Dok u dnevnom tisku čitamo o vrtoglavo visokim cijenama nekretnina i neprihvatljivo visokim cijenama u ugostiteljskim objektima ili na tržnicama u mjestima uz Jadransku obalu[1], nužno je postaviti pitanje koliko je odmor na Jadranu priuštiv domaćim turistima. Osvrnemo li se na diskurs mainstream medija ili ako pobrojimo novonastale apartmane uzduž magistrale, mogli bismo pomisliti kako je Jadran tek posljednjih nekoliko godina otkriven kao ljetna turistička destinacija. Ipak, godišnja izvješća o dolascima i noćenjima turista, glavnim indikatorima uspješnosti turističke sezone, pružaju drugačiju perspektivu.

Naime, s ostvarenih 68,2 milijuna noćenja, 1986. je prema broju noćenja najuspješnija turistička godina u Jugoslaviji. Taj rekord Hrvatska je dostigla (i prestigla za 3,4 milijuna noćenja), tek 2015. godine. Godine 2016. broj noćenja bilježio je znatan skok[2] da bi se u prvih osam mjeseci 2019. brojke kretale već oko 90,1 milijuna noćenja.[3] Porast broja noćenja prati proporcionalan skok u broju sezonskih radnika.[4]

Međutim, usporedimo li ovaj period od tridesetak godina prema strukturi gostiju, uočit ćemo da domaći turisti 2016. čine znatno manji udio u ukupnom broju noćenja (5 %) u odnosu na 1986. (13 %). Proteklih nekoliko godina postoci su ipak manje poražavajući (2018., 7%). Pad u noćenjima bilježimo kod gostiju iz ostalih jugoslavenskih republika, uz iznimku onih iz Slovenije. Promjene u turizmu i načinu putovanja u proteklih trideset godina dovode do toga da je broj dana koje turist provede na pojedinoj lokaciji za odmor dvostruko manji[5].

Današnja perspektiva stvara dojam da je Jadran više prisutan kao mjesto sezonskog zapošljavanja, negoli što čini mjesto za odmor u imaginaciji stanovnika, kako onih u Hrvatskoj, tako u još većoj mjeri stanovnika ostalih jugoslavenskih republika. U takvim se okolnostima program socijalnog turizma koji podrazumijeva da si odlazak na (obiteljski) odmor izvan mjesta prebivališta može priuštiti svaki radnik i radnica, čini kao utopijski koncept.

Dok radnik prosječnih hrvatskih primanja postepeno gubi svoje mjesto za štekatom restorana uz rivu, smatramo da je potrebno otvoriti teme socijalnog turizma i istaknuti važnost koncepta za emancipaciju radnika. U ovom tekstu naznačit ćemo osnovni okvir unutar kojeg se provodio program socijalnog turizma u studiji slučaja Željezničkog transportnog poduzeća, odnosno ŽTP-a. Pokušat ćemo dati kratak osvrt na iskustvo jugoslavenskog ljetovanja i radnička odmarališta, na prednosti i probleme s kojima su se poduzeća susretala prilikom organizacije odmora za svoje radnike.

Potencijal turizma u modernizaciji zemlje
Iako miješanje države, sindikata i ostalih čimbenika u odmor radnika nije jugoslavenska posebnost, niti izum[6], odmor i turizam prepoznati su kao sastavnice poslijeratne ideje stvaranja socijalističkog čovjeka. One dolaze u službi stvaranja nove jugoslavenske svijesti i nadvladavanja nacionalnih političkih i vjerskih neprijateljstava. Osim toga, nezanemariv ekonomski utjecaj i marketinška snaga, turizmu su odredili značajnu ulogu u društvenoj transformaciji.[7]

Slika 1 - Promo plakati Jugoslavenskog turizma


U svom istraživanju turizma u Jugoslaviji, povjesničar Igor Duda definira dva glavna stupa socijalnog turizma – prvi su novčane povlastice poput sniženih cijena i regresa za godišnji odmor, a drugi su smještajni kapaciteti poput radničkih odmarališta i domova odmora. Program socijalnog turizma kroz desetljeća mijenjao je odredbe i upute, a do polovice šezdesetih godina,  za provođenje državnih odredbi o socijalnom turizmu bili su odgovorni sindikati.[8]

Od 1947. kada su uvedene, povlastice na ljetovanje variraju u popustima, a u nekim trenucima sežu i do 60 % popusta na prijevoz, smještaj, ili su radnici oslobođeni plaćanja boravišnih pristojbi. Početkom pedesetih godina, one su smanjene i prvi se put uvode osnovna tržišna načela u poslovanju.[9] Tih godina doima se kao da je program socijalnog turizma propao: obilježava ga manjak smještaja, slabe sposobnosti uprave, usluge su malobrojne, kao i zalihe potrepština, a domaći gosti preferiraju privatni smještaj jer je odmah dostupan, bez prethodnih rezervacija ili davanja molbi na popust, koraka što su potrebni za program socijalnog turizma.[10]

Međutim, u razdoblju poznatom kao jugoslavensko ekonomsko čudo, hrvatski petogodišnji plan kasnih pedesetih predviđao je „razvoj domaćeg turizma kao elementa društvenog standarda“. Tada vlada uvodi mjere za modernizaciju postojećih kapaciteta i gradi nove objekte za program socijalnog turizma istovremeno koristeći kapacitete privatnog smještaja.[11] Razvoj turističke infrastrukture u osiromašenim jadranskim zajednicama otvara mogućnost zapošljavanja u gradnji hotela ili osiguravanju prometne infrastrukture. Osim toga, domaći turisti obilazili su manje razvijene turističke regije gdje su odmarališta bila jeftinija i time omogućavali da se u turizam uključe pojedina naselja.[12]

Godine 1961. pojavljuje se iskaznica K-15 koja je nositelju omogućavala popust na prijevoz (50 % popusta na zrakoplovnu kartu i 75% na sva druga prijevozna sredstva). Razliku u cijeni nadoknađivala je država, odnosno savezni fond za koji su radnici izdvajali 1,5 % svojih bruto primanja.[13]

Zlatno doba turizma u žtp-u
Šezdesetih godina prošlog stoljeća uprava je Željeznica sustavno, na godišnjoj razini, upućivala svoje radnike na odmor. Naime, prvih godina na poduzećima je bio zadatak da od “radnika stvore turista”. Nije sve radnike privlačio boravak na moru. Godine 1961. savezni prosjek poljoprivrednog stanovništva iznosi 58% (9 % manje nego deset godina ranije). Velik broj radnika tako je odmor radije provodilo kod kuće, koristeći slobodno vrijeme za rad u poljoprivredi, a turističke navike tek je trebalo izgraditi.[14]

Milan, skretničar na kolodvoru Ivankovo s trideset godina staža, za list Željezničar, još 1979. tvrdi kako je već koristio godišnji odmor zimi i ostao kod kuće, a tako namjerava i u drugom dijelu godine. Napominje kako je prestar za more, a kod kuće ima mali vrt i nešto živine.[15]

Tom aktivnošću u ŽTP-u bavio se Centar za odmor i rekreaciju, koji je, osim što je vodio brigu o radničkim odmaralištima, bio zadužen i za komunikaciju s predstavnicima svih sekcija ŽTP-a, s kojima je dogovarao raspodjelu ležajeva  te, putem anketa, ispitivao potrebe za smještajnim kapacitetima.

Odluka na saveznoj razini bila je da se uputnice dobivaju za točno određeno odmaralište u točno određeno vrijeme. Iako se neke vraćaju neiskorištene, u nekim je podružnicama i ponestajalo uputnica, izdavane su neplanski, a postojeća neravnoteža dovodila je do nezadovoljstva glavnog odbora.[16] Iz ŽTP-ovog odmarališta u Malom Lošinju kažu: „Htio bih ipak upozoriti da često gotovo u svakoj smjeni, ljudi dolaze s više osoba u odmaralište, nego što ih ima upisanih na uputnici (...) zna se dogoditi da nam ljudi i ne dođu u odmaralište, a da se nisu odjavili pa ležajevi ostaju prazni ili se pak nedovoljno koriste.“[17]

Slika 3 - Jedno od najpopularnijih radničkih odmarališta, Murter

U najatraktivnijim željezničkim odmaralištima - Lovranu, Kaštelu i Biogradu, te na Ugljanu i Murteru - potrebe su, u punoj sezoni, tijekom šezdesetih, premašivale postojeće kapacitete, pa je Centar, relativno bezuspješno, pokušavao dodatnim snižavanjem cijena promovirati odlazak na odmor u predsezoni i postsezoni, kad je popunjenost odmarališta bila svega oko 30 %. Nakon usuglašavanja potreba radnika, svim sekcijama ŽTP-a bile su dodjeljivane uputnice za odmarališta, zajedno s rasporedom ležajeva po sobama, a svaki je radnik potom dobio i broj sobe u kojoj će narednog ljeta boraviti. Po uspostavljenom dogovoru, Centar je sa sekcijama i jedinicama zaključivao sporazum o korištenju odmarališta kojim se one obavezuju da će koristiti dogovoren broj ležajeva.

Popunjenost kapaciteta odmarališta često je značila suradnju s privatnim iznajmiteljima u mjestu, što je primjerice, bio slučaj na Ugljanu. Iako smješteni u privatnim sobama, radnici su i dalje koristili sve pogodnosti odmarališta poput restorana ili planirane jednodnevne izlete. Popularnosti ovog odmarališta pogodovala je željeznička pruga do Zadra što ga je učinilo najpristupačnijim odmaralištem.

Sedamdesetih godina manjak kapaciteta česta je tema lista Željezničar. „U odmaralištima mjesta ni za lijek“[18], stoji u listu iz 1979., što ne čudi s obzirom da je ŽTP u to vrijeme raspolagao sa 600 kreveta, dok je bilo zaposleno 36 - 39 tisuća radnika, ne brojeći njihove obitelji. Tema manjka kapaciteta često je popraćena s onom o nedostatku sredstava za njihovo proširenje.

Osim nabrojenih popularnijih odmarališta, list Željezničara otkriva nam da ŽTP raspolaže i s kapacitetima na Malom Lošinju, u Sukošanu, dvije kamp lokacije u Zadru (Punat Mika i Borik), kao i planinarskim domom na Sljemenu, nekoliko kućica za odmor u Varaždinskim i Stubičkim toplicama. Biograd na moru, ne samo da je bila popularna lokacija za odmor željezničara, nego uz Makarsku, Crikvenicu, Poreč i Buje čini najpopularnije općine za gradnju radničkih odmarališta. Na području ovih općina nalazilo se čak 46.7 % svih odmarališta koja su u Hrvatskoj bila u funkciji.

Dakako, Jadranska obala bila je posebno popularna za gradnju odmarališta. Godine 1965. na području Hrvatske nalazi se 71.9 posto odmarališnih ležajeva Jugoslavije. Igor Duda navodi kako za to postoje bar dva razloga. Sastavni dio imaginarija o odmoru postaje plaža i Sredozemlje postaje privlačna destinacija Europljanima, a iz praktičnih razloga gradnja odmarališta na Jadranu jeftinija je jer ne zahtijeva troškove oko grijanja i izolacije.[19]

List Željezničar redovito izvještava o stanju u odmaralištima, početak ljetne sezone obično počinje člankom “Kako do naših odmarališta?” s detaljnim uputama kako stići do pojedinih lokacija, zatim cijenama pansiona i obavijestima o tome gdje kapaciteti još nisu popunjeni. Prvi val godišnjih odmora uglavnom je popraćen s mini anketama i dojmovima radnika na odmorima koji prepričavaju svoja iskustva.

Socijalni turizam u svjetlu samoupravljanja
Na državnoj razini, politike šezdesetih godina obilježava promjena fokusa sa socijalnog na inozemni turizam.[20] Značaj deviza za domaću blagajnu bio je neosporan i 1966. godine Jadran prvi put bilježi više stranih nego domaćih turista, a sljedećih se deset godina naziva zlatnim dobom jugoslavenskog turizma. Tako i radnička odmarališta ŽTP-a nisu koristili samo domaći željezničari, već su od sredine šezdesetih godina ondje ljetovali i strani gosti iz Austrije, Belgije, Nizozemske i Njemačke. Ovakva situacija, ako je vjerovati listu Željezničar, nije oduševljavala domaće radnike:

Deset dana svog godišnjeg odmora proveo sam u željezničkom odmaralištu u Lovranu….Što se tiče smještaja, prehrane, uopće usluga koje to odmaralište pruža, nemam nikakvih zamjerki. Međutim, nešto me iznenadilo. U tom razdoblju cijelo je odmaralište bilo zauzeto gostima iz inozemstva. Bio sam ne samo jedini željezničar koji je u to vrijeme boravio u odmaralištu, nego i jedini jugoslavenski gost. Tako sam se ja u tom društvo osjećao tuđincem.[21]

Naime, nakon 1965., prema načelima radničkog samoupravljanja, svako poduzeće je kao organizacija udruženog rada sada samostalno moglo odlučiti kako će rasporediti 1,5 % bruto dohotka jer se dohodak više ne uplaćuje u savezni fond.[22] U TV reportaži iz 1969., Vjekoslav Delimar, stručni suradnik republičkog sindikalnog vijeća u Zagrebu, izdvajanje sredstava za odmor radnika komentira kao moralnu obavezu radnih kolektiva. Međutim, napominje kako privredna situacija u zemlji ne dopušta da se ta sredstva uvijek izdvoje, a osim toga radni kolektivi često zanemaruju pitanja odmora.[23]

Slika 3 - Turistiški plakat Lovran


Željezničar iz 1967. godine navodi kako poduzeće više nije u mogućnosti pokrivati eventualne gubitke, pa se radnici Centra za odmor i rekreaciju moraju sami brinuti o svom poslovanju i dohocima, zbog čega se, otvarajući odmarališta za građane i strane goste, polako odmiču od socijalnog ka tržišnom obliku poslovanja.

Na saveznoj razini posljedice ove odluke znače da se postepeno ukidaju popusti za prijevoz, a kao povlastice poduzećima ostaju odmarališta i regres za godišnji odmor. Kako se državna potpora smanjuje, nisu sva poduzeća u stanju zadržati svoja odmarališta. Neka su prodana, neka postupno propadala, ali su građena i nova. Pitanje regresa, popularno nazvanog K-15, postaje goruća tema u dnevnim tiskovinama gotovo do samog kraja Jugoslavije. Iako je regres radnicima bio uplaćivan prije ljetne turističke sezone, prema anketama samo je trećina toga novca zaista bila trošena za putovanja, a puno je češće doživljavan kao trinaesta plaća za krpanje kućnih proračuna.[24]U obračunavanju iznosa regresa, a i prilikom donošenja odluka o korištenju i ulaganju sredstva u odmor radnika od sedamdesetih nadalje, SIZOR-i (samoupravne interesne zajednice za odmor i rekreaciju) i sindikati dolaze do različitih rješenja, o čemu ćemo više u sljedećem tekstu

Tako nam primjerice, Vladimir Gjureč, umirovljeni dopredsjednik Sindikata željezničara govori kako je njihovo članstvo dodatno izdvajalo 3 % neto plaće na kupnju zemlje za buduće odmaralište na Murteru.

U ŽTP-u od sredine šezdesetih godina, pa sve do početka sedamdesetih, zbog nedostatka financijskih sredstava, nije bilo gotovo nikakvih ulaganja u održavanje odmarališta, što je rezultiralo njihovim lošim stanjem početkom sedamdesetih godina i sve burnijim negodovanjem radnika, da bi tijekom ‘70. i ‘71. poduzeće ipak uložilo u održavanje istih. Vera Stritof, upraviteljica odmarališta u Lovranu, za list Željezničar komentira dotrajalost odmarališta:

Svi se slažu da od tolikih ležajeva i soba u našem odmaralištu nije dovoljno da je samo 16 soba s kupaonicom. Standard je porastao i željezničarima. I običan radnik želi sobu s kupaonicom.“ Ovaj članak obavljen je uoči pripremanja adaptacije odmarališta koje je posljednji put je bilo renovirano 1965. Upraviteljica navodi kako je kupaonica za svaku sobu bila planirana već tada, ali su "odgovorni drugovi rekli da je to luksuz.[25]

Istovremeno, propuštena je prilika za dobivanjem turističkog kredita, zbog čega je izgradnja novih odmarališta odgođena za neka bolja vremena. U to vrijeme javlja se i nezadovoljstvo radnika zbog nepostojeće razvojne politike, kao i neadekvatnog sistema korištenja radničkih odmarališta: Značajna pitanja nisu riješena. Ne postoji razvojna politika odmarališta….Ugovorom su Željezničkom ugostiteljstvu povjerena na upravljanje, ali nisu precizirani izvori financijskih sredstava za beneficirane cijene….ne postoji ni odgovornost za puno korištenje kapaciteta. Ekonomski je položaj poduzeća prepreka za korjenitije zahvate na ovom području.[26]

 Sve u svemu ipak je dobro, iako bi moglo biti i bolje. - zaključila je drugarica Nada, daktilografkinja iz OOUR-a Sekcija za pruge Osijek. Njezin prigovor na ljetovanje u Lovranu upućen je samo plaćanju kupališta.[27]Ovaj zaključak, znakovit je za ljetovanja radnika ŽTP-a. Iako su kapaciteti premali, smještaj ponegdje dotrajao, opet, nekima je to bila prva prilika da vide more, i da, od radnika postanu i turisti.

Krajem 70-ih godina sve više sazrijeva uvjerenje o potrebi definiranja dugoročne politike razvoja i modernizacije kapaciteta ŽTP-a, ali i ulaganja u društveni standard radnika, pri čemu se organizirani odmor počinje percipirati ne samo kao pravo, već i kao nužan preduvjet sigurnog prometa. U narednom desetljeću SIZOR-i za rekreaciju i odmor radnika SOUR-a (složene organizacije udruženog rada) imat će zadatak određivanja novih mjera razvoja i financiranja radničkih odmarališta te unapređenja prakse organiziranog odmora radnika Željeznice.


Tekst napisale: Katerina Duda i Mirna Rul

-----------------------------------------------------------------------------------

[1] (https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/biznis/clanak/id/627706/cijene-nekretnina-i-dalje-vrtoglavo-rastu-za-jedan-stan-u-splitu-mogu-se-kupiti-cetiri-u-vukovaru-tri-dalmatinska-grada-skuplja-su-i-od-zagreba-za-kvadrat-se-trazi-i-do-4700-eura

https://net.hr/danas/hrvatska/cijene-hrane-na-moru-zaprepastile-domace-goste-riza-46-kuna-do-kraja-ljetovanja-radim-sendvice/

[2] https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2019/SI-1639.pdf

[3] https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/objavljeni-rezultati-za-2019-evo-koliko-je-turista-posjetilo-hrvatsku-i-koje-su-top-destinacije---574652.html

[4]http://www.hzz.hr/statistika/sezonsko/

[5]https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2019/SI-1639.pdf

[6] Duda, I.: „Od radnika do turista. Prava, želje i stvarnost socijalnoga turizma u jugoslavenskome socijalizmu“, u: Grandits, H i K Taylor: Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu, Zagreb: Srednja Europa. 2013:56

[7] Taylor, K i H. Grandits: „Turizam i stvaranje socijalističke Jugoslavije“. u: Grandits, H i K Taylor: Sunčana strana Jugoslavije. Povijest turizma u socijalizmu, Zagreb: Srednja Europa. 2013:28-29

[8] Duda, I: 2013:58

[9] Isto, 59.

[10] Taylor, K i H. Grandits, 2013:32

[11] Duda, I: 2013:58

[12] Taylor, K i H. Grandits, 2013:31

[13] Duda, I: 2013:60

[14] Isto, 71

[15] „Mini-anketa, Ljudi, što mislite o lijepom odmoru“, Željezničar, 258:12, 24.7.1979.

[16] Duda, I: 2013:71

[17]„Lijepo, ali moglo bi ljepše“, Željezničar, 258:19, 23.7.1979.

[18]U odmaralištima mjesta ni za lijek, Željezničar, 9.10.1979.)

[19] Duda, I: 2013:63-64

[20] Isto, 60

[21] “Ovogodišnji naš odmor i rekreacija“. Željezničar, 1.10.1967.

[22] Duda, I: 2013:60

[23] Radnici i godišnji odmor, Televizija Zagreb 1969., url: www.youtube.com/watch?v=seWk9JSMZzo

[24] Duda, I: 2013:60-62

[25].“Lovran očekuje novo lice“, Željezničar, 230:8, 25.5.1978.

[26]„Kako odmaraju naši radnici“, Željezničar, 1973.

[27]Ugodan odmor pod Učkom, Željezničar, 7.8.1979.

 

Izvor slike 1 -

 

JUGOSLAVIJA. 1986.

offset 980 x 680 mm

sign, nema,

d.d.u.: Autor: Edo Murtić: Izdavač: Turistički

savez Jugoslavije,

Beograd: Tisak: Turistkomerc, Zagreb

Izvor slike 3:

LOVRAN, 1954.

offset 980 x 675

sign.: d.d.u.: Mi Bišćan 54