Na sastanku ste sindikata, razmišljate o kampanji, odjednom netko digne ruku i kaže. “Ono što nam treba je bolja strategija oglašavanja. Možemo li dobiti billboard? Možda bismo mogli napraviti meme.

Svi smo se našli u toj situaciji. Možda ste i sami to izrekli. Čini se zdravorazumskim - ako uspijemo pronaći prave riječi i ispravan medij, pridobit ćemo naše kolege radnike, zajednicu ili političare.

Svakodnevno sam bila frustrirana tom logikom kad sam bila predsjednica Udruge nastavnika u Massachusettsu i vodila kampanju protiv prijedloga kojim bi se omogućilo osnivanje dodatnih čarter škola.

Članovi su željeli da tim za odnose s javnošću smisli dobre poruke koje bi onda oni širili dalje.

Učitelji nisu prepoznali vlastitu sposobnost da izraze zašto se protive povećanju broja čarter škola već su vjerovali da će marketinški stručnjaci i menadžeri kampanja znati koje su to čarobne riječi.


NIJE STVAR U BILLBOARDU

Čak i članovi sindikata koji su sudjelovali u uspješnom štrajku ponekad previše zasluga za svoju pobjedu pripisuju oglašavanju.

Naravno, važno je razumjeti pitanja za koja se borimo i objasniti ih na način koji nadahnjuje druge radnike da se pridruže našoj borbi.

Sindikat Ujedinjenih učitelja Los Angeles-a, na primjer, pobijedio je jer su učitelji uspjeli pokazali kako je njihov štrajk važan za sve koji tamo žive. Ali za to nisu bili zaslužni njihovi billboardi. Sindikat je postavio smislena pitanja i potaknuo istinske razgovore između učitelja i zajednice. Ne pobjeđujemo jer smo pametniji ili bolji u komuniciranju stvari. Pobjeđujemo jer gradimo odnose razgovarajući, poduzimamo akcije i pritom koristimo našu kolektivnu moć.

Kad su se sindikati pripremali za odluku Vrhovnog suda vezanu uz slučaj Janus, koja je cijelom javnom sektoru nametnula politiku "prava na rad", sudjelovala sam u mnogim raspravama s čelnicima sindikata o tome kako spriječiti katastrofu.

Dovedeni su stručnjaci kako bi vodili fokus skupine i rekli nam kako da razgovaramo s članovima i ostatkom zajednice. Koje pojmovi bolje kotiraju - „radnici“ ili „radni ljudi“? Je li bolje reći “sindikat” ili “radnički pokret”?

Ali kladio bih se da nas ništa od toga ne bi spasilo od post-Janus apokalipse da se nije desio val štrajkova u crvenim državama. Ta mobilizacija je, bolje od bilo kojeg slogana, pokazala što je sindikat.

Onaj segment u kojem su sindikalne pripreme bile važne, odnosi se na razgovore članova  jedan na jedan s ostalim radnicima. Specifične formulacije poruka za to nisu bile važne.


MEĐUSOBNO RAZGOVARAJTE

Naučila sam to tijekom spomenutih borbi u Massachusettsu. Članovi našeg sindikata bili su neiskusni u borbi s moćnim i bogatim privatizatorima te nisu imali samopouzdanja da pričaju s biračima. Željeli su postavljati znakove na travnjake i stajati na uglovima ulica.

Izluđivalo me je što su inzistirali na tako pasivnim oblicima izražavanja. Htjela sam da kucaju na vrata i kažu biračima što učitelji misle o spornom prijedlogu.

S vremenom sam prihvatila činjenicu da ljudi moraju negdje početi. Ali naučila sam i više od toga kad sam vidjela kako se na ulici, na terenu, događa nešto važno.

Članovi su međusobno razgovarali. Pričali su priče. Pozivali su automobile da im potrube u znak podrške. Dijelili su zadovoljstvo što su ih netko podržava jer su zauzeli stav i bore se. Osjećali su se povezanim i moćnim.

Radnički pokret raste tako što okuplja ljude kako bi opisali svoj svijet, a zatim planirali kolektivnu akciju kako bi ga promijenili.

Opisivanje vlastitog svijeta ima mnogo veći značaj od formiranja pravih poruka. To znači identificirati strukture moći koje nas ugnjetavaju, identificirati za što se borimo i kako u tome možemo pobijediti.

Puno važnije od strategija oglašavanja jest iskustvo poduzimanja kolektivne akcije. Ta iskustva mijenjaju nas - kako bi mogli nastaviti mijenjati svijet.


Autorica teksta: Barbara Madeloni

S engleskog preveo: Jakov Kolak
Izvor naslovne fotografije: Flickr