Large mrgan 795x413

Nenad Mrgan po zanimanju je strojovođa. Od 1992. godine vodi Sindikat strojovođa Hrvatske, prvi nezavisni sindikat u socijalističkoj Hrvatskoj. Razgovarali smo o štrajkovima na željeznici krajem 80-ih i početkom 90-ih, izazovima sindikalnog organiziranja i problemima u željezničkom sektoru.

Počnimo od prvih štrajkova na željeznicama koji su počeli 30. kolovoza 1989. godine. Vi ste tada radili kao strojovođa u ŽTP-u Rijeka. Sjećate li se tih prvih štrajkova i jeste li u njima sudjelovali?

Sjećam se, kako se ne bih sjećao, ja sam tada bio predstavnik strojovođa, pomoćnika strojovođa i radnika koji su radili svojevremeno te poslove u Rijeci. Vodio sam ljude u tom prvom štrajku. Počelo je tako da su kolege iz Zagreba najavili mogućnost štrajka s obzirom na to da je u tom trenutku posao strojovođe bio dosta podcijenjen i obezvrijeđen. Oni su si dali truda da obiđu Hrvatsku i da nađu kolege strojovođe koji su bili spremni povesti ljude ako bude potrebno u štrajk. To su u Zagrebu bili pokojni Milan Krivokuća, zatim Stjepan Križan, Ivan Tolić, Ivan Pavleka i Miljenko Vujnović, Vladimir Gjureč. Oni su bili glavni akteri organiziranja štrajka strojovođa u Hrvatskoj. Međutim, kada je štrajk trebao krenuti, malo je bilo sredina koje su odmah stupile u štrajk. Ali ono što je svakako bilo važno zaustaviti, to je bila pruga Zagreb – Rijeka kojom se prevozilo najviše tereta, to smo uspjeli. Kao predstavnik strojovođa i pomoćnika strojovođa taj dan počeo sam raditi u 6.30. Tempirao sam vrijeme izlaska s lokomotivom i točno u 7.00 zaustavio sam je gdje je blokirala kretanje drugih lokomotiva i tim potezom najavio početak štrajka u Rijeci. 

Kako je štrajk odmicao štrajku su se priključile kolege iz drugih sredina. Gdje je bilo malo više avangarde tamo su ljudi kretali hrabrije. Bile su to dosta teške odluke, trebaš stati ispred ljudi i krenuti u tu cijelu priču. Pogotovo, budući da je period prije samog početka štrajka bio dosta turbulentan, bili su veliki pritisci od direktora, šefova, od tada režimskog sindikata, velikog broja radnih kolega koji su radili na drugim poslovima, politike, jer i prije početka štrajka, štrajk je dobio političku konotaciju. Radnici su bili zastupani kroz režimski sindikat i mi smo bili nešto novo u tom trenutku i tek smo se počeli organizirati. Osobno sam se susreo s problemom za vrijeme trajanja štrajka privođenjem od strane policije na obavještajni razgovor. Štrajkaški odbor zaustavio je sve pregovore dok me se nije pustilo na slobodu.

Što biste izdvojili kao konačni okidač za početak štrajka?

Pa gledajte, konačno vam se uvijek sve vrti oko nekakvog novca. Plaće su tada u odnosu na druge radnike, pogotovo uzmemo li u obzir odgovornost, težinu posla i uvjete rada, bile dosta niže – bio je to potplaćen posao. To je svakako bio prvi okidač, jer samo traženje povećanja plaće može stvoriti kritičnu masu.

Drugi razlog štrajka bili su uvjeti rada, tj. sigurnost u željezničkom prometu što smo i tada, ali i kasnije, stavljali na prvo mjesto jer vrlo je bitno pridobiti javnost da bi uopće mogao funkcionirati, tj. da štrajk odmah u začetku ne bude osuđen od javnosti na propast.

Treće je bilo radno vrijeme koje je uvijek bilo problematično. Svaki dan između 18 i 19 sati trebao si se javiti na raspored da vidiš kada radiš. I onda ti piše da moraš početi raditi ujutro u 2 sata, ti dođeš i on kaže ne, ne vozi vlak, odi doma. Ili još gore, dođi u 6. Dođeš u 6, on kaže - ne, čekaj do 9. I to ti ništa nije bilo plaćeno. Bio je veliki problem organizirati privatni život kad nisi znao unaprijed kada radiš, ili kad imaš slobodan dan.

Funkcionirali smo na način da smo imali tajne telefone, da imamo dogovorena mjesta gdje ćemo se naći, a da to nitko ne zna. Imali smo cijele timove ljudi koji su se bavili organizacijom jer znate kad netko dođe ujutro u 2 sata, a ti si u štrajku sam u nekakvoj zabiti na lokomotivi, nekakav šef, a bilo ih je na pretek, kaže – daj vozi prekinuto je sve, krenulo je, a ti ne znaš je li prekinuto, ne možeš komunicirati, nemaš odakle nazvati. Bilo je silnih pokušaja da se štrajk zaustavi, pa se nama bavila i služba državne sigurnosti, a na kraju su nam proglasili radnu obvezu.

Kada su mediji u to vrijeme izvještavali o štrajku, uglavnom su se spominjali samo zahtjevi za povećanjem plaća. Koliko su važan dio zahtjeva bili održavanje i ulaganje u željeznice?

Kad voziš vlak, ne znaš hoćeš li živu glavu donijeti kući zato što je signalizacija neispravna, zato što su lokomotive neispravne, plaća nije na prvom mjestu. Puno se novaca trošilo kao i danas, a ništa ne funkcionira – od toga da ti u noći kad voziš vlak nemaš reflektor, da nemaš brisač kada pada kiša, snijeg, ako je nevrijeme, da sjediš na pokidanom sjedalu starom desetak godina itd. Trebali ste vidjeti kakvi su to stolci bili. Nažalost i danas se susrećemo s istim problemom. Svaki popravak kao i onda i danas se skupo plaća, a imobilizacija voznog parka uvijek je prevelika. Tada su lokomotive koje smo vozili bile stare dvadesetak godina, sada su 50. Još uvijek se vozi na velikom broju tih lokomotiva. Što je nama najinteresantnije, recimo voziš se, nisu onda bile takve temperature kao danas, ali u kabini ti je 60 stupnjeva ili 80. Da bi riješio problem otvorio si prozore i stajao si na promaji s otvorenim prozorima – zašto? – zato što su ti motori iza leđa, što to sve grije, ventilatori rade, hlade se vučni motori. Ti si unutra maltene u paklu, a mi smo morali nositi uniformu, uz obaveznu kravatu i kapu, bez obzira je li ljeto ili zima. Željeznica je bila vojnički organizirana, a važila je izreka da tamo gdje počinju vojska i željeznica da tamo završava logika. Ali ukratko, naš zahtjev je bilo ono najosnovnije: radni uvjeti, sigurnost u željezničkom prometu i radno vrijeme. Iako su nas bili puni mediji da tražimo plaću od 1.000 DM, plaća je uvijek bila negdje na kraju.

Kako biste ocijenili ulogu rukovodećeg kadra u to doba?

Veliki problem su predstavljali upravo ljudi koji su vodili sustave, ne govorim o glavnim direktorima, nego ovima na terenu koji su sve bili stariji ljudi. Oni su svi imali završene nekakve male mature. Nitko nije ni znao što je to. Mislio si koliko čovjek ima škole, a on su bili srednje naobrazbe, ali moram reći da su čitali te pravilnike kojih nije bio mali broj i znali su propise. Bitno je bilo da je bio član partije, a ako je bio učesnik u 2. svjetskom ratu i završio uz rad nekakvu školu dobro je kotirao. I sada on tebi drži slovo. Smeta te to demonstriranje sile, a vidiš da ne zna složiti dvije suvisle rečenice.  

Ne želim generalizirati, ali veliki broj ljudi koji su vodili sustav nisu bili dorasli tim poslovima pa su demonstrirali silu. Bili su oni kao bogom dani, a mi smo se svi trebali pognuti. Mi dođemo na nekakav skup i onda oni nama pričaju kako je nama lijepo, dobro i kako je vrijeme štednje i odricanja. I danas svi pričaju tako, kao da ti ne vidiš, kao da si slijep pokraj zdravih očiju. Na sastancima se uglavnom točno znalo gdje sjedi predsjednik sindikata, gdje radničkog savjeta i kada tko govori. Ako bi se digao netko od radnika i rekao da nešto nije tako, onda bi se točno znalo tko uskače da ga poklopi. Tako se je stvarala slika da sve funkcionira, ali svako njihove izlaganje bila je i jasno poslana poruka. Poslušnost su držali na način da si mogao imati znanje i odgovorno raditi, ali na periodičkim ispitima koji su se održavali svake godine, nisi prošao. Bez ispita nisi mogao obavljati posao strojovođe. Bili su fer utoliko da to udaljenje od poslova nije trajalo nikada duže od 30 dana. Prošao bi na ponovljenom ispitu da te nisu ništa pitali, ali pouku si izvukao. 

Ali bilo je i nekih dobrih stvari u samoupravljanju, nije sve bilo loše. Rješavala su se stambena pitanja, donosile su se dobre investicijske odluke. Ali i onda se namještalo, i onda su se oni koji su bili glasniji pokušali nagraditi nekakvim radnim mjestom. No mi koji smo vodili ljude tome smo se nastojali oduprijeti, nismo se dali potkupiti, imali smo svoje viđenje, svoje ciljeve.

Onda se dogodio Domovinski rat – i opet imamo one koji su na čudne načine završili visoke škole, one koji su kupili diplomu i onda takvi dolaze popovati mladim, školovanim ljudima kroz redovno stečena obrazovanja, kvalitetnim ljudima. Kako nisu bili stranački podobni i nisu se htjeli pokoriti neznalicama nikada nisu mogli napredovati u poslu. U svom sindikalnom radnom vijeku preko dvadeset godina bavim se ljudima koji nisu dorasli voditi firme, odnosno onima koji godinama kao predstavnici braniteljskih udruga, koje po meni nemaju što raditi u tvrtkama, guraju i pokušavaju postaviti ljude na rukovodeća mjesta kojima je samo bitna plaća i njegova osobna  promocija po cijenu uništenja tvrtke. Ne želim generalizirati, ali veliki broj njih završili su školu i diplomu stekli u tim ratnim godinama od '90. do '95. Interesantno, baš u jeku rata on je stekao zvanje inženjera prometa. Svaka čast svakome tko je bio u ratu, da me ne bi krivo tko shvatio, ali da ti moraš biti na nekom rukovodećem radnom mjestu sa sumnjivo stečenom diplomom, e to ne razumijem. Ali kako komentirati slučaj da čovjek sa trideset godina ima završenu osmogodišnju školu, a za nekoliko godina postaje akademski obrazovan čovjek. A tek zamislite koji intelektualni sklop mora imati onaj koji ga gura na rukovodeće mjesto i poziva se na njegovo stečeno obrazovanje, a sam mu je pomogao da završi na taj način školu. Nisam bio nikada protiv da se ljudi doškoluju uz rad. Postoji i druga strana medalje, a to je da se kroz Pravilnik o organizaciji propisivalo veću potrebnu stručnu spremu da bi se nekome mogla dati veća plaća. Pa da čovjek ne bi ostao bez radnog mjesta, a vidi tko sve završava školu, i sam je bio prisiljen se doškolovati.

Imali smo, primjerice, situaciju 1992. kada smo najavili jedan od štrajkova, da nam na pregovore dođe čovjek u uniformi Hrvatske vojske, koji je, gle čuda, baš tih godina stekao zvanje diplomiranog inženjera, stavi pištolj na stol i priča kako mi moramo prestati štrajkati, kako nije u redu to što se radi, kako su ljudi u rovovima. A vi imate problem, prodaju vam nekretnine, uništavaju ono što smo svi zajedno godinama stvarali. Bitno je reći da su se ljudi koji su bili u rovovima po završetku rata vratili u svoju tvrtku, imali su se gdje vratiti jer smo barem sačuvali imovinu kada već nismo mogli u potpunosti zaustaviti kriminalne radnje. Nismo dali da se razbacuju s imovinom, da otimaju i kradu, ja bar mogu biti ponosan na sve te naše aktivnosti. U to vrijeme imali ste puno željezničkih odmarališta, na svim dobrim lokacijama. Na žalost velik dio toga je devastiran, a to je dobar pokazatelj kakve ljude je politika postavljala na rukovodeća mjesta. Nešto su uspjeli sindikati staviti pod kontrolu. Kako se je radilo, kupovalo, namještalo i danas osjećamo kroz gubljenje sudskih sporova, i danas se plaćaju milijunski iznosi za učinjene štetne radnje.

Kako su se širile informacije među strojovođama i kako se organizirao štrajk po različitim ŽTP-ovima, jer u nekima je bio jači, u nekima slabiji?

Pa uglavnom obilaskom terena. Prvo si obišao teren i onda probao jedan na jedan s ljudima. Negdje se to prihvaćalo više, negdje manje, ovisno o dobnoj strukturi. Strojovođe koji su bili u godinama su drugačije razmišljali nego što smo razmišljali mi s 30 godina. Imao si tih starijih ljudi, neke je vezala Partija, odgovornost, Savez komunista. Gdje su bili jači partijski igrači ljudi su lakše nasjedali pričama i teže ih je bilo organizirati i izvući iz kolotečine. Ali najvažnije je bilo da ti ljudi vjeruju. Uglavnom je to išlo jedan na jedan ili smo koristili škole kad su bila školovanja i tako bi uletavali među ljude i pokušavali plasirati određene informacije jer ih je onda najviše. Svaki je dobio naputak – dok ti ja ne dođem reći da možeš krenuti, nemoj se nikud micati. Primjerice Knin – znate tamo je bila drugačija filozofija. Poslije se to pokazalo u životu i u svemu drugome, nevezano za nacionalnost. Ja nisam odgajan u takvoj obitelji da sam gledao na nacionalno opredjeljenje i da sam dijelio ljude i da je meni netko više drag ili manje. Ima tu pravoslavaca, katolika i muslimana i stvarno se maksimalno trudiš da sve uključiš kao članove sindikata. Obilazili smo teren i nije bilo lako, danas je to puno lakše, danas komunikacija donosi nekakva poboljšanja, ali u to vrijeme je bilo doista na povjerenje. I tada ste imali kao i sada teške i loše uvjete rada, ali stvorila se kritična masa opravdano nezadovoljnih.

Da li je uprava na neki način pokušavala posvađati radnike različitih struka?

Radnici drugih struka su u to vrijeme uglavnom davali podršku šefovima. Mi smo se susreli s problemom stvaranja novih paralelnih sindikata strojovođa. U jednom trenutku smo izgubili nekih 100 do 150 članova. Ti ljudi znaju kako se to radi. Točno znaju tko je bio povjerenik pa više nije jer je smijenjen. Vodi se stroga evidencija, tko je u braku i socijalno je lošijeg stanja, koje ljude mogu pridobiti. Točno znaju tko tamo nije dobar s Mrganom, a nije dobar zato što ja nisam dozvoljavao da se nepotrebno zaposli žena, kćer, dijete, šta ja znam. I onda u stvari dobiješ neprijatelja. Kasnije se to pokazalo dobrim potezom, jer smo se kroz sve podjele i restrukturiranja HŽ-a susreli sa listama tehnološkog viška na kojima se opravdano našao veliki broj administrativnih i drugih radnika, ali ne i naših članova.

Ne znam kako je došlo do toga da strojovođe nitko ne voli. Određene strukture pokušale su nametnuti druge radnike u tehnološkom procesu rada kao nadređene strojovođi iako su oni radnici kao i strojovođa. Ne možete vjerovati kolika je to mržnja ostalih radnika. Ništa manja ta mržnja nije ni danas zato što strojovođe mogu raditi sve druge poslove. Drugi radnici ne mogu bez završene škole raditi posao strojovođe. Problem je što strojovođa vozeći vlak vidi silne zaposlene po kolodvorima koji ništa ne rade, vidi tu silnu administraciju gdje neki i ne znaju zašto dolaze na posao, pa smo onda kao sindikat dužni reagirati. Politika sindikata je da ukazujemo na nerad i kriminal. Naša dosljednost u vođenju sindikata s jasnom vizijom, i danas kao i prije gotovo trideset godina, svakodnevno dovodi do toga da oni koje smo prozvali, uglavnom kroz sindikate i braniteljske udruge pronalaze ljude koji će plasirati laži o nekoj nedodirljivoj sekti, o nekakvom neodrađenom radu ili plaćenom neodrađenom prekovremenom radu. Interesantno je da godinama slušamo izjave radnike drugih zanimanja koji kažu strojovođama – lako vama vi imate sindikat, a ovi naši samo lažu. Ali zbog prijetnji silnih sindikalnih dužnosnika – šetača, neposrednih rukovoditelja, boje se izaći iz takvih sindikata. Još je jedan veliki problem, ljudi ne žele i ne vole čuti istinu, a to je glavni postulat ovog sindikata. Čim si ti rekao istinu, stvorio si sebi neprijatelja. Mogu i ja doći na skup, može tamo biti 200 ljudi i reći im da vi će svi raditi, da ćemo dogovoriti povećanje plaće i obećati im med i mlijeko. Nažalost još uvijek imamo veliki broj radnika kojima možeš prodati takvu priču. To rade drugi. Kažemo istinu i zato nas ne voli nitko.

Poznato je da je na željeznici u jednom trenutku početkom 90-ih bilo preko 20 sindikata. Kakvi su bili odnosi među vama?

Izmišljali su se sindikati, stvarali su se preko noći, samo da bi mogli kontrirati i pritisnuti nas drugim strukovnim zanimanjima (primjerice prometnici vlakova, manevristi, pregledači itd.). Svima smo pomagali da se organiziraju, davali im savjete, pisali im Statute s jedinim ciljem da imamo jake sindikate. Ali razlika je bila u tome što je Sindikat strojnog osoblja proizašao iz štrajka na zahtjev radnika, a drugi sindikati nastajali su preuzimanjem radnika iz režimskog sindikata. Veliki broj je bio organiziran od strane šefova. Ali ljudi u tim sredinama nisu znali što hoće, kako hoće i što bi se trebalo raditi. Interesantno, kad bi mi krenuli u najavu štrajka, direktor najednom dobije 3.000 podrški. Svatko je od tih šefova s terena morao poslati da je tamo sve u redu i to sve osuditi. A ono što je najgore, osuđuju te predstavnici drugih sindikata po naputku tih istih šefova, kolege koji rade s tobom, s kojima si jučer pio kavu i bio dobar, a onda najednom problem. A nikada nismo tražili da se nekome nešto uzme, samo smo se borili za neka svoja prava. Ako smo u svojoj borbi uspjeli vjerujte da su i svi drugi radnici dobro prošli. Ako ti znaš kad moraš doći raditi, ako ti možeš sebi kuhati kavu kad dođeš na posao, ako ti možeš slušati radio, zašto taj strojovođa dok čeka na posao ne može imati barem pristojnu prostoriju za odmor?

Koliko je za rad sindikata bilo značajno međunarodno umrežavanje?

Mi smo imali prednost da smo već devedesetih godina bili prepoznati od međunarodnih institucija. Postali smo članovi ITF-a, međunarodne organizacije transportnih radnika svijeta 1990. pa smo se sretali s kolegama iz drugih zemalja, stjecali znanja te u jeku rata na susretima izvan Hrvatske objašnjavali da mi nismo fašistička država, da se borimo za svoju slobodu i radnička prava.

Nama su se odmah nakon tog prvog štrajka 1989. javili određeni ljudi iz Amerike koji su bili zaduženi za međunarodne odnose, suradnje sa sindikatima na Istoku i tako dalje. I tu je nama obećano čuda, od kompjutera do štamparije jer vrlo je bitno da možeš plasirati informacije. Da se razumijemo, od Amerikanaca nikad ništa nismo dobili. Sjećam se kad smo kupili prvi kompjuter. Kupili smo ga sami, kolega Ivan Pavleka je dao sve od sebe, on je savladao DOS i te sve programe u to vrijeme, da bi mogli lakše komunicirati. Do tada smo se služili pisaćim mašinama i tu se gubilo puno vremena na protok informacija. A znate kako se kaže, tko ima informaciju vlada svijetom.

Ali ljudi su onda bili drugačiji. Bili smo složni, jedinstveni, bio je ponos u tim ljudima i to je ta vrlina, tih ja ih nazivam vukova samotnjaka. Ljudi koji su imali svoje ja. Jer razlika vam je u poslovima na željeznici, između strojovođa i ostalih, zato je vjerojatno i nastao taj jedan jal. U kolodvoru svako odradi svoj dio posla, ali kad vlak krene strojovođa ostaje sam, a oni su i dalje svi zajedno. Ako se nešto dogodi svi oni krenu da krivcem proglase onoga tko nije više među njima – strojovođu. Ako je poginuo stvar se puno lakše zataškava.

Koliko su turbulentne političke prilike, koje su vas pratile od samog osnivanja sindikata, utjecale na rad i stanje u samoj organizaciji? Je li bilo podjela unutar samog sindikata i po kojim osnovama?

Mi smo bili prvi nezavisni sindikat koji je bio službeno priznat. Predsjednik Saveza sindikata u to je vrijeme bio Bernardo Jurlina i on je pomogao u tome. Ali jako brzo se vidjelo da je on ušao u politiku, i da drži političku, a ne radničku stranu. Ipak treba reći da iako smo se mi primarno borili za naša prava, i mi smo u tom trenutku bili za stvaranje države.

Prvi predsjednik sindikata, kolega Krivokuća, otišao je mjesec dana na studijsko putovanje u Ameriku. Vratio se krajem siječnja '90. godine i govori – čujte, nije dobro, dolazi rat, ovdje se sprema rat. Kaže – Slovenija će se izvući iz toga, Hrvatska ovisno o politici kakva bude, a Bosna ono, do bola, bit će ubijanja i svega. Nažalost, to se obistinilo vrlo brzo.

I onda dobiješ ono što u radničkom pokretu nije dobro da se ljudi počnu dijeliti po nacionalnosti i vjeri, što se nama događa 1991. godine tako da je sindikat maltene došao na dno. Više se ne gledaju prava, nego tko je Srbin, tko je Hrvat, tko ima kakve nakane. U to vrijeme funkcionirali smo inercijom. U vrlo kratkom vremenu izgubili smo sva prava za koja smo se izborili. Dobro je što su se vrlo brzo članovi, radnici uvjerili što znači imati sindikat. Dao sam si truda 1992. sa pokojnim kolegom Pavletićem iz Splita da sve pridobijemo i ponovo se organiziramo. Te '92. izabran sam za predsjednika sindikata tada još uvijek pod imenom Sindikat strojnog osoblja Hrvatske.

Koliko je početkom devedesetih borbeno sindikalno djelovanje bilo onemogućeno zbog straha za sigurnost? Kako je na to utjecalo ubojstvo Milana Krivokuće i napadi na druge sindikalce? Koliko su takvi napadi bili česti?

Nije bilo ništa teže nego danas, ali uvijek se poteže pitanje zašto. Je li kolega Krivokuća ubijen zbog sindikalnog rada, ili zbog svog političkog opredjeljenja i djelovanja ili zbog nekih drugih spletova okolnosti? Najgore se je zapetljati u politiku pa djelovati s tih pozicija, onda normalno da postoji mogućnost da ti se nešto dogodi više nego što bi u drugačijim okolnostima. Bilo je napada – sigurno da su to bila nekakva upozorenja, ali čujte imaju i novinari danas određene štete, posljedice, ubijaju ih, pa se ljudi i dalje bave tim poslom.

U javnost je izašao transkript u kojem se tvrdi da su tadašnji čelnici HŽ-a bili nalogodavci njegovog ubojstva. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Mislite li da je njegovo sindikalno djelovanje toliko smetalo u tom trenutku?

U tom trenutku kada je on ubijen, činjenica je da je on počeo pružati usluge novoosnovanom Sindikatu manevarskog osoblja, a bio je u tom trenutku i politički opredijeljen. Činjenica je da je istraga došla i do vrata Hrvatskih željeznica. Činjenica je da se nekoliko dana prije razgovaralo o njegovoj putovnici, da su određeni ljudi pokazivali tu putovnicu - da li je on Hrvat, nije Hrvat - u zgradi Hrvatskih željeznica. Ali nemate nikakvih krajnjih dokaza. Bilo je svakakvih izjava. Vidio sam neke stvari, nisu bile istinite - i te ljudi koji su ih iznosili - pa onda uvijek ostaneš nekako po strani. Teško je sumnjati u bilo koga, ali da je u to vrijeme bilo opasnih ljudi na željeznici, da su neki koristili ovlasti više nego što su smjeli nije sporno, ali ne mogu točno reći da li bi tu bilo kakve povezanosti. Uvijek nekome rat donosi zlo, a nekima dobro. Ovi na željeznici pod parolom rata ostvarivali su velike privilegije. Švercalo se oružje itd.

Znamo da su neki ljudi uhapšeni i kasnije pušteni. Da li zato što su dokazali da nisu krivi, ili su neke druge stvari u pitanju, to ne mogu niti reći niti procijeniti. Sigurno je da su njegov sindikalni i politički rad igrali ulogu, a onda i dizanje ruku od njega onih koji su ga trebali zaštititi. Naime, Krivokuća je dobio jednu vrlo dobru ponudu od Amerikanaca da organizira sindikalni rad na razini regije. U Hrvatskoj je on trebao biti za Amerikance broj jedan. E sad, da li je on tada trebao biti iskorišten, pa kad su te strane obavještajne službe ipak shvatile da od Jugoslavije ništa, ostavili su ga bez ikakve zaštite, na cjedilu. Oni su ti koji su ga uvukli, možda i više nego što je trebalo, u tu priču. Da li je to netko iskoristio iz drugih pobuda, to je sada teško reći. Istraga je i dalje u tijeku, ali neće nikada biti završena zato što je nekome u interesu da se ne završi. Na Krivokuću je napad izvršen u večernjim satima, a ja kada sam ujutro iz Rijeke došao u ured. U Zagrebu na faksu sam pronašao poruku koja je stigla u 4.00 sata ujutro u kojoj me se pitalo da li je točno da je ubijen Milan Krivokuća. Ja još tada nisam imao nikakva saznanja, iza toga se pojavila policija koja mi je zbog sigurnosnih razloga zabranila odlazak na sprovod. Najednom te svi čuvaju.

Jeste li vi osjećali da ste u opasnosti?

Ma gledajte, svaki dan si u opasnosti. Kad si krenuo raditi posao strojovođe odlučio si se za jedan drugačiji život. A vezano za sindikat onaj dan kad si ti nekome rekao da je ukrao, da je lopov - ti si u opasnosti. Znači, vezano uz nekakvu akciju da je ciljano - ne, ali je bilo trenutaka kad sam skrivao djecu, nisi nikad znao što te čeka. Uvijek su se spominjale nekakve tajne službe, oni koji su te nadgledali i oni koji su plasirali laži. Jedan dan si bio kosovac drugi dan jugonostalgičar, pa si onda bio okorjeli Srbin koji mrzi sve što je hrvatsko, ovisno što je interesnim skupinama u tom trenutku odgovaralo. Onda ti u jednom trenutku počnu prisluškivati telefon. Ja sam imao sreće, meni je u Rijeci dobar prijatelj radio na tim poslovima. Zove me – 'alo, upravo ću te priključiti, reci doma da ne laprdaju. Ili optužbe, mene više smeta kad me netko od mojih kolega, kolega sindikalaca optužuje. Te neistine, te laži. To što će tebe netko nalupati, ako imaš sreće preživjet ćeš, vrijeme će reći svoje. Ali kada netko laže sustavno, godinama da si kriminalac, da si ovakav onakav, da bi sebe digao i prikrio kriminalce, kad te optužuju da kradeš, da bi prikrio svoje nečasne radnje, onda svakako da si razočaran što nitko za ništa ne odgovara. Više riječi bole nego što ćeš možda stradati. Ništa tu nije čudno jer se na željeznici u to vrijeme svakodnevno se okretalo pola milijuna maraka. Rijetki su na željeznicu dolazili kao menadžeri koji znaju posao. Uglavnom su interesne skupine uspijevale dovoditi svoje ljude. Jadan od glavnih plasiratelja laži bio je predstavnik jedne od tri braniteljske udruge koje djeluju u tvrtkama, koji je zbog svoje naivnosti zagovarao dolazak takvih ljudi s jedinim ciljem da se i sam može baviti kadroviranjem. Žalosno je da do danas nikada nije predložio za neko rukovodeće mjesto obrazovanog mladog čovjeka koji ima znanja. On to i danas čini, plasira laži i blati vodstvo sindikata. Ljudi se boje reći glasno što misle o njemu. Nevjerojatno da prilikom promjene svake političke opcije, direktora, uspije prodati hrpu laži, ali nije problem što on plasira laži o meni i vodstvu sindikata već što glupim kadrovskim rješenjima šteti tvrtkama. I u ovom trenutku pokušava zaštiti neradnike i neznalice uz parolu da su to obrazovani ljudi, branitelji. Rado se sjetim izjave jednog od ministara - pa što se brinete za njih ako su tako pametni i obrazovani, oni će sebi naći posao, problem su radnici na terenu. Branitelji su radnici koji pošteno rade i ne traže privilegije. Kad gledate te Sporazume koje im potpisuju Uprave vjerujući valjda da će im oni spasiti guzicu da ih zbog neznanja i loših rezultata ne smijene, uglavnom vidite da su prvo dogovorena prava onih koji dogovaraju ta prava, predstavnicima branitelja, a onda tek načelna prava branitelja. Sebi odmah dogovori da ne treba dolaziti na posao, plaću, a braniteljima ako bude sredstava. Ali tko ima prava u tvrtki dati nekome neko veće pravo samo zato što je branitelj, a svi mi zajedno zarađujemo. Potpuno ih razumijem jer i ja bi da imam plaću za nerad i spletkarenje od 15.000 tisuća kuna to radio. Da skratim, svakom prema zaslugama i o pravima branitelja treba se brinuti kroz zakonsku regulativu Ministarstvo branitelja, treba pronaći za sve radnike dobra rješenja kroz zbrinjavanje. A ne da se danas susrećemo s problemom da u HŽ Cargu, tvrtki koja je na tržištu, da se zbog zaštite pojedinaca sutra u problemu nađu svi radnici, a između njih i sva braniteljska populacija. Vi kada otvoreno date takvu izjavu, vi ste u i te kakvoj opasnosti. Zašto bi netko koga je neka čudna Uprava dovela u sustav i tko ima godinu dana staža bio zaštićen, a ljudi koji dvadeset i više godina pošteno rade, izgubili su zdravlje u toj tvrtki i zbog glupih i štetnih odluka te Uprave i tog pojedinca morali napustiti tvrtku, a on bi i dalje trebao dobivati 15.000,00 kuna plaću i ništa ne raditi. A da ne zna raditi pokazuju njegovi rezultati.


Intervju je vođen u sklopu zajedničkog projekta Mirovnih studija CMS-a i BRID-a Rad i rat: Istraživanje štrajkova u Hrvatskoj 1988. - 1996. (Studija slučaja: Hrvatske željeznice) uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Naslovna fotografija: Matica hrvatskih sindikata
Razgovor vodile: 

Martina Domladovac i Lina Gonan




    Preporučite članak: