Na nedavnim parlamentarnim izborima u Poljskoj ta je zemlja potvrdila svoju reputaciju bastiona radikalne desnice i konzervativizma. Po prvi puta iz parlamenta su izgnani čak i “lijevi” liberali koji su u nedostatku doista demokratske i socijalne opcije do sad igrali ulogu političke ljevice. No takve političke tendencije nisu posljedica neke reakcionarnosti imanentne poljskom narodu, već specifične klasne dinamike tranzicije.
Ne postoji dovoljno široka definicija ljevice koja bi mogla obuhvatiti bilo koju od stranaka koje će naći svoje mjesto u novom sazivu poljskog parlamenta. Na izborima održanima 25. listopada uvjerljivu pobjedu odnijela je stranka Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość – PiS) Jarosława Kaczyńskog, prekinuvši na taj način osmogodišnju vladavinu Građanske platforme (Platforma Obywatelska – PO), umjereno konzervativne stranke desnoga centra. Još desnijem i konzervativnijem PiS-u je osvojenih 37,5 posto glasova donijelo apsolutnu većinu u Sejmu i mogućnost samostalnog sastavljanja vlade. Nasuprot tome, socijaldemokratski Savez demokratske ljevice (Sojusz lewice demokratyczne – SLD), s još nekoliko manjih (lijevo) liberalnih stranaka udružen u Ujedinjenu ljevicu, doživio je potpuni debakl ne uspjevši prijeći izborni prag.
Nakon apsolutne pobjede PiS-a, samo pet mjeseci nakon predsjedničkih izbora koje je također osvojio njihov kandidat, brojni poljski i zapadni komentatori su (s pravom) počeli upozoravati na opasnosti koje proizlaze iz ovakvoga razvoja situacije. Ipak, čini se da su neki bitni aspekti poljske političke dinamike u većini slučajeva prošli ispod radara. Tako se kolumnisti najpopularnijeg liberalnog medija, Gazete Wyborcze, zgražaju nad PiS-ovim uvođenjem “primitivnog nacionalizma i religijskog fanatizma”1 u politički mejnstrim, ali ne nude baš nikakvo objašnjenje uvjeta koji su kumovali takvom ishodu. Pritom, kao da se implicira nekakva inherentna kulturna zatvorenost Poljske (pa i Istočne Europe generalno), zbog koje su se Poljaci potpuno iracionalno priklonili Kaczyńskom i njegovoj ksenofobiji, umjesto kontinuitetu materijalnog blagostanja koje im je donijela vladavina PO-a.
Dakako, benefiti dobrih ekonomskih rezultata su itekako neravnomjerno raspoređeni, pa je PiS u svojoj kampanji ciljao upravo na one koji se osjećaju nezadovoljni sadašnjom podjelom karata te je, kombiniranjem paranoidnog strašenja izbjeglicama koje “donose bolesti” s nekim vrlo konkretnim socijalnim programima kojima bi trebalo olakšati život materijalno najugroženijima, uspio mobilizirati značajan dio stanovništva, osobito u slabije razvijenim dijelovima zemlje. I tu dolazimo do fundamentalnog pitanja za razumijevanje političke sadašnjosti “zelenog otoka” krizom pogođene Europe: zbog čega poljska desnica uživa gotovo pa potpunu hegemoniju na artikulaciju narodnog nezadovoljstva? U potrazi za odgovorom, morat ćemo se barem nakratko vratiti na početak poljskog tranzicijskog puta.
Priča naravno počinje 1980. godine kada nastaje sindikat Solidarnost, proizašao iz iskustva brojnih radničkih štrajkova u protekla dva i pol desetljeća. U samo godinu dana on se iz brodogradilišta obalnih poljskih gradova proširio u druge branše i regije okupivši čak 10 milijuna članova, što je bila polovica poljskog radno sposobnog stanovništva.
Iako se to često zaboravlja, zahtjevi tzv. “Prve Solidarnosti” (Solidarnost prije uvođenja izvanrednog stanja 1981. godine) nisu bili usmjereni protiv sistema, nije se propitivala rukovoditeljska uloga Poljske ujedinjene radničke partije (Polska Zjednoczona Partia Robotnicza – PZPR) niti političko-ideološki temelji Poljske Narodne Republike (PRL).2 Prije svega, tražilo se nezavisno djelovanje sindikata, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju odnosno uvođenje radničkog samoupravljanja, te poboljšanje uvjeta na radnom mjestu uz povećanje različitih radničkih prava.
Radnička mobilizacija 1980. godine bila je odgovor na sve snažniju ekonomsku krizu. Na političku krizu izazvanu masovnim štrajkovima, vlast je odgovorila uvođenjem ratnog stanja i strašenjem sovjetskim tenkovima. Neki analitičari i danas tvrde da je prije tog kobnog prosinca Poljska bila na putu do radikalne, socijalne revolucije, sasvim suprotne kasnijoj restauraciji kapitalizma.3
Solidarnost nastavlja djelovati, ali u ilegali, prihvaćajući u svoje redove sve veći broj neproleterskih elemenata. Intelektualci nastoje preuzeti kontrolu nad sindikatom, maksimalno ublažiti prvotne zahtjeve štrajkaša i usmjeriti ih prema za njih najvažnijim pitanjima poput slobode govora i uspostave civilnog društva. Politički zatvorenici amnestirani su 1986. godine, a pred kraj 1980-ih Solidarnost je ponovno legalizirana, ali su njezin socijalni sastav i politička linija znatno promijenjeni. Pored sindikata uspostavljen je i građanski komitet Solidarnosti koji će se natjecati na prvim polu-slobodnim izborima. Ono što je omogućilo da promjena sistema otpočne baš po modelu radikalne šok terapije, koja će proizvesti katastrofalne socijalne posljedice, bilo je preklapanje dvaju procesa: jačanja desne, neoliberalne struje unutar opozicije uz istodobnu promjenu kursa Partije koja je prije pada s vlasti provela već značajan dio bolnih tržišnih reformi. Primjerice, ozloglašeni neoliberalni reformator Jeffrey Sachs u svoj prvi posjet Poljskoj dolazi upravo na poziv komunističkih vlasti.
Vrlo brzo je postalo jasno kako će najveći gubitnici poljske tranzicije, ironijom sudbine, biti oni koji su joj utrli put – sami radnici. Solidarnost je otpočetka rastrgana između dva oprečna cilja: izgradnje kapitalizma i zaštite materijalnih interesa svojeg članstva, pri čemu apsolutnu prevlast odnosi onaj prvi. Iako je Solidarnost imala veliku podršku u prijelomnim vremenima, od početka devedesetih dolazi do njezina osipanja. Gustoća sindikata (omjer radnika u sindikatu naspram ukupnog broja zaposlenih radnika) 1991. godine je iznosila 60 posto, da bi do 2001. pala na oko 14 posto, u to vrijeme jednu od najnižih stopa sindikaliziranosti u Europi. Posljedica je to potpune kapitulacije sindikata, pod utjecajem prevladavajuće dogme prema kojoj je borbenost sindikata prijetnja novom “demokratskom” poretku. Prelazak na tržišnu ekonomiju i prateći val privatizacija rezultirao je jačanjem klasnih razlika, ali je diskurs koji bi artikulirao interese pojedinih klasa potpuno nestao iz javne sfere, tretiran kao relikt iz komunističkih vremena. Ne treba čuditi da su time najviše bili osakaćeni upravo sindikati, kao klasne organizacije par excellence. Kao ni to da su se u nemoći obrane klasnih interesa svoga članstva sindikati sve češće okretali tzv. svjetonazorskim pitanjima kao sredstvu mobilizacije svoje baze, približavajući se pozicijama radikalne klerikalne desnice.
Drugi potencijalni centar za artikulaciju lijevih ideja bio je SLD (koalicija lijevog centra nastala 1991. godine na ruševinama bivšeg PZPR-a). Postkomunistička parlamentarna ljevica utjelovljena u SLD-u borila se za preživljavanje na političkoj sceni pa nastupa pragmatički, opterećena nužnošću dokazivanja vlastitih demokratskih i pro-tržišnih uvjerenja, pristaje uz neoliberalni konsenzus i suzdržava se od artikulacije klasne problematike. Do prve izborne pobjede došli su neposredno nakon prvih tranzicijskih šokova: masovna nezaposlenost i rastuće socijalne nejednakosti milijune građana okreće upravo SLD-u, partiji koja je još uvijek djelovala kao najozbiljniji jamac socijalne zaštite. Za njihova mandata nastavljeni su procesi liberalizacije i privatizacije, nešto umjerenijim ritmom i uz dozu socijalne osjetljivosti. Nakon četiri godine u opoziciji, SLD do 2001. uspijeva proširiti svoju bazu te sa 40,1 posto osvojenih glasova odnosi veliku pobjedu. Ipak, u kontekstu nepovoljne makroekonomske situacije i pritisaka koje su nosili pregovori s Europskom unijom, socijaldemokratska vlada je potpuno kapitulirala: drastično su sniženi korporativni porezi i omogućena je ekspanzija neregularnih oblika rada koji će postati kronični problem poljskog tržišta rada. Uz to, SLD napušta svoj sekularni program i upušta se u pregovore s Katoličkom crkvom, daje podršku SAD-a u ratu protiv Iraka te u konačnici brojnim korupcijskim aferama rastjeruje svoje glasače. Nakon što se pokazao potpuno nesposobnim artikulirati klasne interese svog potencijalnog biračkog tijela, SLD stvara koaliciju s liberalnim centrom s ciljem obrane elementarnih ljudskih prava pred sve snažnijim napadima radikalne desnice.
“Zeleni otok”
Nakon poraza SLD-a i dvogodišnje vladavine PiS-a (2005.-2007.) uslijedile su dvije uzastopne vlade predvođene PO-om (Građanskom platformom Donalda Tuska). Njihova je relativna stabilnost bila uvjetovana dobrim makroekonomskim pokazateljima. Ni u jednom trenutku od početka ekonomske krize poljska ekonomija nije pala u recesiju, a ekonomski je rast čitavo vrijeme bio među najvišim u Europi. Dok se većina europskih ekonomija jedva oporavljala od sloma 2008. godine, poljska ekonomija je od izbijanja krize narasla za čak 23 posto. Nezaposlenost je pala na razinu europskog prosjeka, a danas je na najnižoj razini od početka devedesetih. Čitavo vrijeme krize valuta je bila stabilna, inflacija niska, proračunski deficit manji nego u većini razvijenih zemalja, a sve to omogućilo je i umjeren rast realnih plaća. Dobri ekonomski rezultati posljedica su nekoliko faktora: nakon katastrofalnog početka novog stoljeća ekonomski oporavak je svoj vrhunac dosegnuo netom prije izbijanja krize pa je 2007. godine zabilježeno izuzetno visokih 7,2 posto rasta, što djelomično objašnjava izostanak negativnog rasta za vrijeme krize. Uz to, prilično važan faktor bilo je uspješno iskorištavanje novca iz kohezijskih fondova EU. U trenucima u kojima je opasnost od pada u recesiju bila najveća, sama vlada vuče pametan potez, poseže za kejnzijanskim mjerama pa dolazi do značajnog rasta udjela državnih investicija u BDP-u, pravdanog pripremama za Euro 2012. U takvoj situaciji pljuštale su pohvale od strane Europske unije, Poljska je okićena titulom “zelenog otoka” EU-a, vlast je samozadovoljno trljala ruke, a ipak, izbori su donijeli potpuni poraz PO-a.
Ne radi se samo o tome da su nakon duge i bolne tranzicije – koja je svojom socijalnom katastrofom nadmašila većinu zemalja u regiji – ovo nedovoljni rezultati, već je i taj relativni uspjeh imao svoje naličje. Uz jedan od najmasovnijih ekonomskih egzodusa u recentnoj europskoj povijesti, tri milijuna Poljaka živi ispod granice siromaštva, a taj broj je porastao za 600.000 od 2008. godine, usprkos velikom rastu. Približno jedna četvrtina radnika radi za minimalnu plaću, što je najviše u EU-u nakon Litve, Latvije i Rumunjske.4 Uz izuzetno brz rast zaduženosti poljskih kućanstava, ono što treba posebno naglasiti notorna je prekarnost poljskog tržišta rada. Prema podacima s kraja 2012. godine, čak 26,9 posto radnika zaposleno je na određeno, što je najviše u čitavoj Europskoj uniji čiji je prosjek 13,7 posto. Osjećaj nesigurnosti dodatno pogoršava činjenica da samo 13 posto nezaposlenih dobiva nekakav oblik kratkotrajne i niske naknade.5 U konačnici, o izuzetno neravnomjernoj distribuciji plodova poljskog ekonomskog “čuda” najbolje svjedoči podatak prema kojemu Poljska ima treći najniži udio plaća u BDP-u u čitavoj EU: 36,1 posto u 2014. godini bilo je daleko ispod prosjeka EU od 49,5 posto.6 Utoliko je trijumfalistički diskurs PO-a mogao djelovati uvjerljivo iz perspektive ekonomske elite, ali je nedovoljno korespondirao materijalnoj realnosti većine stanovništva.
Razloga za nezadovoljstvo zasigurno nije nedostajalo. Uza sve ovo, vladu je ove godine potresao veliki štrajk rudara kojim je spriječeno najavljeno zatvaranje četiriju šleskih rudnika, kao i ostavke nekoliko ministara radi zakulisnih igara razotkrivenih ilegalnim prisluškivanjem njihovih razgovora s pojedinim članovima poslovne elite. Ipak, postavlja se pitanje zašto jedinu alternativu delegitimiranoj vladi desnog centra predstavljaju još desnije opcije, otvoreno ksenofobne i antiliberalne? Ne radi se samo o PiS-ovoj velikoj pobjedi. Treće mjesto je osvojila novooformljena stranka pjevača Pawela Kukiza, desničarskog redikula preko čije je liste svoje mjesto u novom Sejmu našlo i deset članova nacionalnog pokreta (Ruch narodowy), poljskog pandana mađarskog Jobbika. Potpuni monopol na mobilizaciju narodnog nezadovoljstva, koji uživa poljska desnica, posljedica je ranije opisanih procesa dekadencije poljskog radničkog pokreta utjelovljenog u Solidarnosti kao i parlamentarne ljevice na čelu s SLD-om. Kako je to u svojim radovima pokazao američki sociolog David Ost, Solidarnost je od devedesetih godina sustavno radila na preusmjeravanju radničkog nezadovoljstva proizašlog iz socijalne katastrofe koju je donijela tranzicija, od klasnih prema identitetskim pitanjima. S druge strane, parlamentarna ljevica je u potpunosti pristala uz neoliberalni konsenzus, napustila klasnu politiku i time se potpuno otuđila od svoje potencijalne biračke baze, što je otvorilo put konzervativnim nacionalistima da se predstave kao glasnogovornici interesa onih koji su najviše propatili tokom tranzicije, prisvajajući djelomično retoriku uobičajeno vezanu za ljevicu.
Tajna uspjeha PiS-a proizašla je upravo iz tako konstituiranog političkog polja. Mnogi liberalni komentatori točno su istaknuli kako je Kaczyński vješto iskoristio izbjegličku krizu za strašenje i mobilizaciju konzervativnog biračkog tijela ksenofobnim pričama o “šerijatskim zonama u Švedskoj i Francuskoj” i muslimanima koji će “poljske crkve koristiti kao wc-e”. No, nacionalistička retorika isključivanja raznoraznih manjina još je od devedesetih glavni mehanizam mobilizacije tranzicijskih gubitnika. Nasuprot čestom postuliranju inherentne konzervativnosti poljskog biračkog tijela, treba primijetiti da ksenofobni desni populizam najbolje rezultate postiže upravo u najsiromašnijim dijelovima zemlje, kao i među mlađom populacijom, najsnažnije pogođenom nesigurnošću poljskog tržišta rada. Također, istraživanja javnog mnijenja proteklih godina ukazuju na znatno veću popularnost lijevih ideja (kako na polju ekonomije, tako i u pogledu ljudskih prava) nego li tome svjedoči njihova politička reprezentacija.7
I doista, PiS nije osvojio izbore isključivo strašenjem imigrantima, već je nastojao adresirati različita socijalna pitanja koja je prošla vlast sustavno ignorirala. Najavljeno je uvođenje naknade od 500 zlota mjesečno po djetetu (izuzev prvog djeteta), uz objašnjenje kako su siromaštvom najpogođenije brojnije obitelji. Najavljeno je smanjenje dobi za umirovljenje, besplatni lijekovi za umirovljenike, uvođenje minimalne plaće po satu, što je goruće pitanje s obzirom na raširenost fleksibilnih oblika zapošljavanja, te značajno povećanje neoporezivog dijela dohotka.8 Također, najavljeno je i rješavanje problema dužnika u švicarskim francima, koji je ove godine izazvao masovne prosvjede.9
Ono što se već sad može sa sigurnošću konstatirati jest to da je PiS dao obećanja koja će biti vrlo teško ispuniti. U financijskom smislu, za to bi bilo potrebno puno više od najavljenih poreza na profit banaka i supermarketa, odnosno otvoreni udar na interese kapitala. No, zasada baš ništa ne ukazuje na mogućnost takvog razvoja situacije. Kaczyński je na ovogodišnjem Ekonomskom forumu, najvećem okupljanju poljske poslovne elite, izabran za osobu godine. Uz umirujuće poruke bankama neposredno nakon izbora i izjave predsjednika Dude koji od nove vlade očekuje olakšanje poslovanja poduzetnicima, kao opomena služi i iskustvo PiS-ove vladavine iz razdoblja 2005.-2007. I tada su nakon obećanja izgradnje socijalne Poljske uslijedile regresivne porezne reforme, poput ukidanja najvišeg razreda poreza na dohodak. Ove sumnje su dodatno ojačane kada je konačno objavljen sastav nove vlade. Primjerice, ministar razvoja i potpredsjednik vlade postao je Mateusz Morawiecki, dosadašnji predsjednik uprave treće najveće poljske banke i nekadašnji Tuskov bliski suradnik. Novi ministar znanosti i visokog obrazovanja Jarosław Gowin, pristaša mantre o nepostojanju besplatnog ručka, zagovara dokidanje javnog financiranja visokog obrazovanja koje smatra reliktom socijalizma i uvođenje školarina koje će u potpunosti pokrivati troškove studija.10
Sve u svemu, promjenu odnosa snaga između rada i kapitala ne treba očekivati te ostaje tek za vidjeti koliko su ozbiljna maštanja desnice o izgradnji snažne nacionalne buržoazije i dokidanja ovisnosti o njemačkom kapitalu.11 Nova premijerka, prema kojoj “kapital ima nacionalnost”, najavila je povećanje ulaganja u naoružanje s već sad visokih 2 na 3 posto BDP-a, koje bi osim umirivanja anti-putinovske paranoje, navodno trebalo biti zamašnjak razvoja poljske industrije.12 Kako zaključuje Michał Kozłowski iz poljskog izdanja Le monde diplomatiquea, eventualni snažniji upliv države u ekonomiju neće značiti redistributivnu politiku u korist najslabijih, već nastojanje izgradnje nacionalnog kapitala javnim sredstvima.13
Sigurno je to da će nova vlada biti pritisnuta s različitih strana, kako od strane ugroženih slojeva stanovništva koji očekuju implementaciju najavljenih socijalnih politika, tako i od strane radikalno desnih, katoličkih krugova. Prilično izvjesno neispunjenje socijalnih obećanja lako bi moglo rezultirati intenziviranjem tzv. kulturnih ratova, s ciljem jačanja kulturne hegemonije radikalne desnice i potencijalno drastičnim posljedicama. Dovoljno je prisjetiti se da je prije svega nekoliko mjeseci PiS u Sejmu glasao za potpunu zabranu abortusa, a radikalni katolički mediji, koji su znatno doprinijeli PiS-ovu povratku na vlast, nastavljaju vršiti pritisak u tom smjeru.14 Očekuje se i uspostavljanje snažne kontrole nad javnim medijima, nešto što je Kaczyński kao premijer nastojao postići i u prošlom mandatu. Po pitanju izbjegličke krize, uopće ne treba sumnjati da će PiS-ova linija biti u najmanju ruku jednako radikalna kao ona mađarskog premijera te da će se socijalne frustracije pretežno kanalizirati u smjeru ksenofobnog nacionalizma.15 No, umjesto elitističkog prijezira nad zatucanim narodom koji je izabrao ovakvu vlast i time ugrozio budućnost liberalne demokracije u Poljskoj, liberalna bi se javnost trebala zapitati koliko je sama doprinijela ovakvom razvoju situacije, dugogodišnjim okretanjem glave od problema socijalne isključenosti milijuna Poljaka.
1 Ziemowit Szczerek, “Oskarżam!”, 31. listopada 2015., wyborcza.pl
2 Polska Rzeczpospolita Ludowa, službeni naziv poljske države od 1952. do 1989.
3 Jan Sowa, Inna Rzeczpospolita Jest Możliwa!: Widma Przeszłości, Wizje Przyszłości, Wydawnictwo W.A.B., Varšava, 2015.
4 Ibid.
5 Piotr Szumlewicz, “Śmieciowy rynek pracy”, 22. svibnja 2015., lewica.pl
6 Grzegorz Konat, “Country Report: Poland”, Institute for Market, Consumption and Business Cycles Research, Varšava, ožujak 2015.
7 Agnieszka Mrozik, Piotr Szumlewicz, “Siedem grzechów lewicy”, 30. listopada 2015., lewica.pl
8 Pored toga što je neoporezivi dio dohotka izuzetno nizak (oko 6 puta manji nego li u Hrvatskoj), treba istaknuti izuzetno regresivan sustav poreza na dohodak. Dok su najmanji prihodi oporezovani s visokih 18 posot, najbogatiji plaćaju samo 32 posto poreza na dohodak. Uz flat-rate stopu poreza na poduzeća od 19 posto, ne iznenađuje što porezni prihodi kao postotak BDP-a debelo zaostaju za prosjekom EU.
9 Ako su reakcije hrvatskih vlasti po ovom pitanju bile zakašnjele i nedovoljne, treba istaknuti kako poljska vlada po ovom pitanju nije učinila baš ništa.
10 Obrazovanje je u Poljskoj gotovo potpuno besplatno.
11 Michał Kozłowski, “Poland going right, going far”, 27. listopada 2015., ilmanifesto.info
12 wpolityce.pl, 3. rujna 2015.
13 Kozłowski 27. listopada 2015., ilmanifesto.info
14 Katarzyna Wiśniewska, “Czego oczekuje Radio Maryja od PiS? Lustracja, media publiczne, aborcja”, 29.listopada 2015., wyborcza.pl
15 Dariusz Zalega, “Poland’s rightwards shift”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, rujan 2006.
Tekst napisali:
Preporučite članak: