„Šašek, Viher, Brljo, Kolarić, Mihić, Bednaić, Pavičić, Anić, Husinec, Šalić", diktira mi stariji građanin znan pod nadimkom Pero dok sjedimo u birtiji Željezničar na križevačkom kolodvoru. "I... Lukačić! Na njega sam zaboravio", kaže dok mu iza leđa tutnji teretni vlak. Zvuk paše uz Perin vremeplov - on mi, naime, recitira prvu postavu NK Čelika, koja je zaigrala 1966. godine na igralištu na prostoru nekadašnjeg sajmišta.

Klub je nosio ime po tadašnjem gigantu križevačke industrije, tvornici koja je zapošljavala tisuću radnika i radnica. „Od mladosti kojoj nije ništa trebalo, do stanova i kuća, ambulante, društvene prehrane, sporta. Od 80 kvadrata u radionici škole do temelja nove moderne tvornice. To je naš put, to smo mi, radnici Čelika”, piše u knjizi objavljenoj 1981., povodom 25 godina postojanja tvornice.

NK Čelik se u ondašnje vrijeme uspio probiti u Zagrebačku zonu (treći rang natjecanja u Jugoslaviji), a utakmice je posjećivalo i do tisuću ljudi. „Klubovi kao Čelik nastali su zbog sindikalnog djelovanja i želje za povezivanjem radnika, u njima su igrali radnici i zaljubljenici u nogomet. Prije Čelika je bio Metalac, klub poduzeća Strojoremont. Strojoremont je bilo zanatsko poduzeće, popravljali su poljoprivredne strojeve. Iz njega se razvio Čelik”, priča Pero. Nebo iza Pere se mrči i čini se da će baš danas od svih proljetnih dana padati kiša. Kapima i šibanju vjetra unatoč, dižem se sa stolice, a Pero me pozdravlja i upućuje da dobro obiđem grad i obratim pozornost na sve na čemu trenutno u gradu stoji natpis Radnik. „Svugdje piše Radnik, a ništa u ovom gradu više nije radničko”, zaključuje i skreće ulijevo kod brojača bicikala – skoro 4800 biciklista prošlo je ovim dijelom grada od početka godine, kazuju mi kričavo zelene brojke.



Taj je brojač dio priče koju čujemo o Križevcima, one o gradu koji mari za zelenu politiku, biciklističku infrastrukturu, cikloturizam i solarne elektrane. Tu je i Čokolaterija Hedona, društveno poduzeće u kojem je od 19 ukupno zaposlenih devetero osoba s invaliditetom, čiji je osnivač i vlasnik Udruga osoba s invaliditetom Križevci. Radi se o inicijativama koje su itekako dobrodošle i hvalevrijedne, ali one su tek dio križevačke priče.

Tek malo dalje od željezničkog kolodvora, na putu prema centru grada, protežu se prostori građevinskog poduzeća Radnik. Koješta drugo nosi potpis Radnika – i teniski klub, i plinara Križevci (Radnik-plin), a i NK Križevci, koji od 2018. nosi naziv NK Radnik-Križevci (radi se o klubu koji je potomak NK Čelika, koji je proglašen pokojnim i preimenovan 90-ih, u isto vrijeme kada se, uz štrajkove i stečaj, ugasila i tvornica). Radnik je osnovan 1948. godine, kao Kotarsko gradsko poduzeće. Na inicijativu bivših radnika poduzeća 1951. formira se zidarsko-tesarska zadruga Udarnik, koja četiri godine kasnije mijenja ime u Građevinar, zadružno zanatsko poduzeće. Krajem 50-ih tvrtka se reorganizirala i formirano je građevinsko poduzeće Radnik, kojemu se pripaja Građevinar. Radnik tada gradi doslovno po čitavoj Hrvatskoj. Devedesete donose standardnu hrvatsku priču – Radnik prolazi kroz proces privatizacije i 1993. postaje dioničko društvo. To je ujedno i period u kojemu se Radniku iz naziva prebacuje težište –  kao ultimativna vizija radnika, i u praksi i u 'narodnim poslanicama’, sada se postavlja gazda/poslodavac, koji postaje zaslužan što svi drugi imaju priliku (za)raditi.



U ovom konkretnom slučaju, čovjek se zove Mirko Habijanec. Kako je istraživao i pisao Hrvoje Šimičević, malo su koje kompanije u Hrvatskoj toliko poslovale s gradovima, općinama i centralnom državom pod političkom ingerencijom HDZ-a kao što su to one u suvlasništvu Habijaneca. U posljednjih desetak godina tvrtke Radnik i Bistra dobile su stotinjak poslova putem javne nabave u iznosu većem od 400 milijuna kuna. U isto vrijeme, još od razdoblja Jadranke Kosor, te su firme donirale HDZ-u više od dva milijuna kuna.  Ne valja, doduše, trčati pred ideološko rudo - Radnik je donirao i SDP, HSS, HSLS, i dobivao istovremeno na područjima njihove izvršne vlasti unosne građevinske projekte. Početkom ove godine obznanjeno je kako je upravo Radnik dobio posao izgradnje nove bjelovarske Opće bolnice, trenutačno najveću investiciju u zdravstvu u Hrvatskoj, vrijednu 272 milijuna kuna. Habijanec je tom prilikom prokomentirao i kako je Radnik 2019. godinu završio s 500 milijuna kuna prihoda i 30 milijuna kuna dobiti, a zajedno s povezanim tvrtkama taj prihod iznosi 600 milijuna kuna. Sve to jer, kako ističe: „ni u bivšoj ni u ovoj državi tvrtka nije bila pod utjecajem politike”.

Profitersko udruživanje možda najbolje ilustrira potez iz 2016. godine, na koji ne škodi podsjetiti - kada je tvrtka Anni Aurei, u 100-postotnom vlasništvu Radnika, na dražbi kupila vrijedne nekretnine bivše tekstilne tvornice Kamensko za 24 milijuna kuna. Tvrtka Anni Aurei je osnovana upravo početkom 2016. godine, a jedini osnivač je bio vlasnik koji je uplatio 20.000 kuna temeljnog kapitala -  član uprave Radnika.  Tako se Radnik lagano širio tamo gdje je pregaženo radništvo.

Među ta mjesta spadaju, zapravo, i križevačke ulice. Sve s predznakom Radnik podređeno je primarno zaradi onih koji sjede u upravama i većinski su vlasnici poduzeća, a ti ljudi odavno ne spadaju u radničke redove. I u nogometu se karte slažu drugačije od vremena u kojem su ljudi odlazili gledati NK Čelik za koji su igrali radnici i entuzijasti. Makar me razveseli kad ugledam jednog mladića koji po kiši sam trči krugove na stadionu. Na zidu koji okružuje igralište, netko je na španjolskom napisao „Tu y yo tres metros sobre el cielo” („Ti i ja tri metra iznad neba”). Kad se okrenem prema gradu, s uzvisine kod stadiona vidim kranove, silose, spremnike za plin, čelične konstrukcije koje strše. „Križevci se ponose na vizuru svojih osam crkvenih tornjeva raspoređenih na prilazima gradu, tvoreći oko grada križ”, piše na stranici Turističke zajednice grada. Crkvenih tornjeva ne nedostaje, ali činjenica je da nebo u rebra ipak bodu šiljci industrije.



Tu bodljikavost može malo zasladiti čokolada iz Hedone, ali tužna je spoznaja da je uspjeh Hedone uvjetovan upravo time što se radi o iznimci – o društvenom poduzeću i poduzeću koje je voljno zaposliti invalide. Na tome se gradi brend. U brendiranju koje je brendiranje, na tržištu koje je tržište, prostora za još koju Hedonu nema. Firme koje same nikad ne bi zaposlile invalide poslovnim partnerima za Božić daruju Hedona praline, tepajući si valjda da tako dostižu Mount Everest (imidža) socijalne osviještenosti.

Što bi o tome rekao Zlatko Kniewald, tko će znati! Krajem 70-ih Kniewald je iz Zagreba poslao upit u tvornicu Čelik. Pitao je li moguće izraditi specijalni transporter za potrebe rehabilitacije njegove devetogodišnje kćeri koja je bolovala od cerebralne paralize. Istaknuo je i kako dosadašnja pomagala koja koristi kod liječenja nisu dovoljna jer joj ne omogućuju veću pokretljivost, pa joj je specijalni transporter bio zaista potreban. Ubrzo nakon primljenog upita, radnici Čelika su sazvali radnički savjet i na njemu donijeli odluku o proizvodnji transportera, kao i odluku da ga neće naplatiti, već pokloniti obitelji Kniewald. 



Autorica reportaže i fotografija:

Ivana Perić


Preporučite članak: