Brazilski predsjednički izbori podigli su prašinu u cijelome svijetu, ali se bura, nakon što su se iscrpile sve skandalozne izjave, već pomalo stišala. S druge strane, kontroverzni novoizabrani predsjednik Jair Bolsonaro predstavio je u veljači prvi dio obećanih reformi, koje se ukratko mogu sažeti u mantru privatizacija-investicije-neisplativost socijalnih struktura.

Najveće južnoameričko gospodarstvo muku muči sa sporim rastom BDP-a i deficitom državnog proračuna. Lijevu stranu političkog establišmenta posljednjih godina tresu korupcijski skandali, pa je svoju priliku za spašavanje zemlje dobio ultra-konzervativni bivši vojni oficir Jair Bolsonaro, koji je pak svojom neoliberalnom ekonomskom politikom skupio potporu velikog dijela brazilske elite. Odbiti ih nije mogla ni ekstremna Bolsonarova retorika dio koje su, recimo, izjave: da bi radije mrtvog nego gay sina, da su izbjeglice “smeće čovječanstva” ili njegov stav prema zastupnici Kongresa kojoj je poručio da ju ne bi silovao jer to ne zaslužuje. Privlačnija su im bila Bolsonarova obećanja privatizacije državnih tvrtki, omogućavanja veće eksploatacije prirodnih resursa bez obzira na nužnost očuvanja Amazone, i oslabljivanja socijalne države, dio kojeg je i mirovinska reforma. Ni sam postupak izbora nije prošao bez skandala; najpopularniji brazilski političar u novijoj povijesti Luiz Inacio Lula da Silva, kandidat Radničke partije, isključen je iz predsjedničke utrke nakon što je osuđen na 12 godina zatvora zbog korupcije, iako konkretni dokazi o Lulinim kriminalnim radnjama nisu ponuđeni.

Nakon 50 dana mandata, Bolsonaro je brazilskom Kongresu uputio prijedlog mirovinske reforme koja za cilj ima smanjenje proračunskog deficita, ali za sobom, kao nuspojavu, vuče i srozavanje socijalne stabilnosti najosjetljivijih slojeva brazilskog društva. Naime, mirovinski sustav jedna je od stavki koja najviše opterećuje posrnulo brazilsko gospodarstvo. U procesima demokratizacije zemlje nakon vojne diktature uveden je sustav koji je s jedne strane vrlo izdašan u isplatama mirovina, posebice javnom sektoru, dok tu izdašnost s druge strane ne prate uplate u mirovinski sustav. Velika je razlika u stopama doprinosa za mirovinsko osiguranje u javnom i privatnom sektoru; dok radnici privatnog sektora plaćaju veće doprinose i dobivaju manje mirovine, javni se sektor nalazi u potpuno suprotnoj situaciji i uz male doprinose tijekom radnog vijeka radnici dobivaju veće mirovine.

Neisplativost takvog sustava već je dugo u političkom fokusu, no, vodeći se čileanskim modelom reforme, Bolsonaro, u tandemu sa svojim ministrom financija Paulom Guedesom, glavnim neoliberalnim ideologom brazilske vlade koji se može pohvaliti akademskom karijerom u Čileu za vrijeme Pinochetove diktature, predlaže tranziciju mirovinskog sustava s javnog na sustav osobne kapitalizacije. Drugim riječima, rješenje za neodrživost ovakvog mirovinskog sustava Bolsonarova administracija ne pronalazi u reformiranju postojećeg sustava, nego u potpunoj liberalizaciji, u kojoj će građani samostalno uplaćivati u osobne mirovinske fondove (privatno ili državno upravljane) umjesto u dosadašnji javni mirovinski sustav baziran na međugeneracijskoj solidarnosti. Uz to, Bolsonaro predlaže uvođenje minimalne dobne granice za odlazak u mirovinu, i to 62 godine za žene i 65 za muškarce. U dosadašnjem sustavu dobna granica nije postojala nego se pravo na punu mirovinu stjecalo radnim stažem od 30 godina za žene, odnosno 35 za muškarce.

Brazil je zemlja u kojoj se prosječan životni vijek ne može uzimati kao statistički podatak na kojem bi se temeljile radikalnije promjene socijalnog sustava jer su razlike među očekivanim životnim vijekom između slojeva društva skoro jednako velike kao i njihove ekonomske razlike. Tako neki podaci govore kako je prosječni životni vijek siromašnijih slojeva društva znatno ispod 70 godina, pa ova reforma za njih znači rad do smrti. Niže slojeve društva ova reforma gura i preko linije siromaštva; na njegova se leđa stavlja odgovornost za cijeli niz vanjskih faktora koji utječu na sumu novaca koju je radnik uspio uplatiti u osobni mirovinski fond, kao što su visina primanja, zdravstveno stanje koje utječe na sposobnost za rad, pa i gospodarska situacija i stopa nezaposlenosti. Upravo je izbjegavanje prebacivanja odgovornosti za okolnosti na koje radnik ne može utjecati temelj javnih mirovinskih sustava i taj se najvažniji socijalni element ovom reformom gubi.

Novi se sustav može implementirati samo kroz ustavne amandmane, pa je tako pred Bolsonarom dugi put kroz oba doma Kongresa i Senat. Na putu mu stoji i Vrhovni sud, koji bi mogao procijeniti da je količina zahvata u ustavni poredak prevelika i na taj način blokirati reformu. Svima onima koji prate brazilsku politiku ova će reforma zazvučati poznato; i zaista, skoro je u potpunosti istu reformu u travnju 2017. pokušao progurati jednako kontroverzni, ali ovaj put zbog korupcije, bivši brazilski predsjednik Michel Temer. Iako Temeru pokušaj nije uspio, Bolsonaro se odlučio za sličnu verziju reforme, ali reformu planira implementirati i tranziciju sustava završiti u deset do dvanaest godina, umjesto Temerovih predviđenih dvadeset.

Temerova mirovinska reforma uzrokovala je prvi brazilski generalni štrajk u dvadeset godina koji je na ulice izvukao milijune nezadovoljnih Brazilaca. I ovoga su puta  sindikati reagirali, pozivajući na još jedan dan nacionalne borbe protiv ugrožavanja socijalne sigurnosti, no za sada je na ulice Sao Paula izišlo tek oko 10.000 ljudi. Ipak, teško je vjerovati da će otpor reformi ostati samo na tome. S druge strane, podaci na burzi pokazuju da ni investitori koje Bolsonaro zaziva kao spas za posrnulo gospodarstvo nisu zadovoljni smjerom u kojem je novoizabrani predsjednik krenuo, ili barem izborom reforme kojom će započeti mandat. Prije godinu dana Temer je naišao na otpor uvođenju ovakve reforme i u Kongresu, i u javnosti. Ona je i poljuljala moć vladajućih, stoga elita sa zadrškom promatra rasplet Bolsonarovih nastojanja za ponovnim uvođenjem ovakve reforme, svjesna da ona može značiti Bolsonarov kraj prije nego što dočekaju dugoiščekivanu privatizaciju i liberalizaciju države.

U svakom slučaju, radnički pokret u Brazilu još nije poražen te je svoju potentnost pokazao upravo mobilizacijama u 2018, pa svakako ima potencijala da Bolsonara nauči lekciju iz repetitivnosti povijesti. Ostaje nam pričekati i da vidimo hoće li Bolsonarove izjave o potrebi strijeljanja političkih protivnika i veličanja vojne vlasti, s druge strane, ostati samo riječi.

 

Autorica teksta: Tea Radović
Izvor naslovne fotografije: https://farm2.staticflickr.com/1902/31463448528_3b39313534_b.jpg