Obvezno kapitalizirano mirovinsko osiguranje u tzv. drugom stupu odlikuje se u Hrvatskoj dvjema ključnim karakteristikama: koliko je riječ o permanentnoj te najvećoj generalno štetnoj alokaciji javnog novca ka privatnim centrima financijske moći, toliko je posrijedi gotovo apsolutno nepoznata materija u najširoj javnosti koja snosi mnogostruke troškove tog projekta. Razlog tome naizglednom paradoksu jest činjenica da o tržišnom kockanju četvrtinom radničkih doprinosa za mirovinski sustav, a u izvedbi bankovnih mirovinskih fondova, domaći mediji pišu u pravilu tendenciozno i nevjerodostojno.

Dapače, banke su pritom u poziciji okoristiti se i javnim benefitima koje crpe na ime trećeg stupa, onoga dobrovoljnog (dok je prvi stup, u biti, onaj stari model temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti, u koji i danas izdvajamo tri četvrtine svojih doprinosa, pa se iz njega isplaćuju mirovine aktualnim penzionerima). Ovdje ćemo se posvetiti analizi jednog novijeg primjera na tragu opisanih manipulacija.

Jutarnji list, autor Gordana Grgas, dana 14.11.2019. unutar stalne rubrike Štednja za mirovinu, objavljuje tekst naslova „Što investicijski savjetnici preporučuju građanima“ i podnaslovljava ga rezimeom o isplativijem skidanju 500 kuna s bruto plaće nego da sami uplaćujemo iz neto plaće u 3. stup.

Iz članka čitamo da zagrebačke radionice u organizaciji Trading Room drži predavač Ivan Stojanović, licencirani broker i investicijski savjetnik te voditelj brokerskog odjela njemačke investicijske kuće CM-Equity u Hrvatskoj i da je radionicu prošlo 700 ljudi raznih profila od kojih prevladavaju IT stručnjaci. Pošto su kamate blizu nule Stojanović preporučuje investiranje u dobrovoljne mirovinske fondove objašnjavajući posebno strategiju i računicu kao dvije zasebne oblasti.

Strategiju je objasnio povoljnostima koje država (op.a. od početka mirovinske reforme) daje poslodavcu ako za zaposlenika uplati do iznosa od 500 kuna mjesečno odnosno 6000 kuna godišnje u treći stup. Za taj iznos poslodavac ne plaća doprinose i poreze, a ujedno mu je to porezno priznati rashod koji umanjuje dobit i posljedično pripadajući porez na dobit.

Dakle, koliko je razumljivo iz teksta, strategija bi se trebala odnositi na benefit poslodavca, jer će platiti manji porez, a računica bi se trebala odnositi na benefit zaposlenika. Mora biti kao „win win“, dobrobit za zaposlene (računica) i poslodavaca (strategija). Ali, netko mora biti i gubitnik, ako uzmemo narodsko šaljivi postulat genijalnosti knjigovodstva gdje „sve što uđe mora izaći“, onda se moramo zapitati: „Tko je tu onda gubitnik ili kome je izašlo?“

Ali, ako se vratimo na zagrebačku radionicu i računicu licenciranog brokera i investicijskog savjetnika te ujedno voditelja odjela njemačke investicijske kuće, uzima se primjer bruto plaće od 10.000 kuna i dogovor s poslodavcem da nam se za 500 kuna smanji mjesečni iznos bruto plaće, jer će se tako naša neto plaća smanjiti za samo 287 kuna, ali zato uplaćujemo svaki mjesec 500 kuna u treći stup. I onda se licencirani broker i investicijski savjetnik pita: „Zašto bi itko pametan sam inicirao i dogovarao smanjenje svoje plaće?“

I opet ponavljanje, u računici iz teksta, gore spomenutih cifri više puta: „Primit ćete, dakle, 287 kuna manju neto plaću, ali ćete istodobno realizirati uplatu od 500 kuna za treći mirovinski stup.“ Dakle, treba biti oštećen za 287 kuna na plaći odnosno trenutnoj potrošnji jer se štedi za mirovinu i bolju budućnost.

I na kraju teksta informacija o interesu za dobrovoljnu mirovinsku štednju, koja sudeći prema podacima iz AZ mirovinskih fondova, pokazuje da je u prvih deset mjeseci bilo 20 posto više novih članova nego u istom razdoblju prošle godine, a većinom se radi o uplatama građana, ne poslodavaca.

Nećemo sad o onih 225 milijuna kuna iznosa koji se dobije množenjem državnog poticaja od 750 kuna s brojem štediša, a koje je država do sad poklonila temeljem poticaja dobrovoljnim mirovinskim štedišama, njih 300.000. Očito većina tih štediša nisu ti koji spajaju kraj s krajem, ne mogu izaći iz minusa po tekućim računima, blokirani su ili teško otplaćuju stambene kredite, vlastitoj djeci ne mogu omogućiti kvalitetne obroke i odjeću……dakle ima država 225.000.000 za poticaje za treći stup (op.a. ti poticaji su otprilike onoliki koliko su banke tj. društva za upravljanje trećim stupom pobrale od naknada), pa je legitimno zapitati se: „Kome to država daje poticaje?“

Nakon ovog uvoda slijedi jedna druga, nimalo atraktivna računica o gubitniku, onome kome je „izašlo“. Računica se referira na gore spomenutu propagandnu kalkulaciju smanjenja bruto plaće od 10.000 kuna za 500 kuna, i na hipotetski primjer, ako ova propagandna mašinerija uspije pridobiti novih 10.000 štediša.

Slika 1 - Bruto plaća od 10 000 kn

Slika 2- Bruto plaća od 9.500 kuna

Računica pokazuje da onaj kome je „izašlo“ uvijek bude država, a posredno svi oni koji od nje ovise.

Država će, po osnovu manje uplaćenih poreza (113 kn po glavi) i doprinosa (100 kn za mirovinsko i 83 kn za zdravstveno po glavi) iz smanjene bruto plaće za 500 kuna namijenjenih fondovima, biti oštećena odnosno izgubiti prihoda od poreza i doprinosa mjesečno 2.960.000 kuna (113kn+100kn+83kn=296kn x 10.000 štediša), a što je godišnje 35.520.000 kuna. (op.a. a nema za učitelje i nastavnike), a samo doprinos za zdravstveno osiguranje je manji 9.960.000 kuna godišnje (op.a. a nema za medicinske sestre).

I to nije sve! Manje isplaćen porez na dobit, zbog porezne olakšice, omogućava poslodavcima, u slučaju novih 10.000 mirovinskih štediša, plaćanje manje poreza na dobit državi od cca 10.800.000 kuna.

Dakle, za oko 46.500.000 kuna godišnje bi država bila oštećena temeljem doprinosa i poreza. Na izgled ovo je „trinkgeld brojka“ ako je usporedimo s godišnjim iznosom od preko 6.000.000.000 kuna (šest milijardi) gubitka države zbog doprinosa za drugi stup koji je preusmjeren na upravljanje bankama.

A što je isto tako važno za ukazati da se autor „strategije i računice“, osim neobaziranja na gubitak države, nije referirao, niti na upravljanje i politike ulaganja dobrovoljnih fondova, te rizike dobrovoljne mirovinske štednje. Isto nije upozorio potencijalne štediše i na moguće gubitke portfelja, posebno računajući najave nadolazeće krize, a što nije neočekivano.

Nije se teško prisjetiti činjenice, da nisu, niti pri masovnoj prodaji stambenih kredita u švicarskim francima, bankovni prodavači upozoravali na rizike!

Izgleda pak, da sva ova najnovija propagandna agresija mirovinskih fondova na državu i pojedinca, a sve u korist financijskog sektora, nije dovoljna, nego traže i pomoć diplomacije (op.a. pogledati tekst Jutarnjeg lista, autora Igora Gvozdanovića).


Napomena: kalkulacija plaće iz priloga tekstu je temelj izračuna.

Autorica teksta: mr.sc. Snježana Andrijević
Autorica naslovne fotografije: Petra Ivšić



Snježana Andrijević


Preporučite članak: