Sanja Šprem, predsjednica je najvećeg sindikata u području obrazovanja u Republici Hrvatskoj, Sindikata hrvatskih učitelja. Prema broju članova to je ujedno i najveći sindikat u RH, djeluje u 855 podružnica i broji preko 25 500 članova. Dok je radila u osnovnoj školi, izabrana je za sindikalnog povjerenika, a ubrzo nakon toga postala je i županijski povjerenik za Varaždinsku županiju. Trenutno je u drugom mandatu kao predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.
 

Koliko su danas važni sindikati u Hrvatskoj, kakva je uloga sindikata u našem društvu?

Kad govorimo o ulozi sindikata, važno je naglasiti da sve europske zemlje imaju pad broja sindikalnog članstva. Nizozemska je jedan od svijetlih primjera s visokim postotkom, ali Francuska i ostale europske zemlje imaju vrlo mali postotak sindikalno organiziranih radnika. Isto tako, neki sindikati postoje, a da nitko za njih ne zna, ne znamo niti što rade, niti koja je njihova svrha. Svi sindikati imaju osnovnu nakanu štititi prava i interese svojih članova. Neki to rade bolje, neki to rade slabije, međutim razjedinjenost na sindikalnoj sceni negativno se odražava na brojnost članstva i percepciju javnosti. Sindikati u Hrvatskoj dijele istu problematiku kao i ostali sindikati u europskim zemljama i zato kad analiziramo brojnost članstva naspram broja zaposlenih moramo naći načina kako prevladati te poteškoće (tu negativnu percepciju i približiti javnosti važnost sindikalnog organiziranja).

 Možete li nam ukratko objasniti problem pada sindikalnog članstva?

 Prvi problem je to što stariji članovi odlaze iz sustava, a nema dovoljno motiva kod mladih zaposlenika da uđu u sustav. Stariji su članovi naučeni biti dio sindikalno organiziranog članstva, to je njihova navika, tradicija, svjesni su zašto im je potreban sindikat. Mlađe je ljude vrlo teško motivirati da uđu u sustav jer najčešće imaju ugovor na određeno vrijeme. Prepreka sindikalnom organiziranju je i prekarni rad zbog kojeg su ljudi na određenim radnim mjestima privremeno, na zamjeni, u kratkom roku, zbog čega tamo ne vide svoju budućnost što djeluje deprimirajuće. Ne razmišljaju o tome da je na platnoj listi mnogo beneficija koje mogu zahvaliti upravo radu sindikata, a i pedeset kuna sindikalne članarine im je bitno za egzistenciju. I to je najveći problem detektiran na području pada sindikalno organiziranog članstva - stari odlaze, a mladi teško ulaze u sindikate.

 Koji je stav sindikata o velikom porastu privatnih institucija u sektoru predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja ?

 Čim nešto privatizirate i čim nešto nije više javno dobro, to postaje veliki problem, kako za radnike tako i za sindikate. To se jasno vidi na europskom nivou gdje je svega 27% radnika u privatnom sektoru sindikalno organizirano. Mi smo se s tim suočili prilikom pokušaja outsourcinga nenastavnog osoblja u sustavu obrazovanja. Naše su akcije tada spasile sve naše čistačice, kuharice, tajnike, računovođe i domare od odlaska u privatne ruke. Ali kažem, nažalost to je stalna prijetnja i toga moramo biti svjesni. Kada sam o outsourcingu raspravljala u Bruxellesu s drugim sindikatima, svima je bilo jasno kolike su mane privatizacije u našem sustavu i koliki su ustvari problemi tih zaposlenika.Sve pametnije zemlje koje su se opekle u tome, idu prema backsourcingu, a kod nas izgleda da nam je uvijek najinteresantnije sve ono što ne valja umjesto da učimo na tuđim iskustvima.

 Jedna od misija sindikata jest direktna borba za povećanje plaća. Kako gledate na to u budućnosti?

 Problem potplaćenosti je možda najvažniji problem u sektoru obrazovanja u kojem je zaposleno najviše visokoobrazovanih radnika, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku nalaze se na zadnjem, 19-om mjestu od promatranih djelatnosti s obzirom na visinu plaća. Drugi važan problem je degradiranje položaja učitelja u društvu. Ni s jednim ni s drugim nismo zadovoljni i kad razgovarate s učiteljima, i jedno i drugo percipiraju kao ključne probleme u sustavu. Međutim, politika plaća, strategija dostizanja pravedne cijene rada te ulaganje u javne službe kojima pripada i obrazovni sektor ne postoji i to se ne percipira kao problem od strane države. Bez obzira što država i drugu godinu ekonomski napreduje, plaće u obrazovanju ne rastu. I kad mi govorimo zašto učitelji trebaju veće plaće, nemamo podršku društva jer ono što je najčešća zabluda i najčešća priča je: Učitelji imaju 3 mjeseca ferije, imaju najmanji broj učenika, takvi standardi nisu u Europi, učitelji niš' ne rade, u 8 h su u školi – u podne već kuhaju ručak, cijeli dan su sa svojim obiteljima... sad bi oni za to malo kaj provedu 2 - 3 sata u školi duplo veće plaće da bi bili zadovoljni. Nažalost na taj se način percipira naš rad. Ne valorizira se rad učitelja na način da se učitelja percipira kao osobu koja stvara budućnost zemlje, već ga se percipira isključivo kao potrošača financija države.

 Odnosi li se Vaš sindikalni rad isključivo na zaštitu materijalnih prava članova i članica ili adresirate i neke druge probleme?

 Rad sindikata nije isključivo zaštita i ugovaranje materijalnih prava nego i pravna zaštita naših članova, pravno savjetovanje te zastupanje na sudovima. No, ono što je izuzetno važno nisu isključivo samo materijalna prava, nego su isto tako važna i nematerijalna prava koja se odnose na zaštitu zaposlenika u sustavu obrazovanja. Vrlo često imamo nove upite i primjedbe zaposlenika vezano uz mobbing na radnom mjestu ili narušene odnose između samih zaposlenika tako da smo izuzetnu energiju uložili kroz novi kolektivni ugovor da ugovorimo i nove odredbe vezane za zaštitu dostojanstva. Takve sukobe treba rješavati na nivou ustanove jer želimo ugodniju, poticajniju i manje stresnu klimu u svakoj našoj školi. Najčešće članovi gledaju ono što je materijalno ugovoreno, međutim povratne informacije od strane članova pokazuju da su nematerijalna prava i zaštita dostojanstva svih zaposlenika podjednako važni u sustavu.

 Nedavno smo na Mirovnim studijima proveli anketu među osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovnim radnicima. Na nju je odgovorilo preko 200 zaposlenih. Kada smo ih pitali što smatraju najvećim problemom u sustavu, većina ih je odgovorila da su to radni uvjeti koji su u neskladu s Državnim pedagoškim standardom. Kako se sindikat nosi s tim problemom?

 Što se tiče samog Državnog pedagoškog standarda, mi u Hrvatskoj imamo dosta različitu praksu i nažalost različite uvjete. Imamo škole u kojima doslovno imamo samo kredu i ploču i škole u kojima učiteljica mora ujutro upaliti peć kako bi učionica bila zagrijana za učenike, a s druge strane imamo škole s pametnim pločama i u kojima svaki učenik ima svoje računalo. To su zaista drastične razlike. Također, učitelje se sve više zadužuje s administracijom zbog čega praktički postaju birokrati što guši njihovu kreativnost i ometa neposredni rad s učenicima. Što se tiče broja učenika, imamo škole u kojima su razredi pretrpani učenicima, ali imamo i škole koje bi se prema Državnom pedagoškom standardu zbog manjka učenika trebale zatvoriti. Velika je razlika radite li s 28 ili s 3 učenika, a plaća vam je ista. Znači, trebamo biti pošteni i gledati i jednu i drugu situaciju. Sindikat treba pokrivati sve te sfere. Mora se voditi računa o kvaliteti obrazovanja, reformi obrazovanja, materijalnim i nematerijalnim pravima, o odnosima s poslodavcem i uvjetima rada u školama. Dakle, moramo razmišljati o obrazovanju kroz sve ove aspekte, a ne samo u jednom smjeru.

S obzirom na brojnost vašeg članstva, jeste li u mogućnosti pružati pravnu zaštitu baš svim vašim članovima?

 Imamo četiri područna ureda i u svakom područnom uredu članovima se pruža pravnu pomoć. U 2013. smo pokrenuli brojne sudske sporove vezane za jubilarne nagrade, odnosno pokrenuli smo tužbene zahtjeve protiv Vlade Republike Hrvatske za isplate razlike dijela jubilarnih nagrada za sve naše članove koji su to htjeli. U prvom krugu je to bilo 556 službenih zahtjeva, a u drugom krugu 1925.

 Koja je prema Vama uloga sindikalnih povjerenika u osnovnim školama?

 Obveze sindikalnog povjerenika su jasno propisane Statutom sindikata, no, znaju li to sindikalni povjerenici je drugo pitanje. Nažalost, danas kada učitelji ostaju bez satnice, u dogovoru s poslodavcem postaju sindikalni povjerenici ili članovi radničkog vijeća kako bi si napunili satnicu. Takav sindikalni povjerenik sigurno nije ono što bi trebao biti i članovi njegove podružnice sigurno nisu s time zadovoljni. On mora znati koje su njegove funkcije i koji su njegovi primarni interesi, a to je prvenstveno zaštita radnih prava članova Sindikata. Dobar dio plaće, dobivaju na ime obavljanja funkcije sindikalnog povjerenika.

 Kako se na dnevnoj bazi zaštititi od kršenje prava iz Kolektivnog ugovora?

 Kolektivni ugovor obvezujući je za sve one koji se nalaze u sustavu u kojem je potpisan. Kolektivni ugovor obvezuje poslodavca na poštivanje ugovorenih prava. Međutim, poslodavci, ili u našem slučaju ravnatelji iz različitih razloga često krše prava iz kolektivnih ugovora. Kad se to dogodi, članovi moraju o kršenju svojih prava obavijestiti sindikalnog povjerenika koji ih nakon toga mora zaštititi. Povjerenik mora komunicirati s poslodavcem, ponekad mora doći i u konflikt s njim, odnosno mora biti u mogućnosti stati iza svih članova koje predstavlja. S obzirom na to, sindikalne edukacije i upoznavanje s radničkim pravima namijenjene članstvu i posebno sindikalnim povjerenicima jedan su od najvažnijih momenata u zaštiti prava radnika i tome pridajemo veliku pozornost.

 Kakav je Vaš stav o implementaciji Građanskog odgoja i obrazovanja u škole u Hrvatskoj? Tim se problemom često politizira i upravo je politika ta koja odlučuje o uspjehu implementacije. Primjerice, grad Zagreb, odnosno gradska Skupština nedavno je odbila uvođenje građanskog odgoja u škole u Zagrebu.

 To možda jesu škakljiva pitanja za neke grupacije, ali mi moramo razmišljati da li stvarno želimo početi reformu ili želimo da nam djeca još godinu-dvije-pet trpe zbog trenutnog sustava. Uvijek morate staviti, ne kao učitelj, nego kao čovjek, interes djeteta u prvi plan. Ako nam to nije u prvom planu nego ćemo se svađali što ćemo čitati za lektiru… Djecu moramo pripremati od prvog razreda, štoviše od predškolske dobi. Djeca se moraju pripremati za život, za svakodnevnicu, a ne samo za rad što se stalno pokušava nametnuti. Živimo u globaliziranom svijetu, svi smo građani svijeta i za to moramo pripremiti djecu. Ne živimo više u vrijeme kako je bilo prije 50 ili 100 godina. Moramo modernizirati sustav obrazovanja jer djeca dosta trpe u ovom zastarjelom sustavu koji ne odgovara njihovim potrebama. Čujem da dijete do tri sata uči; do četiri sata uči; u tri ide spavati; u pet sati se budi. Pa da li je to normalni sustav škole? Znači, mi moramo stvarno gledati široko to područje i razmišljati o interesima djece, a politiku staviti sa strane.

 Trebaju li politička pitanja biti predmet sindikalnog djelovanja?

 U prošlosti sindikalnog djelovanja postojala je ideja o političkom angažiranju jer se smatralo da bez ruku u Saboru zahtjevi teško prolaze. Stranke koje imaju aktivnog sindikalnog člana u Saboru, itekako osjenčavaju probleme, dok neke druge većinske stranke možda o tim istim problemima šute. Zbog toga se javila ideja da i sindikati trebaju imati svoje predstavnike da bi lakše došli do rješenja. Ipak, ono što moramo znati o sindikalnom organiziranju je to da svaki sindikat ima članove i HDZ-a i SDP-a i drugih s palete svih stranaka u Hrvatskoj, tako da je ustvari vrlo teško da se sindikat pretvori u nešto što je političko. Osobno mislim da ja kao čelnik sindikata trebam brojnošću svojih članova, svojom snagom i svojim aktivnostima utjecati i mijenjati politike obrazovanja, a ne da se uključujem u politiku. Svaka politika, bilo da je to politika HDZ-a ili SDP-a nama je suprotstavljena strana. Niti jedna opcija do sada nije stavila u svojem programu fokus na obrazovanje iako svi govore da je to temelj za budućnost. Mi smo socijalni partneri u tom procesu i znamo da kad sjedamo za stol s Vladom RH njima u interesu dati što manje, a ja tražim uvijek više. Znači, bilo koja stranka, bilo koja politika nama je ustvari suprotna strana, bez obzira što mislili o jednima i drugima..

 Surađujete li s drugim akterima u društvu, primjerice organizacijama civilnog društva, njihovim voditeljima i smatrate li da takav oblik suradnje može pridonijeti jačanju sindikata i sindikalnih djelovanja?

 Civilni sektor daje ogroman doprinos sindikalnom djelovanju. Kad se to jedno s drugim zbroji, rezultati su puno puno bolji. Uvijek cijenim podršku udruga jer je zajedništvo ključ uspjeha. Imamo pozitivne primjere suradnje, poput prosvjeda za kurikularnu reformu koji sigurno ne bi bio toliko kreativan i snažan da ga nismo zajedno radili. Udruge su nas podržale i na našem prosvjedu za Međunarodni dan žena kada su njihovi predstavnici govorili o pravima žena u sustavu. Također, gradimo dobre odnose i s drugim sindikatima, poput sindikata medicinskih sestara, liječnika i socijalnih radnika. Širimo krug ljudi i kroz međusobnu suradnju širimo vlastita znanja o problemima u drugim sustavima. Bez obzira što su neki sindikati u nekim drugim središnjicama, mi imamo jedan zajednički cilj, a to je bolji položaj svih zaposlenika u Republici Hrvatskoj.

 Što mislite o reprezentaciji Vašeg sindikata u mainstream medijima, svakodnevnim medijima u Hrvatskoj?

 Što se tiče prezentacije našeg Sindikata, smatram da naš Sindikat ima jednu problematiku, a to je nedovoljna prisutnost u medijima. Za to postoje različiti razlozi. Moj sindikat ne plaća wellness vikende novinarima, nemamo nikakvo financiranje medijskih objava… Rekla sam vam na početku da ću biti iskrena do bola. Znači, nemam nakanu kupovati medijsku pozornost. Mislim da smo premalo zastupljeni u medijima. Poanta je u tome da mi jako puno radimo, samo to nije dovoljno prezentirano u medijima. I ja sam svjesna tog problema. Čak ni naši članovi ne znaju što se sve napravilo i koliko je truda uloženo i to je veliki problem.



O sindikalnom djelovanju i problemima u odgojno-obrazovnom sustavu s Sanjom Šprem razgovarali su Iva Ivšić i Željko Martan u sklopu mentorske grupe Rad u odgoju i obrazovanju na Mirovnim studijima (članovi grupe: Kristina Balenović, Josip Brković, Vanja Kožić Komar, Ivana Pešut, Jasna Račić).