2. prosinca završio je najduži štrajk zaposlenika u sustavu obrazovanja u povijesti Republike Hrvatske. Iako je potpora štrajku bila snažna, oko njegovog ishoda lome se koplja. Dok jedni smatraju da je ovo velika pobjeda za prosvjetare koji su dokazali upornost, složnost i zasluženo izborili ono što im pripada, drugi kažu da su sindikati još jednom izdali svoje članstvo i podbacili.

(Ne)odgovornost za sve građane

Nakon prosvjeda prosvjetnih sindikata na Markovom trgu 5. rujna, Vlada je održala tri sastanka na kojima je tema bilo zaostajanje koeficijenta složenosti poslova prosvjetnih radnika za koeficijentom ostalih zaposlenika javnih službi s istom stručnom spremom. No, ubrzo je postalo jasno da se Vlada unutar svojih redova ne može konsolidirati i artikulirati zajednički stav oko te problematike, pa su počeli odgađati i izbjegavati nove sastanke sa sindikatima. Sindikati su stoga 1. listopada najavili štrajk za 10. listopad, kako bi natjerali Vladu da s njima u zakonom propisanom procesu mirenja ponovo sjedne za stol. Postalo je jasno koliko je veza koalicijskih partnera u Vladi slabašna; HNS-ova ministrica Divjak otvoreno je podržala zahtjeve sindikata, dok je ministar rada Josip Aladrović u medijima loše skrivao svoje nezadovoljstvo njenim ponašanjem i ponavljao mantru „odgovorne fiskalne politike Vlade“ napominjući da je Vlada ima odgovornost prema svim građanima. Pritom je izgleda potpuno zaboravio da je upravo obrazovanje, koje je zadnja rupa na svirali svih prethodnih, pa i ove Vlade, temelj svakog društva i da se upravo ulaganjem u obrazovanje prije svega vodi odgovorna politika za sve građane.

Briga za džep?

Nezadovoljstvo prosvjetnih radnika svojim koeficijentom složenosti poslova ne proizlazi isključivo iz njegovog zaostajanja za ostalim jednako obrazovanim radnicima u javnim službama. Na simboličkoj to razini pokazuje status obrazovanja u hrvatskom društvu i mjesto  koje ono zauzima na listi prioriteta svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Uz to, od ove se godine u svim školama počela provoditi obrazovna reforma, pa se složenost poslova učitelja i nastavnika i dodatno povećala. Isticala je to i ministrica Divjak, ali nikako nije očekivala da će se nastavnički bunt protiv vlastite potplaćenosti pretvoriti i u opću kritiku njene pompozno najavljivane i samohvaljene Škole za život.

Slika 1. I najmlađi se pridružili školi za život


Štrajk je, nakon 28 dana cirkularnog modela u kojem su se svaki dan izmjenjivale županije u kojima se štrajkalo, 19. studenog prešao u frontalni model te je nastava obustavljena u cijeloj Hrvatskoj. Štrajkaške su aktivnosti kulminirale velikim prosvjedom na Trgu bana Jelačića 25. studenog, gdje je postalo jasno da prosvjeta ne štrajka isključivo zbog svojih primanja. Govornici su na prosvjedu isticali loš društveni status učitelja i profesora, nezadovoljstvo loše osmišljenom i još gore provedenom obrazovnom reformom, zaostajanje hrvatskog obrazovanja za potrebama društva, preopterećenost administracijom, nezaštićenost nastavnika pred nasiljem s kojim se susreću, ali se i naglašavala solidarnost sa potplaćenim nenastavnim osobljem i radništvom u cjelini. Iako su mediji o štrajku govorili gotovo isključivo kao da se radi o borbi nastavnog osoblja, govornici su na prosvjedu istaknuli kako je ovaj štrajk borba svih zaposlenih u sustavu obrazovanja, ne samo nastavnika.

Finale Lige prvaka

Igra živaca Vlade i sindikata odužila se tako skoro dva mjeseca. Vladina taktika ignoriranja problema u nadi da će on sam po sebi nestati pokazala se promašenom. Iako su mnogi očekivali da će s vremenom potpora štrajku, i unutar sektora, a i izvan njega, pasti, dogodio se upravo suprotan učinak. Čini se da su tome pomogli i svi istupi koji su za cilj imali razbijanje potpore štrajku; ministrica Divjak poziva da se nastava počne izvoditi za osmaše i maturante, pokazujući time svoje potpuno nerazumijevanje koncepta štrajka, pravobraniteljica za djecu kori sindikate da oduzimaju djeci ustavom osigurano pravo na obrazovanje, pokazujući time svoje potpuno nerazumijevanje političke odgovornosti, a premijer u svojim odgovorima na novinarska pitanja o štrajku pokazuje svoj posprdan stav prema obrazovnom sektoru. Ističe on tako da su prosvjetarima u mandatu njegove Vlade već povećane plaće; jeftin je to retorički spin, no on je jasan samo onom dijelu javnosti koji je pobliže pratio dinamiku promjena plaća u obrazovnom sustavu i koji zna da su prosvjetari samo dobili natrag ono što im je u krizi 2013. oduzeto – i to s debelim zakašnjenjem. Podsmjehuje se, zatim, premijer i dodaje kako bi on rado svima dignuo plaće za 100%, ali ne može. Iako tvrdi da ne može povećati koeficijente složenosti poslova u obrazovnom sektoru za 6,11%, dovoljno je drzak da predloži povećanje osnovice plaće svima u javnim službama za 6,12%, a svoj odnos prema sindikatima pokazuje time što to povećanje najavljuje u Saboru, a ne na sastanku sa sindikatima.

Za kraj, nakon što prosvjetni sindikati odbijaju i taj prijedlog, Vlada počinje koristiti metode ucjene, pa najavljuje neplaćanje dana u štrajku i postavlja ultimatum da se plaće ostalim zaposlenicima javnih službi, čiji su sindikati potpisali sporazum o predloženom povećanju osnovice plaće, neće podizati ako ga i prosvjetni sindikati ne potpišu. Takav je odnos hrvatske vlasti prema prosvjeti za svoju posljedicu imao okupljanje oko 40.000 nezadovoljnih radnika i radnica na glavnom zagrebačkom trgu, a nakon sramotne Vladine ponude i njeno sjajno masovno odbijanje referendumom, pojačano mnoštvom maštovitih fotografija radnika i radnica koji su premijeru poručili NE.

Slika 2. i 3. Oko 90% radnika i radnica odbilo je ponudu Vlade




Novi školski predmet: solidarnost

Premijerova bahatost mnoge je građane potaknula da podupru štrajkaše. Facebook grupa Podrška roditelja nastavnicima u štrajku postala je jedna od platformi na kojoj su se okupili ne samo roditelji nezadovoljni odnosom Vlade prema štrajkašima, već i šire građanstvo te je do kraja štrajka skupila više od 88.000 članova. No, još važniji iskaz solidarnosti svakako je bila inicijativa Sindikata novinara Hrvatske koji je napisao pismo podrške prosvjetnim sindikatima i pozvao ostale sindikate da ga potpišu. To je učinilo preko pedeset sindikata iz raznih branši, a oni su stvorili i dodatan pritisak na Vladu prijeteći štrajkom solidarnosti ako se zahtjevi prosvjetnih sindikata ne ispune. Takvo je sindikalno zajedništvo svakakvo jedna od najsvjetlijih točaka ovog štrajka.

Slika 4.

Kapitulacija, izdaja ili pobjeda?

U ponedjeljak su Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja prihvatili ponudu Vlade i objavili da se štrajk u školama prekida, dok je Sindikat Preporod prijedlog Vlade uputio na referendum. Izgleda da je Vlada preko noći naučila razliku između osnovice i koeficijenta te pristala povećati nastavnom osoblju koeficijent, no u ratama. On će rasti za 3% od 1. prosinca 2019, za 1% od 1. lipnja 2020. i za 2% od 1. siječnja 2021.

Dva su ključna problema ovakvog raspleta priče. Tri su sindikata od četiri u štrajku propustila nastaviti s praksom decentraliziranja donošenja odluka unutar sindikata koju su imali tjedan dana ranije, poslije Vladinog prijedloga nakon prosvjeda na Trgu bana Jelačića, čime su pokazali da im je to izgleda bilo samo sredstvo stvaranja pritiska na Vladu, bez stvarne želje za decentralizacijom odlučivanja.

Referendumsko odlučivanje o prijedlogu Vlade svakako bi učvrstilo poziciju sindikata i dalo dodatnu pregovaračku moć predstavnicima sindikata, ne samo u ovom slučaju, nego i u svakom sljedećem. Sindikati tvrde da za referendumom nije bilo potrebe jer su izborili što su tražili, a on bi oduzeo još dodatne dane nastave potrebne za njegovo provođenje. Je li zaista dodatnih dan-dva obustave nastave povrh dosadašnjih trideset i šest tolika žrtva u usporedbi s uvažavanjem vlastitog članstva koje je pokazalo odlučnost i spremnost na velike žrtve kako bi se izborili ne samo za bolje plaće, nego i bolji status obrazovanja u hrvatskom društvu? Kada već visoka politika ne smatra da obrazovanje treba biti visoko na listi državnih prioriteta, prosvjetni su radnici bili spremni to mjesto sami izboriti. Sindikati su ih u tome na kraju zaustavili i vratili priču natrag na pitanje financija.

Slika 5. Epilog - nenastavno osoblje ostaje bez povećanja koeficijenata


Drugi problem tiče se izostanka povećanja koeficijenata nenastavnom osoblju. Kao što smo već napomenuli, cijela sindikalna kampanja koja je pratila štrajk bila je usmjerena na isticanje zajedništva i zajedničkih zahtjeva svih zaposlenih u sustavu obrazovanja. Tek se sada, na kraju cijele priče, prvi put spominje da nenastavnom osoblju ne zaostaju koeficijenti za drugim zaposlenim sa istom složenošću poslova u javnim službama, iako su se i oni na referendumu izjasnili kako ne žele povećanje kroz dodatke, nego isključivo kroz koeficijente. Nenastavnom se osoblju ne može zamjeriti osjećaj izdanosti u situaciji u kojoj su poslužili kao pijuni u taktičkoj igri sindikata koji ih je time stavio u podređeni položaj. Parola kako je ovaj štrajk prava škola za život na taj je način dobila gorki dodatak hrvatske realnosti taktiziranja nauštrb onih najranjivijih.

Iako su rezultati štrajka u materijalnom smislu dosta dobri, sindikati iz štrajka nisu izašli kao apsolutni pobjednici. Među članovima je poljuljana vjera u vodstvo, koja se prenosi i na skepsu oko sposobnosti cijele sindikalne organizacije da se izbori za radnička prava, pa mnogi najavljuju svoje iščlanjivanje iz sindikata. Posebice se to odnosi na nenastavno osoblje kojima je sindikat indirektno poručio da su članovi drugog reda. Uz to, sindikati su cijeli štrajk vodili ka osvjetljavanju Vladine loše socijalne i obrazovne politike, no na kraju su svojim lošim odlukama fokus stavili na sukobe unutar sindikata i stvorili nove podjele među radništvom.

Dva najmasovnija prosvjeda u posljednjih nekoliko godina ticala su se obrazovanja. Na žalost, čini se da hrvatskoj političkoj eliti i dalje nije jasno da je stanje u obrazovnom sektoru davno prešlo u crvenu zonu. Pitanje je samo do kada će sindikalne Pirove pobjede održavati status quo.


Autorica teksta: Tea Radović
Izvor naslovne fotografije: Facebook

Tea Radović


Preporučite članak: