Mirna Jasić je razgovarala s ratnim gradonačelnikom (1994-1995) Knina Dragom Kovačevićem o stanju u privredi, štrajkovima, društvenom vlasništvu, privatizaciji i mnoštvu drugih zanemarenih tema vezanih uz 4 ratne godine na području Krajine. Intervju je nastao u sklopu projekta Povijest radničkih borbi u Hrvatskoj od 1990. kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju.
Kako je privredna slika Knina izgledala uoči rata?
Općina Knin je prema popisu iz 1991. godine imala 45 hiljada stanovnika, dok je sam grad Knin prije rata imao 15 hiljada stanovnika. Ukupno je bilo 12 hiljada zaposlenih. Skoro da nije bilo nezaposlenih! Kad je 1990. godine došao HDZ na vlast, u samo nekoliko mjeseci nastupili su politički problemi, došlo je do podizanja barikada i svih tih 'čuda'. Tad je odmah splasnula i privredna aktivnost Knina. Na početku se još nekako držala, ali su nastajali sve veći problemi u državnim firmama. Samo ako govorimo o željeznici, promet je postao neredovan, a komunikacije su se pokidale. Neki poslovi već su počeli propadati 1990. godine, a godinu dana kasnije praktički se više nije moglo pričati o nekoj ozbiljnoj privrednoj aktivnosti u Srpskoj Krajini. Od 1991. počeo je padati i broj zaposlenih, tržišna aktivnost je stalno padala, a pojavio se, među ostalim, i problem neisplata plaća. Međutim, sve je to nekako amortizirano time što je postojala komunikacija sa Beogradom, pa se roba iz Krajine nastavila prodavati te radnici nisu bili masovno otpuštani.
Kako je izgledala privreda u Srpskoj Krajini od 1991. do 1995. godine?
Glavna karakteristika krajinske privrede bila je ta što je ona bila ratna. Samo jedne godine, tokom 1994. godine, kad je nastupio relativan mir i kad su ljudi bili van vojske, privredne su se aktivnosti širile. Otpočela je nešto intenzivnija trgovina sa Srbijom, pa se uspijevalo prodati ono što se proizvodilo, a u Srbiju su plasirane i sirovine. Sjećam se izvještaja iz augusta 1994. godine, po kojima je Krajina te godine imala veći bruto društveni proizvod nego Crna Gora. Razlog tome bilo je to što su te godine prihodi od slavonske žetve bili normalni, a prodavala se i nafta. Kad tome dodamo i aktivnosti Borova sa svojim proizvodima, onda dobijamo nešto povoljniju privrednu sliku. Tada se izvozilo drvo iz čitave Krajine, pa tako i sa Banije, gdje je nemilo sječena hrastovina. Poslovao je i Gavrilović u Petrinji, direktor mu je bio Ratko Bakić. I u Slavoniji je dobro poslovao poljoprivredni kombinat, dok je u Dalmaciji išlo vino, pršut i živa stoka. U jednom trenutku je bila tolika ponuda mesa da je cijena kilograma kruha i kilograma mesa bila ista. To ilustrira nevjerojatne stvari koje su se tada zbivale.
Da li je bio ukinut institut društvenog vlasništva?
Nije bio ukinut. S firmama koje su bile u društvenom vlasništvu jednostavno se nastavilo gazdovati kao sa državnim vlasništvom. Pa je onda sve uglavnom i bilo u državnom vlasništvu. Doduše, bilo je i nekih preduzeća u kojima su postojali radnički savjeti. U nekim važnijim preduzećima direktore je postavljao upravni odbor, koji je opet imenovan politički. Odnosno, sve je zavisilo od toga kolikog bi značaja bilo pojedino preduzeće. Bilo je firmi kojima je upravni odbor direktno birala Vlada, kao i onih gdje je upravu birala općinska vlast, odnosno općinska skupština. Doduše bilo je i primjera da su radnici iz tih preduzeća u taj upravni odbor davali svoje predstavnike, ali oni nikad bili nešto posebno utjecajni.
Spomenuli ste da su u nekim firmama ostali radnički savjeti. Što se s njima dešavalo? Na koji način je funkcioniralo upravljanje društvenom imovinom odnosno koji organi i sa kojim ovlastima su vršili tu funkciju?
U Kningipsu direktor je bilo Ilija Knežević, mislim da su oni ostali u sistemu društvenog vlasništva. Pretpostavljam da je tamo radnički savjet nastavio i dalje da ima neku funkciju, no ne znam kako se to završilo. Kningips je dobro funkcionirao, jer bi sve što bi napravili i prodali. No, uglavnom radnički savjeti su ostali u firmama koje su stale sa svojim aktivnostima, a njihov ostanak je bio više formalne prirode. Tamo gdje nije bilo radničkih savjeta, tim je firmama direktno upravljala država, znači ona je bila vlasnik koja je imenovala upravni odbor, a koji je opet imenovao direktora. Tako je bilo ne samo u Kninu, nego i u cijeloj Krajini. Ista stvar bila je sa Gavrilovićem u Petrinji, pa sa pamučnom industrijom u Glini, sa Saitom ispod Udbine, nacionalnim parkom u Korenici, Plitvičkim jezerima i tako dalje. Borovo je isto tako funkcioniralo, a u svemu je Srbija imala najdirektniji utjecaj. Radilo se to o raznim vezama, koje je zbog kompleksnosti jako teško objasniti. Pogotovo su se te veze vidjele na primjeru na koji je način bila sječena šuma ili vađena nafta. Zanimljivo je da Hrvatska nikad nije postavila odštetni zahtjev za tu ogromnu eksploataciju šume i nafte, dok ih je tražila za puno manje važne stvari. Tokom 1994. i 1995. godine posječeno je jako puno hrastove šume na području Istočne Slavonije. To se znalo i nije bila tajna, vidjelo se golim okom. Moj utisak je bio da su u to upletene obje strane, no sve je bilo zataškano, iako se radilo o ogromnim parama.
Da li je bilo eventualnih rasprava oko privatizacije, odnosno, je li bila izvršena privatizacija nekog poduzeća?
Nije bilo vremena za rasprave. Kad se sve to događalo imali smo glavni problem koji je od 1990. stalno visio nad glavom, a to je pitanje rata odnosno elementarne bezbjednosti. Iako, bilo je ideja da se pristupi privatizaciji. Međutim, uslovi su bili takvi da to jednostavno nije bilo moguće izvesti. Naime, u tom bi se slučaju moralo nekog dovesti da to uradi i da uloži u firme, a takvih nije bilo. Tako da nigdje nije bila izvršena privatizacija. No, bilo je ideja na koji način bi se ona mogla provoditi. Sjećam se rasprava oko toga treba li da se sprovede vaučerska ili dioničarska privatizacija. Međutim, nije bilo realnih pretpostavki da se privatizacija izvede. Zbog istih razloga nije proveden ni otkup stanova. Tako da u tom smislu po pitanju nekog vlasništva ništa nije promijenjeno.
Što je po upravljanje poduzećima i ostalim ustanovama značila Naredba Vlade SAO Krajine iz 1. 8. 1991. godine (prema radu Nikice Barića o djelovanju Vlade SAO Krajine tokom 1991): "o prelasku poduzeća i drugih društvenih ustanova na rad u vanrednim uslovima, a zbog postojanja neposredne ratne opasnosti"?
Ta je naredba trajala cijelo vrijeme u Krajini, a pretpostavljam da je značila da se neke firme određuju kao firme od posebnog državnog interesa. Recimo, neke su radile za vojsku, dok su neke druge stavljene pod vlast vladinih ili lokalnih struktura. Vojska uglavnom nije sama kontrolirala firme. Postojao je, na primjer u Strmici, servis za vojna vozila i tenkove. Vjerojatno je i u Lici bilo nešto slično. Drugo, broj ljudi stalno se smanjivao, pa se vjerojatno i na to odnosila ta naredba, odnosno na način kako da se radnicima isplaćuju plaće i tko to treba na sebe preuzeti. To više nije mogla raditi sama firma nego je država morala voditi računa o tome. Stizale su i subvencije iz Srbije vezano uz problem stalne ratne opasnosti, zavisno od aktivnosti pojedinih radnih organizacija. Recimo, jedna od tih subvencija stigla je iz saveznog budžeta za naknade ljudima koji su se odazvali na mobilizacijski poziv.
Kako su na naredbu neposrednoj ratnoj opasnosti reagirali radnici?
U ratu se obično stvori jedna atmosfera - sve što ide mimo zvaničnog stava to se ne priznaje jer bi u protivnom to značilo opstrukciju, da iskoristim taj blagi izraz. Znači, nije moglo doći do situacije, na primjer, da neki vojni komandant zatraži da mu se da nešto, a da to ne dobije. Prosto, bila je to ratna atmosfera u kojoj postoji pravo jačega, a sve se ostalo dijelilo koliko se kome dozvoli i koliko je ostalo. Radnici su tada zapravo i bili ratnici. Oni su na različite načine bili žrtve. Sad, kad bih napravio neku analizu poginulih, barem 80 posto njih bili su ujedno i radnici. Radnici i seljaci su činili zajedno gotovo sigurno 90 posto vojske, a ostalo su bili službenici. Kako su na području Krajine nekoć ljudi živjeli? Barem kroz osamdesete godine obično su imali posao u nekoj društvenoj firmi, a paralelno s time radili bi na poljoprivrednom imanju, sa zemljom i stokom. Na selu nije bilo nezaposlenih ni problema sa prihodima.
U tjedniku "Novosti", u decembru 2009. ste izjavili: "Prije rata u Kninu je bilo 12 hiljada radnih mjesta, od toga velik broj na željeznici. Već u ratu, zbog pokidanih željezničkih veza, taj broj je smanjen na pet hiljada". Znači, za 60 posto se smanjio broj radnih mjesta već na početku rata? Ogroman problem stvorila je i nevjerojatna inflacija. Kako su radnici uspjeli preživjeti?
Na željeznici je radilo 3.000 radnika, a brojka od 12 hiljada ukupno zaposlenih radnika u Kninu početkom '90-ih, smanjena je tokom godina na pet hiljada. Taj broj se jedino možda malo podigao 1994. godine, kad je nastupio nešto mirniji period. Po početku ratnih zbivanja odmah je išla devastacija privrede. Nije možda odmah nastala devastacija u smislu prihoda, jer se još osjećao period Ante Markovića. Godine 1990. godine dinar je stabiliziran i plate su bile 'strava dobre', u vrijednosti oko hiljadu maraka. To se zadržalo jako kratko, niti godinu dana. Nakon toga je počelo sve da opada, naročito u firmama koje su bile proizvodne. Začas je došla 1991. godina, i onda su krenule razne faze pada. Prva tri mjeseca još je nekako, a onda je došao krvavi Uskrs na Plitvicama. U martu 1992. godina, nakon potpisivanja Vance-Owenovog plana, počela je velika kriza, jer je Krajina bila direktno zavisna od Srbije, bio je to jedinstven 'krvotok'. Onda je otpočeo rat u Bosni i došlo je do ogromne inflacije, koja je bila toliko strašna da ju je teško opisati. Firme više nisu kao dotad mogle izvoziti u Italiju, nego jedino u Srbiju, gdje je već sve zakačila inflacija. I tako su prolazile 1992. i 1993. godine, pune teškoća. Na primjer, moj pokojni otac bi prodao vino za koje je znao dobiti punu vreću para odnosno dinara u vrijednosti ne većoj od 50 maraka. Ako nije pare odnio rano ujutro dilerima deviza, nego bi zakasnio i odnio ih u podne, tad je već vladao novi kurs, i tada njegova zarada ne bi vrijedila niti pet maraka. I radnici koji su dobivali platu od recimo 10-15 maraka, ako odmah po primanju nisu kupili nešto najnužnijih namirnica, nedugo zatim za taj iznos plaće nisu mogli kupiti više ništa. Kao direktor kninske televizije, od oktobra 1992. do maja 1993. godine, mojih 70 radnika dobijalo je plaće, ali im je puno važnije bilo da dobiju topli obrok. Stoga sam im obezbijedio da iz obližnje kafane Putnik redovno dobijaju domaća jela. Kafana je bila dio ugostiteljskog poduzeća Dinara, koje je imalo radnički savjet, a imalo je u vlasništvu dvadesetak kafana i hotela. U svakom slučaju, mojim radnicima je tada bilo važnije da imaju svakodnevno topli obrok, nego da dobiju plaću koje bi im ionako ubrzo postala bezvrijedna. To dovoljno govori kakvo je to strašno vrijeme bilo.
Jedan zagrebački sindikalac zapamtio je zgodu u Željezničarsko-transportnom poduzeću Knin (ŽTP) - krajem ljeta 1990. godine, kada je iz Knina izdvojena kompozicija s opasnim teretom (kemikalija za zagrebački Chromos), koja je zaustavljena u Kninu i koju se trebalo poslati u Zadar. Međutim, nitko od hrvatske vlasti nije se usudio doći u Knin nego su dali u zadatak sindikatu da sa kninskim sindikatom ispregovara puštanje kompozicije. Na kraju je puštena prema Zagrebu. Kako je taj događaj izgledao iz krajiške perspektive?
Knin je bio veliko i značajno željezničko čvorište. Ono je građeno osamdesetih i imalo je čitavu infrastrukturu, među ostalim, i servise. Postojala je, recimo, ogromna radionica za vagone iz čitave Hrvatske koji su se tu servisirali, kao i servisi za dizel i za elektro-mašine. Onda je došao rat i željeznički se saobraćaj preko Bosne prekinuo. Samo da spomenem, da se ta linija do danas nije uspostavila. Nekadašnjim ogromnim kninskim željezničkim čvorištem vrlo brzo prometovale su samo vozovi na lokalnim vezama unutar 30 kilometara. Nastao je problem što da se radi s tri hiljade zaposlenih na raznim željezničkim poslovima na području Knina. Te 1990. godine bilo je raznih 'šumova' u komunikacijskom kanalu. Pojavila se i ta priča da neki opasan otpad treba da se skladišti u Plavnom, selu nedaleko od pruge. Išao je taj glas, no ja lično nisam čuo da je to bilo tako dramatično, iako to ne znači da nije bilo tako. Priča o skladištenju opasnog otpada nije mi zvučala mnogo uvjerljivo, no kod običnog svijeta - što god laž bila veća to joj se sve više vjeruje, to je onda čini vjerojatnijom.
U oktobru 1993. godine Kabinet Vlade Krajine donio je Odluku o zabrani štrajka. Međutim, Vlada je istog mjeseca bila prisiljena popustiti sindikatima i donesena je Uredba o registraciji sindikalnih organizacija.
U tom periodu premijer Krajine bio je Đorđe Bjegović, i njegova Vlada je donijela tu odluku. Vjerujem da je sindikatu to bilo dozvoljeno, jer su vršili određeni pritisak, a vlast je osjetila da bi bilo dobro da tako nešto urade, jer je to bilo vrijeme pred izbore. Ja sam tada bio direktor Centra za socijalnu skrb, kao socijalni radnik po struci, gdje je bilo osam zaposlenih, pa nisam upoznat s tom odlukom i uredbom.
Kakva je dotad bila situacija sa radnicima? Da li su i kako izražavali nezadovoljstvo?
Situacija u Krajini je bila nestabilna, sa ogromnom inflacijom. Jedino je sreća bila u tome što je hrane bilo dovoljno, inače bi bilo još gore. Jedan period u Centru, na primjer, proveli smo distribuirajući brašno. Kombijem smo obilazili sela, nije se svuda stizalo, a nije bilo kuće gdje nije bilo to potrebno. Mogu samo pretpostaviti da je Vlada mislila da ako pritisne radnike, da može spriječiti njihovo nezadovoljstvo.
Koji su sve sindikati postojali u Krajini?
Postojao je Savez sindikata Krajine. Bio je to stari, dotadašnji sindikat koji je nastavio raditi i u Krajini, a koji je vodio Sandić. U njemu su bili sindikalisti, ljudi koji su već počeli svoju karijeru u antibirokratskoj revoluciji 1989. godine, kad se zbio prvi miting za Kosovo, kojeg su odradili upravo sindikati. Onda je 1990. napravljen Sindikat Krajine, koji je vjerovatno bio dio Saveza sindikata Srbije. No, oni su se bavili žešćim stvarima od sindikalne borbe. Krajinski sindikat je bila politička organizacija koja je bila naslonjena na Socijalističku partiju Srbije. Nisu ih zanimali radnici, nego druge stvari. Mogli su radnici i doći do njih, ali bi onda obično nešto lupetali i uprazno obećavali. Znao je, recimo, glavni sindikalac da gostuje na radiju i 'priča bajke', no od sindikata radnici nisu imali nikakve koristi. Postojeći sindikat u Krajini nije ništa radio za radnike i sindikalist Sandić bio je u svemu tome samo radi vlastitih interesa. Pošto nisu vodili brigu o radnicima taj krajinski sindikat nije niti organizirao štrajkove. Trebalo je radnicima neko vremena da to shvate. U svakom slučaju, riječ je o periodu relativnog mira pred opštinske i parlamentarne izbore 12. decembra 1993. godine. Samo da dodam da ti izbori nisu bili dobro prihvaćeni u Srbiji, koja je htjela sve kontrolisati. Stoga joj nije bilo oportuno da slobodno pusti narod da bira, već je htjela vlast opstruirati.
Prvi veliki štrajk u Kninu bio je onaj profesora kninskog Srednjoškolskog centra u martu 1994. godine. Na koji se način odvijao i s kakvim ishodom?
Tad sam, od 26. januara 1994. do 4. avgusta 1995. godine, bio gradonačelnik Knina i predsjednik Općine Knin, imao sam svojih 40 odbornika u općinskoj skupštini. Profesori su krenuli u štrajk protiv Ministarstva prosvjete zbog niskih plaća. Plaće su dobijali redovno, ali je ona bila toliko mala zbog užasne inflacije, da se takvom plaćom nije moglo računati na normalan život. Kad je prvog aprila 1994. godine Srbija uvela novi monetarni sistem, to se odmah automatski preslikalo i na situaciju u Krajini. Izjednačio se dinar s markom, a sve je to bio rezultat reforme koju je u Srbiji napravio Dragoslav Avramović, tadašnji guverner Narodne banke. Odnekud se obezbijedilo nešto para i izašlo se iz hiperinflacije. Znači, prije tog zaustavljanja inflacije, profesori su se odlučili na štrajk u toku, sjećam se, veoma hladnog marta, kada još nova vlada nije bila sastavljena, jer Milošević nije dao da se sastavi. Naime, Milošević je tražio svog čovjeka za premijera i našao ga u Bori Mikeliću, ali ga mi nismo htjeli. I u tom interregnumu – postojala je samo tehnička vlada - krenuo je štrajk. Djeca desetak dana nisu išla u školu, a pritom je stalno narastalo neraspoloženje. Taj interregnum je jednostavno 'gušio' sve. Profesori su obustavili rad, a unutar škole su imali skupove sa kojih su davali saopštenja. Naravno, zahtjevi su im bili opravdani, nije bilo ništa nerealno u njima, jer plaće su zaista bile problem. Općine su imale obavezu da snose materijalne obaveze za škole, znači troškove poput grijanja škola i toplog obroka, i mi smo to kao kninska općina redovno ispunjavali. Na jednom od tih njihovih štrajkačkih skupova u osnovnoj školi, koja se tada zvala Nikola Tesla, razgovarao sam sa 4-5 tih ljudi, za koje sam pretpostavljao da su organizatori. Morali smo da pričamo i da vidimo u čemu je sve problem, jer on nije bio mali, djeca nisu išla u školu. Kod jednog ili dvojice od njih osjetio sam da mi priča kako oko štrajka postoje političke konotacije. Martić ih je bio instruisao da rade malo nered, no većina radnika ipak je bila motivisana nezadovoljstvom zbog socijalnog položaja, jer su bili potpuno degradirani. Slušao sam njihove klasične priče koje nastaju kad se čovjek nađe u takvoj situaciji, od toga da nemaju što da jedu do toga kako ne mogu sačuvati autoritet u razredu, u kojem, na primjer, sin jednog švercera ima više para nego što svi oni zajedno imaju za džeparac. Nisam, naravno, sve mogao da riješim, ali sam obećao da ću uraditi sve što mogu i prosto sam apelovao na njih da se malo strpe te da se opet nađemo za 15-ak dana i da opet razgovaramo. Ti su profesori bili članovi Sindikata prosvjete, koji je bio u sklopu Sindikata Krajine. No s tim da je u njemu bilo različitih ljudi, jedni koji su bili politikanti, i drugi koji su se stvarno borili da ostvare zahtjeve. I nakon 10 dana prekinuli su štrajk. I onda je u aprilu, kad se ušlo u novi monetarni sistem, te je nestala inflacija, nastupila godina relativnog blagostanja. Tada su ljudi odjednom počeli zarađivati 200, 300 maraka mjesečno, plaće su se stabilizirale i utvrdile se na neki nivo.
Ponovni štrajk nastavnika u Kninu bio je u martu 1995. godine, nakon čega je Vlada Krajine odobrila dodatna sredstva za nastavnike?
To je bio čisto politički motiviran štrajk. Krenuo je nakon školskih praznika koji su bili negdje od 15. februara do 1. marta. Tad standard radnika nije pao, nego su radnici bili malo 'potpaljeni', vjerojatno od Milana Martića. I ovaj je, kao i prethodni štrajk profesora godinu ranije, vodio Milovan Milivojević. I tog su puta štrajkački predstavnici kao delegacija dolazili kod mene te su tražili poboljšanje uslova rada, ali ništa značajno. Bilo je nekih problema oko prijevoza, putnih troškova i slično. Tražili su nešto po pitanju dodatnih sredstva za prijevoz. Sjećam se da je to bio period kad nije bilo za kupiti goriva za automobile.
Koja su poduzeća postojala na području Srpske Krajine? Kako su funkcionirale? Kako su ostavljena?
To je bilo posebno, ratno vrijeme, jednostavno izolacija poput kaveza. Nije se moglo ništa poslovati osim jednim uskim prolazom prema Srbiji, koja je bila pod sankcijama. Znači, bili smo u duplim sankcijama. I u tom okviru je sve tako funkcionisalo, na nekakvom racionalitetu. Na početku je nešto para dolazilo u Krajinu kroz neke državne službe i preko vojske. No, ništa se novo u Krajini nije gradilo. U Kninu sam počeo dograđivati Dom zdravlja, što se smatralo luđačkim potezom, i nisam ga stigao završiti. No, mogu reći da se firmama relativno racionalno upravljalo u takvim postojećim uslovima. Ne sjećam se da je i jedna firma u tom periodu ugašena, ali ne sjećam se da je i jedna super radila osim Kningipsa iz Knina, koji i sada dobro posluje. Mogu istaći i drvnu industriju u Vrhovinama ŠIP, dok je u Istočnoj Slavoniji dobro stajala tradicionalna poljoprivreda i tvornica Borovo, koja je izrađivala vojne narudžbe, čizme. Radila je dobro i tvornica obuće u Gračacu. Privreda u Krajini nije bila mnogo jaka, no TVIK je bio gigant prije rata. Kao najveće poduzeće u Kninu - Tvornica vijaka (TVIK) imala je nekoć 3.000 zaposlenih, a bila je društveno poduzeće. Dok su prije rata izvozili u Rusiju, u Krajini je TVIK radio sa smanjenim kapacitetom. No, generalno je tih godina u Krajini bilo jako teško poslovati. Pred kraj TVIK se sveo na simboličan broj radnika, negdje 500, a i ta brojka je bila prevelika za proizvodnju. Velikih narudžbi nije bilo, samo poneki aranžmani sa ograničenim narudžbama. Nisu ni svi radnici TVIK-a radili nego samo jedan dio, s obzirom da je većina radnika bila vojno mobilisana. U Kistanjama je jedna tvornica proizvodila namještaj od metal-plastike, a imali su tamo i jedan tekstilni pogon. Postojala je u Kninu i firma "Agroprerada", koja se bavila proizvodnjom stočne hrane, dok su u Drništu poslovali pogon Dalmacijavina i svinjska farma. Dobro je radila i velika firma Sait, ispod Udbine, koja je izrađivala lepljive trake. Poslovala je i grafička firma Mladost, kao i tekstilna firma Kninjanka, u kojoj je za pune zaposlenosti bilo oko 800 radnika, no kasnije se jedva održavala. Jako loše je stajala Krka, tvornica namještaja. Bilo je nekih poljoprivrednih zadruga koje su se uglavnom bavile trgovinom. U Benkovcu je postojao Poljoprivredni kombinat, a radila je i benkovačka firma "Baštica" koja se bavila proizvodnjom povrća u Ravnim Kotarima. Bilo je nekih elektroenergetskih firmi u Kninu, kao i hidrocentrale na Krki i Zrmanji. U Lici je bila najveća firma fabrika obuće, a u Ličkom Osiku, kojeg su u Krajini zvali "Teslingrad", bila je vojna fabrika za koju mislim da je proizvodila minobacačke granate. U Korenici je bio nacionalni park , dok je drvni kombinat bio u Vrhovinama, koji je bio dosta dobra firma. Na Kordunu u Vojniću je bila tvornica pločica, no oni su uglavnom švercali robu. U Vrgin Mostu je radila ciglana, a u Glini pamučna industrija, koja je dosta dobro poslovala. U Kostajnici je radila tekstilna fabrika Pounje, a u Dvoru jedna drvna industrija, dok je u Petrinji bio Gavrilović, koji je nosio čitavu priču tog kraja. Postojala je tamo i firma Drvoplast, koja je zapošljavala značajan broj ljudi, i bila je dobro tehnički opremljena. U Okučanima je postojao poljoprivredni kombinat, kao i u Baranji, gdje je funkcionisalo i lovište u Kopačkom ritu, u koje su cijelo vrijeme dolazili lovci iz Italije i Njemačke, pa se može reći da je postojao lovni turizam. U Vukovaru su poslovali Borovo i VUPIK, dok je u vinkovačkom dijelu bila naftna proizvodnja Đeletovci. Inače, u Kninu smo imali veliku Opću bolnicu sa 180 liječnika, koji su radili što u domu zdravlja što u bolnici. Ona je obuhvaćala čitavo kninsko područje, čak i dio Bosne te je prema njoj gravitiralo oko 100 hiljada ljudi. Knin je imao i Srednjoškolski centar sa dvije hiljade đaka. Na području Općine Knin bilo je oko 700 prosvjetnih radnika. Firme koje su postojale ostavljene su onakva kakve su bila, bar što se Knina tiče. U Kninu je ostalo sve, od matičnih knjiga do svega ostalog. Možda je netko individualno nešto maznuo, ali organiziranog nošenja nije bilo.
Razgovor vodila:
Preporučite članak: