Općina Plaški je samo jedno u nizu slabo razvijenih područja koja ulaze u kategoriju posebne državne skrbi. No nije uvijek bilo tako. Donosimo priču o nekom drugom, uspješnijem Plaškom koji se razvijao nakon Drugog svjetskog rata i koji je nestao kao žrtva zadnjeg rata.

Industrijalizacija i razvoj

Današnja općina Plaški u razdoblju pred zadnja ratna zbivanja 90-tih, sastavni je dio velike Općine Ogulin. Raznoliki teren prepun voda na obroncima Male Kapele, zahvaljujući brojnim šumama, tradicionalno je pogodan za poljoprivredu, šumarsku i drvodjelnu industriju. U šezdesetim godinama radi industrijskih politika bivše države, došla je do Plaškog i naprednija industrija - proizvodnja papira. Najveći gospodarski subjekti u općini (današnje općine Tounj, Plaški, Ogulin, Saborsko, Josipdol) bili su prije svega Drvno-industrijsko poduzeće (DIP) Ogulin i Tvornica sulfatne celuloze i papira „Simo Dimić“ iz Plaškog. Uz to, brojno stanovništvo radilo je u lokalnim šumarijama i na željeznici što je bilo direktno povezano s radom/proizvodnjom ova dva lokalna diva. Obrt je bio razvijen pa je po općinama bilo puno manjih privatnih pilana, stolarskih radionica, a kako je mnogobrojno stanovništvo imalo redovno zaposlenje, mjesna potrošnja bila je velika što je pogodovalo ugostiteljstvu i trgovačkim obrtima različitih vrsta. Poljoprivreda je uvijek igrala veliku ulogu ovoga kraja, pa je preostalo stanovništvo koje nije bilo vezano za industriju i obrt, većinom radilo po svojim poljoprivrednim domaćinstvima.

O političkoj situaciji u današnjoj općini Plaški zadnjih 30 godina i ranije bi se mogli napisati ozbiljniji radovi jer dobro uprizoruje smjenu politika iz one proizvođačke, industrijske, radničke i ekonomski lijeve, do one koju gledamo danas, a koja je dovela do toga da je općina Plaški još uvijek općina od posebne državne skrbi s rapidnim padom stanovništva te nažalost predstavlja jedan od umirućih krajeva RH. Do toga je doveo prvenstveno raspad bivše države i njezinih sustava vrijednosti, koji su zamijenjeni prvo šovinizmima (srpskim i hrvatskim), ali i ukupna deindustrijalizacija zemlje i državna nebriga o proizvodnim kapacitetima koji su se uništavali u tisućama radi sitnih zarada pojedinaca.

No vratimo se na početak jedine prave industrijske priče ovoga mjesta. U Plaškom je 1964. godine radnom kolektivu od 599 radnika predana Tvornica sulfatne celuloze i papira „Simo Dimić“[1]. Krenulo je 1953. na poticaj Komisije Saveznog zavoda za planiranje FNRJ, koja predlaže izgradnju nove tvornice sulfatne celuloze i ambalažnog kraft papira radi potrebe koja se javlja rastom široke potrošnje s kojom je rasla i potreba za takvim papirom. Tadašnji vodeći ekonomisti zemlje vodili su se politikom supstitucije uvoza[2] koja je garantirala mnogo prednosti po domaću ekonomiju. Jugoslavija je bila zemlja s puno većim tržištem i potrebama, a isto tako je imala i puno više resursa, pa i mogućnosti za proizvodnju. Supstitucijom uvoza prvenstveno se postiže industrijalizacija zemlje, odnosno od primarno agrarnog društva postaje razvijenija, ali i tehnološki sve naprednija. Unosom industrija koje je Jugoslavija mogla imati s obzirom na prirodne resurse i mogućnosti, zemlja je svojim stanovnicima u kratkom roku podignula standard  ali je i počela sve više ovisiti sama o sebi. Uz dizanje domaće proizvodnje dolazi i protekcionizam naspram uvoza, pa i nalaženje tržišta, kako u domaćem okruženju, ili još bolje izvozom na inostrana tržišta.

Savezna komisija primjećuje da je  područje Like i Gorskog kotara, radi velike količine bukovog celuloznog drva, pogodan kraj za takvu tvornicu. Plaški dolazi u fokus za izgradnju ovakve tvornice radi više faktora, kao što su višak radne snage,  industrijska nerazvijenost, povoljna lokacija na željeznici i povoljan cestovni pravac, te neposredna blizina već opisanih šumskih područja. Progresivni faktor u ovom projektu je prvenstveno namjerna decentralizacija proizvodnje (s čime dolazi i do decentralizacije potrošnje).  

Kapaciteti na vrhuncu  bili su 36 000 t celuloze i 40 000 t papira, a u trenutku zatvaranja proizvodila je 2 600 t papira mjesečno. Nabavku potrebnog drva za tvornicu radi nekoliko šumskih gospodarstva: Ogulin, Delnice, Gospić i Senj[3]. Spomenute šumarije ne dostavljaju potrebne količine pa je tvornica prisiljena uvoziti gotovo 30% sirovina. Energana tvornice radi na ugljen, što za ovaj kraj predstavlja povremeni ekološki problem. Jedan od većih dobavljača za tvornicu je upravo DIP Ogulin koji dostavlja pilanske otpatke, a problem predstavlja i činjenica što domaća drvna industrija nije imala potrebne kapacitete u odkoravanju drva, pa se pristupilo uzvozu drveta bez kore.

Najveći kupci papira i sulfatne celuloze su bile druge tvornice na području cijele Jugoslavije poput: „Kartonažne tovarne“ iz Ljubljane, „Ivice Lovinčića” iz Zagreba, „Avale“ iz Beograda, „Belišća“ iz Belišća, „Bilokalnika“ iz Koprivnice, „Fope“ iz Vladičinog Hana, „Lepenke“ iz Novog Kneževca, „Istragrafika“ iz Rovinja, „Imgrada“ iz Ljutomera i „Stanoja Aksića“ iz Lipljana. I ova tvornica je u čitavom periodu svog rada  poboljšavala i širila kapacitete. Iz Podravskog lista iz 1974. godine saznajemo da su upravo tvrtke koje su od Sime Dimića nabavljale papir svojim sredstvima sufinancirale širenje i rekonstrukciju tvornice u zamjenu za dio profita, ali kako bi i sebi osigurale potrebne količine sirovina za daljnju proizvodnju. Problem s otkoravanjem riješio se 1980. godine kada je tvornica dobila postrojenje za odkoravanje čime se smanjio i uvoz drva. Uoči ratnih zbivanja i neposredno prije prestanka proizvodnje rekonstruiran je pogon pročišćavanja otpadnih voda, a u samom centru mjesta je sagrađeno i nekoliko stambenih zgrada koje su podijeljene radnicima.

Kriza 1980-ih

Jugoslavija i njezine republike krajem osamdesetih dolaze u gospodarske probleme koji su se odrazili na stanje i u ogulinskoj općini. Aktivnih radnika u 1988. bilo je 6 796, u već u prvom polugodištu 1989. taj broj pada na 5 913 aktivnih radnika. Prema popisu stanovništva 1991. općina Ogulin je imala 29 095 stanovnika. U probleme upadaju i radnici DIP-a (njih oko 2 000) i Sime Dimića (njih oko 800), jer obje tvrtke povremeno imaju problema s naplatom realizacije i potraživanjem od strane drugih tvrtki pa i s isplatama plaća. Spomenute/te godine, iako su u istima nastavljena ulaganja u Plaščansku tvornicu papira označile su početak kraja.

Plaščanska dolina doživljava početak etničkih sukoba čiji početak prvenstveno treba staviti u kontekst dezintegracije Saveza komunista Hrvatske, i političke i ekonomske krize zemlje širokih razmjera.  Početak političkih promjena (pa i u mikroslučaju ovoga mjesta) krenuo je s prekidom 14. vanrednog kongresa SKJ u siječnju 1990. godine kada je hrvatska delegacija Saveza komunista Hrvatske, nakon slovenskih predstavnika, napustila kongres. Time je u SKH došlo do svojevrsnog razdora, a to je za hrvatske Srbe u slučaju Plaškog bio početak napuštanja do tada stožerne partije ljevice koja im je, u njihovim očima, garantirala jednakost s većinskim narodom u RH. Potez Ivice Račana i hrvatske delegacije mnogi su doživjeli kao priklanjanje SKH slovenskoj separatističkoj politici, tj. izdaji SKH koja se tim potezom prestala zalagati za ideje jugoslavenstva. Tijekom  prvih parlamentarnih izbora u travnju i svibnju 1990., stanovnici Plaškog i okolnih mjesnih zajednica „kažnjavaju“ SKH te glasaju za partiju pod imenom Socijalistički Savez - Savez socijalista Hrvatske. Ista partija organizirana je iz društveno-političke organizacije pod imenom „Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske“ poslije spomenutog kongresa, a vrlo brzo će je sa scene istisnuti ekstremni nacionalisti.

Rat i obustava proizvodnje

O prilikama u Plaškom u vremenima pred sama ratna zbivanja, ali i tijekom formirane pobunjeničke vlasti saznajemo prvenstveno iz dokumenata koje je objavio Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, a koji su pobunjeničke provenijencije. Iako je srpski nacionalistički SDS te 1990. u Ogulinskoj općini dobio samo jednog skupštinara putem izbora, na krilima jakih lokalnih garnizona JNA i pojedinih obavještajnih službi, on odmah preuzima ulogu kao organizacija koja će i na ovom području izvesti svojevrsni politički „puč“, te Mjesnu zajednicu Plaški zajedno s MZ Vojnovac, Blata, Lička Jasenica, Janja Gora „odcijepiti iz općine Ogulin“ i prikloniti se tzv. srpskoj zajednici općina od čega je kasnije formirana „Krajina“. Iako je bilo povremenih napetosti i sukoba uoči pojedinih političkih mitinga, blokiranja prometnica pogotovo nakon sukoba na Plitvicama 31.03.1991., rat zapravo nije zahvaćao ovo područje sve do otvorenih sukoba  22.07.1991. Upravo je tog datuma, uslijed otvorenog sukoba na cesti Vojnovac - Josipdol - „Simo Dimić“ u Plaškom posljednji puta proizvodio papir.

Idućih mjeseci, ali i godina, nisu postojali uvjeti  za pokretanje proizvodnje. Ova tvornica napravljena je prvenstveno kao komponenta u živom organizmu povezanih industrija privrede SRH i Jugoslavije, stoga ju je gubitak tržišta, nemogućnost nabavke sirovina i energenata, gubitak radne snage koja je ili mobilizirana, ili otišla iz ovoga kraja - prisilila na višegodišnji zastoj. Pojedini dokumenti lokalnih vojnih i civilnih vlasti koji se odnose na Plaški unutar samoproglašene „Krajine“ govore nam o nestašici osnovnih životnih potrepština u kraju, poput hrane i goriva. Plaški je bio i bez električne energije od rujna  1991. pa do svibnja 1992., što je otežavalo i opskrbu vodom. Isti dokumenti „Simu Dimića“ spominju u kontekstu skladištenja oružja poslije primirja koje prisiljavaju tamošnje vojne vlasti da s linija „razgraničenja“ povuku teško oružje. Spominje se i zapuštanje i propadanje objekata tvornice kao i pljačkanje i krađa od strane lokalnog stanovništva, uslijed zaista teških prilika u mjestu.

Tijekom cijelog perioda „Krajine“, radi već spomenutih prilika, i nemogućnosti za normalan život, iz Plaškog se iseljava stanovništvo na područja Vojvodine i Srbije. Isto se nastavilo i tijekom vojno-redarstvene akcije „Oluja“ gdje je mjesto ostalo ispražnjeno, a u mnoge kuće i radničke zgrade naseljeni su prognanici iz Bosne. Uslijedilo je temeljito pljačkanje mjesta, svih gospodarskih subjekata i privatnih kuća koje su ostale prazne, a  u tom procesu stradao je i „Simo Dimić“. No ipak, teško je za povjerovati da su stradala i ona najbitnija postrojenja i papir-mašine, prvenstveno radi svoje veličine. To je po pojedinim svjedocima „nestalo“ poslije rata u nekoliko narednih godina kada su iz tvorničkog kruga odvođeni kamioni starog željeza i drugog metalnog otpada koji su se očito u krugu tvornice pilili na manje komadiće radi prijevoza u nepoznatom smjeru. Tvornička arhiva, koja je u sebi nosila tridesetak godina proizvodnje i drugih političko-ekonomskih procesa u Plaškom,  viđena je kao nagorjela nakupina na površini u krugu tvornice na kojoj su nekada držani balvani koji su kasnije korišteni u procesu proizvodnje. Posljedice gore opisanih događaja, devastaciju proizvodnje i nestanak radnih mjesta, općina Plaški uvelike osjeća i danas. Iako su u bivšoj državi ti krajevi pametnim politikama u kratkom roku postali razvijeni, u današnjem političko-ekonomskom uređenju za njih, čini se, ne postoji budućnost.

[1] Simo Dimić bio je prvi šef računovodstva tvornice papira u Plaškom i kasniji direktor tvornice. Tvornica je odlukom radnog kolektiva po njegovoj smrti tako nazvana.

[2] Uvozna supstitucija ekonomska je strategija koju je Jugoslavija koristila u svrhu industrijalizacije i rasta domaće proizvodnje, potrebe za smanjenjem uvoza radi štednje ograničenih deviznih sredstava itd. S njom nužno dolazi i do protekcionizma domaće proizvodnje.

[3] Šumska gospodarstva su administrativna podjela šumarija u Jugoslaviji, teritorijalno i po zaposlenima puno veće jedinice od današnjih šumarija u RH.

Bibliografija

D., D., „Više papira za Bilo-Kalnik“, Glas Podravine, 28.06.1974.

Pešut, Branko, „Proizvodnja sulfatne celuloze i krap-papira u Plaškom“, Šumarski list, 7-9 (1987), Zagreb. 524-531.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine”, Zagreb: Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, sv. 1 (2007.), sv. 5 (2009), sv. 8 (2010), sv. 12 (2012).

Šaban, Ivana, „Mineraloška i kemijska obilježja tla i pepela na lokaciji bivše tvornice sulfatne celuloze u Plaškom 2012.“, diplomski rad, Zagreb: Prirodoslovno-matematički fakultet, 2012.

Tomičić, Vjekoslav, „Drvna industrija od 1945. do danas“, Šumarski list, 7-9 (1987), Zagreb. 517-518.

Vuković, Ivan, „Općina Ogulin u Domovinskom ratu“, diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest, Zagreb, 2015.

Autor teksta: Zlatko Nikolić
Izvor naslovne fotografije: blog Zmayski z Brega landra naokolo