Prisjećanje na nekadašnji Dan Željezničara nosi u sebi niz pitanja. Sjećaju li se radnici svojih borbi i svojih štrajkova? Postoji li sjećanje na borbe prethodnika? Tko bi trebao čuvati sjećanje na protekle radničke borbe i zašto? Bi li takvo sjećanje mimo ispraznog komemoriranja prošlosti moglo predstavljati i svojevrsnu djelotvornu snagu rada i radničkog organiziranja sadašnjice? 

Mogli bi reći da sjećanje na neki povijesni događaj akterima suvremenih zbivanja ukazuje na određeni tip društvenog subjekta kao jednog od kreatora povijesti, a time i sugerira mogući odgovor na njihove aktualne probleme. Ovisno o karakteru događaja sačuvanog u (pozitivnom) kolektivnom sjećanju pred nama se pojavljuje i subjekt na koji potencijalno mogu biti adresirani problemi današnjice. Pa tako mjesto prizivanog subjekta mogu zauzeti nacija, nacionalni junaci, političke, gospodarske ili intelektualne elite, rad i radničke organizacije, itd. Dan željezničara predstavljao je sjećanje na rad i radničke organizacije kao aktivne sukreatore vlastitih životnih uvjeta i smjera društvenog razvoja. Uspostavljen 1950. godine u znak sjećanja na veliki štrajk željezničara Jugoslavije 1920. godine bio je jedan od rijetkih dana kojima se obilježavala borba jugoslavenskih, odnosno hrvatskih radnika.

Štrajk i iskazi solidarnosti

Štrajk u kojem je (prema uobičajenim navodima) sudjelovalo oko 50.000 željezničara započeo je u noći s 15. na 16. travnja, a povod je bilo nepoštivanje tzv. Protokola sporazuma kojim su bila regulirana radnička i sindikalna prava na željeznici. Da bi štrajk mogao prerasti u pravi rat na pruzi dalo se naslutiti već iz jednog dokumenta vojne komande Međimurja, koji je ona povodom glasova o mogućoj obustavi rada na željeznicama još 1. svibnja 1919. uputila građanskom povjereniku Čakovca dr. Ivanu Novaku, a u kojem, među ostalim piše:

„Povodom glasova, da željezničko osoblje na izvjesnim mjestima priprema objavu štrajka i obustave rada na željeznicama, Gospodin Ministar vojni, rješenjem svojim, Obustavom br. 18967 od 19. tek. mjeseca stavio je do znanja, da su željeznički radnici i osoblje za ratno vrijeme i na vojiškom dijelu teritorije (granica, op. aut.) stavljeni pod vojnu komandu i da će za objavu štrajka biti stavljeni pod vojni sud, kao buntovnici.˝ (1)

Slika 1  - Radnici kolske radionice Varaždin

Tijek štrajka potvrdio je namjere vladajućih da se na objavu štrajka odgovori silom – vojnim sredstvima i uvođenjem izvanrednog stanja. Drugi dan od početka štrajka 17. travnja 1920. godine banskom naredbom stavljen je izvan snage zakon iz 1875. godine o ˝pravu sakupljati se˝. (2) 20. travnja objavljen je poziv na mobilizaciju željezničara u dvomjesečnu vojnu službu. (3) Izvori navode kako je idućih dana - od 21. do 22. travnja - u znak solidarnosti i protiv nasilja nad željezničarima, u Zagrebu i Hrvatskoj proveden generalni štrajk. Nakon što je vlada objavila mobilizaciju, oko 500 željezničara na Zagrebačkoj gori organizira ˝zeleni kadar˝. (4) Odbijanje mobilizacije i odlazak u šumu zabilježen je i u okolici Karlovca, Slavonskog Broda i Siska. (5) Do iskaza solidarnosti s željezničarima dolazi i u drugim krajevima Jugoslavije, pa tako odmah po izbijanju štrajka započinje i dvodnevni opći štrajk u Skoplju. (6)

Tijekom štrajka vrše se razne sabotaže, vade se pragovi i tračnice. Sukob se rasplamsava te dolazi i do obračuna vatrenim oružjem. Jedan od rudara koji su odlučili priskočiti u pomoć željezničarima godinama nakon ovih događaja prisjetit će se kako je s nekolicinom svojih drugova sudjelovao u sabotaži pruge između Zidanog mosta i Hrastnika. Tom prilikom ubijen je mesarski pomoćnik Strgar, jedan od radnika koji su sudjelovali u ovoj akciji. Dok radnici pokušavaju demontirati šine nailazi vlak pun vojske. Na znak da vlak dolazi svi se sklanjaju osim Strgara koji u posljednjem trenutku pokušava razmaknuti olabavljene šine. Na nekih stotinjak metara na pragu lokomotive oficir s uperenim pištoljem – ispaljen metak pogodio je Strgara ravno u čelo. (7) Zagrebačke Novosti 20. travnja javljaju o nizu sukoba u Bosni. U Bosanskom Brodu kamenovan je vlak kojim je upravljao šef stanice, negdje na pruzi između Dervente i Bosanskog Broda pucano je na lokomotivu prilikom čega je ubijen strojovođa, nepoznati ljudi pucali su na vlak kod Vranduka, vojni komandant stanice u Mostaru dao je uhapsiti šefa željezničke stanice u Konjicu ˝jer je širio lažne i tendenciozne vijesti u korist štrajkačkoga pokreta˝, nekoliko ljudi izgubilo je život u sukobima u Bosanskom Brodu. (8)

Sukobi svoj tragični vrhunac doživljavaju 24. travnja u Ljubljani. Toga se dana oko 3.000 radnika i članova njihovih obitelji  u znak solidarnosti s željezničarima okupilo na Zaloškoj cesti te prosvjedujući krenulo prema centru grada. Ubrzo ih je zaustavio kordon žandara i policije. Demonstranti ih pokušavaju pridobiti na svoju stranu, a potom i razoružati. Kordon otvara vatru: trinaest prosvjednika je ubijeno i najmanje trideset ranjeno. (9) Nekoliko dana kasnije, 30. travnja, štrajk je završen.

Slika 2 - Spomenik masakriranim prosvjednicima u Ljubljani

Koliko uspješno, što je izboreno? Sami akteri i suvremenici iznose različite ocjene. Neki ga opisuju kao žilavu i herojskom borbom izborenu pobjedu, a neki kao neuspjeh i prvi poraz nakon godinu dana uspješnih borbi. Navodi se izboreno plaćanje prekovremenog rada, uvođenje radničkih povjerenika, povećanje plaće te skraćenje radnog vremena. Spominje se slavlje željezničara nakon okončanja štrajka, povorke praćene masom građana i okićene crvenim zastavama. Smatra se kako je štrajk razbijen militarizacijom i uvođenjem prijekih sudova. (10) 

No neovisno o različitim pogledima i razini izborenih prava, ono što je ovaj događaj učinilo pogodnim za obilježavanje je borba u izuzetno teškim prilikama. “Neka živi borba željezničara” – pisalo je na jednom štrajkačkom plakatu.

Ukidanje Dana željezničara

Kao što je već spomenuto, 1950. godine na državnoj je razini kao jedan od važnijih datuma u spomen na borbu željezničara uspostavljen 15. april - Dan željezničara. S početkom devedesetih mijenjaju se mnoge stvari, pa tako i državna politika sjećanja. U novom vremenu za sjećanje na borbu, stradanje, solidarnost i militantnost te u konačnici zajednički nastup u borbi za svoja prava ne samo hrvatskih, već svih jugoslavenskih željezničara, nije bilo mjesta. Hrvatski sabor 05. oktobra 1990. godine donosi odluku o osnivanju Hrvatskih željeznice kao samostalnog poduzeća van Zajednice jugoslavenskih željeznica te taj dan postaje Dan Hrvatskih željeznica. (11) Tim činom Dan Hrvatskih željeznica na neki je način zamijenio Dan željezničara. Do gotovo identične promjene dolazi i u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije, gdje je također umjesto 15. aprila za službeno obilježavanje odabran neki drugi, za željeznicu bitan, datum. U pravilu je riječ o datumima vezanim uz puštanje u promet prvih pruga ili osnivanje željezničkih poduzeća nakon raspada Zajednice jugoslavenskih željeznica. (12)

Slika 3 - logo Jugoslavenskih željeznica


Zanimljiv kritički osvrt na novouspostavljeni dan sjećanja pod naslovom ˝Zašto nemamo Dan željezničara?˝ objavljen je 2009. godine na stranicama Sindikata strojovođa Hrvatske. Iako se eksplicitno ne evocira 15. april i nekadašnji Dan željezničara, pa i daje određena važnost sjećanju na formiranje Hrvatskih željeznica kao samostalnog poduzeća, ipak je jasno naznačen klasni karakter novog spomendana. U tekstu objavljenom na 5. listopad – Dan Hrvatskih željeznica tako čitamo:

˝5. listopada se obilježava Dan Hrvatskih željeznica, kao uspomena na dan kada je Hrvatski sabor donio odluku o razdruživanju tadašnjeg Hrvatskog željezničkog poduzeća iz Zajednice jugoslavenskih željeznice čime su nastale Hrvatske željeznice. U uspomenu na taj, za sve hrvatske željezničare, bitan čin neovisnosti ističemo veličinu te odluke i prisjećamo se tog sretnog trenutka, kao i svih onih naših kolegica i kolega koji su izgubili živote za nezavisnost. Međutim, ostaje gorak okus da radnici - dakle željezničari - bez obzira kojem društvu (nastalom iz podjele HŽ-a) pripadaju niti dan danas - 18 godina od osamostaljenja - nemaju svoj dan, Dan željezničara. ... Ne zaslužuju li željezničari svoj dan, a dan poduzeća (kojeg, usput budi rečeno, više ni nema u obliku od prije 18 godina) neka slave poslodavci, koji ga i ovako - uz časne iznimke - vode u smjeru koji nam ne daje baš previše razloga za slavlje...˝ (13)

Glasovi protiv zaborava

U godinama nakon izmjene, za željeznicu službeno važnog datuma, Dan željezničara i štrajk 1920. godine povremeno se ipak spominju u kakvom prigodnom tekstu u nekom od sindikalnih glasila. Tako će se jedan od starijih željezničara u tekstu iz 2013. godine prisjetiti tog datuma kada su ˝imali svojih pet minuta˝, datuma koji ne postoji u sjećanju mlađih kolega. Na pokušaje delegitimacije Dana željezničara kao ˝nametnutog socijalističkog praznika koji veliča nasilje i pobunu˝ autor odgovara kratkim prikazom štrajka 1920. i zaključuje: ˝to je bio pokušaj željezničara da štrajkom izbore svoja prava, jer su im uvjeti rada bili gotovo neizdrživi, a nadnice niske˝. Na kraju teksta motiv nedostatka sjećanja na prethodnike i njihove borbe sugestivno se izmjenjuje s nedostatkom solidarnosti među željezničarima i njihovim sindikalnim organizacijama te aktualnim porukama vladajućih o viškovima radnika na željeznici i izostankom perspektive. (14)

Slika 4

Slične primjere u Hrvatskoj možemo naći u objavi povodom 95. obljetnice štrajka na stranicama Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) gdje između ostalog stoji kako ˝sjećanje na štrajk 1920. svakako može poslužiti kao inspiracija za buduće borbe i modele organizacija˝ (15) ili u tekstu objavljenom 2014. u glasilu Sindikata prometnika vlakova Hrvatske gdje autora ˝tužna lica ´cargovaca´˝ navode na sjećanje na ˝davno ukinut i zaboravljen Dan željezničara˝. Shvaćajući da postoje politički interesi radi kojih je Dan željezničara ukinut autor postavlja i pitanje odgovornosti sindikata. Pita se ˝da li je moguće da ljudi vjeruju da su željezničari izginuli na Zaloškoj cesti u Ljubljani ostavivši bez skrbi svoje obitelji samo i jedino iz političkih-komunističkih ideala, a ne zbog premalih nadnica i katastrofalnih uvjeta rada˝? I nakon osvrta na loš položaj željeznice poziva na solidarnost među željezničarima  -˝svijest da smo svi željezničari i da živimo od toga... jer je neminovno, ovim smjerom i tempom, da iz tunela više neće ništa zasjati˝. A spomenuta svijest da smo svi mi željezničari i da živimo od toga gradila se između ostalog i ˝kada su željezničari svoj dan slavili u skladištima po kolodvorima, radionicama u ložionama ili na livadama - samo da bi jačali zajedništvo i ... solidarnost˝. (16)

Slika 5 - objavljeno na Facebooku 2013. Zenica, uz čestitku za dan željezničara

Ne ulazeći detaljnije u zbivanja po pitanju sudbine ukinutog praznika u ostalim jugoslavenskim republikama možemo ovdje samo spomenuti, primjerice, poziv Upravnog odbora Samostalnog sindikata željezničkih radnika BiH odaslan 2010. godine svim pripadajućim sindikalnim organizacijama te svima zaposlenima na Željeznicama FBiH da u skladu sa svojim mogućnostima organiziraju obilježavanje ˝ovog historijskog datuma za sve željezničare u Bosni i Hercegovini˝, (17) zatim povremena nostalgična okupljanja bivših željezničara iz Trebinja, Dubrovnika i Herceg Novog u Trebinju na nekadašnjoj željezničkoj stanici (18) i možda kao svojevrsni kuriozitet čestitku koju je 2014. godine željezničarima BiH uputio FK Željezničar. (19)  

Pamtimo da bi ponovili

I tako je jedan štrajk prešao put od teme kojom se bave vojne komande, preko nacionalnog dana sjećanja do margina društvenog i radničkog života. No nakon što je od te 1920. godine prošlo čitavo stoljeće pitanje nije samo kako sačuvati sjećanje na ovaj štrajk, već možda prije svega zašto. Isto vrijedi i za razne ostale davno prošle ili suvremene radničke borbe i čitavu tradiciju radničkog pokreta. Možemo li tu tradiciju učiniti djelatnom? Ili recimo to ovako: pamtimo naše borbe – kako bismo ih ponovili.

Autor teksta: Igor Livada
Izvor naslovne fotografije: Wikipedia

------------------------------------------------------------------------------------------

1. Dragutin Feletar, Štrajk željezničara, Čakovec 1920., objavljeno 2008. na Radnički blog i dostupno na https://blog.dnevnik.hr/radnicki/2008/09/1625410742/trajk-eljezniara-akovec-1920.html?page=blog&id=1625410742&subpage=0&subdomain=radnicki (posjećeno 29. prosinca 2019.)   

2. Marija Sentić, Narcisa Lengel – Krizman, Revolucionarni Zagreb 1918 – 1945. godine  - Kronologija, 1979., str. 15-16., dostupno na http://www.znaci.net/00003/7xx.php?bk=846 (posjećeno 29. prosinca 2019.) 

3. Pozivni razglas na dvamesečno vojaško službovanje, Ljubljanska pukovska okružna komanda, 20. Aprila 1920., dostupno na  http://photogalerija.com/?p=1741 (posjećeno 02. siječnja 2020.)

 4. Zeleni kadar ili zeleni kader naziv je za dezertere iz Austro – Ugarske vojske koji se tijekom Prvog svjetskog rata okupljaju uglavnom u šumama tadašnje Hrvatske i Slavonije, ali i Bosne i Hercegovine te Dalmacije. Iako je točan broj bjegunaca teško odrediti procjenjuje se kako je do ljeta 1918. godine broj pripadnika ovih i dalje naoružanih skupina samo na području Hrvatske i Slavonije iznosio između 60 i 70 tisuća. Po svom djelovanju i motivacijama pripadnika zeleni kader predstavlja prilično heterogenu skupinu. Dok su neki nadahnuti idejama Oktobarske revolucije, drugi u ratnom vihoru samo pokušavaju sačuvati živu glavu, a neki pa u danoj situaciji formiraju razbojničke družine i prepuštaju se pljački. Zeleni kader opstaje i nakon završetka rata pa se tako broj njegovih pripadnika u Hrvatskoj i Slavoniji krajem 1918. godine i dalje procjenjuje na najmanje 45.     000.

5. Marija Sentić, Narcisa Lengel – Krizman, Revolucionarni Zagreb 1918 – 1945. godine  - Kronologija, 1979., str. 15-16., dostupno na http://www.znaci.net/00003/7xx.php?bk=846 (posjećeno 29. prosinca 2019.) 

6. Četrdeset godina, Knjiga prva: 1917 – 1929, Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, Todor T. Trpkov, Podrška naroda štrajku, 1960., str. 78-79.

7. Četrdeset godina, Knjiga prva: 1917 – 1929, Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, Zdravko Pavlić, Drug Strgar je pao..., 1960., str. 78.

8. Novosti, 20. travnja 1920., br. 63., dostupno na  http://photogalerija.com/?p=1741 (posjećeno 02. siječnja 2020.)  

9. Inštitut za delavske študije, Streli na zaloški cesti (24.04.1920.), dostupno na http://www.delavske-studije.si/streli-na-zaloski-cesti-24-april-1920/ (posjećeno 03. siječnja 2020.) 

10. Četrdeset godina, Knjiga prva: 1917 – 1929, Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, Antun Južnić, Borba željezničara u Sarajevu, 1960., str. 83-85.; Četrdeset godina, Knjiga prva: 1917 – 1929, Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, Todor T. Trpkov, Podrška naroda štrajku, 1960., str. 78-79.; Dedijer Vladimir, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 1980., str. 83-84., navedeno prema podacima dostupnim na https://hr.wikipedia.org/wiki/Socijalisti%C4%8Dka_radni%C4%8Dka_partija_Jugoslavije_(komunista) (posjećeno 03. siječnja 2020.); Franjo Marciuš, Opustjela stanica, 1970., navedeno prema podacima dostupnim na https://blog.dnevnik.hr/radnicki/2008/09/1625410742/trajk-eljezniara-akovec-1920.html?page=blog&id=1625410742&subpage=0&subdomain=radnicki (posjećeno 03. siječnja 2020.)  

11. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Hrvatske željeznice danas slave svoj dan, 05.10.2007., dostupno na  https://mmpi.gov.hr/print.aspx?id=3952&url=print (posjećeno 02. siječnja 2020.)  

12. Vremeplov, Dan željeznica/željezničara u ex-Jugoslaviji, dostupno na   http://photogalerija.com/?p=1741 (posjećeno 02. siječnja 2020.)  

13. Sindikat strojovođa Hrvatske, Zašto nemamo Dan Željezničara, 05.10.2009., dostupno na https://www.ssh.hr/info.php?subaction=showfull&id=1254743329&archive=&start_from=&ucat=6&amp (posjećeno 10. ožujka 2016.) 

14. Na peronu, Nenad Katanich, Ulaganje u budućnost, br. 17, 2013., str. 30-31.

15. Regionalni industrijski sindikat, Obljetnica štrajka željezničara 1920., dostupno na  https://www.ris.com.hr/obljetnica-strajka-zeljeznicara-1920 (posjećeno 02. siječnja 2020.)

16. Na Peronu, Nenad Katanich, U tunelu usred mraka – nema više, nema vlaka, br. 28, 2014., str. 35.

17. Klix.ba, Sindikat željezničara: Organiziranje obilježavanja historijskog datuma, 13.04.2010., dostupno na  https://www.klix.ba/vijesti/bih/organiziranje-obiljezavanja-historijskog-datuma/100413042 (posjećeno 03. sječnja 2020.)

18. Trebinjelive.info, Željezničari obilježili svoj dan, 15.04.2015., dostupno na    https://trebinjelive.info/2015/04/15/zeljeznicari-obiljezili-svoj-dan-kod-cira-druzenje-i-prisjecanje-na-zeljeznicu/ (posjećeno 03. Siječnja 2020.); Herceg.tv, Nekad žila kucavica, sada samo sjećanje i razlog za nesporazume, 15.04.2015., dostupno na https://www.herceg.tv/drustvo/372/nekad-zila-kucavica-sada-samo-sjecanje-i-razlog-za-nesporazume-?lang=lat (posjećeno 03. siječnja 2020.) 

19. Fudbalski klub Željezničar, Sretan Dan željezničara, 15.04.2014., dostupno na https://fkzeljeznicar.ba/sretan-dan-zeljeznicara/8561/ (posjećeno 03. siječnja 2020.)

Igor Livada


Preporučite članak: