovitu zaštitu zdravlja ljudi vojsku bi bilo potrebno postaviti uz bok i u pomoć civilnoj zaštiti, a ne s puškama na ramenima premjestiti na ulice uz bok represivnom aparatu, policiji.

Slika 2 - KBC dubrava


Vojska bi morala, slično kao u Hrvatskoj, gdje je do subote 21. marta samo pred kliničkim centrom Dubrava u Zagrebu postavila 28 šatora za prijem bolesnika s korona virusom, uskočiti i pobrinuti se za uspostavljanje i upotpunjavanje mreže za pomoć stanovništvu. Kao prvo, medicinske i s njom povezane logističke i tehničke pomoći, što bi bio nužan korektiv ionako osiromašenom i opterećenom javnom zdravstvu; zatim opskrbe i prehrane, recimo u obliku poljskih kuhinja za one, koji su po zatvaranju javnih ustanova, prije svega škola i vrtića te centara za beskućnike, ostali bez mogućnosti za jedini topli obrok na dan, kao i razvažanja pomoći ranjivim skupinama, koje su po ukinuću javnog prijevoza ostale odrezane od opskrbnih centara. Umjesto toga, ranjive su skupine prepuštene same sebi ili je pružanje oskudne pomoći prepušteno inicijativi i prije svega proračunu pojedinih općina, u najvećoj mjeri u obliku fragmentiranog volonterstva. Tako možemo čitati da se oko sto vozača Ljubljanskog putničkog prometa, nakon privremene obustave te javne službe, volonterski javilo za razvažanje obroka starijim ljudima i djeci iz financijski ugroženih obitelji, iako opseg tog posla ovisi o voznom parku općine. Volonterstvo je naravno dobrodošlo, no sistem ne može funkcionirati jedino na toj bazi, a naročito ne u kriznim okolnostima. Upravo u takvim trenutcima mora uskočiti vojska bez pušaka. Umjesto toga, događa se suprotno.

Sama vlada u vremenu kriznih okolnosti stvara izvanredne okolnosti, a za posve druge potrebe od deklariranih. Sama sebi dodjeljuje ovlasti za slobodno i nenadzirano interveniranje u državne financije ad infinitum, s naglaskom na rezanje 400 milijuna eura na stavkama pojedinih ministarstava, što će, po već viđenim scenarijima, najviše pogoditi upravo socijalne transfere i javni sektor. Teška i krajnje ozbiljna zdravstvena kriza, koju je pokrenula pandemija, zbog toga u prvom redu otkriva i čini vidljivom neke druge izvanredne društvene odnose, koji na našem prostoru postoje već tri desetljeća, odnosno od uvođenja kapitalističkog poretka. Ti odnosi, između ostalog, proizlaze iz privatizacije i raspada javnog zdravstvenog sustava, koji se u osiromašenom i posljedično okrnjenom obliku unatoč svim naporima i predanosti zdravstvenog i medicinskog osoblja, u takvom reduciranom obliku s krizom epidemije ne može adekvatno nositi, kao što je već pokazao primjer Italije.

Slika 3Prema SZO, Italija je 1980. raspolagala s 9.22 kreveta na 1000 bolesnika, danas je ta brojka gotovo 3 puta manja


Naime, prema podacima OECD-a talijanske su vlade na račun snižavanja poreza za kapital i najviše dohodovne razrede samo u zadnjih deset godina javno zdravstvo oštetile za 37 milijardi eura. Posljedično je bilo ukinuto barem 45.000 radnih mjesta, većinom među već ionako brojčano reduciranim i osiromašenim zdravstvenim i medicinskim osobljem. Najmanje 130 bolnica, koje bi sustavu danas itekako dobro došle, bilo je zatvoreno ili preoblikovano u bolnice za njegu. Stoga je talijanski zdravstveni sustav krizu dočekao sistemski osiromašen i nepripremljen, s tek 5.000 bolničkih postelja na intenzivnoj njezi uz stanovništvo od 60 milijuna. Zbog toga se prilikom intenzivne privatizacije zdravstvenog sustava i na našem prostoru postavlja pitanje – koliko bi jači bio sustav javnoga zdravstva u borbi s pandemijom, koliko se dodatnog novca moglo uliti, koliko je dodatnih respiratora i bolničkih postelja te osoblja moglo biti na raspolaganju, kada bi se u njega svake godine moglo vratiti 60 milijuna eura, koje si već najmanje desetljeće i pol na godišnjoj bazi prisvajaju tri privatne kuće za zdravstveno osiguranje.


Starost

Službena neoliberalna politika, i s njom baš svaka vlada, napuhuje predodžbu kako je stabilnost socijalne sigurnosti ugrožena zbog starenja stanovništva. Na taj se način demagoški potiče nesolidarnost prema starijima. No, ustvari socijalnu sigurnost, a time stariju generaciju, između ostalog ugrožavaju prije svega čimbenici kao što su prepolovljena stopa doprinosa za poslodavce za mirovinsko i invalidsko osiguranje, koja sve od 1996., umjesto prijašnjih 15,50 posto, iznosi tek 8,85 posto. Prema izračunima Saveza slobodnih sindikata Slovenije, zbog toga je mirovinska blagajna u svega nekoliko godina uskraćena za 8,2 milijarde eura uplata. Upravo iz toga, pored minimalnih plaća i toliko manje uplaćenih doprinosa, danas i proizlazi siromaštvo umirovljenika.

Pandemija iziskuje etično upravljanje i očuvanje zdravlja i života svih ljudi, a ponajviše onih iz ranjivih skupina, među koje spadaju i stariji. Ipak će se po završetku epidemije ista ta neoliberalna politika, koja starije opredmećuje i tretira samo kao izvor profita, ili u drugom slučaju kao breme, nesmetano nastaviti. I to s novim zamahom, jer slijedi novi val smanjivanja i privatizacije javnoga sektora, a time i skrbi o starijima. Kao posljedica Zakona o stabilizaciji javnih financija, kroz vrijeme se skrb u domovima za starije izrazito pogoršala, pri čemu u zadnjih dvadeset godina kapitalistička država nije izgradila niti jedan javni dom, ali je izrazito i bez izuzetka dodjeljivala koncesije. Taj je zakon, naime, između ostalog doveo do drastičnog smanjenja broja zaposlenih u domovima za starije te potplaćenosti i pregorijevanju šačice zaposlenih, a s time i do pada kvalitete i opsega skrbi, dok su cijene istovremeno narasle. Ono što je nekoć bio osnovni standard, sada se smatra nadstandardom. Novi su prijedlozi za skrb o starijima utoliko još više zabrinjavajući. Obećava se daljnje širenje privatnog sektora i time sve veća nedostupnost skrbi, kao i njena daljnja degradacija u okviru javnih zavoda. Skrb o starijima u sljedećoj će se fazi iz javnih domova sve više prenositi na obiteljske zajednice i volonterske nevladine organizacije, upravo u težnji da se troškove skrbi prenese na neplaćene članove obitelji i volontere. U međuvremenu će se subvencije iz državnog proračuna nesmetano slijevati prema kapitalu.

Pandemiju se koristi kao šok terapiju za privikavanje ljudi na drastične mjere koje će uslijediti, a time i na privikavanje na niži stupanj prava. Pritom su međusobna otuđenost i nesolidarnost korisni. I za to će se dugoročno pobrinuti i možebitna aktivacija članka 37.a. U tome je stvarni cilj i smisao stvaranja izvanrednih okolnosti. Nakon najavljenih vladinih odluka – i drugdje, ne samo kod nas – ljudi će za premošćivanje krize primiti tek mrvice, dok će se velikom kapitalu, koji si je na račun državnih subvencija u zadnjoj krizi prigrabio velike količine privatnog bogatstva, priznati prava za novo spašavanje javnim novcem, a što će donijeti nove rezove socijalnih transfera, novo kresanje i degradaciju ionako osiromašenog i opustošenog javnog sektora i novi val privatizacije.

Slika 4. - Izvanredno stanje Macron je iskoristio kako bi se obračunao s onima koji se protive njegovoj 'tačerizaciji' Francuske


Društveni otpor je neizbježan i nužan. Vlada na umjetan način legalizira izvanredno stanje, kako bi u budućnosti lakše opravdala prisutnost vojske na ulicama u svojstvu represivnog organa, koji će tada legalno nastupiti kao organ progona i kriminalizacije najslabijih. Zato vojska ni sada ne može sudjelovati u humanitarnim akcijama, kako se ne bi naviknula ljude promatrati kao potrebite, već kao prekršitelje i potencijalne neprijatelje države. Inače bi se u nadolazećem postepidemijskom socijalnom previranju lakše postavila na stranu i u obranu suljudi. No, ovako ipak neće. Njena sadašnja aktivacija kao represivnog organa, s jednakim ovlastima kao onima policije, priprema je na progon i suzbijanje štrajkova i masovnih protesta. Ono što Macronova vlada velikog kapitala u Francuskoj nije mogla napraviti u zadnje dvije godine prilikom društvenog otpora pokreta Žutih prsluka, čiji su sastavni dio bile potplaćene medicinske sestre, prekarne radnice i radnici te ljudi s ugovorima na određeno, napravit će s vojskom. Zabrana udruživanja, na koju se ljude navikava u vremenu zdravstvene krize, ali samo na javnim površinama, imat će posve novu i jasnu ulogu. Zato u ovom jezivom svjetlu koje nam se otkriva na kraju tunela ne iznenađuje da je recimo Portugal, kada je 18. marta 2020. proglasio krizno stanje, u istom mahu poništio ustavno pravo državljanki i državljana na štrajk, prvi puta nakon rušenja fašističkog režima iz 1974. godine. 


Prevela: Ivana Jandrić

 

Ivana Jandrić


Preporučite članak: