Dok zemlje Zapadne Europe poput Austrije potiču znatno povoljnije kreditiranje, legislativu prilagođavaju udruživanju seljaka i donose povoljne fiskalne mjere, Hrvatska za to vrijeme njeguje maćehinski odnos prema svojim poljoprivrednim proizvođačima. U Hrvatskoj se obrađuje svega trećina zemljišta u odnosu na stanje u vrijeme SFR Jugoslavije.
Budući da podnose daleko teže nedaće od konkurencije u razvijenijim zemljama EU-a, mljekari u Hrvatskoj sa zebnjom iščekuju naskorašnje briselsko ukidanje kvota za proizvodnju mlijeka. Smatra se da bi najavljeni izraziti porast mljekarske produkcije u Njemačkoj ili Nizozemskoj mogao zatim konačno dotući manje europsko-unijske privrede kao što je hrvatska. Ovdašnje mljekarstvo ionako je već godinama u recesiji, pa je od 2011. tu djelatnost napustilo više od trećine proizvođača – s preko 15 tisuća njih, na manje od deset tisuća. Otkako je za njih izgubljeno tržište CEFTA-e te su ukinute carine i uvozne kvote, mljekari se ne uspijevaju oporaviti. No bitna razlika između EU-konkurenata ne krije se pritom u marljivosti, pa čak ni u ponešto manjoj prosječnoj stručnoj educiranosti, a već neko vrijeme ni u infrastrukturnoj opremljenosti. Državna potpora je ono što ih drastično razdvaja, i to potpora koja se ne tiče prvenstveno izravnih novčanih poticaja. Radi se o nizu sistematično razrađenih mjera i okolnosti koje postoje samo zato da bi išle na ruku isključivo domaćim poljoprivrednicima. Europska unija dugo je podržavala tu vrstu protekcije i poljoprivreda je zaista imala ekstrastatus među proizvođačima, ali nakon krizne 2008. došlo je do značajnog napuštanja takvih ekonomsko-političkih pozicija.
Ipak, oni koji su ranije uspjeli podići svoj agrar na jake osnove pokazat će se i naknadno kudikamo uspješnijima na sve otvorenijem tržištu. U jednoj Austriji dovoljno je danas malenim korekcijama održavati sustav djelotvornim i domaće poljoprivrednike stabilnima. Njihov primarni proizvođač, a mahom su to obiteljska gospodarstva, uglavnom je i vlasnik prehrambeno-prerađivačke industrije, dok u Hrvatskoj to gotovo da ne postoji. Nadalje se tamo potiču primjerice znatno povoljnije kreditiranje, legislativa prilagođena udruživanju seljaka, proizvodno-prijateljske fiskalne mjere, decentralizacija prema lokalnom odlučivanju itd. Hrvatska država za to vrijeme njeguje maćehinski odnos prema svojim proizvođačima, tako i onima poljoprivrednim. Zato danas ovdje sami produciramo svega oko 40 posto potrebne nam hrane; Austrija je pak na pristojnih oko 80 posto. Pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu u poljoprivredi i prehrambenim proizvodima nemamo još od 1996. godine. Iako su 99 posto hrvatskih poljoprivrednika mali obiteljski proizvođači, a oni u posjedu drže oko 84 posto zemljišta koje se danas obrađuje, država radije izlazi ususret velikim trgovačkim sustavima koji uza se vezuju i ovisnima čine razmjerno golemu masu onih prvih.
Uvozni lobiji u Hrvatskoj diktiraju pravila igre u poljoprivredi, kao i u svemu ostalome. Zbog svega toga i moglo se desiti da nam recimo uvoz jaja poraste za više od pet puta u roku od pola godine nakon ulaska u EU. Seljaku-poljoprivredniku ne odobravaju se odgode plaćanja kredita, tjera ga se u skupa i neopravdana infrastrukturna ulaganja, a poticaji mu se isplaćuju s velikim kašnjenjima te su podvrgnuti redovitim i pozamašnim rezanjima po rebalansima proračuna. Iznijet ćemo stoga ovdje nekoliko primjera kojima se dade ilustrativnije ocrtati aktualno stanje u domaćem agraru i agrarnoj politici. Bit će tako jasnije tko su dežurni dobitnici u toj igri, a što je sve s druge strane više nego na kocki, zapravo u otpisu.
Za početak ćemo dovršiti priču o mljekarstvu u Hrvatskoj, gdje se ovih godina proizvodi tek oko 500 milijuna litara godišnje, naspram potrebnih oko milijardu litara. Za tri posljednje godine proizvodnja je opala za više od 100 tisuća litara, no mljekari su za to vrijeme najčešće izvrgavani medijskoj poruzi kao rastrošnici s preskupim traktorima. Hrvatska banka za obnovu i razvoj trudila im se čak otežati položaj iniciranjem neopravdanih restrukturiranja s visokim kreditnim kamatama. Program ruralnog razvoja podrazumijeva ciničnu obavezu angažiranja konzultanta čija se cijena kreće u rasponu od 20 do preko 100 tisuća kuna. Jedan od isprobanih načina za svladavanje raznih teškoća u poljoprivrednoj industriji jest udruživanje proizvođača u klastere i zadruge. I to bi trebala poticati država, uzme li se u obzir potreba svake zemlje, a koju ne moramo posebno tumačiti, da bude maksimalno prehrambeno neovisna, kao i recimo energetski. No zacijelo je iluzorno očekivati bolje odnošenje prema poljoprivrednicima u tome, ako se i aktualni prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu lomi na temeljnim pitanjima različitog tretmana malih i velikih tržišnih protagonista. Taj akt izazvao je proteklih dana niz očajničkih reakcija proizvođača s manjih obiteljskih imanja.
Zbog svih pobrojanih, kao i nekih objektivnih razloga, u Hrvatskoj se danas obrađuje svega trećina zemljišta u odnosu na stanje u vrijeme SFR Jugoslavije. Kako bi se makar dio zapuštenih površina usmjerio k poljoprivrednoj proizvodnji, Vlada je nedavno odlučila staviti 140 tisuća hektara u državnom vlasništvu na raspolaganje zemljoradnicima. Ali namjerila je to učiniti, prema mnogočemu sudeći, nauštrb spomenutih manjih subjekata, a u korist većih, primjerice trgovačkih društava. Potonjih ima devet mogućih interesenata i njima bi pripalo ukupno 18 tisuća hektara, odnosno potencijalnih 1900 hektara po društvu. Manjih ima oko 48 tisuća, pa bi se njima prosječno dodijelilo po dva i pol hektara, što ih neće učiniti dovoljno krupnima da bi postali konkurentni spram uvozne robe. Njihova udruga ‘Život’ zato je prošli tjedan apelirala na zakonodavnu državnu vlast da preinači prijedlog takve regulacije i ozbiljno se posveti najširoj dobrobiti. U protivnom, smatrat će taj zakon favoriziranjem velikih interesa, što predstavlja samo dosljedan nastavak podilaženja centrima moći u sektoru trgovanja prehrambenim proizvodima. A izvjesno je da u njihovoj sjeni članovima udruge ‘Život’ i sličnim privrednicima nema života. Oni sugeriraju neke konkretne korake u postupku donošenja Zakona o poljoprivrednom zemljištu od kojih je povlaštena prodaja površina isključivo obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima samo jedna mjera. Nadalje se traži javna prezentacija svih relevantnih podataka o raspoloživom zemljištu, da bi čitav postupak bio transparentan i uravnotežen. Sljedeća poželjna mjera bilo bi favoriziranje domicilnog stanovništva, kako im ne bi konkurirali vanjski konkurenti na dotičnom području. Također se ukazuje na preciznijem i kvalitetnijem razjašnjavanju kriterija za status tzv. mladog poljoprivrednika i pojam stočara, zbog izbjegavanja mogućih manipulacija u razdiobi površina.
Još jedan primjer štetne politike u sektoru predstavlja odnos prema ribarstvu, određen po Europskoj uniji u kojoj dominiraju sjeverne zemlje i njihov ribolovni interes. Stav EU-a zato se može nazvati antimediteranskim, a posebno je osjetljiva Hrvatska koju odlikuje najveći broj sudionika u ribolovu u odnosu na ukupni broj stanovnika te najveći izbor tradicionalnih alata u Europi. Nije nužno isticati kako prolaze te činjenice u ogledu s europsko-unijskom politikom okrupnjavanja manjeg broja pojedinačnih konkurenata u ribarstvu, a svemu tome možemo dodati i podatak o fatalnoj višedesetljetnoj nezaštićenosti Jadrana od prvenstveno goleme talijanske kočarske flote, uz opstanak svega dviju ovdašnjih tvornica za preradu ribe od ranijih oko 20. Hrvatsku su pogodile i sankcije prema Rusiji, kamo se, doduše, plasira svega oko jedan i pol posto izvoza hrane ili oko 25 milijuna američkih dolara godišnje. No opasan efekt prijeti od plasmana drugih europsko-unijskih proizvođača, sada lišenih izvoza u Rusiju, a prema unutarnjem tržištu. Posrijedi su krupni proizvođači poput onih iz Poljske koji raspolažu hladnjačama i enormnim kapacitetom za kontrolu ponude. U poredbi s njima proizvođači u Hrvatskoj nemaju puno izgleda, već i zbog toga što država ne subvencionira gradnju hladnjača u skladu s potrebama, te u posjedu samih poljoprivrednika. Sklonosti uvoznih lobija inozemnoj ponudi kroje prilike i u tom dijelu državne politike.
Konačno, spomenimo još i pitanje fiskalne politike, prije svega PDV-a u poljoprivrednoj djelatnosti. Dok je u Hrvatskoj preko 70 posto poljoprivrednika zahvaćeno obavezom PDV-a u različitim oblicima, u Austriji ih pod taj sustav ulazi tek oko tri posto. Štoviše, razne mjere drugog reda prilagođene su njihovom razvoju, pa se austrijskim mljekarima čak vraća ubrani iznos PDV-a na njihove produkte. Slično se u Hrvatskoj tretira i prodaja te oporezivanje umjetnih gnojiva, o kojima nešto više donosimo u okviru uz ovaj tekst. Hrvatska naime na tu robu naplaćuje 25 posto PDV-a, dok susjedne zemlje imaju stopu od osam do 15 posto.
Blokada Petrokemije prijetila je Todoriću
Glavni problem u vezi s poslovanjem Petrokemije definitivno je nelojalno previsoka cijena plina – o tome smo pisali mnogo puta. Na kutinskoj tvornici umjetnih gnojiva, koja je uz HEP najveći domaći potrošač prirodnog plina i koja ga zapravo koristi kao glavnu sirovinu u svojoj proizvodnji, Ina godinama ostvaruje apsurdni ekstraprofit. Pritom je Petrokemija bila doslovce osuđena na ekskluzivno tog dobavljača, a država je i mimo toga dosta nedvosmisleno pokazala kakav odnos generalno umije realizirati prema Ini. No ako plin i jest glavni problem u ovoj priči, nipošto ne treba smetnuti s uma da je glavni njezin kontekst zapravo državna agrarna politika, tj. vizija razvoja poljoprivredne proizvodnje.
Bez obzira na pohvalna ekološka stremljenja, suvremena poljoprivredna industrija i masovna joj produkcija i dalje je nezamisliva bez umjetnih gnojiva. Uz detalj koji se tiče PDV-a i koji smo istaknuli u glavnom tekstu ovog članka, treba napomenuti da bi se rečena politika čak morala zasnivati na tom proizvodu. To znači da bi plasmanu umjetnih gnojiva na domaće tržište, kao u ekonomskim udžbenicima, bila podređena i energetska i fiskalna i monetarna politika. Primjeri s PDV-om i Inom pokazuju nam da su prve dvije od te tri poluge više negoli zanemarene, a na treću se odnosi mučni slučaj s Hrvatskom poštanskom bankom prošlog tjedna. Ukratko opisano, HPB je zablokirao račun Petrokemije zbog njezina kašnjenja u otplati jednog relativno malenog duga, kakve kutinska tvornica inače redovito vraća. Do kašnjenja je došlo uslijed doslovnog bijega tajkuna Božidara Gorupa iz Hrvatske, a koji Petrokemiji nije platio preuzetu robu. No u istom poslovnom krugu pri HPB-u, vezanim između ostalog mjenicama, zatekao se i Agrokor, što će se ispostaviti na koncu kao presudan faktor. Radnički te sindikalni Stožer za obranu Petrokemije zaprijetio je da zbog blokade računa neće više isporučivati gnojiva domaćim poljoprivrednicima, naime, koji mahom ovise o trgovačkom megasustavu Ivice Todorića.
Na stranu spekulacije o motivima uprave HPB-a da baš preko Petrokemije rješava svoje probleme s državom, zajedničkim njihovim vlasnikom. Jer kuloari iznose pretpostavku da je HPB tako pokušao ishoditi željenu dokapitalizaciju, pa što košta da košta. No čim se pokazalo da bi poljoprivrednici mogli ostati bez gnojiva uoči proljetne sjetve, dakle u najosjetljivijem trenu, do izražaja su došle brojke koje se pritom tiču Agrokora. One su po sebi dovoljne da ocrtaju kataklizmičnu sliku domaćeg agrara: kroz posljednjih šest godina, nakon globalnog kriznog udara 2008. godine, Todorić predstavlja glavnog hrvatskog potrošača Petrokemijine robe. S izuzetkom 2010. godine, Agrokor je za kooperante kupovao između 30 i 35 posto ukupnog domaćeg plasmana kutinske tvornice, a unutarnje tržište je svakako i njoj prioritet. Ali za to vrijeme u apsolutnim je iznosima općenito padala potrošnja gnojiva, kao i poljoprivredna aktivnost u totalu. Prošle godine u Hrvatskoj je Petrokemija prodala za trećinu manje umjetnih gnojiva negoli 2009., što je dijelom kompenzirano pomoću izvoza. Ipak, navedeni podaci pokazali su se manje važnim od činjenice da bi nešto moglo usporiti obrt sredstava Ivice Todorića, i ponajprije zato je nađen način da HPB odblokira račun Petrokemije. Nije nam poznato hoće li to utjecati na evidentnu potrebu da se HPB iskoristi i za kreditnu podršku kutinskoj tvornici u okolnostima gdje su joj privatne banke okrenule leđa samo radi dodatnog pritiska da se Petrokemija privatizira. Ali podvucimo crtu: agrar nam jest na izdisaju, no barem će jedan feud poživjeti još neko vrijeme, kao i svi koji se uspiju nasloniti uza nj.
Tekst napisao:
Preporučite članak: