Nakon božićnog ručka sjedila sam u dnevnom boravku s ćaćom, i u nekom trenutku razgovor je skrenuo na sudbinu životinja u ratovima, o čemu sam već pisala prije par godina. U kući često pričamo o životinjama, pogotovo onima iz kategorije “domaće”, jer su na selu bile (u manjoj mjeri i ostale) dio svakodnevice. Ćaća je pričao kako je tamo negdje 1960-ih, kad je bio dječak, skoro svaka kuća u selu imala magarca ili konja, koji su bili od ključne pomoći za rad u polju, teglenje i transport robe. Još su tada, rekao je, svi seoski konji (koji nisu bili ždrjebad ili starci), imali vojne knjižice, za slučaj da državi zatrebaju u slučaju ratnog regrutiranja.

Baba mi je, dok je bila živa, najviše pričala o mazgama i kobilama s kojima je od mladosti radila u polju, a često ih je nazivala i “rankama”, što od milja, što zbog svjesnosti koliko su se skupa namučile. Većinu svakog dana provodila je na štali, više je pričala s kozama i kokošama, nego s ljudima. A kad je iz štale prodana krava, baba se nije oporavila. Iako je jako voljela životinje, nije se zavaravala da to što ona prema njima osjeća ljubav i zahvalnost nužno znači da su životinje s njom najsretnije. Pripitomili smo ih zbog sebe, ne zbog njih - to je bilo to i tako se o tome pričalo.

Kao kanarinac u rudniku

Proces stvaranja “domaćih životinja” u suštini je bio uvođenje životinja u ljudsko društvo radom, koji je za životinje značio iskorištavanje i otuđenje, a za ljude preživljavanje i/ili prosperitet. Koliko su puno i kako teško životinje radile zapamtio je jezik, u kojem ostaju upisane izreke: “radim kao konj”, “krepan kao pas”, “natovaren ko magarac”, itd.

Upravo kako bi se opisao napor koji su konji stoljećima ulagali radeći brojne veoma neugodne poslove, razvijen je pojam “konjske snage” (KS) -  rezultat rada (koji je konj izvršio) i vremena (koje je konj proveo radeći). Iako se radi o zastarjeloj mjernoj jedinici snage, u razgovoru se još uvijek često koristi.

Zaprežne saonice u Osijeku, oko 1950. godine. FOTO: Muzej Slavonije


Prije industrijske revolucije i masovnog korištenja fosilnih goriva razvoj svih civilizacija u ljudskoj povijesti bio je ovisan o mišićnoj snazi životinja, njihovom upregnutom i kontinuiranom radu. Oslanjanje na rad životinja nastavilo se i u 20. stoljeću, “stoljeću napretka”, iako je takav rad manje vidljiv u svakodnevnom okruženju, pogotovo u većim urbanim sredinama u Europi. Primjerice, slonovi su se u Mjanmaru stoljećima koristili za rad u polju, ali iskorištavanje slonova za takve poslove dramatično se povećalo s naglom komercijalizacijom šumarstva nakon britanske kolonizacije. Početkom 20. stoljeća oko deset tisuća “radnih slonova” koristilo se u drvnoj industriji Mjanmara, za sječu šuma.

U istom periodu škotski fiziolog John Scott Haldane primijetio je da je ugljični monoksid čest uzrok smrti rudara, i ponudio je jednostavno rješenje: kanarince. Kanarinci su posebno osjetljivi na otrovne plinove i ranije od ljudi počnu pokazivati simptome trovanja. U rudnike su se unosili u malim kavezima, a ako bi uginuli, to je bio znak da je otrovni plin prisutan i da rudari trebaju bježati prema izlazu. Praksa nošenja kanarinaca u rudnike trajala je od 1911. godine do kraja 1980-ih, kada su u upotrebu ušli digitalni detektori opasnih plinova, kao sustav pravovremenog upozorenja. U brojnim rudnicima, zajedno s kanarincima, uz ljude su redovno kljusali i magarci i poniji, koji su vukli teret. Kljusaju i danas, primjerice u planinama Pakistana, gdje u rudnike svakodnevno ulazi veći broj magaraca nego rudara. Strojeva za vađenje ugljena nema, samo siromašni rudari i iscrpljeni magarci, iz dana u dan u opasnim, zagušljivim rudnicima.

Rudar i kanarinac, 1928. godina. FOTO: George McCaa, U.S. Bureau of Mines


Teorijski muk i mrak

Iako je većini ljudi jasno da su brojne životinje, svugdje na svijetu, oduvijek korištene za rad, u teorijama o radu se ne spominju, sve do knjige Kendre Coulter Animal, Work and the Promise of Interspecies Solidarity, objavljene 2015. godine. Teorije o radu centrirane su na čovjeka, a i u tome primarno na muškarce (stara slika tvorničkog radnika). Kako piše Coulter, za Marxa je rad životinja svrstan u “kategoriju primitivnog rada vođenog instinktima”. Marx rad životinja spominje samo kao razlikovnu odrednicu u kontekstu onoga što čini ljudski rad drugačijim i posebnim.

Zanimljivo je da mu u kontekstu razlika fokus nije na pristanku i svjesnom ulasku u radni odnos (koji životinje ljudima nikad ne mogu dati), već na tome da “životinja samo proizvodi ono što joj je nužno za život i za zbrinjavanje potomaka. Životinji, njenom tijelu, automatski pripada ono što proizvodi, dok s čovjekom to nije slučaj.” Marx je tako brzo i lako zanemario, primjerice, konje koji su vukli kola dok je on pisao svoja djela, kao i činjenicu da je jeo proizvode životinjskog rada, kao i one otuđene od životinjskih tijela.

Coulter u svojoj knjizi po prvi puta iznosi pogled na naša društva kao društva koja su, bez da ih je itko pitao žele li ili ne, krvlju i znojem gradile životinje. Upravo su životinje prve korištene za najopasnije poslove, a prilikom obavljanja tih poslova često su bile udarane, bičevane, nasiljem tjerane da budu brže i produktivnije. Uz stres, bol i umor, životinje su stalno osjećale strah i tjeskobu zbog dodatnih kažnjavanja. Velik je broj životinja koje su na svojim radnim zadatcima na kraju umrle od iscrpljenosti, ili su pak bile ubijene istog trenutka kad više nisu bile sposobne za rad.

Osim upogonjavanja životinja kroz “klasične oblike rada” u različitim industrijskim granama, Coulter ističe i da, kao što u teorijama o radu često zanemarujemo reproduktivni rad koji pada na leđa žena, zanemarujemo i reproduktivni rad životinja, bitan za ravnotežu i održivost života na Zemlji. Životinje su veoma bitne i za emocionalni rad, rad brige i skrbi, što je posebno vidljivo u slučaju životinja koje se koriste za terapijske programe, ali i u značaju i ulozi koju u današnjem svijetu imaju kućni ljubimci.

Psi u penziji


U svijetu kućnih ljubimaca posebno mjesto zauzimaju psi. Obuka “službenih pasa” u MUP-u je započela 1999. godine, a 2017. je izgrađen novi Centar za obuku vodiča i dresuru službenih pasa u Zagrebu. Službene pse MUP kupuje svake godine, psi se podvrgavaju testovima radnih osobina, i potom prolaze posebnu dresuru i obuku. Zakon o zaštiti životinja navodi kako je “zabranjeno huškati životinje na druge životinje ili čovjeka ili ih obučavati na agresivnost”, ali je pritom školovanje službenih pasa izuzetak, i takve se taktike mogu koristiti prilikom obuke. S obzirom na to da psi imaju dobro razvijen njuh, sposobni su pretraživati brže i bolje od čovjeka. “Tu vam jedan pas može zamijeniti do 30 policijskih službenika", komentirao je za Poslovni.hr voditelj Centra Berislav Lankaš.

Službeni psi obično ostaju aktivni u MUP-ovom radu od druge do osme godine života, osim ako su u iznimnoj kondiciji, pa im se radni vijek može i produljiti. Nakon što pas ode u penziju, obično ostaje živjeti s vodičem s kojim je živio i radio (oko 95 posto vodiča traži udomljenje svojih pasa nakon što ih umirove). U slučajevima u kojima vodiči ne mogu udomiti umirovljenog psa, psu se traži novi dom, a ako ga ne pronađu pas ostaje živjeti u Centru.

Sudbinu sličnu službenim psima koje koristi policija, imaju i drugi potražni, kao i pastirski psi. Iz Centra komentiraju kako se za pse obično uvijek nađe neka opcija za ugodan nastavak života u penziji, ali većina drugih radnih životinja nije te sreće jer ne pripada “prestižnoj” kategoriji kućnih ljubimaca.

Štakor u potrazi za minama u Kambodži, FOTO: Michael Sullivan, NPR


Štakori u tom kontekstu prolaze puno gore, iako za ljude rade neke izuzetno važne poslove. Gambijski štakor tako je vrlo tražen kao detektor nagaznih mina u zemljama diljem Afrike i Azije. Otkrivanje nagaznih mina ljudima ide sporo, a štakori brzo mogu pokriti više tla i, budući da su mali i lagani, nema brige da će aktivirati nagaznu minu. Obuka kreće od četvrtog tjedna života štakora, a potrebno je oko devet mjeseci za dresuru za ovaj posao. Kad ga uspješno obave štakori kao plaću dobiju banane. Štakori mogu živjeti šest do osam godina, a rade do kraja života - kad oslabe za obavljanje posla ili sami od sebe umru u kavezu ili ih eutanaziraju.

Prije robovi i ropkinje, nego radnici i radnice

“Pojam radnika nije primjeren za životinje jer one ne biraju raditi za ljude. Neovisno je li rad primjeren s obzirom na uvjete i je li u bilo kojem obliku kompenziran, to i dalje nije rad, već iskorištavanje bez pristanka. Prikladnija je usporedba s robovlasničkim odnosom jer, nažalost, životinje zapravo i jesu tretirane kao vlasništvo koje se iskorištava za ljudske potrebe i ne mogu na to svjesno pristati”, govori nam Luka Oman, predsjednik udruge Prijatelji životinja.

Objašnjava kako su, pravno gledajući, životinje stvari, a realno su živa bića prisiljena obavljati nešto za ljudske potrebe. Regulacija minimalnih uvjeta koji se moraju ispoštovati prilikom tog iskorištavanja vrlo je loša, i u praksi se često ne provode ni minimalni uvjeti. Oman navodi primjer konja za vuču drva iz šume. Ti se konji zlostavljaju psihički i fizički od rođenja do kraja života,  koji traje dok su sposobni za takvu vrstu iskorištavanja.

“Ne samo da to nije zabranjeno kao vrlo okrutna i potpuno nepotrebna praksa još od polovice prošloga stoljeća, a kamoli u ovom, već je zabrana nedovoljno regulirana, a onda još manje kontrolirana. Ipak, ni tu nije kraj toj tragediji i sramoti, već je u Hrvatskoj dopušteno takve konje dodatno iskorištavati na način da vuku trupce i zbog zabave, sporta, natjecanja i klađenja. Iako su grozne scene takva postupanja prema životinjama mnogo puta obišle Hrvatsku, i dalje nisu zakonom zabranjeni takvi postupci s tzv. radnim konjima. Dodatni problem je što se u javnosti često takve životinje prikazuju kao heroji, ljudi im se dive i zahvaljuju im, no time se samo stvara lažna slika istine i ukopavamo ih dodatno u njihovo ropstvo”, priča Oman.

Konji vuku trupce, Nova Bukovica. FOTO: Prijatelji životinja


Pritom ne zanemaruje potrebu za dodatnom pravnom regulacijom i zaštitom zdravlja i sigurnosti onih životinja koje se nastavlja iskorištavati za čovjekovo profitiranje. “Naravno, treba propisivati te minimalne uvjete i kontrolirati njihovo provođenje jer u praksi iskorištavanja životinja svirepost i bezosjećajnost zaista nemaju granica. No važno je težiti i postići na kraju cilj da se životinje ne iskorištavaju u bilo koje svrhe, da im se ne oduzima njihovo urođeno pravo da žive bez služenja ljudima te da nisu robovi bez obzira na to kako te robove dobro ili loše tretiramo i koliko je za nas njihov doprinos bitan”, poručuje Oman.

Danas, uz sav razvoj tehnologije, razne gadgete,  dostupne i brze oblike mehanizacije rada, te malo truda i brige oko promišljanja alternativa, više zaista nije nužno iskorištavati životinje da bi ljudi živjeli i preživjeli. Postoje jednostavna, jeftina i solidarna rješenja koja se mogu primjenjivati diljem svijeta - primjerice, u Medellinu (Kolumbija) stvari se po gradu više ne razvoze konjima, nego teretnim biciklima. Gradovi poput Londona, Pariza i Toronta više ne izdaju dozvole za korištenje konja za turističke vožnje kočijama, a mnogi gradovi, uključujući Barcelonu, New Delhi i Tel Aviv, zabranili su takvo korištenje konja općenito.

“Životinje ne trebaju radnička prava ni propisane minimalne uvjete iskorištavanja, već svoju slobodu i pravo na život bez ‘rada’ za čovjeka. Također, ne trebaju život bez opasnosti od grabežljivaca i gladi, niti imamo pravo oduzeti im njihova prava na slobodu i vlastitu svrhu života zato da bismo im zauzvrat davali hranu i ‘sigurnost’. Svijest o tome mijenja se svakim danom i u Hrvatskoj. Sve više ljudi uviđa da konji u šumama i dupini u bazenima zabavne industrije ne nose sretni svoj potpisani ugovor o radu, već breme robovlasničkog odnosa”, zaključuje Oman.


Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Autorica teksta:

Ivana Perić


Preporučite članak: