Kad kažem da koristim Linux umjesto Windowsa, često dobijem reakciju kao da sam vlastitim rukama sagradio svoju kuću. Premda se reputacija Linuxa s vremenom donekle izmijenila, i dalje mnogi vjeruju da je za učinak dvoklika na Windowsima potrebno natipkati desetke redaka programskog kǒda na Linuxu, a da se njime koriste prvenstveno „hakeri”, tj. geekovi koji upadaju u tuđe kompjutere, dilaju državne tajne, žive s roditeljima i nose šarene sunčane naočale. No suvremene verzije Linuxa su krajnje pregledne i jednostavne, a slobodni programeri (tzv. hakeri) koji rade na Linuxu ujedno kreiraju i pregršt kompatibilnih programa koji čine prelaz na Linux bezbolnim. Nije ovo tek reklama za ovu besplatnu alternativu Windowsima, nego i signal da postoje zajednice visoko stručnih programera koji volonterski i kolektivno stvaraju povoljne ili besplatne programe za široku upotrebu. Taj primjer može nas uputiti na principe i režime rada koji potpuno zanemaruju logiku profita i kapitalističku podjelu rada, a koji ipak u području tehnologije stvaraju inovaciju, vrhunsku kvalitetu i slične ishode na kakve se pozivaju neoliberalni apostoli IT industrije i STEM područja.

Geografski decentraliziran masovni programerski projekt

Od samog početka razvoja računala bila je prisutna norma otvorenog kǒda: bilo je očekivano da svi programi omogućuju pristup svom programskom kǒdu, tj. da svaki korisnik može točno vidjeti kako je taj program napravljen. Time drugi programeri mogu učiti iz tuđeg kǒda ili se mogu uključiti u rad na tom programu i poboljšati ga. Takva otvorenost nije bila samo stvar programerskog bon-tona, nego se smatrala nužnom za razvoj tehnologije.

Naravno, kako se sektor komercijalizirao (krajem 1970-ih i početkom 1980-ih), tako je otvoreni kǒd nestajao iz profesionalnog polja. Korporacije su zaposlile programere i talentirane studente, tržište je kolektivnu suradnju zamijenilo općim natjecanjem, a programski kǒdovi postali su poslovna tajna. Frustriran tim stanjem, američki programer Richard Stallman je 1984. pokrenuo pokret Free Software: počeo je razvijati otvoreni operativni sustav GNU, objavio je GNU manifest (kojim je imenovao načela pokreta, ali i pozvao programere da se slobodno pridruže radu na GNU-u), a nekoliko godina kasnije uspostavio je i GNU General Public License, svojevrsni antipod copyrightu koji je propisao da sav softver proizveden u sklopu projekta treba imati otvoreni kǒd.

Free Software je stvorio okvire unutar kojih su programeri diljem svijeta volonterski proizveli i objavili tisuće programa, a najveći projekt bio je i još uvijek jest operativni sustav Linux. Pokrenuo ga je 1991. švedski programer Linus Torvalds koji je, bez naročitih ambicija, zatražio tehničku pomoć na svom projektu. U rad se uključio ogroman broj ljudi i, zahvaljujući tadašnjem razvoju Interneta, postao je prvi masovni programerski projekt koji je bio geografski decentraliziran – na njemu su radili labavo povezani programeri iz cijelog svijeta, što je činilo projekt ne samo kvalitetnim i raznolikim, nego i relativno neovisnim o tržišnim kretanjima ili o javnim potporama.

Linux je kompleksan i na njemu rade brojne programerske zajednice, a najveća i pritom najzanimljivija je zajednica koja radi na Linux distribuciji naziva Debian. U sklopu tog projekta preko 1.000 volontera-programera radi na sofisticiranoj distribuciji koju trenutno čini više od 59.000 pojedinih programa, a razlozi uspješnog funkcioniranja uvelike počivaju na jasnoj organizaciji rada koja se razvija od samog početka. Kako piše antropologinja hakerskih kultura Gabriella Coleman, projekt je sredinom 1990-ih pokrenuo tada 22-godišnji programer Ian Murdock koji je želio potaknuti kulturu recipročnosti, odnosno otvoriti slobodu ljudima da dođu do programa i pomoći drugih hakera, ali i usaditi im odgovornost da svojim angažmanom nešto vrate toj zajednici. No Murdock nije stao na lijepim željama, nego je putem Debiana tražio konkretan način kako postići tu recipročnost. Rješenje je pronašao u stvaranju jasnog, formalnog okvira za suradnju. Osim što je objavio manifest (koji je očito popularan žanr u hakerskim krugovima), Murdock je objavio tzv. društveni ugovori statut, interne dokumente koji su definirali ključna pravila i načela funkcioniranja. Dok je manifest privukao programere, društveni ugovor im je jasno postavio granice, pojasnio uloge, definirao prava i odgovornosti, što je omogućilo rad bez nesporazuma, tenzija i borbi za premoć kakvi znaju biti prisutni u neformalnim programerskim (i svim drugim) zajednicama.

Mi pišemo program, program piše nas

Za razliku od drugih povijesnih figura, Murdock je zadužio Debian ne svojim karizmatskim vodstvom, nego uspostavom principa koji su omogućili funkcioniranje projekta neovisno o tome tko ga vodi. O efikasnosti sustava svjedoči činjenica da je on sam napustio vodstvo nakon tri godine, a zajednica je nastavila neometano djelovati dalje po istim principima i funkcionira do danas, pet godina nakon Murdockove prerane smrti.

S vremenom su zbog nekontroliranog rasta broja članova dodani proces inicijacije, koji je od kandidata tražio i tehničko znanje i poznavanje etičkih načela projekta, te proces integracije u zajednicu pomoću starijeg mentora. Naravno, tako velika i kompleksna radna zajednica se s vremenom mijenjala i njezin rad nije išao glatko, kako u svojoj knjizi Coding Freedom pokazuje spomenuta autorica Coleman. Riječ je o zajednici koja s jedne strane počiva na potpunoj transparentnosti, otvorenosti i demokratičnosti, a s druge se oslanja na neupitna načela i na tehničku meritokraciju (jer stručno znanje ima primat nad voljom većine) – neizbježno je da u pojedinim situacijama takvi principi dolaze u proturječje. No zahvaljujući dobrim organizacijskim temeljima, krize nisu dokinule projekt nego su mu omogućile daljnji razvoj.

Na zadnjoj godišnjoj konferenciji projekta u rujnu vodstvo je obavijestilo članove o povoljnom financijskom stanju i navelo je redovne probleme: loš PR, neatraktivan dizajn, nedovoljnu prisutnost različitih kultura u projektu i, dakako, preambiciozno postavljene ciljeve uz premali broj volontera. Radi se o tekućim problemima, prilično karakterističnima za volonterske organizacije, koji zahtijevaju prilagodbu, ali ne ugrožavaju egzistenciju projekta.

Primjer Debiana nije idealan model za ostale oblike rada. Riječ je o dobrovoljnom, neplaćenom radu čiji je cilj ograničen primarno na tehnički napredak određenog sustava. Takav rad nema šire političke implikacije, niti ih pokušava postići. Osim što se radi o uskoj niši, njime se u startu bavi i privilegirana skupina ljudi – programeri koji zarađuju dovoljno novca i imaju dovoljno slobodnog vremena da se mogu mimo svog posla baviti volonterskim radom. Međutim, indikativno je što programeri odlučuju utrošiti novac i slobodno vrijeme na „viši cilj”. U tom smislu primjer Debiana može i drugima dati smjernicu kako organizirati dobru volju volontera u produktivan rad – neformalnom formalizacijom rada, jasnom i ravnopravnom komunikacijom te poticanjem kulture recipročnosti gdje će svatko dati svoj doprinos da bi se stvorila zajednica koja svojim članovima daje sve što treba.

Izvor naslovne fotografije: Wikipedia
Autor teksta:

Luka Ostojić


Preporučite članak: