Karlo Jurak piše o povijesti Hrvatskih laburista i poukama koje se mogu izvući iz sudbine ove stranke za sve sadašnje i buduće pokušaje na ljevici koji se žele pozicionirati „ljevije od SDP-a“.  

 

Hrvatski laburisti-Stranka rada danas ne predstavlja gotovo više nikakav politički faktor niti se itko u politici referira na njih, pa čak i kad su u pitanju lokalne politike.[1] No, ne tako davno radilo se o stranci koja je bila treća parlamentarna politička snaga u zemlji. Upravo iz tog razloga kao i iz drugih razloga koji nam mogu pomoći barem pri djelomičnom osvjetljavanju stanja na ljevici u Hrvatskoj vrijedi posvetiti pažnje Hrvatskim laburistima kao jednoj od političkih snaga koja se zadnjih godina nastojala pozicionirati ljevije od SDP-a.  O tome kako su Hrvatski laburisti nastali, kako su doživjeli svoj uspon, a onda i brzi pad nastojat ću u ovom tekstu dati neke odgovore i objašnjenja.

Kratka povijest Hrvatskih laburista

Hrvatski laburisti osnovani su 27. veljače 2010. godine[2], a za prvog predsjednika izabran je Dragutin Lesar, poznati sindikalist i dugogodišnji član HNS-a. Ubrzo nakon toga stranka je predstavljena široj javnosti s motom „čovjek prije svega“. Od samih su početaka parlamentarna stranka jer je Dragutin Lesar već imao saborski mandat osvojen na parlamentarnim izborima 2007. godine kao član HNS-a. Na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine Hrvatski laburisti osvojili su 6 mandata i 121 785 glasova u cijeloj zemlji.[3] Nakon neuspjeha na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. godine Lesar podnosi ostavku, Nansi Tireli postaje v.d. predsjednice stranke, a u veljači 2015. godine službeno postaje predsjednica stranke pobijedivši Antuna Kapraljevića, također bivšeg HNS-ovca. Pod njenim vodstvom Hrvatski laburisti pridružuju se SDP-ovoj koaliciji „Hrvatska raste“ te u sklopu te koalicije na parlamentarnim izborima iste godine dobivaju tri saborska mandata.[4] Na ponovnim stranačkim izborima u ožujku 2016. godine pobjeđuje ju Tomislav Končevski koji s Hrvatskim laburistima postiže vrlo loš rezultat na izborima u rujnu 2016. godine.[5] Njega na mjestu predsjednika Hrvatskih laburista nasljeđuje trenutni predsjednik David Bregovac, ujedno i načelnik općine Fužine.

Na samim svojim počecima stranka je bila dosta personalizirana kroz lik Dragutina Lesara, čovjeka dotad bogatije sindikalne nego političke karijere.[6] Lesar se sindikalizmom bavio još u Jugoslaviji za vrijeme rada u Ljevaonici u Čakovcu. Na tom planu se upoznao i s prekaljenim sindikalistima poput Milana Krivokuće koji je likvidiran devedesetih. Od tih ranih devedesetih do 1996. godine nalazi se na čelu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), a onda prelazi u sindikat PPDIV. Tada ulazi i u političke vode kada je pozvan da se učlani u HNS. Kako bilo, vidimo da se radi o čovjeku koji je godine proveo u sindikalnom pokretu, što je svakako značajno za osnivanje Hrvatskih laburista s obzirom na to da je raspolagao izvjesnom bazom sindikalnog članstva iza sebe.

No, koliko je to prednost, toliko je dugogodišnji boravak u HNS-u Lesaru nedostatak. HNS ni po čemu nije „prirodna“ stranka u kojoj bi jedan sindikalist mogao naći svoje mjesto – osim što se i deklarativno zalaže za liberalnu ekonomsku politiku, u stvarnosti je riječ o stranci isprepletenih klijentelističkih interesa koja je sudjelovanjem u vlasti, ali i izvan nje mnogo puta pogodovala najužim partikularnim i korporativnim interesima. Bez obzira na to, ključne razloge za potonuće Hrvatskih laburista nije dovoljno tražiti u osobenostima pojedinih članova, već u konkretnim političkim artikulacijama, programu, radu na terenu te pojavi drugih političkih opcija.

Ideološka osnovica Hrvatskih laburista

Kada je pred izbore 2015. godine bilo sasvim bjelodano da su Hrvatski laburisti potonuli (tada su se od vodstvom Tireli privezali uz SDP u koaliciju „Hrvatska raste“), neki poznatiji članovi stranke dali su izjave o tome zašto su napustili stranku. Odgovori su zanimljivi i primjećuje se sljedeće – svi nezadovoljnici napominjali su kako su se razočarali u smjer stranke koji je nedovoljno lijevo usmjeren, koji ne targetira problem siromaštva s aspekta kritike sistema te koji također odveć pristaje na neoliberalni konsezus unutar kojega je pojam socijalizma, čak uzet u najširem smislu, strogo proskribiran.[7] Time su Hrvatski laburisti de facto postali tek još jednom od stranaka koja na duže staze nije uspjela popuniti ispražnjeni prostor na ljevici o kojemu se naširoko lamentira još od vremena kada je postalo jasno da SDP ne ispunjava ono što se od lijeve političke opcije doista očekuje.[8] Zašto je taj prostor toliko teško popuniti, a da se s vremenom ne završi na krajnjoj margini, ostaje pitanje na koje eventualno možemo pronaći odgovor ako detaljnije razmotrimo strategiju i ideologiju stranaka koje su to pokušale. U tom su smislu Hrvatski laburisti dobar primjer jer oni neko vrijeme doista nisu bili politička margina.

Ideologija Hrvatskih laburista nikada ni deklarativno nije bila socijalistička, ali je zato uključivala spominjanje radnika i radničkih prava, što djelomično može objasniti trenutni uspjeh – u Hrvatskoj postoje mase obespravljenog radništva i nezaposlenih, tzv. tranzicijskih gubitnika, ali bez obzira na to socijalizam je kao pojam difamiran središnjom konsenzualnom ideologijom projekta nove hrvatske države. U tim okolnostima očito se činilo pogodnim pozivati se na radničku klasu bez spominjanja socijalizma. No, tek tu počinju problemi – ako pogledamo programske smjernice Hrvatskih laburista napisane 2010. godine nailazimo na hrpu nelogičnosti i nedorečenosti koje su kao posljedicu imale i samu praksu te stranke – u svojoj navodnoj političkoj pragmatici (ili, jednostavno, političkoj nepismenosti) Hrvatski laburisti otišli su toliko daleko da su se odrekli referentnog okvira „lijevo-desno“, vjerojatno zbog njegova diskurzivnog opterećenja, te umjesto toga kazali: „ne gledajte lijevo i desno, već na dobro i zlo“. Teško je racionalno objasniti odakle tolika potreba za skolastičkom metafizikom u programu jedne radničke stranke. Stvar postaje još interesantnija kad vidimo da je ovo manihejstvo objašnjeno izjednačavanjem deklarativno lijevih i deklarativno desnih politika u političkoj praksi.[9]

Daleko od toga da u programskim smjernicama i dokumentima Hrvatskih laburista nailazimo samo na netom spomenute prazne označitelje – čitajući programske dokumente i izborni program zaista ćemo naići i na konkretne politike koje je ova stranka ponudila. U tome, ali i u „narodnoj“ retorici koju su zauzeli, mogu se pronaći razlozi zbog čega su Hrvatski laburisti doživjeli trenutni uspjeh – čini se da je tu preuzeto biračko tijelo uglavnom sklono izbornoj apstinenciji i ono razočarano u SDP kao stranku ljevice. Ovo potonje ipak je dosta upitno jer su Hrvatski laburisti najveći uspjeh doživjeli onda kada je i sâm SDP dobio više glasova nego ikada – 2011. godine na parlamentarnim izborima.

Vratimo se na problem ideološke konfuzije koja izvire iz programa Hrvatskih laburista. Ključno pitanje koje se postavlja jest kako programatski artikulirati lijevu politiku, a da se ona unaprijed ne osudi na živi povijesni konflikt između ustaša i partizana, ali ni da ne lebdi u ahistorijskim praznim označiteljima kojima se navodno proklamira „nadideologičnost“ određenih pitanja. Čini se da s prvim problem ima nedavno osnovana Nova ljevica[10], a s drugim ovdje razmatrani Hrvatski laburisti. Jedni nastoje popuniti ispražnjeni prostor na ljevici antifašizmom i sekularizmom kao neupitnim vrijednostima, a drugi pojačanim zazivanjem radničkih prava i prosindikalnom retorikom. Činjenica jest da ljevica mora sadržavati i jedno i drugo, ali vrlo teško to uspijeva kombinirati, a pri tome se potruditi ući i zadržati izvan političke margine.

Ideološka konfuzija koju su si Hrvatski laburisti sami stvorili jedan je od razloga njihova pada i marginalizacije. Dakle, upravo obrnuto od očekivanog – umjesto „nadideološkog“ pozicioniranja u pravcu beskompromisne borbe za radnička prava, takav stav vodi u krajnji politički konformizam te odvlači članstvo, kao što smo vidjeli na gornjim primjerima.[11]  Neka novija iskustva u svijetu pokazuju nam da tek kada se zvanično lijeva opcija doista okrene nedvosmisleno lijevim politikama, da počinje imati uspjeha. Pri tome uopće nije važno stalno naglašavanje vlastitog lijevog identiteta (kao što to čini Nova ljevica), već artikuliranje politika koje se per definitionem smatraju lijevima, a u to se sigurno ne ubraja apstraktna opreka između dobra i zla, poštenja i nepoštenja.

Zaključno

Primjer Hrvatskih laburista – njihov nastanak, uspon i pad, sa svim popratnim okolnostima koje smo ovdje sažeto opisali, izuzetno je poučan za lijevu političku scenu u Hrvatskoj. Poučci iz iskustva Hrvatskih laburista ne crpe se samo iz njihova ideološkog usmjerenja i strategije po tom pitanju, već i iz činjenice da se radi o jedinoj stranci na hrvatskoj političkoj sceni koja je nastala kao svojevrsna „sindikalna“ stranka, odnosno kao stranka čiju bi glavnu bazu trebali činiti sadašnji i bivši sindikalisti ili općenito pojedinci na neki način povezani sa sindikalnim pokretom. U tom smislu, uspon Hrvatskih laburista može se tumačiti i kroz mobilizaciju sindikalne infrastrukture, a pad kroz opću jalovost sindikalnog pokreta u Hrvatskoj te politički konformistički i društveno samoubilački stav mnogih sindikata u zemlji. Zato ovaj tekst koji na primjeru Hrvatskih laburista oslikava (ne)uspjelo zauzimanje ispražnjenog prostora na ljevici ne daje odgovor na ključno pitanje „kako da se to učini?“, ali koristeći ovaj primjer mogu se izvući bitne pouke u pogledu ideološkog pozicioniranja „ljevije od SDP-a“, opće političke strategije te korištenja sindikalne baze u političko-stranačke svrhe. 

 

Bilješke:

[1] Iznimke su tek općina Križ u Zagrebačkoj županiji i općina Fužine u Primorsko-goranskoj županiji gdje Hrvatski laburisti imaju svoje načelnike (https://laburisti.com/izdvojeno/laburistima-nacelnici-u-fuzinama-i-krizu-zamjenici-u-donjoj-stubici-i-sisku/). U mnogim su županijama, općinama i gradovima podržavali neke kandidate koji su pobijedili ili ostvarili dobar rezultat, pa su kao dio većih koalicija dobili i vijećničke mandate, no teško da to može biti mjerodavno s obzirom na to da znamo koliko realnih političkih mrtvaca opstaje samo zahvaljujući širokim koalicijama s većim i relevantnijim partnerima (primjer HSLS-a i svih HSPova).

[2] Detalji o povijesti stranke do 2012. godine mogu se pronaći ovdje: https://laburisti.com/dokumenti/o-laburistima/povijest-laburista/.  

[3] Detaljnije o izborima 2011. godine: http://www.izbori.hr/2011Sabor/rezultati/rezultati.html.

[4] Detaljnije o tim izbornim rezultatima ovdje.

[5] O izborima 2016. godine ovdje.

[6] Lesarov životopis do ostavke na mjesto predsjednika Hrvatskih laburista može se pročitati ovdje: http://www.lesar.info/modules/mastop_publish/?tac=%8Eivotopis.

[7] Te je probleme još početkom 2015. godine na jednom mjestu ukratko rezimirao Nikola Vuljanić, tada saborski zastupnik Hrvatskih laburista, a da će doći do raskola u stranci i naglog odljeva članova, već je anticipirano nekoliko mjeseci ranije.

[8] Ako izuzmemo slučaj marginalnog SRP-a (Socijalistička radnička partija) koji je nastao 1997. godine u vrijeme još uvijek izrazito jakog tuđmanizma,nešto nakon kraha koalicijske vlade 2003. godine niču lijeve opcije koje nastoje programatski biti „ljevije“ od SDP-a, štoviše biti „pravom ljevicom“, a neke od njih proizašle su iz marginalnog SRP-a nakon nekih unutarnjih raskola u toj stranci. Primjer je Ljevica Hrvatske SDP-ova disidenta Ivana Ninića nastala spajanjem omanjih lijevih stranaka, ali ne i netom spomenutog SRP-a. Ovi akteri ne uključuju brojne, iako također vrlo marginalne, izvaninstitucionalne i nestranačke lijeve organizacije koje dvijetisućitih godina organiziraju radničke, antiratne, antifašističke i antiglobalističke prosvjede, poput anarhosindikalista.  

[9] Pod time se misli na dogmu o slobodnom tržištu koja se u programskim smjernicama ispravno targetira, ali još uvijek ostajući unutar ustaljenih konstrukcija, umjesto uključivanjem kritičke refleksije koja bi objasnila kako je taj konsezus konstruiran i legitimiran. U tom začaranom krugu zvanično lijevih i desnih politika Hrvatski su laburisti izlaz pronašli u okviru koji nadilazi koordinatno političko pozicioniranje, a uvodi ahistorijske etičko-teološke kategorije poput dobra i zla, poštenja i nepoštenja.

[10] Ako pogledamo temeljne dokumente Nove ljevice, ali ponajviše njihovo djelovanje i javne istupe, možemo primijetiti da se radi uglavnom o antifašizmu i sekularizmu te da je, u tom smislu, naglašavanje „lijevog identiteta“ izrazito važno, dok je kod Hrvatskih laburista slučaj suprotan (iako ne uključuje negiranje i/ili nipodaštavanje sekularizma i antifašizma).

[11] Da „nadideološko“ pozicioniranje može imati pozitivan učinak za stranku i pokret, primjer je Živi zid, a dijelom i Most. No, u tim se slučajevima radi o toliko drugačijim primjerima da oni nikako ne mogu biti nikakav argument u pogledu zauzimanja mjesta na ljevici, jedino možda u formalnom smislu – obje stranke nastajale su takoreći grassroots.

 

Članak je nastao uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftunga SEE.

 

 

Izvor naslovne fotografije: varazdinska.laburisti.com