Stvari koje se u posljednjih desetak dana događaju u Bosni i Hercegovini izazivaju strah. Prvenstveno, naravno, kod ekonomskih i političkih elita prema kojima su prosvjedi usmjereni. A zatim i kod onog širokog kruga ljudi neodređenih ili naprosto zlih namjera koji ili pronalaze vlastite interese u održavanju statusa quo, ili su naprosto u strahu od nepoznatog, bilo iz mudrog opreza ili običnog kukavičluka.
Stoga se naravno podigla cijela vojska društvenih komentatora čija je zadaća da taj strah temeljito obrade: da ga neutraliziraju, potisnu, ili kanaliziraju nekamo gdje to već odgovara interesima koje zastupaju. Tako se već danima upinju dokazati kako je povijesni događaj koji se odvija u BiH varljiv, manje važan nego što se to na prvi pogled čini, štetan, ili naprosto posve promašen. U samoj Bosni i Hercegovini, gdje su vatre doista i gorjele, takve se analize užurbano lifraju još od prvog dana i njima su se pozabavili sami građani BiH uspostavljajući autonomne i demokratske kanale javne komunikacije te pišući vlastite analize i demantije.
U Hrvatskoj se pak nakon početnog voajerskog uzbuđenja koje izaziva pogled na susjedovu kuću u plamenu raspoloženje naglo promijenilo: sad su svi uvjereni kako "od prosvjeda ništa", kako se (ponekad čak "nažalost") radi ipak samo o nacionalistički motiviranom triku bošnjačkih unitarista, kako se iza prosvjeda kriju mistični zavjerenički interesi "tajnih službi", ili jednostavno kako je "ludost" vjerovati da od nasilnih prosvjeda išta dobra može izaći.
Ovakvu čemernu kritiku često prati i pritajeni uzdah olakšanja jer, eto, sve je po starom, a "business" je "as usual". Ugrubo se ona može podijeliti u dvije skupine: s jedne strane su tu oni koji prosvjedima negiraju autentičnost - u njih upisuju skrivene loše namjere, nazivaju ih plaćeničkim, režiranim, ili manipuliranim - a s druge su oni koji im zamjeraju navodnu ograničenost ili partikularnost, odnosno tvrde da se radi isključivo o prosvjedima Bošnjaka ili prosvjedima manjine građana BiH.
Uvijek spremni kritičari
Lako je odgovoriti na obje ove kritike. Prva ionako vrlo često samu sebe diskreditira - odabirući iz kaotične mase događaja koji se u revolucionarnoj situaciji mijenjaju i množe iz sekunde u sekundu samo one činjenice kojima može ilustrirati vlastite početne tvrdnje (tzv. "cherry picking"), a ignorirajući sve ostale, takva kritika ne može biti više od mehaničkog i brzopoteznog tumačenja, neke vrste instant teorije zavjere, koja zvuči privlačno kao zaplet jeftinog romana jer izgleda čisto i nedvosmisleno, ali teško da može išta zadovoljavajuće objasniti.
Na primjer, bez obzira na to što niz komentatora koji na to upozorava zasigurno i jest u pravu ukazujući na prisutnost tajnih službi, (međunarodnih) političkih makinacija i tko zna kakvih prljavih interesa raznih podzemnih oportunista, ne može se samo na temelju toga reći "Aha! Sve je jasno!". Upravo suprotno, baš su sveprisutni znakovi djelovanja represivnih aparata države, učestali pokušaji potpirivanja niskih strasti kako bi se raspršio fokus prosvjeda, i entuzijazam raznih profitera sigurni znaci da kontrolu nad događajima nema nitko, da su brane pukle i da u oslobođenoj bujici svaki krupniji igrač pokušava zagrabiti gdje može.
Na terenu istovremeno djeluje neizbrojivo puno ukrštenih silnica i previše se stvari događa istovremeno. Zbog toga je za sam narod koji je prosvjede i pokrenuo - odnosno za masu radnika, studenata, umirovljenika, nezaposlenih koji u ovim događajima pokušavaju artikulirati autentičan kolektivni interes - apsolutno ključno da razvije svoje vlastite autonomne i transparentne modele organizacije i odlučivanja kako doista i ne bi postao lak plijen privatnim organiziranim strukturama koje se u situaciju upliću. A upravo to, na što ću se vratiti malo kasnije, narod Bosne i Hercegovine posljednjih dana i čini.
Nacionalizam ili ne?
Druga kritika je kompleksnija. Zazivajući složeno nacionalno pitanje u BiH, ona se oslanja na činjenicu da su prosvjedi locirani prvenstveno u područjima gdje postoji bošnjačka većina, dok su reakcije na područjima gdje su većina Srbi ili Hrvati znatno blaže i pasivnije. Iz toga se zaključuje da BiH prosvjedi nisu prosvjedi "građana i radnika", kao što otpočetka inzistiraju sami prosvjednici, već prosvjedi "Bošnjaka". Tvrdi se da kao takvi onda nisu nimalo revolucionarni jer se navodno nadovezuju na matricu nacionalnih podjela i međusobnih sukoba koja već više od dvadeset godina uništava Bosnu i Hercegovinu.
No kao što je dobro opazio Emir Imamović, prostorna distribucija prosvjeda prati logiku tranzicijskih pustošenja - najžešći prosvjedi izbijaju u bivšim industrijskim gradovima u kojima je proizvodnja razorena kroz procese restauracije kapitalizma u bivšoj Jugoslaviji. To što su to gradovi s bošnjačkom većinom, slučajna je posljedica specifičnog povijesnog razvoja i problema bivše države i nipošto nije zanemarivo, ali nije ni argument u korist teze da su prosvjednici najprije Bošnjaci, a tek onda radnici, odnosno da je prosvjed nacionalni/nacionalistički, a ne klasni.
Nevjerojatno je i koliko se često posljednjih dana potezao zloglasni manifest "Nova BiH" u kojem je izražena unitaristička želja za ukidanjem kantona, što bi kao većinskom narodu u BiH trebalo ići u korist Bošnjacima. Komentatori koji prosvjedima nisu naklonjeni doslovce su poskočili od veselja što je izronio taj opskurni dokument te ga spremno prihvatili kao ultimativni dokaz nacionalističke truleži koja se skriva iza demokratske retorike prosvjeda. To poskakivanje nije toliko znak veselja zbog uočenog problema, koliko drhtaj prepoznavanja, sasvim spontana projekcija - nacionalisti se nekako uvijek uzbude od želje da dokažu kako su i drugi nacionalisti. Međutim, malotko je od njih zastao da primijeti da je vrlo brzo otkriveno kako je "Manifest" podvaljen i nevažan dokument, da su se od njega eksplicitno ogradili tuzlanski prosvjednici, a među njima i grupe "Udar" i "Revolt" koje su ga navodno pisale.
Golema podrška prosvjedima
Gotovo nitko, osim toga, ne spominje i nedavno objavljenu anketu "kompanije za marketinško savjetovanje" Valicon, koja na reprezentativnom uzorku pokazuje kako je "podrška prosvjedima" na razini BiH gotovo 90, na razini Federacije nešto iznad 90, a na razini Republike Srpske gotovo 80 posto. Dakle neupitna većina građana i građanki Republike Bosne i Hercegovine podržava prosvjede. (A kladio bih se da bi isto pokazale i slične ankete u susjednim državama.)
Istina, to što ispituje anketa, tj. ta neodređena "podrška", labava je kategorija vječite "demoskopije", "ispitivanja javnog mnijenja", na koju svakodnevno nailazimo u medijima koji servisiraju parlamentarnu demokraciju. Kao takva je, naravno, i ograničene perspektive i ideološki pristrana. No bez obzira na to, anketa je itekako korisna kao odgovor nizu spomenutih kritika. One prosvjede promatraju kao "nacionalne" polazeći od činjenice da su izostali ili su bili znatno slabiji izvan većinski bošnjačkih područja. Na temelju toga jednako labavo zaključuju kako Srbi i Hrvati onda prosvjede "ne podržavaju" zato što su ih poveli Bošnjaci. To, dokazuje anketa, zajedno s brojnim izvještajima s terena, apsolutno nije istina.
Ako je dakle očigledno da među građanima čitave BiH postoji izrazita solidarnost s prosvjedima, onda njihovu pasivnost u određenim područjima te zemlje nema smisla objašnjavati sudbinskim "nacionalnim jazom" - budući da upravo to što solidarnost postoji ukazuje na to da je "jaz" puno manji nego što se lijeno ili zlonamjerno pretpostavlja. Uzroke te pasivnosti treba pronaći u drugim i objektivnijim faktorima. U ostatku BiH - kao i u njenim tranzicijskim blizancima među kojima je i Hrvatska - "podrška" ne prerasta u prosvjednu akciju zbog kompleksnih razloga koji svugdje ovise o pojedinačnoj situaciji, a ne zbog pomanjkanja solidarnosti, ili kao što bi to voljeli misliti nacionalisti, zbog navodne velike razlike između Bosne i Hercegovine i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Možda u BiH situacija i jest najteža, ali daleko, daleko od toga da je u susjednim zemljama milina.
Rehabilitacija solidarnosti
Osim toga, upravo zato što se u ovoj situaciji nakon dugo vremena pojavio potencijal da se solidarnost i jedinstvo među narodima koji zajedno žive ponovno stavi na dnevni red, rehabilitira u novom obliku i počne izgrađivati na dobrobit sviju, posve je pokvareno, koristoljubivo, i kratkovidno iz inercije ili prevelike opreznosti inzistirati na okamenjenim nacionalističkim kategorijama koje su u zadnjih dvadeset godina cementirale stanje u toj državi.
Uzmemo li u obzir da u BiH svakako postoje živi nacionalizmi od kojih konkretni ljudi i konkretne zajednice imaju konkretne probleme, zla namjera ovakvih tumačenja ne proizlazi iz toga što na te nacionalizme ukazuju, već iz toga što se na njih vraćaju upravo sada - kad su ljudi koji u njima žive kao u prljavoj vodi, konačno odlučili isplivati na površinu i reći da je tih govana bilo dosta. U situaciji takvog antisistemskog iskoraka, situaciji u kojoj se doista potencijalno pruža prilika za novi početak, ukopati se i tupavo do malicioznosti ukazivati na to da je zapravo sve po starom, objesiti se kao uteg oko vrata ljudima koji se trude pomaknuti s mjesta, može doista samo posebna vrsta gada.
U svakom slučaju, već i sposobnost građana BiH da se ponašaju kao građani plaši nacionaliste jer im iz ruku izbija nacionalizam - najmoćnije oružje podjele i kontrole. A kad se tome još pridruži i naznaka artikulacije ekonomskih zahtjeva, kroz koju je postalo vidljivo da se "građani" organiziraju i identificiraju kao klasa, i počinju se ponašati kao klasa, kao radnici - tako da brane svoje ekonomske interese i kroz njihovu se obranu organiziraju, uče, i otkrivaju mogućnosti i granice vlastite slobode, onda to za dominantni poredak može značiti samo opasno upozorenje da se prljava igra bliži kraju. Iz nelagode koja prati tu spoznaju proizašle su sve strategije diskreditiranja BiH prosvjeda kojima smo svjedočili posljednjih dana.
Sva vlast plenumima
Čitav ovaj dugački uvod potreban je da se raščiste pojmovi i postavi kontekst u kojem bi bilo moguće preciznije ukazati na jednu stvar: možda i najvažniji rezultat razvoja situacije u BiH nisu spontani izljevi bijesa, prosvjedi i palež, kao što to daju naslutiti jeftinim spektaklima skloni mediji. Upravo suprotno, destrukciju je u Bosni i Hercegovini vrlo brzo zamijenila konstruktivnost kakva se viđa vrlo rijetko: "građani i radnici" organiziraju vlastita tijela demokratskog odlučivanja, traže odgovarajuću organizacijsku i političku formu, i počinju kolektivno izrađivati planove za značajne promjene društvenih uvjeta u kojima žive. U Tuzli, Sarajevu, Bugojnu, Bihaću, Travniku, Zenici, Mostaru počeli su tako djelovati i plenumi.
Tijekom posljednjih nekoliko dana postaje očito: što je manje prosvjednika na ulicama, to je više sudionika na plenumima. I nema sumnje da je to jedan od ključnih, prvorazrednih političkih događaja "na ovim prostorima" u zadnje vrijeme kojem se pažnja poklanja uglavnom tek da bi ga se izrugalo, kao što su to u srijedu učinili u Dnevniku HRT-a. Bez obzira na to što je, kao što potvrđuju rani izvještaji, prvo iskustvo s takvim načinom organiziranja i donošenja odluka teško, mučno, i često obeshrabrujuće, to nije znak da treba odustati, već dodatni poticaj da se ustraje. Ništa što valja nije lagano.
Naspram demokratske iluzije koju nude institucije građanske države i parlamentarne demokracije, gdje su političke odluke uvjetovane ekonomskim interesima kapitalista i političkih klasa, ovakve forme direktnodemokratske organizacije i odlučivanja jedina su prilika za sudjelovanje članova nekog društva u donošenju važnih odluka i planiranju vlastite budućnosti.
Oprezno s plenumom
Naravno, "plenum" se nipošto ne smije promatrati kao fetiš koji sam od sebe rješava stvari (kao što se često, i banalno, zna opisivati tržište i njegova "nevidljiva ruka"). Odluke koje se donose u direktnodemokratskom procesu također mogu biti loše, a uz to se i lako događa da se ljudi koji iskuse osjećaj slobode u situaciji društvenog prevrata sami u sebe zaljube. Na to itekako treba pripaziti. Plenumi ne bi trebali postati ni terapijska sijela za međusobna jadanja obespravljenih ni izolirane zajednice veterana prosvjeda.
Da bi se išta značajnije promijenilo, potrebna je organizacija i artikulacija koherentne antisistemske politike i strategije. Spektakl okupljanja i glasovanja te nasumično odašiljanje odluka i rezolucija u eter vrlo lako prelazi u jalovu inerciju i otužnu parodiju početnog revolucionarnog zanosa.
Ne smije se pritom zaboraviti ni to da se glavne borbe ne vode oko toga hoće li građane u parlamentima predstavljati ova ili ona više ili manje poštena skupina birokrata - već oko toga na koji način društvo organizira proizvodnju. To što plenum neke gradske četvrti odlučuje o tome hoće li uz ulice posaditi kestene ili jablane ne znači puno ako ne postoji i mogućnost da radnički plenumi, upravljačka tijela pojedinih poduzeća, donose odluke o upravljanju tim poduzećima. Iz niza zahtjeva za revizijom privatizacije i ukidanjem povlastica političkim predstavnicima koji se ovih dana mogu čuti iz Bosne i Hercegovine čini se da je mnogima jasno i itekako se nazire što je na stvari.
U svakom slučaju, osim što u praksi mogu biti snažno demokratsko oružje, plenumi su i ključan simbolički podsjetnik da "narod" nije kaotična masa tupave janjadi kojom manipuliraju sposobni oportunisti, niti je on ekskluzivno pleme konstituirano prebrojavanjem krvnih zrnaca. Kao što kažu proglasi bosanskohercegovačkih plenuma - oni predstavljaju sami sebe, otvoreni su za sve i nisu ustrojeni hijerarhijski. Pritom jasno treba reći da plenumska forma znači upravo to što kaže: radikalnu ravnopravnost. Nje se mogu bojati samo oni koji od neravnopravnosti profitiraju i koji od ravnopravnog dijaloga bježe jer su navikli da oni govore, a drugi slušaju.
Struktura rada
Kao što kaže statut tuzlanskog plenuma: "Plenum ima određenu strukturu rada". Zbog toga, skeptici, pogrešno je direktnu demokraciju doživljavati kao garanciju kaosa, disfunkcionalnosti, i entropije samo zato što otvara prostor za iznošenje svakakvih, ponekad i potpuno sumanutih, pogleda. Radi se, sasvim praktično, o novom instrumentu političkog odlučivanja i organizacije života u zajednici čiji su izazovi ogromni, ali takve mogu biti i nagrade.
Na samim je sudionicima da tu strukturu razviju prema vlastitim potrebama, izgrade je tako da funkcionira efikasno, i učine od nje protočni mehanizam koji garantira i demokratsko donošenje odluka i obranu materijalnih interesa radnika, tj. većine društva. Postoje, naravno, nebrojene teorije o tome kako bi taj mehanizam trebao izgledati, nebrojeni problemi koji se pri njegovom uspostavljanju javljaju i lako se može učiniti da se radi o čistoj utopiji. Dobre teorije, naravno, ne garantiraju same od sebe uspjeh nekog političkog događaja ili pokreta. No možda se može reći da u ovom slučaju u Bosni i Hercegovini itekako vrijedi misao Carla Pisacanea, borca i političara iz talijanskog Risorgimenta: "Narod se neće osloboditi tako što se obrazuje, već će se obrazovati tako što se oslobodi." Ostaje za nadati se da će narod Bosne i Hercegovine u ovom trenutku postići upravo to.
Sasvim praktično: ako su u relativno kratkom roku u interesu kapitala mogle biti izgrađene gigantske birokratske strukture poput Europske Unije, na koje su utrošene milijarde i milijarde novca poreznih obveznika zato da bi na kraju one funkcionirale uglavnom na štetu većine, neće biti baš toliko teško efikasno izgrađivati alternativne strukture koje bi radile na njenu korist. Direktnodemokratske strukture poput plenuma koje, kao što je već rečeno, moraju garantirati i demokratsko donošenje odluka i obranu materijalnih interesa radnika (što znači da neizostavno moraju postojati i na radnim mjestima) organizirane i povezane na više razina, od gradskih četvrti, proizvodnih pogona, pa naviše, morale bi biti njihov sastavni dio.
No da se ne zalijećemo previše: čak i ako učinak tih novih organa koji se pojavljuju u BiH ne bude u prvom naletu konkretno institucionalno registriran, ako on neće, dakle, odmah dovesti do sistemskih promjena - ono što će ljudi kroz sudjelovanje u njima naučiti i ponijeti sa sobom neprocjenjiv je i ključan zalog budućih demokratskih promjena, onih koje bi trebale obuhvatiti sve sfere života, uključujući i onu ekonomsku.
Bosna i Hercegovina, kao mjesto na kojem se obećanje takve budućnosti danas najintenzivnije izgrađuje, i njeni građani i radnici, kao nositelji tih promjena, mogu stoga svima služiti kao svijetli primjer modernosti, inteligencije, i hrabrosti.
Tekst napisao:
Preporučite članak: