Large 99d2a86172cee13c9812af5a1accf7cc l

Projekcija dokumentarnog filma 'Glas Dite' posvećenog protestima i štrajku radnika Dite - tuzlanske tvornice detrdženata održana prošlog tjedna u Savezu antifašističkih boraca i antifašista bila je povodom za razgovor s Adisom Sadikovićem, aktivistom organizacija Front slobode i Centra za slobodarska istraživanja iz Tuzle te aktivnim učesnikom plenuma Tuzlanskog kantona.

 

Nakon projekcije u organizaciji Mladih antifašista i antifašistkinja Zagreba i Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju održana je i diskusija o aktualnim događanjima u Tuzli, gradu iz kojeg je krenuo val protesta i otpora u BiH.

Sadiković, koji ima i prethodno iskustvo blokade i plenuma Univerziteta u Tuzli, dijeli svoj pogled na dešavanja u BiH te prenosi konkretna iskustva plenumskog organiziranja koje na toliko velikoj razini dosad nije zabilježeno u regionu.

Ovih dana se u Tuzli, ali i u ostalim gradovima BiH, prakticira metoda direktne demokracije, odnosno održavaju plenumi na kojima građani i građanke raspravljaju o trenutnoj političkoj situaciji i artikuliraju konkretne zahtjeve. Možete li nam reći kako je došlo do organiziranja plenuma, kako on funkcionira i tko je sve u njega uključen?

Plenum je skupština građana i građanki koji su zainteresovani da učestvuju i raspravljaju o pitanjima koja ih se tiču. Na plenum su pozvani svi građani Tuzlanskog kantona i zaista je mnogo raznih ljudi manje ili više uključeno u cijeli proces, tu su aktivisti, radnici, studenti, profesori itd., a svi oni na plenumu ravnopravno sudjeluju kao građani. Inače, koncept plenuma jako je dobro poznat i na primjeru blokade zagrebačkog Filozofskog fakulteta 2009., mi smo uostalom usvojili neka njihova iskustva.

Sve što se dogodilo poprilično dugujemo spletu okolnosti. Imamo jako puno kolega koji su prije nekoliko godina bili angažirani u studentskom pokretu i blokadi Univerziteta u Tuzli, umreženi smo i dobro logistički potkovani. Međutim, najvažnije od svega bilo je to što je 10 000 ljudi izašlo na ulice i izrazilo svoje nezadovoljstvo zbog velike nezaposlenosti, bezperspektivnosti, jada, bijede i života bez dostojanstva – to su ljudi koji su nakon 20 godina mirnog i iscjepkanog prosvjedovanja shvatili da od toga nema ništa; u jednom je danu zapaljena zgrada Vlade, Općine, polupana zgrada tužilaštva tuzlanskog kantona. Iako samo spaljivanje Općine po mom ličnom mišljenju nije imalo smisla zato što Općina nema nikakve nadležnosti u pitanjima radnika i tvornica, ta zgrada je ljudima bila simbol nepravedne vlasti i zato je zapaljena.  No, ljudi su se nakon toga uspjeli organizirati u želji da usmjere sav taj bijes na vladajuće strukture. Grupa nas se organizovala da probamo nekako da kanališemo taj bijes. U svemu tome bila je bitna i podrška ljudi na fejsbuku koji su pozvali ljude na proteste i bez kojih se ne bi sve ovo postiglo. Moram još spomenuti i to da plenum komunicira isključivo putem proglasa koji se objavljuju na stranici plenumtk.org. To znači da niko drugi nema pravo da istupa u ime plenuma. Naravno, o plenumu svako može da govori u svoje ime, pa tako i ja danas.

Organiziranje plenuma na tako velikoj razini izgleda kao dosta zahtjevan proces, dosad nezabilježen u našoj regiji. Kako su izgledali prvi takvi plenumi, kada ljudi još uvijek nisu poznavali plenumska pravila?

Prvi tuzlanski plenum započeo je kao sastanak uže grupe aktivista gdje smo pokušali artikulirati neke zahtjeve. Drugi je bio duplo brojniji i na njemu su dorađeni neki zahtjevi, a na treći plenum je došlo oko 60, 70 ljudi, neki se nisu mogli ni stisnuti u tu malu salu. Taj je plenum bio prilično stresan zato što ljudi tada još uvijek nisu znali pravila plenuma; svatko je htio govoriti o svojim problemima, bilo je ljudi s teškim i potresnim sudbinama i svi su oni imali želju da nešto kažu, konačno im se za to ukazala prilika. Na idućim plenumima je broj ljudi stalno rastao, u jednom trenutku bilo je prepuno pozorište, oko tisuću ljudi. Pravila plenuma donijeli smo po uzoru na 'blokadnu kuharicu' (priručnik studenata zagrebačkog FF-a o načinima organiziranja plenuma, op.a.), utvrdili smo ulogu moderatora, koliko ko može da govori itd. Na svakom smo plenumu to morali ponavljati jer je ljudima trebalo vremena da usvoje pravila. Već tada smo imali oko 30 ljudi koji su sudjelovali u tehničkoj organizaciji i svi smo se trudili da ni u jednom momentu ne posustajemo. Zadnji plenum morali smo preseliti u Bosanski kulturni centar koji može primiti veći broj građana, imali smo i solidnu tehničku opremu pa je osim velikog broja prisutnih građana live streaming na internetu pratilo oko šest tisuća ljudi. To je bio sedmi plenum u nizu i već tada je većina ljudi naučila pravila plenuma. Prepoznat je značaj i potencijal plenuma, uspjeli smo da održimo kredibilitet unatoč različitim medijskim spinovima. U međuvremenu nam se priključio i određen broj uvaženih građana, profesora, kulturnih radnika, načelnik Općine nam je ustupio na korištenje sve zgrade u općinskom vlasništvu, a kasnije smo lobiranjem uspjeli dobiti i zgradu BKC-a.

Sudjelovali ste u inicijalnom organiziranju plenuma, no, kako shvaćamo, jednom kad plenum nastane, on se samoorganizira. Kako to funkcionira u praksi?

Ono što je bila praksa na prvim plenumima je da se pozovu svi zainteresirani za rad u koordinacionom tijelu koje će osigurati tehničko funkcioniranje plenuma. Važno je napomenuti da se tehnička grupa ne bavi uticanjem na odluke plenuma, ona se bavi isključivo tehničkim pitanjima, primjerice netko treba da otipka proglas, netko da ga lektoriše, isprinta, pošalje medijima, no taj isti ne može utjecati na sadržaj proglasa, sve političke odluke donose svi građani zajedno.

Na plenumima ste formulirali zahtjeve u obliku sad već poznatih plenumskih proglasa koji su prevedeni na nekoliko jezika i koje su prenijeli mediji diljem svijeta. Koji su najvažniji zahtjevi Tuzlanskog plenuma?

Po meni, najznačajniji zahtjevi plenuma su oni koji se odnose na ekonomiju, dakle zahtjev za revizijom privatizacije, poništenjem privatizacijskih ugovora, vraćanje fabrika radnicima i pokretanje proizvodnje. Pričao sam s pojedinim radnicima, neki od njih su već razmatrali mogućnosti za pokretanje proizvodnje. Kao ekonomista mogu reći da te njihove ideje nisu neutemeljene. Naravno, ti zahtjevi se ne mogu ispuniti danas jer je potrebno osigurati neke preliminarne uslove kao što je formiranje ekspertne, nekompromitovane i nestranačke vlade. Trenutno se radi na tome da se stvore uslovi za to: formirane su radne grupe, prikupljeni su i razvrstani prijedlozi građana, iščitavaju se zakoni i traže najbrža, najsigurnija i najbezbolnija rješenja.

Jedan od zahtjeva plenuma je i taj da se funkcionerima ukinu sve suvišne naknade, što je Skupština TK usvojila, ali naknadno smo otkrili da oni imaju pravo žalbe na takvu odluku Skupštine pa ovih dana vršimo pritisak na same funkcionere da se pismeno odreknu svih naknada, kako bi izgubili svako pravo žalbe. Ne želimo da odluke koje Skupština donese u korist naroda budu kratkoga daha.

Kako nastaju ekspertske (tj. radne) grupe koje su izravni produkt plenumskih sastanaka?

Po uzoru na dvanaest ministarstava Tuzlanskog kantona, formirali smo dvanaest radnih grupa tako da svakom ministarstvu odgovara jedna grupa. Osim ovih dvanaest grupa, imamo još dodatne četiri grupe: jednu za koordinaciju s radnicima, jednu za medije, jednu za logistiku i jednu za pravna pitanja.

Radne grupe otvorene su za sve i podređene plenumu, svaku njihovu odluku mora odobriti plenum kao zajedničko tijelo odlučivanja svih građana. Logično je da će recimo radna grupa zadužena za funkcioniranje zdravstva biti najviše formirana od liječnika i stručnjaka iz te domene koji znaju definisati i riješiti specifične probleme, ali u njoj mogu sudjelovati i drugi zainteresirani građani. Ideja je da radne grupe predlažu i ministre koji će obnašati vlast u toj nekoj ekspertnoj vladi.

Iz dijela BiH medija plenumu se prigovara da nema legitimitet, kako to komentirate?

Legitimitet dajemo sami sebi, mi smo ti koji smo srušili vlast i mi smo oni koji ćemo je postaviti i donijeti odluke. Kod pitanja legitimiteta je ključna uloga medija, koga bi oni htjeli označiti takozvanim legitimnim predstavnikom protesta. Mediji su konstantno zarobljeni u tim nekakvim legitimističkim okvirima pa se moglo čuti da bi legitimni predstavnici protesta trebali biti oni koji su ih prijavili, a ne oni koji su na njima bili. Mislim da je ključna razlika u definiciji: na plenum su pozvani svi, nitko nije dobio zlatnu pozivnicu s njegovim imenom. Postoji web stranica plenuma Tuzlanskog kantona, postoje mediji koji detaljno prenose datume i mjesta održavanja plenumskih sastanaka, nema čovjeka u Tuzli koji ne zna kad će se plenum održati.

Kazali ste da broj građana na plenumima stalno raste, stoga je evidentno da građani imaju povjerenja u plenume.

Ljudi po prvi puta osjećaju da su bitni, osjećaju moć i vjeruju da mogu da podignu ruku u glasanju za neko pitanje i da će njihov glas nešto promijeniti. Slušao sam ljude koji se odlično snalaze u izlaganjima na plenumu, vidi se da su se kod kuće ozbiljno pripremili da u propisane dvije minute kažu ono što su htjeli.

Što je sljedeće što će se događati do 1. ožujka, kada bi se trebali održati novi izbori?

Do tada bi trebale biti formirane ekspertne grupe u kojima će se nalaziti nestranački i nekompromitirani pojedinci. Ta 'ekspertna vlada' bi trebala djelovati do izbora i na tjednoj bazi bi trebala podnositi izvještaje plenumu. Ideja je da na izborima građani konačno progledaju i glasaju za opcije koje će savjesno zastupati njihove interese, mislim da trenutno ne postoji inicijativa da plenum nastavi zasjedati i obnašati nekakvu vlast nakon izbora. U budućnosti je moguća monitoring misija plenuma, no zasad nema prijedloga da plenum odlučuje na način na koji je to radio u ovim kriznim trenutcima.

Mediji su posljednjih tjedana u izvještavanju o situaciji u Tuzli i cijele BiH plasirali mnogo spinova, primjerice, bilo je i pokušaja da se protesti diskreditiraju širenjem vijesti da su ih organizirale neke političke stranke. Što je po Vama svrha ovakvih spinova?

Vjerojatno se na razne načine pokušava podijeliti građane i demonstrante.  Neki mediji su režimski pa sve to rade sa svrhom da destabiliziraju plenume, drugi su u utrci za profit. Traže senzaciju i spremni su iznijeti dezinformacije i tumačenja koje im mogu podići čitanost. Po pitanju spinova je recimo bila plasirana vijest da je opljačkan tržni centar Omega, nakon čega je sam direktor Omege to demantirao, Dakle, kolaju razne dezinformacije i laži za koje bi mediji trebali odgovarati.

Protesti su kompleksno pitanje, bilo je više grupa koje su se planirale pojaviti na protestima, no teško je utvrditi tko ih je organizirao. Gotovo je nemoguće utvrditi i kako je došlo do kamenovanja. Sama eskalacija sukoba zapravo je vrlo zanimljivo pitanje za antropologe i psihologe: čim se na ulicama pojavio veći broj ljudi, vlast je poslala specijalnu policiju; čim su vidjeli specijalce u punoj opremi, građani su započeli s kamenovanjem, što je dalje izazvalo žestoku reakciju policije; svaki nasilan potez policije bio je zatim praćen još nasilnijim potezom građana i tako je pokrenuta ta spirala nasilja koja bi vjerovatno završila kobno da se policija nije predala; a predala se zato što su i ti policajci u vrlo sličnoj situaciji kao i svi drugi ljudi – i njima su plaće neredovne i male itd.

Mislite li da postoji razlog zbog kojeg je prvi val protesta započeo baš u Tuzli?

Tuzla ima svoju radničku i antifašističku tradiciju. U jednom je momentu, kada su postojali samo istočni i zapadni front, bila najveća oslobođena teritorija u Drugom svjetskom ratu. S druge strane, za vrijeme austrougarske monarhije, a kasnije i Jugoslavije, u Tuzli je pokretana industrija, čak i mnoge 'prljave industrije' poput kemijske industrije HAK-a koje u bivšoj državi nitko nije htio radi visoke izloženosti zagađenjima. Tranzicija u kapitalizam većinu je tih fabrika ugasila, otišle su u stečaj, a radnici ostali bez posla, to je bitan kontekst za shvaćanje ove pobune.

Što su po Vama najbitnije stvari u daljnjem efektu organiziranja građana u TK, što je ono najvažnije što se izvuklo s ovih protesta?

Prva je stvar da su ljudi vidjeli da je u tri dana moguće srušiti vlast. To im je dalo veliko ohrabrenje, do sada nisu vjerovali da je moguće svojom voljom promijeniti stvari, mislili su da će uvijek biti isto i tonuli su u beznađe. Bez obzira na ishod svega ovoga, ljudi će svaki put u budućnosti znati da mogu izaći na ulice i srušiti vlast sve dok ne dođe netko tko će tu svoju funkciju odrađivati u njihovom interesu. Druga stvar je samo iskustvo učestvovanja u plenumu, do prije nekoliko dana veliki broj ljudi nikada nije čuo za riječ 'plenum' i kako on izgleda. Danas imamo na hiljade ljudi u BiH koji imaju ovakvo iskustvo direktne političke participacije.


Fotografija: Protestna šetnja od 18. veljače u Tuzli, foto Front Slobode
Razgovor vodile: 

Jelena Miloš, Antonela Marušić




    Preporučite članak: