Kad danas gledamo snimku, sve izgleda nekako krivo. Na stadionskoj pozornici u Champaignu, gradiću u Illinoisu, kočoperi se ogromni bijeli zastor s logom traktora i američkom zastavom preko ocrtanog teritorija SAD-a. Zastor se razmiče, publika pada u euforiju – 80.000 ljudi, više nego što ima stanovnika u gradu – a na pozornicu izlazi bijelac, sav obučen u bijelo, sa smeđim kaubojskim šeširom na glavi i akustičnom gitarom u rukama. Neil Young započinje svoj nastup na Farm Aidu, humanitarnom koncertu za američke farmere koji opasno nalikuje na desničarski pandan Live Aidu.
Doista, Live Aid za pomoć Etiopiji održao se tek dva mjeseca ranije, a na njemu je Bob Dylan tijekom nastupa rekao: „Nadam se da će se dio ovog novca za ljude u Africi, možda samo mali dio, jedan ili dva milijuna, odvojiti da otplatimo hipoteke nekih farmera u Americi.” Danas bi se reklo All lives matter, a tako je to protumačio i Bob Geldof, suorganizator Live Aida, koji je Dylanov komentar ocijenio „krajnje glupim i nacionalističkim”. No slično Dylanu razmišljali su Willie Nelson, Neil Young i John Mellencamp, country i rock superzvijezde koji su te 1985. organizirali Farm Aid, u sklopu 12-satnog festivala okupili američku glazbenu kremu (Dylan, Billy Joel, B.B. King, Loretta Lynn, Johnny Cash, Roy Orbison, Lou Reed...) i prikupili oko 9 milijuna dolara za ugrožene obiteljske farme u SAD-u.
Osim potencijalnog nacionalizma, spornim se može učiniti i logika humanitarnog spektakla koji rješava sustavne probleme. Muzičari su imali plemenite namjere, ali ne i jasnu ideju kako bi Farm Aid trebao konkretno spasiti farme. Willie Nelson preračunao se da će koncertom prikupiti 50 milijuna dolara i odmah otkloniti sve probleme. Mellencamp je, pak, izjavio da „nije bitan prikupljen novac nego podizanje svijesti”. No tadašnja farmerska kriza nije imala veze s razinom svijesti, nego sa širom političko i ekonomskom slikom.
Zbog promjene američke monetarne politike krajem 1970-ih kamatne stope su drastično skočile, što je naročito pogodilo farmere jer oni po logici posla posuđuju novac koji otplaćuju nakon prodaje uroda. Uz to, SAD je embargom 1980. onemogućio izvoz žita u SSSR čime su domaće farme izgubile svog najvećeg kupca. Naglo povećanje rashoda i smanjenje prihoda doveli su do najteže poljoprivredne krize od 1920-ih, bankrota i zatvaranja brojnih obiteljskih farmi.
Tu pak dolazimo do druge razine koja bitno mijenja početnu perspektivu na Farm Aid. Naime, ako uzmemo u obzir da obiteljske farme (a to su sve farme koje ne pripadaju korporacijama ili zadrugama) i danas čine skoro 90 posto ukupne poljoprivredne proizvodnje SAD-a, jasno je da pomoć tim farmama nije samo stvar nostalgije ili tradicije, nego zaštita cijele grane proizvodnje koja doslovno hrani američku (i širu) populaciju. Pritom se Farm Aid ni nakon 12 sati svirke nije ugasio, nego je nastavio djelovati i mimo pozornice. Hey hey, my my!, rekao bi čovjek u bijelom odijelu.
It's better to burn out...
Osim što su se koncerti Farm Aida nastavili održavati svake godine, organizacija je također počela redovno raditi kao nevladina organizacija. Willie Nelson priznao je da je ispao naivan jer je mislio da će jedan koncert riješiti sve probleme, no bio je dovoljno uporan da nastavi s istim ciljem i dovoljno mudar da prepusti operativni posao nekom iskusnijem. Kao izvršnu direktoricu osobno je angažirao Carolyn Mugar, američko-armensku aktivistkinju, koja je ustrojila organizaciju. Farm Aid je tako godišnjim koncertima prikupljao donacije koje je potom distribuirao za različite namjene. Na jednoj razini Farm Aid funkcionira kao zaklada koja dodjeljuje potpore drugim NGO-ima u istom polju. Na drugoj razini organizacija farmerima direktno nudi izvanrednu financijsku pomoć u slučaju prirodnih katastrofa, besplatno profesionalno savjetovanje, bazu informacija i psihološku pomoć. Naposljetku, Farm Aid se bavi političkim aktivizmom: lobira za zakonska rješenja u korist farmera, bori se protiv štetnog utjecaja korporacija, farmerima daje pravnu potporu i radi prosvjedne kampanje čime promovira važnost poljoprivrede i radničkih prava. Farm Aid je prikupio ukupno 57 milijuna dolara i, još važnije, namjenski ih je potrošio.
Farm Aid
Tijekom svoje prakse organizacija je razvila određene političke nazore koji se mogu pripisati zelenoj i lijevoj politici, ali imaju svježinu jer ne proizlaze iz stranačkih prepucavanja, aktualne dnevne politike ni akademskog konteksta, nego iz direktnog rada s farmerima. Premda Farm Aid nije protiv tržišta, bori se da država pruži specifične potpore ovoj važnoj grani proizvodnje koja je naročito podložna vremenskim uvjetima i ekonomskim trendovima. Mada nije nužno protiv genetski modificirane hrane, smatra da mora postojati rigoroznija i transparentnija javna kontrola GMO-a koji dolaze na tržište. Organski ne podnosi korporacije i njihov maligni utjecaj na ruralne zajednice, lokalne ekonomije, javno zdravlje i ekologiju. I bori se za koncept „prehrambenog suvereniteta” (food sovereignity) po kojem građani trebaju moći informirano odabrati kakvu će hranu kupiti.
Naposljetku, Farm Aid je vrlo aktivan u borbi za prava meksičkih radnika. Meksički imigranti masovno rade na američkim farmama još od Drugog svjetskog rata kad je u sklopu programa Bracero SAD doveo velik broj meksičkih radnika kako bi nadoknadio manjak radne snage. Danas je taj manjak jednako prisutan jer Amerikanci odlaze sa sela u gradove, u potragu za bolje plaćenim poslovima, a farme ostaju prazne. Stoga, unatoč Trumpovoj antiimigrantskoj agendi, danas je preko 70 posto radnika i radnica na farmama podrijetlom iz Meksika, uglavnom ilegalno jer je postupak dobivanja legalnog statusa skup, kompliciran i dugotrajan.
Na farmama su imigranti dobrodošli: suprotno u javnosti sve prisutnijim ksenofobnim strahovima, farmer Randy Mooney najviše brine da će se probuditi ujutro, a da neće imati koga da mu pomuze njegovih 300 krava. Farm Aid, koji radi i s farmerima i radnicima, stoga se zalaže da „svaka osoba, bez obzira na pozadinu ili imigrantski status, zaslužuje osnovna ljudska prava, dostojanstvo i poštovanje, kao i poštene, jednake, zdrave i sigurne radne uvjete. Također uviđamo da trenutna politika prema imigrantima nije u najboljem interesu ni farmera, koji trebaju radnike na farmama i rančevima, ni radnika, koji zaslužuju raditi bez straha, ni našeg sustava prehrane.”
Svaka osoba, bez obzira na pozadinu ili imigrantski status, zaslužuje osnovna ljudska prava, dostojanstvo i poštovanje, kao i poštene, jednake, zdrave i sigurne radne uvjete, Farm Aid
Farm Aid zauzima relativno marginalnu poziciju u odnosu na dnevnu politiku i aktualne prosvjede, no indikativno je i opasno što su poljoprivredni problemi sporedna tema, tim više što nakon pandemije postaje očito koliko je regulacija proizvodnje i distribucije hrane važna za populaciju. Angažman Farm Aida ukazuje da dominantna liberalna ideologija ne nudi rješenje ni za javnu potrebu za zdravom i svima dostupnom hranom, ni za ekonomske probleme farmera, ni za slabo zaštićena radnička prava. S druge strane vidimo da američka politička arena nije monolitna, da na neočekivanim mjestima nailazimo na drugačije ideje i organizirani otpor. There's more to the picture than it meets the eye, rekao bi čovjek u bijelom odijelu.
... than to fade away?
Velika farmerska kriza završila je par godina nakon prvog koncertnog spektakla, ali problemi nisu nestali. Nakon 35 godina djelovanja jasno je da Farm Aid ne može riješiti sustavne mane, nego samo ustrajati u stalnoj borbi sa sustavom i slaviti manje ili veće pobjede. Trenutno nije vrijeme za slavlje. Od 2013. kamate rastu, a poljoprivredni prihodi padaju zbog čega je sektor zahvatila kriza koja nije bila dramatična kao 1980-ih, ali je sporo i kontinuirano trajala do trenutka kad se dogodila korona. Mada još nije poznat konkretan ekonomski utjecaj pandemijske krize na američku poljoprivredu, nije teško pretpostaviti da će biti ogroman: zatvaranjem restorana, škola, poslovnih prostora i tržnica farmeri su ostali bez mogućnosti da prodaju svoje proizvode i morali su ih baciti ili podijeliti. Cijene kukuruza, pšenice i mesa su drastično pale, sve veći broj farmera traži psihološku pomoć... Iako je Trump već odobrio 19 milijardi dolara izvanredne pomoći, nagađa se da ni to nije dovoljno da spasi sektor od velike krize. Mnogo ovisi i o odnosu Kine i SAD-a: ukoliko zbog političkih tenzija prestane izvoz američkih žitarica u Kinu, u sektoru će nastati kaos. Dakle, situacija je slična onoj iz 1980-ih.
Problem je i što su „pozitivni” akteri slični ili čak isti. Poljoprivredom se bave stari farmeri na putu za mirovinu (američki Odjel za poljoprivredu procjenjuje da će u idućih 20 godina 70 posto farmi promijeniti vlasnika), no obiteljske farme više nemaju nove generacije koje bi ih preuzele zbog čega se može očekivati zatvaranje farmi, pad proizvodnje i rast cijena.
Farm Aid
Farm Aid, pak, vode i promoviraju isti ljudi kao 1985., a nije jasno koji će mlađi glazbeno-aktivistički kadrovi preuzeti palicu. Willie Nelson i dalje je predsjednik upravnog odbora, Carolyn Mugar izvršna direktorica, a Neil Young glavna koncertna zvijezda. Postoji realan rizik da bi njihovim odlaskom u mirovinu cijela organizacija mogla otići u povijest. Opasno je što jedna takva politička organizacija ovisi o inicijativi pojedinaca, ali, srećom, entuzijazam je zarazan. Rock'n'roll can never die!, zapjevat će čovjek u bijelom odijelu koji je samo s gitarom i usnom harmonikom znao zaluditi cijeli stadion. Ako su Young i društvo uspjeli svojim angažmanom “zaraziti” barem dio ljudi, farmerski aktivizam će ustrajati dalje.
Izvor naslovne fotografije: Farm Aid
Autor teksta:
Preporučite članak: