Large enska fronta 8

Ženska fronta je tek prvi korak u sustavnijoj borbi protiv ZOR-a, za pune reproduktivne slobode, ekonomsku neovisnost, eliminaciju seksualnog uznemiravanja, kontrolu nad radom...

 

Zanimljivo je kako se nekad datumska simbolika i akteri poslože pa nam olakšaju oprimjerenje argumenata i teorijskih izvoda, bolno ih potvrđujući. Nekad se znamo dovesti u situaciju da smo doslovno zahvalni vladajućoj postavi na njihovom poslovičnom šlamperaju i nepatvorenoj iskrenosti u vlastitom neznanju i nesnalaženju; dječijoj naivnosti pri transliteraciji njemačkih, austrijskih ili irskih modela. Međutim, pogotovo tada – kada su najgori, oni su najbolji. Najbolji onima kojima taj šlamperaj znači povećanje profita, loš vodvilj za pozadinske aranžmane i otvaranje stražnjih ulaza u privatizaciju usluga u javnom sektoru. Nije to nažalost šlamperaj, to su društveni odnosi. Zakon o radu je samo zadnja potvrda toga.

Osmi mart – međunarodni dan žena u Zagrebu su obilježile ženske organizacije maršom upozorenja na pogubnost tog zakona kao i na potrebu za obranom stečevina sindikalne, radničke, ali i feminističke borbe prikazanu kroz formulu radnog dana 8+8+8 čemu ću se kasnije vratiti. Naime, po meni se jednako bitan događaj za položaj žena u suvremenim proizvodnim uvjetima dogodio istovremeno, ali nešto istočnije -  u Vinogradskoj ulici pred Kliničko-bolničkim centrom Sestara milosrdnica. Bizaran happening domaće klerikalne omladine koja se po uzoru na američke južno-evangeličke oriđinale došla megafonom pomoliti Svevišnjem protiv aborterica, ima ipak dalekosežnije implikacije od nastavka karnevalskih dramaturških linija i poslije Čiste Srijede. Upozorenje je to koje ne treba objašnjavati tek idiosinkrazijom studentskih kapelana i rošadama u domaćoj kuriji, nego u terminima analize naše recentne povijesti i trenutnih političkih preslagivanja, ali i sadašnje i neke buduće uloge države u društvenim odnosima.

Talijanska feministička povjesničarka Silvia Federici u kod "nas" nedavno prevednoj knjizi Kaliban i vještica: žena, tijelo i prvobitna akumulacija objašnjava proces transformacije ženina tijela u stroj podešen tj. prisiljen na reprodukciju radne snage što korespondira s povijesnim procesom privatizacije i ograđivanja zemlje te komodifikacije društvenih odnosa. Napredovanje kapitalizma te novi oblici rada, mobilizacije i podjele radne snage u 15. i 16. st. počeli su napadom na ženu i procesom kolonizacije. Federici upozorava da mehanizmi kontrole i discipliniranja ženinog tijela nisu tek izraz vječnih učenja ili dogme nekih institucija, nego su materijalno uvjetovani transformacijom kapitalizma  u okviru u kojem je ženi namijenjena uloga reprodukcije radne snage. Usporedbe s nama suvremenim procesima ukidanja stečevina socijalne države, smanjenja pristupa zajedničkim i javnim dobrima – čine mi se plauzibilnim. Na ugroženost onih sektora u kojem su većinom zaposlene žene – više nego dovoljno su upozoravale članice Ženske fronte za radna i socijalna prava. Za kraj - napadi na žensko tijelo potvrđeni su kroz nekoliko evropskih primjera (zakonska regulativa u Španjolskoj kao i odluke Europskog parlamenta). Da se zaključiti da je država (ili superdržava) ponovno preuzela povijesnu ulogu  menadžera klasnih odnosa i kontrole reprodukcije radne snage. Bez obzira što ova vlast neće dirati u nomotehniku prava na pobačaj – upravo reformom zdravstva, smanjenjem izdataka za taj sektor kao i postpunom komercijalizacijom zdravstvenog osiguranja, pravo na dostupnost tom pravu uvelike se smanjilo pogotovo na periferiji države. Ili periferiji Evrope ako podignemo perspektivu. Međutim, pravo nije nominalno, pravo je materijalno uvjetovano i na društvu je da osigura materijalne uvjete za poštivanje i osiguranje tog prava.

Drugim riječima, žene više nemaju socijalnu državu; pitanje je dana kada će izgubiti i vlastite sindikalne sekcije i organizacije uzimajući u obzir obzore trenutnog prijedloga Zakona o radu, a o njihovom tijelu se najviše "brine" Crkva. Jedino što preostaje neka je vrsta samoorganizacije ili organizacije alternativnih oblika političkog, ali i komunalnog djelovanja, pa i kućanskog rada i podjele rada u obitelji, a koji će nadomjestiti kapitalom i državnom upravljačkom politikom nagrižen socijalni sustav i egzistencijalnu podršku koju je osiguravao. U tom smjeru idu i neki globalni primjeri s Juga i Sjevera, ali i teorijske rasprave među socijalističkim feministicama. Johanna Brenner u svom tekstu o perspektivama socijalističkog feminizma potvrdila je smjerove u kojima se te rasprave kreću i ukazala na grassroots organizacije koje ne samo da odgovaraju na osnovne egzistencijalne potrebe poljoprivrednih (Via Campesina) ili tekstilnih radnica (Coalition for Justice in the Maquiladoras)  nego dovode u pitanje patrijarhalne forme organizacije i upravljanja u vlastitim kontekstima što je i po meni ključno za bilo koju buduću inicijativu koja kani na sebe preuzeti progresivnu političku agendu. U osnovi, riječ je svojevrsnom "participativno-demokratskom ethosu", ali i autonomnoj ženskoj inicijativi koja će prema Brenner na nekim bližim i daljim horizontima postati važni ili su već postali važni za "preoblikovanja ljevice". Zadnji, možda iz pozicije evropskog konformizma nebitan primjer, uspjeh je Ženske skupštine organizacije Via Campesina da borbu protiv homofobije uključi na listu političkih zahtjeva te međunarodne organizacije malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača, seljaka i domarodačkih skupina.

Ovo je tek najrecentniji primjer i doprinos raspravama o ljevici i tzv. ženskom pitanju započetima još sedamdesetih. Nastala oko teorijskih elaboracija slijepih pjega marksizma i njegovih političkih realizacija, te rasprave su nužno postale i rasprave o oblicima autonomne organizacije žena na političkoj ljevici što je značilo i oštriku kritiku organizacijskih modela ondašnjih komunističkih partija na Zapadu. Ograničen je ovo prostor da se iznese prikaz te opširne kritike, međutim, kako Alison Jaggar primjećuje, u njenoj osnovi je zahtjev za uvođenjem specifičnog ženskog političkog subjekta pod kišobran revolucionarnog koji je često bio ograničen povijesnim oblicima kapitalističke proizvodnje i njene rodne "preraspodjele" u kojoj je muški radnik u tvornici bio ipak prvi adresat i jedini nositelj zanemarujući žensku proizvodnju u kućanstvu. Međutim, tzv. taktički separatizam tj. organizacijska neovisnost žena u okvirima lijevih organizacija, za nju je nužan institucionalni korak u artikulaciji socijalističkog feminizma koji ne pristaje na vlastitu paternalističku separaciju pod sintagmu "ženskog pitanja" nego to pitanje smatra univerzalnim, a njegovu realizaciju postepenom i trenutnom upravo kroz različite oblike i ostvarenja alternativnih struktura koje će zadovoljavati objektivne potrebe u objektivnim historijskim i proizvodnim uvjetima, ali i eliminirati određene malignosti koje postojeći uvjeti proizvode pa i na kulturnoj ravni. To bi onda značilo i "alternativne forme svijesti i alternativne načine percepcije stvarnosti i stvaranja stavova prema njoj", određenu političku i "emocionalnu" edukaciju, ali i rad na uvođenje tih principa u vlastiti život. Primjeri  "feminističkih revolucionarnih obiteljskih zajednica" ili  "zadružnog stanovanja" koje Jaggar izvodi iz povijesti američke ljevice nakon šezdesetih, mogu se činiti posve utopijski (da ne kažem hipijevski) iz današnje perspektive, ali isto tako i modeli koji će se morati uzeti u obzir u trenutku u kojem će se graditi politički subjekt u kontekstu uništene socijalne države i eventualnih "oštrijih" političkih pozicioniranja.

Izdvojio sam ovih par primjera i kao svojevrsnu podužu fusnotu na ono što se može činiti kao domaće iscrtavanje obrisa jednog aktivističkog, trenutnog, ali i autonomnog djelovanja žena protiv postojećih kriznih mjera u domeni radnog prava. Ženska fronta za radna i socijalna prava, bez obzira šta mislile njene skromne članice, ipak je jedan oblik taktičkog separatizma u našim uvjetima: ngoiziranog feminizma, muške sindikalne scene velikih pregovaračkih vođa i formalno nepostojeće političke ljevice. To je tek prvi organizacijski korak u jednoj sustavnijoj borbi koja nije samo borba protiv ZOR-a nego i za pune reproduktivne slobode, ekonomsku neovisnost, eliminaciju seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu ili bilo gdje drugdje, slobodu seksualnog izbora, kontrolu nad vlastitim radom, ukidanje kulturnih obrazaca o tome kako žena treba organizirati vlastiti život, podjelu posla oko održavanja kućanstva...

Deveti mart je. Središnja emisija javne televizije donosi prilog u kojem novinarka s vrlo skrivenim, ali ne manje intencionalnim (nadam se) sarkazmom otkriva vlastitu nezahvalnu poziciju i kontrolu uredničkom palicom. Ona pravi prilog na neizravni zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca koji je nju i njene kolege odveo u Trst da bi im na licu mjesta pokazao uspješno funkcioniranje outsourcinga u zdravstvenom sustavu.

Deseti mart je. Iz Trsta ne vozi autobus ponedjeljekom. Da vozi u njemu bi bile naše majke, sestre, prijateljice, susjede koje obavljaju njegovateljski rad po tršćanskim kućanstvima na crno bez ikakvih prava. Vozit će sutra.


Tekst napisao:

Mario Kikaš

Tagovi:

radnice



    Preporučite članak: