Dokumentarni film „American Factory“ ostvarenje je američkih redatelja Julie Reichart i Stevea Bognara, iz 2019. godine. Tematika filma je svima bolno jasna, moderna ekonomija i njen odnos prema radničkoj klasi 21. stoljeća. Film nas vodi u postindustrijski Dayton, Ohio u kojem je nakon ekonomske krize 2008. oko 20 000 ljudi izgubilo posao u General Motors (GM) tvornici automobila. Nakon što je tvornica zatvorena, ostala je ogromna infrastruktura koja je i dalje imala velike potencijale rada. Ubrzo nakon krize firmu preuzima kineska multinacionalna kompanija Fuyao. Radnici i radnice ovo vide kao spas i kao novu priliku za bolju budućnost jer dobivaju novu priliku za zapošljavanjem. Premda ponovno počinju raditi, uvjeti u kojima rade su značajno drugačiji. Situaciju vrlo jasno prikazuje činjenica da startna plaća radnicima više nije 29 dolara (kao što je to bio slučaj u sindikalno organiziranom GM-u) po satu već je pala na 12 dolara. Također radnici iz Daytona rade u suživotu s kineskim radnicima koji su dovedeni od strane same tvrtke kao ispomoć američkim radnicima.

Film opisuje što se u firmi događalo od osnivanja do 2019. godine u kojoj je film izašao. U fokusu radnje su dvije veoma različite vizije svijeta: kineska i američka, koje se ponajviše sukobljavaju u poimanju rada i pravednih radnih uvjeta. Amerikanci koji rade u tvrtki nisu navikli na to da više ne mogu biti srednja klasa odnosno da srednja klasa u starom smislu riječi polagano nestaje, dok s druge strane, kineski radnici ne mogu razumjeti kako Amerikanci ne žele prihvatiti uvjete rada koji su ipak bolji nego u kineskim tvornicama. Tu se javljaju dvije strane medalje, prva u kojoj Kinezi i Amerikanci stvaraju prijateljstva te surađuju, no druga je da tvrtka ne posluje u plusu te da je nezadovoljstvo radnika uvjetima i načinom rada u konstantnom rastu. Glavni razlog nezadovoljstva su loši radni uvjeti na koje radnici reagiraju nastojanjima da se organiziraju u sindikat. Vlasnici tvrtke žele spriječiti osnivanje sindikata jer je iz njihove perspektive sindikat poguban za efikasnost radnika. Dakako, američki zakoni ne zahtijevaju od tvornice da ima sindikalno organizirano radništvo, što tvrtka Fuyao nastoji iskoristiti.

Dokumentarac mi je osobno bilo teško gledati s obzirom da Reichart i Bognar rade dobar posao u prikazivanju svih strana priče. S jedne strane razumijevanje i poštivanje koje se kreće razvijati između kineskih i američkih radnika, s druge strane različitosti koje su uvjetovane različitim kontekstom Kine i SAD-a. S jedne strane, efikasnost, a s druge strane sigurnost i boljitak radnika. Bogner i Reichart te međuodnose nastoje prikazati kroz perspektivu kineskih radnika koji nisu naučeni na bolje uvjete te im je posao koji su dobili u SAD-u,  po uvjetima, puno bolji posao nego poslovi koje su u prošlosti imali. Američki su radnici pak iskusili puno bolje uvjete rada, te u startu posao nudi uvjete koji su značajno lošiji od onih u kojima su u prošlosti radili. Upravo te razlike čine osnovu koju vlasnici mogu iskoristiti u svoju korist te je kroz film primjetno da to i rade.

Slika 1 - Vlasnik Cao Dewang

Također, dobro je što su u filmu zastupljeni svi akteri ove priče. Pa tako imamo uvid u život vlasnika tvrtke Cao Dewanga, zatim uvid u priču Wonga, radnika koji je morao doći raditi u Ameriku ostavivši cijelu obitelj u Kini, te konačno imamo prikaz američkih radnika gdje mi se posebno svidio uvid u život radnice Jill, žene koja je zbog neimaštine bila prisiljena živjeti u podrumu svoje sestre.

No, sami fokus filma je dublja analiza toga kroz što sve jedan radnik kao sitan dio velike mašinerije mora prolaziti. Vrlo se lako povezati s likovima i primijetiti da je to borba kroz koju prolaze radnici svih zemalja i naroda te da ovaj film nije limitiran na situaciju u SAD-u već je sami kontekst filma poznat i vidljiv u svakodnevnom životu. Sukob između radnika koji žele normalnije radne uvjete i uprave, koja unutar globalne kapitalističke konkurencije traži način da poveća profit, je univerzalan. Radnici pokušavaju organizirati i izboriti svoja prava no to je u suprotnosti s interesima ostatka aktera na tržištu. Efikasnost u svrhu povećanja profita je fokus globalne ekonomije i to je veoma očito u filmu.

Kineski radnici, prikazani u filmu, pomireni su time jer ne vide alternativu situaciji u kojoj se nalaze. Njima je ovo jedina prilika za rad i prema njima oni nisu tu da propitkuju stvari. Amerikanci u ovoj priči predstavljaju zapadne radnike koji su osjetili bolje uvjete rada, no danas nisu u mogućnosti do tih uvjeta i doći. Upravo zbog ovakvih tematika Reichart i Bognar uspijevaju postići emocije u gledatelju. Većina nas se našla ili će se naći u sličnoj situaciji. Situaciji u kojoj su nitko i ništa te moraju pristajati na uvjete koje ne zaslužuje nijedno ljudsko biće. Svakako, film toplo preporučujem, s likovima se lako povezati jer se nažalost mnogi od nas nalaze u sličnoj situaciji kao i radnici/e u filmu.


Autor teksta: Marjan Klišanin
Izvor naslovne fotografije: Flickr

Marjan Klišanin


Preporučite članak: