Large 640px providence college syracuse

 

Na krevetu u urednoj sobi, crni dečko zadubljen je u zastavu svojeg omiljenog kluba, New York Knicksa. Nosi dres Kristapsa Porziņģisa, latvijskog igrača koji od 2015. igra za taj klub, za plaću od 6,5 milijuna dolara godišnje, i čiji glas čujemo u jednoj NBA reklami: “Bio je to moj dječački san. Uzeo sam košarkašku loptu i grabio naprijed bez osvrtanja. Konačno, ako naporno radiš, sve je moguće, čak i ako dolaziš iz malog latvijskog sela”. Amerika obožava poučne socijalne priče, a košarka joj udovoljava. Giánnis Antetokoúnmpo, nigerijski ulični prodavač i ilegalni imigrant u Grčkoj, naučio je igrati taj sport 2007., da bi deset godina kasnije postao jedan od najboljih igrača u NBA ligi. U idealnu momčad prošle sezone izabran je i Isaiah Thomas, visok samo 1,75 metara. LeBron James, sin maloljetne majke kojeg je posvojila zamjenska obitelj, vratio se u svoju rodnu državu i osigurao gradu Clevelandu 2016. prvi sportski naslov u pedeset godina, u svim sportovima…

Dobrodošli u američku profesionalnu košarkašku ligu, gdje ukupna vrijednost trideset klubova (ili “franšiza”) danas nadilazi BDP Malija, Senegala i Burkine Faso zajedno (36,3 milijarde eura). Zahvaljujući strategiji koju je osmislio David Stern, povjerenik NBA-a od 1984. do 2014., a koja se temeljila na kovanju zvjezdanog statusa igrača i prezentaciji njihove socijalne putanje, novac se slijeva u potocima: godišnji prihodi franšiza NBA-a porasli su sa 150 milijuna eura početkom 1980-ih na 5,5 milijardi 2016. Novi ugovori za televizijske prijenose, koji su osnovni izvor priljeva zelenih novčanica, dosegli su iznos od nevjerojatnih 24 milijarde dolara za devet sezona. Liga koja se gleda i imitira posvuda u svijetu veliča američki san o meritokraciji. “Dođite niotkuda”; “Ovdje ćete biti suđeni prema svojim djelima, a ne prema izgledu ili uvjerenju”; “Lopta odskače za svakoga jednako”, slogani su koje ispaljuju promotivni spotovi proizvođača sportske opreme Nike, čijih 110 milijardi dolara tržišnih prihoda puno duguje narančastoj lopti. No je li još uvijek moguće da dijete rođeno u siromašnom dijelu grada dospije u NBA?

Kroz zamagljene prozore dvorane za treninge Chicago Bullsa, toga dana u ožujku 2017., vidimo kako Jimmy Butler, Dwyane Wade i Bobby Portis dižu utege. Dvorana odzvanja bijesnim rimama repera Tee Grizzleyja. Dok novopridošlica Cameron Payne vježba šut za tricu, pitamo možemo li razgovarati s Wadeom, zvijezdom Bullsa, igračem rođenim u siromašnoj četvrti na jugu Chicaga koji se vratio kući kao heroj. “Nemoguće”, odgovara nam Kristen Deahl, zadužena za odnose s javnošću. Tražimo potom Butlera, koji također dolazi iz siromašne sredine: “Već je u prosincu odgovarao na pitanja međunarodnih novinara. Poslat ćemo vam Word-dokument!” Francuz Joffrey Lauvergne također nije dostupan.

Studija časopisa International Review for the Sociology of Sport iz 2010. godine zaključuje kako 66 posto crnačkih igrača i 93 posto njihovih bjelačkih kolega potječe iz privilegiranog okruženja.1 Još jedno istraživanje, iz 2013., potvrdit će taj zaključak. “Analizirani podaci”, piše statističar Seth Stephens-Davidowitz, “pokazuju kako je socioekonomski kontekst u kojem budući igrači odrastaju puno važniji od njihove ambicije. (…) Crnački igrači NBA-a su u 30 posto manje slučajeva potomci samohranih ili maloljetnih majki nego ostali Afroamerikanci”.2 Ovaj istraživač navodi nekognitivne sposobnosti čiji razvoj ovisi o socioekonomskom kontekstu u kojem su igrači odrasli: ustrajnost, disciplina, samopouzdanje, ali također i visina, okretnost, fizička snaga ili refleksi. “Prehrana siromašne djece u današnjoj Americi prilično je ispod minimalnog praga, što nužno utječe na njihov rast. Ta djeca pokazuju i višu stopu smrtnosti i nižu tjelesnu težinu po rođenju”, nastavlja. “Nedavne studije pokazuju kako siromaštvo u suvremenoj Americi također utječe na visinu njezinih stanovnika”.

Studija koja se 2016. godine pojavila u znanstvenom časopisu eLife potvrdila je da Amerikanci više rastu u širinu nego u visinu: u stotinu godina, prosječan je Amerikanac pao s trećeg na 37. mjesto na ljestvici najviših stanovnika na planeti (1,70 metara 1914. godine, 1,76 metara 2016.). Štoviše, prema ovoj studiji, stanovnici SAD-a su populacija koja je najmanje narasla u visinu tijekom proteklog stoljeća, zbog povećanja nejednakosti i pogoršanja prehrane.3 Iako sve više “niskih” igrača briljira na parketu, naročito s obzirom na veću važnost šuta za tricu u modernoj košarci, visina ipak ostaje izuzetno važna: “Svaki dodatni inč [ekvivalent 2,54 centimetra] udvostručuje mogućnost dolaska do NBA-a”.

Igrači Indiana Pacersa nazivaju se, kao i svi stanovnici države Indiane, Hoosiers.4 Istoimeni vrlo popularni film Davida Anspaugha iz 1986. pripovijeda epopeju o osvajanju prvenstva Indiane od strane jednog srednjoškolskog tima, malog bjelačkog Davida protiv velikog crnačkog Golijata. U dvorani za treninge Pacersa, treba se laktariti kako bi se dobilo priliku postaviti pitanje najboljem igraču momčadi, flambojantnom niskom krilu Paulu Georgeu: “Gdje sam rođen? Kako to mislite? Ne treba biti rođen na dobrom mjestu da biste igrali košarku”. Uz nervozni osmijeh, namješta se kod reklamnog zida kako bi se vidio logo mirovinskog fonda Teacher Credit Union, smješten tik uz parole Pacersa: točnost, lojalnost, povjerenje, poštovanje, suradnja. “Prepreke? Za mene nije bilo prepreka”. Nešto udaljen od grupe, Kevin Séraphin, francuski krilni centar, ne odgovara s visoka unatoč svojoj visini od 2,06 metara. “Moj je otac bio vozač, a majka šefica trgovine. Nikad nisam bio siromašan do razine bijede, ali nikad nisam bio ni bogat. Socijalno porijeklo nema veze s tim. Dovoljno je naporno trenirati. To je sve”.

Séraphin je rođen u Gvajani i dio je francuskog kontingenta stranaca u NBA-u, drugog po veličini, odmah iza kanadskog (2016. godine, od 450 igrača 113 su bili stranci, što je rekord). Većina od njegovih deset sunarodnjaka, među kojima su Tony Parker, Nicolas Batum i Rudy Gobert, djeca su vrhunskih sportaša. U 2016. godini, jedan od dva igrača NBA imao je barem jednog roditelja koji je profesionalni sportaš5 (u odnosu na jednog od pet u američkom nogometu). Ovaj ključni podatak rasvjetljuje ishodište “velike genetske lutrije”, kako se izrazio George Eddy, televizijski komentator američke košarke u Francuskoj već trideset godina.

Odlazak iz geta

Za milijune mladih Amerikanaca koji sanjaju o društvenom usponu putem košarke i koji ne potječu iz obitelji sportske aristokracije, nije dovoljno samo “naporno raditi”. Jedan posjet siromašnim četvrtima Chicaga pruža nam uvid u postojanost, ali i ispraznost ovog sjevernoameričkog sna.

Da bi se došlo do dvorane amaterskog tima Stars treba proći ispod metalnog nadvožnjaka koji siječe 83. ulicu. “Nitko ne prolazi ispod tog nadvožnjaka”, govori nam Terence Hood. “To je linija koja razdvaja dva neprijateljska teritorija”. On je osnivač i trener ekipe koja se natječe u amaterskoj konkurenciji pod ingerencijom Amateur Athletic Uniona (AAU), u ljetnoj ligi koju vode proizvođači sportske opreme i u kojoj igraju najbolji mladi igrači zemlje, često još uvijek srednjoškolci. Dočekuje nas i snuždeno pokazuje ispucali košarkaški teren na ulazu u park Avalon: “Skinuli su koševe s tabli kako bi se izbjegla kriminalna okupljanja. Odjednom, djeca više nemaju gdje igrati”. Sa 762 ubojstva u 2016., u odnosu na 600 koliko zajedno broje Los Angeles i New York, Chicago ruši sve rekorde što se kriminala tiče. U ovom kontekstu, potraga za sportskom karijerom za mnoge znači pokušaj velikog bijega.

Trener Hood – male naočale, kratka brada, široka trenirka – kojeg svi zovu Coach T., posvetio je svoj život košarci, sve s ciljem da “otrgne dečke od nasilja bandi i drugih negativnih utjecaja”. Ovoga ljeta, njegovi Chicago Starsi će sudjelovati na nekima od dvije stotine kampova koje organizira Nike. Ići će i na kampove koje organiziraju Adidas i Under Armour, kao i na turnire koje organiziraju brendovi-sponzori profesionalnih igrača. “Vodit ću vas na ljetne kampove”, kaže trener svojim igračima, “jer ondje će vas moći vidjeti skauti [koji regrutiraju za sveučilišta]. Nike i Adidas pokreću turnire, stvaraju lige… Želite li besplatne patike, besplatne majice, čarape, cijeli outfit? Cool, ali niste jedini!” Igrači njegovog tima morat će dobro igrati, ali i štedjeti: kampovi se plaćaju, ne računajući putne troškove, a samo registracija tima košta 700 dolara. Za mnoge obitelji to je velika žrtva, što navodi Hooda da po susjedstvu organizira prikupljanje sredstava od vrata do vrata.

Je li nužno biti rođen u dovoljno bogatoj obitelji kako bi se moglo zadovoljiti sve potrebe života jednog profesionalnog sportaša? “Nažalost, mislim da je tako”, odgovara Couch T. “Društveno porijeklo određuje sve. U konačnici, većina dobrih igrača koji su potekli iz siromašnih četvrti nema mentalitet za uspjeh. Da bi se snašao u getu, moraš biti egoist i vidjeti kratkoročno. No preživjeti u NBA-u dugoročni je pothvat. Oni nemaju taj mentalitet. Ovdje se ne sanja danju i noću o NBA-u. Neki dečki čak nikad nisu ni izašli iz svog kvarta”. Hoodov krajnji cilj je omogućiti svojim igračima da ih zamijete skauti i ponude im neku sveučilišnu stipendiju. Za to igrači moraju individualno zablistati na terenu, pokazati se borbenima i imati dobre ocjene tijekom cijelog školovanja.6 “To se promijenilo u odnosu na moje vrijeme: danas treba biti dobar u košarci, ali i dobar u školi. Ako nemate dobre ocjene, to vam može zapriječiti put do stipendije. To se dogodilo mojem sinu”.

Kako je napisao Earvin “Magic” Johnson, član slavnog dream teama7 iz 1992., “šanse da se dospije u NBA su iznimno male”.8 U 2016. godini, oko 0,01 posto od oko 500.000 srednjoškolskih muških igrača završilo je u prestižnoj ligi. Te sretne milijunaše Coach T. redovito susreće, zahvaljujući kampovima u kojima igraju njegovi pitomci. “Ne dolaze svi iz geta, ali neki zasigurno jesu odande potekli. No igrači kao što su Jabari Parker ili Antoine Walker ne usuđuju se vratiti ovamo. Tu su zbilja u opasnosti. Ljudi žele njihov novac. Znaju da nisu ništa učinili za svoj kvart”.9 Prema njemu, “NBA igrači su marionete. Čim stupe na veliku scenu, uvijek je neki tip iz NBA-a iza njih koji im govori: ‘Ok, sad obuj ove ili one tenisice’, koji ih natjera da šutiraju dva ili tri puta na koš s dečkima. Oni se samo dođu fotografirati na kraju priče, dok kamp nosi njihovo ime. Oni su brend, to je posao. Nitko se ne zavarava oko toga”.

U trenutku osnivanja NBA-a 1946. godine, pristup crnačkim igračima je bio zabranjen, dok 2017. godine oni čine 74 posto igrača lige. “Postoji podjela u tom miljeu. Sveučilišna košarka poistovjećuje se s bijelcima, a NBA s crncima. Tijekom jednog stoljeća, ovaj je sport, koji su izumili bijelci, postao vrlo važan kulturni označitelj afroameričke manjine”, rezimira francuski istraživač Yann Descamps. “Paradoksalno, domogavši se prevlasti u toj domeni, crnačka se zajednica našla zatočena u društvenim stereotipima koje nameće medijski diskurs: gangster, reper, košarkaš”.

U Indiani kuca srce pionirske košarke: bjelačke, kršćanske i ruralne. Ovaj je sport 1891. godine osmislio profesor gimnastike na sveučilištu u Springfieldu (Massachussets) pri organizaciji Young Men’s Christian Association (YMCA). James Naismith bio je u potrazi za fizičkom aktivnošću za svoje studente za vrijeme oštrih zima, između nogometne i bejzbolske sezone. Krenuvši s američkog sjeveroistoka misionari YMCA raširili su igru po cijelom planetu. S više od 450 milijuna registriranih igrača u 2013. godini, košarka se nalazi na drugom mjestu na svijetu, odmah nakon nogometa.

Skauti u ruralnoj pustoši

Marion je grad od oko 30 tisuća stanovnika sa stotinjak crkava, opustjelim centrom, desetak trgovačkih centara i tvornicom General Motorsa. Koševi ili obruči za košarku su posvuda u gradu, na električnim stupovima, zidovima benzinskih pumpi, uglovima ulica, u dvorištima kuća. Dva su prestižna kluba stasala ovdje: srednjoškolski Giantsi, koji se natječu već 112 godina (osam naslova prvaka države Indiane) i Wildcatsi, sveučilišni klub koji je od 2013. dva puta osvojio titulu na nacionalnoj razini. Dvorana Giantsa s osam tisuća sjedećih mjesta jedna je od najvećih u zemlji. “Gdje god postoji tvornica General Motorsa, postoji i košarkaški klub”, zaključuje Jim Brunner, iskusni sportski novinar poznat kao radijski komentator utakmica lokalnih timova.

“U dvorani Giantsa, možete vidjeti vlasnika kompanije i multimilijunaša kako sjedi pored radnika koji radi za deset dolara na sat. Košarka ruši sve društvene barijere, znate što želim reći?” Na parkingu radiostanice njegov je žuti Ford Mustang s natpisom “Make America Great Again”. Za razliku od većine NBA igrača, izrazito neprijateljski nastrojenih spram novog američkog predsjednika (vidi okvir), Brunner je ponosni birač Donalda Trumpa, koji uostalom nije štedio truda da osvoji stanovnike Indiane, bilo čestim održavanjem mitinga ondje ili osudom izmještanja industrijskih pogona koje je pogodilo ovu industrijsku državu, pa u konačnici i imenovanjem njezina guvernera, Mikea Pencea, na mjesto potpredsjednika. “U NBA-u su igrači uglavnom demokratski orijentirani, dok su menadžeri i vlasnici većinom konzervativci. Taj je fenomen povezan sa životnom dobi: što su mlađi to su manje konzervativni, to mi se čini logičnim”, analizira Brunner. “Ovdje su radna mjesta nestala. Početkom 1990-ih godina, srednja škola u Marionu bila je peta po veličini u Indiani, a danas je devedeseta. S tri tisuće spala je na manje od tisuću srednjoškolaca”.

Wildcatsi, klub kršćanskog sveučilišta Weysleyan (IWU) u Marionu, čiju svaku utakmicu komentira Brunner, podsjeća po više osnova na minijaturu profesionalnih klubova. Wildcatse financiraju darežljive mecene, među kojima je i multimilijunaš Walt Bettinger, vlasnik brokerske tvrtke Charles Schwab Corporation. Na terenu su mladići iz dobrih obitelji, sinovi niže srednje klase, sinovi radnika, pastora, liječnika, svi bijelci. Ipak, na klupi su i dva crna igrača: prvi dolazi iz Sudana, jedne od afričkih zemalja kojima NBA posvećuje veliku pozornost, a drugi iz Nigerije. Kako bi stvorili pobjedničku “alkemiju”, treneri IWU-a se poslije svake sezone lige Indiane bacaju u potragu za novim regrutima. “Ne radimo izrazito temeljite studije igrača kao što to čine profesionalci. Oni idu tako daleko da pronalaze bivše djevojke potencijalnih regruta kako bi se informirali o njhovom istinskom temperamentu”, šaljivo kaže pomoćni trener Jeff Clark. “Za nas je košarka sredstvo. Naše dečke učimo teoriji “I am third” (“Ja sam treći”): Bog je prvi, tim je drugi, a igrač dolazi na treće mjesto. Kažemo im: ‘Želite li biti prvi, nađite najprije način da budete treći’. Potpuno je različito ako na terenu imate pet momaka koji igraju za sebe, i pet momaka koji igraju jedni za druge”.

Pratimo Clarka u misiju novačenja u Rensselaer, mali grad u Indiani. Upravo je najavljen financijski krah sveučilišta Saint-Joseph, starog 125 godina. Opterećeni dugovima, donatori su obznanili kako više neće financijski doprinositi sveučilištu. 24. veljače 2017. igrala se dakle posljednja utakmica u povijesti sveučilišnog kluba Pumas, koji neće nadživjeti nestanak Sveučilišta Saint-Joseph. Trener IWU-a zapazio je njihovog centra: “Zove se Nick i visok je 2,01 metara. Trebaju nam visoki dečki, a to je sve rjeđe. S obzirom na to da će njegov klub nestati, pitam se u kakvom će mentalnom stanju biti, a naročito kako se ponaša na terenu i izvan njega”.

Te su večeri i djevojke i dečki Saint-Josepha pobijedili u svojoj zadnjoj utakmici. Tinejdžeri zacakljenih očiju primili su magnete za frižider s natpisom “Forever #PumasForLife”. Gledatelji koji već desetljećima sjede na istim sjedalima ustali su po zadnji put, a Clark je pozdravio Nicka, košarkaša s brojem 42, poželjevši mu sreću u budućnosti. “Stvarno je angažiran na terenu, ali okružen je igračima koji to nisu. Pitam se kako bi igrao s našim dečkima”. Jedna informacija rastužila je Jeffa: “Kaže da je visok 2,01 metara, ali stao sam pored njega i ne mi djeluje toliko visok. Prilično je moguće da je lagao o svojoj visini. Tri ili četiri centimetra više – u košarci to mijenja sve!”


*Julien Brygo je novinar i koautor knjige (s Olivierom Cyranom) Boulots de merde! Du cireur au trader, enquête sur l’utilité et la nuisance sociales des métiers, La Découverte, Pariz, 2016.


Bilješke:

[1] Joshua Kjerulf Dubrow i Jimi Adams, “Hoop inequalities : Race, class and family structure background and the odds of playing in the National Basketball Association”, International Review for the Sociology of Sport, vol. 47, br. 1, Thousand Oaks (Californie), 2012.
[2] Seth Stephens-Davidowitz, “In the NBA, zip code matters”, The New York Times, 2. studeni 2013.
[3] “A century of trends in adult human height”, 26. srpnja 2016., www.elifesciences.org. Vidi također Benoît Bréville, “L’obésité, mal planétaire”, Le Monde diplomatique, rujan 2012.
[4] Riječ istovremeno označava palac i seljačinu.
[5] Van Jensen et Alex Miller, “Why basketball runs in the family”, The Wall Street Journal, New York, 13. lipnja 2016.
[6] U SAD-u je udio “first gens” (onih koji su kao prvi u svojoj obitelji dospjeli na fakultet) u ekipama iz prve sveučilišne divizije (što je tvornica NBA igrača) spao s 28 posto na 19 posto između 2010. i 2015., prema službenim podacima. “Men’s Basketball”, 10 ožujka 2017., www.ncaa.org
[7] Dream team je popularni naziv za ekipu koja je predstavljala Sjedinjene Američke Države na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Bilo je to prvi puta u povijesti da su američku olimpijsku reprezentaciju činili igrači iz NBA-a. Ta je ekipa okupila neke od najvećih zvijezda u povijesti ovoga sporta poput Magica Johnsona, Michaela Jordana, Larrya Birda itd.
[8] Earvin “Magic” Johnson (s Williamom Novakom), My Life, Fawcett, New York, 1993.
[9] “Čim izađemo, postajemo plijen”,komentirao je 2007. godine Jermaine O’Neal, igrač Indiane. Vidi. Pascal Giberné, “La psychose des basketteurs de NBA, cibles d’agressions”, Le Monde, 7. siječnja 2008.


Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Wesley Skies/Briles Takes Pictures
S francuskog prevela: Milena Ostojić
Tekst napisao:

Julien Brygo




    Preporučite članak: